1. POSTUPCI RODITELJA – KAD DIJETE IMA TEŠKOĆE U ČITANJU (2.)
M. Čudina Obradović: Igrom do čitanja, Profil
U dosadašnjem smo tekstu nastojali prikazati kako škola nije mjesto gdje će se dijete
čarobnim štapićem pretvoriti iz nečitača u čitača. Prikazali smo kako se čitačke vještine
razvijaju postupno od časa kad dijete počne učiti govoriti, pa čak i prije, možda od časa
kad počne slušati prve majčine riječi. Vidjeli smo kako postupci roditelja, njihov način
razgovora i igre s djetetom, primjer koji oni pružaju djetetu, zajedničko pričanje priča i čitanje slikovnica dovode do
postupnog razvoja djetetove spoznaje o tekstu i do upoznavanja glasovne, pisane i smislene strukture riječi. Kad
dijete dolazi u školu, ono je opremljeno svim tim znanjima i vještinama i učenje »čitanja«, tj. pretvaranje slova u
glasove i razumijevanje poruke može otpočeti. Roditelji očekuju da će dijete bez problema u školi naučiti čitati i
mnoga će djeca to zaista i uspjeti, bez obzira na metodu poučavanja. No ima djece koja se u školi pri učenju
čitanja susreću s velikim problemima iako su prosječne, ili čak natprosječne inteligencije, te iako su roditelji s njima
razgovarali, pričali i čitali priče. Uzroci tome mogu biti biološki činitelji koji otežavaju obradu teksta u svijesti,
problemi nedovoljno razvijene pozornosti ili neke druge djetetove specifičnosti, te ono treba drukčiju metodu
poučavanja i pristupa učenju čitanja. Poznato je da nema metode ni programa učenja čitanja koji bi bio dobar za
svu djecu i da će uvijek biti djece koja trebaju dodatnu pomoć ili drukčiji program rada.
Ako vaše dijete ima problema u školi s učenjem čitanja, najprije porazgovarajte s učiteljem/učiteljicom. I
učiteljica zna da se djeca razlikuju, da će neka brže, a neka sporije ovladati vještinom čitanja. Ona će vjerojatno
uočiti koji su posebni problemi vašeg djeteta i usmjerit će vas na ono što je potrebno s djetetom vježbati. Katkad će
djetetov problem biti malen i lako će se riješiti uz strpljenje i vježbu s roditeljima. Rjeđe će djetetu trebati stručna
pomoć logopeda, neurologa ili liječnika za vid ili sluh. U svakom slučaju, najprije se posavjetujte s učiteljicom o
vrsti problema koje ima vaše dijete i dogovorite se s njom o najboljem načinu kako pomoći djetetu.
Prije se smatralo da je dijete koje u prvome, a pogotovo u drugom razredu ima problema s čitanjem osuđeno
na probleme čitanja i u odrasloj dobi. Danas se smatra da svako dijete može naučiti čitati ako mu se prida
potrebna pažnja i vrijeme. Sustavni rad s čitačem koji ima probleme može dovesti do potpunog uspjeha čak i
nakon samo jednoga polugodišta.
Također, još u četvrtome, pa i u višim razredima, moguće je razvijati vještinu čitanja, osobito razumijevanja
pročitanoga. No da bi se dijete s teškoćama u učenju čitanja riješilo teškoća, potrebno je ostvariti nekoliko uvjeta:
1. s njim se mora na čitanju sustavno, svakodnevno raditi 20 — 30 minuta;
2. s njim se mora raditi individualno, tj. jedna mu se osoba mora potpuno posvetiti tijekom tih 30 minuta;
3. rad mora početi što prije, čim učiteljica, dijete ili roditelj primijeti teškoće u čitanju;
4. raditi se mora u ozračju topline i ljubavi, bez opomena, kritike ili kažnjavanja;
5. rad mora obuhvatiti sve elemente čitačke vještine: glasovnu osviještenost,
poznavanje slova, vještinu pretvaranja slova u glasove, i obrnuto (dešifriranje i
šifriranje), razvijanje razumijevanja cjeline i smisla teksta;
6. rad mora biti usmjeren na one elemente čitačke vještine u kojima dijete pokazuje osobite teškoće;
7. rad se osobito mora usmjeriti na značenje i smisao čitanja kao aktivnosti koja nam omogućuje smiješni,
zanimljivi ili emocionalni doživljaj sadržaja teksta.

