Uloga roditelja u skolskim obvezama i njihova ocekivanja

1. ULOGA RODITELJA U ŠKOLSKIM OBAVEZAMA I NJIHOVA OČEKIVANJA
Školske obveze su jedan od prvih razvojnih zadataka
kojima djeca potvrđuju vlastitu sposobnost te se nerijetko
školske ocjene smatraju dokazom njihove sposobnosti.
Ocjene su važne jer na temelju njih funkcionira obrazovni
sustav, a nastavnici i roditelji često stvaraju mišljenje o djeci
i njihovim sposobnostima na temelju školskog uspjeha kojeg
ostvaruju. S jedne strane ˝škola je jedina dajetetova
obaveza koju ima˝ – kako često čujemo od odraslih, a s
druge strane, ocjene su nešto što je vidljivo i “opipljivo”.
Prema školskom uspjehu procjenjuje se i sama djetetova
˝vrijednost˝, što najčešće dovodi do zanemarivanja drugih uspjeha i pozitivnih osobina koje se najčešće
ne vrednuju ako dijete ne postiže očekivani školski uspjeh. No, uspjeh ne bi trebalo promatrati samo kroz
ocjene, već je potrebno sagledati njegovu širu sliku.
Razlog tome je što školski uspjeh ne znači samo dobre ocjene, već utječe i na:
a) razvoj djeteta kao osobe,
b) na to kako će vidjeti sebe i svoje kvalitete,
c) pridonosi jačanju samopouzdanja i samopoštovanja te osjećaju vlastite vrijednosti, a shodno tome
uspjehu i u drugim područjima djetetova života.
RODITELJSKA LJUBAV I USPJEH U ŠKOLI
Kako je školski uspjeh važan za razvoj dječjeg samopouzdanja, tako o roditeljskom doživljaju uspjeha
i očekivanjima od djeteta, ovisi i djetetov doživljaj samoga sebe i vlastitog postignuća. Pritom je važno
naglasiti to da roditelji ljubav prema djetetu ne smiju poistovjećivati s djetetovim uspjehom i dopustiti da
dijete odrasta u uvjerenju da ga roditelji vole jedino ako je postiglo odličan uspjeh u školi ili je osvojilo
prvo mjesto na nekom natjecanju.
Osim toga, očekivanje samo najboljih
rezultata i pretjerana kontrola rezultata dovode
do toga da će dijete svoje objektivne uspjehe
vidjeti kao neuspjeh te da nikada neće biti
zadovoljno samim sobom jer je ˝uvijek moglo
bolje˝. Također, važno je i da se roditelji zapitaju
jesu li neki ciljevi zaista djetetovi ili su to njihova
očekivanja, možda i ona osobno neostvarena. Ako djetetu dopustite osjećaj uspjeha kao posljedicu
njegovog truda i zalaganja, a ne nekih drugih okolnosti ili roditeljske zasluge, bit će motiviranije i
zadovoljnije te će se vrlo vjerojatno nastaviti baviti određenom aktivnošću zato što to želi, a ne samo
zato da bi udovoljilo roditeljima.

2. MEDVJEĐA USLUGA
Roditelji ponekad, iz najbolje namjere da dijete ne doživi neuspjeh,
znaju otići i u drugu krajnost te previše štite dijete od neuspjeha i čine puno
stvari umjesto njega (mnogo vremena provode u učenju s njime ili čitanju
lektire, pišu zadaće umjesto djeteta i slično). Želeći da dijete izbjegne
neuspjeh, u ovom slučaju školski, zapravo otežavaju djetetu dugoročno i
postižu to da dijete postane nesamostalno u obavljanju kućanskih i
školskih obveza, a kasnije i u izvršavanju onih većih životnih.
Neuspjeh, loša ocjena, sastavni je dio života iz kojeg dijete uči što je moglo napraviti bolje i drugačije,
ali uči i konstruktivne načine suočavanja s izazovima što će mu biti od koristi u svim aspektima života
kako bude odrastalo. Stoga je u redu doživjeti neuspjeh, ali pritom pokazati i reći djetetu da ga roditelji
vole i kad ne uspije ostvariti ono što je naumilo ili to ne ostvari onako ˝savršeno˝ kako je samo zamislilo.
Važno je da dijete čuje da nije loše ako dobije lošu ocjenu!