2. Kad ugleda navedenih »sedam zapovijedi«, svaki će se roditelj zapitati »Mogu li ja to«?,
»Jesam li ja dovoljno kvalificiran/a za to?«, »Nije li za to mnogo osposobljeniji djetetov
učitelj/učiteljica?« i si. Jest, vjerojatno je svaki učitelj/učiteljica obrazovaniji za taj zadatak, ali on
nema ono što vi imate i morate imati: svakodnevnih pola sata koje ćete posvetiti samo svojemu
djetetu, radu samo na njegovu čitanju. Učitelj nema ni približno toliko vremena da bi se svakoga dana mogao
posvetiti samo vašem djetetu, pa ni pola sata. Nasuprot tomu, vi provodite s djetetom nasamo mnogo više
vremena nego učitelj/učiteljica i uz dobro planiranje moći ćete u danu naći potrebnih pola sata za njegovo
napredovanje u čitanju. Podsjetite se da je čitanje silno važno za djetetov napredak, da uspješnost njegova
budućeg školovanja ovisi o njegovoj sposobnosti čitanja te da ćete mu, posvetivši mu svakodnevno kratko vrijeme,
osigurati i školsku uspješnost, a i mnoga zadovoljstva koja će imati kao dobar čitatelj.
Razložit ćemo taj prividno težak zadatak na njegove dijelove i pokušati nabrojiti i opisati koje su vaše zadaće
unutar svakoga od njih. Uz ispravan stav roditelja kako je takvo »bavljenje djetetom« korisno i zanimljivo,
svakodnevno čitanje s djetetom može postati topao i vedar obiteljski ritual kojega se nećete odreći ni kad ne bude
više nužno potreban.
Uspostavite s djetetom topao odnos prihvaćanja i ljubavi
Najvažniji i najsnažniji poticaj vašem djetetu za učenje jest vaš odnos prema njemu. Moramo se podsjetiti
koje su djetetove najjače potrebe: potreba da ga prihvatite, da ga volite bez zadrške i kritike, daje ono za vas
najbolje, najpametnije i najdraže - jer je vaše, da vjerujete da ono može napredovati i razvijati se i da mu želite u
tome pomoći. Kako ćete mu pokazati da poznajete i poštujete te njegove potrebe? Darujte mu dio svojega
vremena, dajte mu osjećaj sigurnosti, budite strpljivi s njegovim pogreškama, s njegovim teškoćama, pokažite mu
da vjerujete kako su te teškoće privremene i da se mogu ispraviti zajedničkim trudom. Evo nekoliko pravila za
uspostavljanje toploga i ležernog odnosa za vrijeme zajedničkog učenja.
1. Pristupite zajedničkom učenju s iskrenom vjerom da se teškoće vašega djeteta mogu nadvladati. Sjetite se
da sva djeca mogu naučiti čitati, samo je potrebno pronaći pravi pristup i način. Nemojte smatrati da su teškoće
vašega djeteta nešto posebno, da su katastrofa, da su sramota. Prisjetite se da su najveći umovi svijeta, poput
Einsteina i mnogih drugih velikana, također imali teškoća s čitanjem. A mnogima od njih upravo su roditelji pomogli
da ih nadvladaju.
2. Pokažite djetetu da ga volite, da njegove teškoće ne umanjuju vašu ljubav, da ga jednako prihvaćate i volite
i kad čini pogreške i kad je uspješno. Prihvatite pogreške kao sastavni dio učenja, prisjetite se da su
one nužne, da se iz njih može naučiti i da će ih postupno, vrlo postupno biti sve manje. Proces učenja
upravo i jest sve manje i manje pogrešaka i nema učenja bez pogrešaka. Zato nemojte ni osjećati ni
pokazati nestrpljenje, strah ili razočaranje kad dijete griješi. Djeca su vrlo osjetljiva na sve »neverbalne
signale«, ona osjećaju i ono što niste rekli glasno, ali ste pomislili, izrazili mahanjem rukom, mrštenjem
čela, dizanjem obrva. Ako pokažete tjeskobu i nezadovoljstvo kad dijete pogriješi, ono će se početi
silno bojati pogreške i taj će ga strah paralizirati i onemogućiti mu usmjeravanje energije na učenje.
Nasuprot tome, ako djetetu pokažete da pogreška otkriva kako ne treba raditi i kako će ispravno postupiti, ono će
prihvatiti pogrešku kao izazov, kao nešto što je korisno i potrebno u procesu učenja. Za vrijeme čitanja najbolje je
ne ispravljati dijete, nego mirno izgovoriti riječ, tekst ili ispravan odgovor i tražiti od djeteta da ponovi, i to bez
povišenog tona, mrštenja ili čuđenja u glasu.