ŠTO VIŠE SAMOSTALNOSTI
Djetetu je pomoć roditelja potrebna, no važno je da dijete samo uči izvršavati svoje obveze. Stoga je
potrebno ohrabriti dijete da što više toga radi samostalno. To ne znači da će roditelji svu brigu vezanu za
školu prepustiti djetetu, već da će mu prepustiti da samo izvrši zadatke koje može, ali pritom ponuditi
svoju pomoć ako “zapne” ili ako primijete da je djetetu nešto preteško ili nerazumljivo (prekontrolirati
zadaće, interesirati se o čemu uče u školi, pomoći djetetu napraviti raspored svih obveza, školskih i
izvannastavnih, pitati dijete treba li pomoć oko razumijevanja novog gradiva i sl.).
Ovisno o razvoju djeteta, od trećeg/četvrtog razreda ono postaje sposobno samo voditi brigu o učenju
i zadaći te bi ga roditelji trebali poticati na samostalnost. Korisno je i djetetu ponuditi izbor kako bi imao
osjećaj samostalnog odlučivanja, umjesto da roditelji odlučuju umjesto njega (npr. “Želiš li napisati
zadaću prije ili poslije ručka?”, “Želiš li sam napraviti svoj raspored ili želiš da to učinimo zajedno?”).
Pritom je važno ponuditi djetetu izbor koji je prihvatljiv roditeljima te je važno da osiguraju da se dogovor
zaista i provede. Osim toga, važno je i pokazati ponos kada dijete učini nešto samostalno kako bi ga
time motivirali na daljnju samostalnost u izvršavanju obveza. Često roditelji mogu pomoći na način da
sami pokažu djeci entuzijazam i ljubav prema učenju i školi ili da kod djeteta nastoje probuditi znatiželju i
maštu što pridonosi uživanju u učenju. To se postiže
zajedničkim sudjelovanjem u svakodnevnim aktivnostima
poput pripreme obroka (uključuje matematiku,
prirodu/geografiju, učenje o zdravlju), pričanja i čitanja
(osnove za čitanje i pisanje). Time roditelji pokazuju djetetu da
učenje ne mora biti dosadno, a pohvala također može utjecati
na dijete i tako ohrabrivati njegovu znatiželju i samostalnost.

3. KAKO RAZGOVARATI O ŠKOLI I NE BITI DOSADAN?
Kada dijete pohađa školu, najčešće ne prođe dan da roditelji ne pitaju
dijete: ˝Kako ti je bilo u školi?˝ Često pritom podrazumijevaju da ako
postave to pitanje, automatski razgovaraju s djetetom o školi. No, često
to nije tako jer djeca automatski odgovaraju “dobro” ili “dobio/la sam 5 iz
prirode” i roditeljima to bude dovoljno. Stoga bih voljela kada bi roditelji razmislili o tome koji odgovor
očekuju kada djetetu postave to pitanje. Poručuju li tim pitanjem istinsko zanimanje za taj segment
djetetova života ili je to samo neko stereotipno raspitivanje? Žele li da im dijete pritom priča o prijateljima,
kako je provelo vrijeme s njima u školi/izvan škole, kako se osjećalo tijekom odmora ili pisanja testa ili
pak da im kaže koju je ocjenu dobilo i je li ta ocjena, po mogućnosti petica? Ako očekuju posljednji
odgovor, vrlo je vjerojatno da su usmjereni većinom na djetetovo školsko postignuće i ocjene, a
zanemarujući prema djetetovim osjećajima, trudu koji ulaže i drugim postignućima, odnosno da su manje
usmjereni na cijeli proces koji vodi uspjehu, a više na sami rezultat.
ZAJEDNIČKO SLOBODNO VRIJEME
Važno je i da roditelji ne zaborave provoditi slobodno vrijeme sa svojim djetetom te da se “ne vrti sve
oko škole i ocjena” jer kada je škola glavna tema svega, djeca najčešće gube motivaciju za rad i budu u
otporu. Ako roditelji pokazuju interes za djetetove aktivnosti i proces umjesto za sami rezultat te ako
pritom daju djetetu povratne informacije da je voljeno, pametno, vrijedno, da je vidljiv njegov trud bez
obzira kakav uspjeh imalo i kakav je uspjeh drugih u razredu, vjerojatnije je da će imati visoko
samopouzdanje, a koje u velikoj mjeri utječe i na sam školski uspjeh. No, ponekad je teško razdvojiti
školski uspjeh od djetetovog samopouzdanja jer međusobno djeluju
jedno na drugo. Ove spoznaje su posebno značajne za period od
sedme do petnaeste godine kada doživljaj uspjeha i neuspjeha
značajno utječe na to što će dijete misliti o sebi jer je njegov identitet
u razvoju, dok kasnije uspjeh u školi postaje manje važan kao temelj
formiranja slike o sebi.
POTICANJE DJETETOVIH INTERESA
Također, važno je prepoznati u čemu je dijete uspješno i u čemu ono samo želi biti uspješno.
Primjerice, ako dijete uživa i uspješno je u matematici, važno ga je poticati u tome području i poslati mu
poruku da je sposobno. Ako je u određenom području manje uspješno, a pokazuje interes za njega,
vrijedno je i tu ga podržati, ukazati na eventualne pogreške zbog kojih nije toliko uspješno koliko bi
željelo biti, ali jednako tako ukazati na dobre stvari koje čini i pohvaliti ih za njih. Time dijete stječe
osjećaj sigurnosti i u sebe i u svoje roditelje i prepoznaje svoje kvalitete. Ovakav pristup povećava
djetetu motivaciju, a da se pritom osjeća prihvaćeno i kod kuće i u školi. Svako postignuće povećava
vjerojatnost onog novog i daje djetetu osjećaj kompetentnosti i vlastite vrijednosti i zbog toga nema
boljeg motiva za uspjeh, a roditeljska podrška i razumijevanje u tom procesu je presudna.

4. No, roditelji se često pitaju kako postupiti kod izvršavanja svih školskih obveza, najčešće onih manje
interesantnim poput pisanja domaćih zadaća ili učenja. Važno je da roditelji pritom primijete djetetov
napredak, pohvale ga za njega, a povremeno za neki značajniji ili njima važniji i nagrade (npr. ako
roditelji podsjećaju redovito dijete da napiše zadaću, pa primijete da se dijete jedan dan samo sjetilo,
valja to primijetiti i pohvaliti ga). Osim toga, razgovor o domaćoj zadaći ili tome što mora naučiti može
pomoći, ali cilj razgovor mora biti to da roditelj vidi je li dijete sve razumjelo i završilo, ali nikako to ne bi
smjelo uključivati rad umjesto djeteta ili izričito kontroliranje. Rutinsko ispitivanje svaki dan, npr. “Jesi li
napisao zadaću?” valjalo bi izbjeći i umjesto toga dogovoriti s djetetom neka osnovna pravila vezana za
školu, koja odgovaraju i djetetu i roditeljima te postaviti standarde vezane za učenje i ponašanje dovoljno
visoke da ne budu djetetu nedostižni, ali motivirajući. Oni mogu biti i “razlomljeni” na neke manje ciljeve
kako bi dijete moglo jasno i transparentno evaluirati svoj napredak i time se motiviralo.
Na kraju valja zaključiti – kako bi školski uspjeh bio zaista uspjeh i za dijete i za roditelje vodite se
onime da nije toliko bitan konačni rezultat, već proces nastanka tog rezultata – njime dijete dobiva više
nego samim rezultatom. Roditelj pritom ima bitnu ulogu, puno važniju od pukog praćenja ocjena svog
djeteta. Pravilnom primjenom ovih savjeta te kontinuiranom uključenošću roditelja u cijeli proces
postizanja dobrog školskog uspjeha, roditelji utječu na jačanje pozitivne slike o sebi i samopoštovanje
djeteta, razvijaju odgovornost djeteta prema sebi i drugima, kao i pozitivne vrijednosti općenito u životu i
zapravo odgajaju dijete u prilagođenu, odgovornu, sposobnu i samostalnu osobu.
Ivana Dolovčak, mag. soc. rada,
koordinatorica programa Snaga obitelji,
Savjetovalište za djecu i roditelje Zagreb
Mame i tate,
ako imate brige oko toga kako pristupiti svom djetetu,
ne uspijevate uspostaviti dobar kontakt
ili općenito želite roditeljski savjet,
nazovite Hrabri telefon za mame i tate
na 0800 0800 ili pišite na savjet@hrabritelefon.hr.