3. 3. Još više od neverbalnih kritika dijete će prestrašiti i odbiti od svake zajedničke aktivnosti vikanje, strogi i
naređujući ton, prijetnje, višestruko ponavljanje pitanja na koje dijete očito ne zna odgovor, prijeteće čekanje
odgovora i svaka gruba reakcija roditelja na djetetovo neznanje, pogrešku ili ponovljenu pogrešku. Već i sam
prijeteći ili naređujući poziv da sjedne za stol ili otvori knjigu izazvat će u djetetu strah i odvratnost prema zadatku i
ono će biti zauzeto samo nastojanjem da što prije pobjegne iz neugodne situacije.
4. Dobro je »oboružati se« osjećajem za humor i prihvatiti sa smijehom probleme i teškoće. No pritom valja
biti oprezan — treba se smijati s djetetom, nikada djetetu. Najteža kritika za dijete je poruga i zato se mora
izbjegavati i svaka primisao da se djetetu narugamo, da ga ismijemo, da ga podcijenimo. Ruganje, ironija i cinizam
najveći su neprijatelji dobroga odnosa s djetetom i njegova osjećaja da je voljeno i cijenjeno.
5. Izgrađujte odnos ljubavi i bliskosti sa svojim djetetom i u svim ostalim životnim
aktivnostima, a ne samo za vrijeme zajedničkog učenja. Predškolsko dijete treba mnogo
grljenja, maženja, pričanja i čitanja priča u krilu, brisanja suza i nosa. Školsko dijete treba
mnogo zajedničkih aktivnosti s roditeljima: zajedničke obroke, izlete, posjete knjižnici, muzeju,
zoološkom vrtu, zajedničko bavljenje športom i hobijima, igranje zajedničkih igara, čitanje priča i knjiga naglas. Sve
to izgrađuje u djetetu osjećaj pripadnosti, sigurnosti i ljubavi, a to je nužan temelj za želju i volju da se uči i za
ljubav prema čitanju.
6. Izgrađujte djetetov optimizam, vjeru u vlastite mogućnosti. Omogućite mu da postigne mali uspjeh u
nečemu i neka mu to bude dokaz da može nešto postići. Izgrađujte mu osjećaj da se trudom mogu postići rezultati,
a da je neuspjeh samo privremen i da ćemo ga radom nadvladati. Nastojite da se u njemu nipošto ne razvije
osjećaj bespomoćnosti. Dijete koje doživi nekoliko neuspjeha zaredom imat će osjećaj da je bespomoćno, da ne
može postići uspjeh ma što radilo. Pokažite mu da nije tako, da vlastitim trudom može mnogo postići. Omogućujte
mu da postigne male, a onda postupno sve veće rezultate vlastitim trudom.
7. Izgrađujte djetetovu upornost. Postupno izgrađivanje strpljenja i upornosti, sposobnosti da se ustraje i kad
naiđu teškoće, najveći je dar koji možete dati djetetu za budućnost. Upornost i neodustajanje kad se suoči s
problemima dijete uči oponašanjem roditelja, sustavnim izvršavanjem i neodustajanjem od zadataka koji su mu
dosadni ili teški te čitanjem i razgovorom o ljudima koji su upornošću postigli velike pobjede.
Ako se budete pridržavali navedenih sedam nužnih pravila, stvorit ćete temeljni preduvjet za početak rada na
uklanjanju djetetovih teškoća u učenju, pa i u čitanju. Primijetili ste da morate najprije promijeniti sebe. No ako ne
možete u sebi izgraditi optimizam, vjeru u dijete, nadu u djetetov uspjeh, mirno prihvaćanje djetetovih pogrešaka,
ako ste puni sumnji, straha, očaja i katastrofičnih očekivanja, bolje je da ne radite s djetetom. Nađite mu pogodnu
osobu, stručnjaka ili nekoga tko će moći mirno i bez negativnih emocija provoditi s djetetom vrijeme učenja. Za to
vrijeme izgrađujte dobar i prisan odnos s djetetom izvan aktivnosti učenja, pa ćete možda nakon nekog vremena
moći preuzeti rad s djetetom. Pošto dobro razmislite o sedam preduvjeta zajedničkog učenja i kad budete dovoljno
sigurni da ih sve možete ispuniti, započnite s programom svakodnevnoga čitanja. Odvojite u svakome danu
najprije 20 minuta, a zatim pola sata koje ćete posvetiti samo čitanju i razgovoru o pročitanome.
Pronađite djetetove kritične točke u čitanju
U uvodu smo rekli da je nekoliko mogućih uzroka neuspjeha u početnom čitanju. Katkad dijete ima samo
jednu od navedenih slabosti, a pokatkad nekoliko istodobno. Ispitajte što sve dijete u aktivnosti čitanja ne zna i ne
razumije. Najbolje će biti da započnete sa zajedničkim čitanjem neke jednostavne slikovnice i da pomno pratite

4. gdje su djetetovi problemi. Slikovnice Dicka Brune ili slikovnica Medo bere jagode dobro će poslužiti za početak jer
imaju kratak, jednostavan tekst koji je blisko povezan s ilustracijom na istoj stranici.
Sjednite dijete pokraj sebe i zagrlite ga. Pročitajte mu cijelu slikovnicu, a zatim od njega tražite da samo naglas
pročita rečenicu po rečenicu, stranicu po stranicu. Provjerite sljedeće:
1. razumije li dijete priču (što se dogodilo, koja su glavna lica i slično),
2. razumije li da se tekst čita slijeva nadesno i odozgo prema dolje,
3. razumije li da u sljedeći redak mora prijeći tako da se pogled ponovno vrati na početak retka,
Prve tri teškoće Iako će se svladati zajedničkim čitanjem priča uz gledanje slika, praćenje teksta prstom i
razgovor o pročitanome, kako je opisano u odjeljku Dijaloško čitanje priča.
4. razumije li da se riječi sastoje od glasova (tražite od djeteta da riječi u tekstu kaže naglas, da ih rastavi na glasove koje čuje
i da rastavljene glasove koje ćete mu vi izgovoriti sastavi u riječ u tekstu, da kaže koji je prvi glas u riječi koju čuje, koliko glasova čuje
u riječi),
Četvrta teškoća, poznata kao glasovna neosviještenost ili neosjetljivost, tipičan je problem za
većinu djece koja imaju teškoće u svladavanju tehnike čitanja. Ona razumiju smisao čitanja, smisao
priče, ali ne mogu provoditi zamjenu glasova u izgovorenoj riječi slovima u pisanoj riječi. Ona to ne
mogu zato što »ne čuju« glasove koji se nalaze u svakoj riječi. Taj nedostatak opisan je u
poglavlju Usporeni razvoj čitanja, a postupci koji razvijaju glasovnu osjetljivost prikazani su u poglavlju Igre i
aktivnosti za poticanje predčitačkih i čitačkih vještina.
5. pokazuje li oklijevanje i sporost kad od njega tražite da imenuje sličice ili dijelove sličica u slikovnici,
Ako vaše dijete može s lakoćom rastaviti riječ na glasove, sastavljati pojedinačne glasove u riječ, uočiti koliko
je glasova u riječi i prepoznati koji su, a ipak ima teškoća u čitanju, možda ima petu teškoću — nedostatak u obradi
podataka koji je danas poznat pod nazivom sporost imenovanja. Sporost imenovanja predmeta, sličica, boja,
brojki koje dijete vidi pred sobom znak je da zapinje obrada podataka, osobito onih koji su zadani u slijedu. Ta
sporost obrade znatno ometa brojne procese povezivanja slike slova i glasa koje je potrebno za dobro i glatko
čitanje. S takvom je djecom također potreban individualni i uporni rad, baš kao i s djecom s poremećajem glasovne
osjetljivosti, ali su za djecu sporog imenovanja osobito prikladni oblici rada s pomoću fonograma (str. 217). Također
se smatra da je taj nedostatak obrade dostupniji ispravljanju, pa djeca s tim nedostatkom mogu lakše i brže
povoljno reagirati na program sustavnog rada.
U neke djece istodobno postoje oba nedostatka, tj. neosjetljiva su na glasove u riječi i istodobno pokazuju
sporost imenovanja. To su djeca s tzv. dvostrukim čitačkim deficitom. Njima je potrebno mnogo više rada nego
djeci s jednim od ta dva nedostatka, a napredak je sporiji i slabiji nego u djece s jednim nedostatkom. Potrebno im
je mnogo, mnogo sati strpljivoga i ugodnog čitanja s roditeljima, svakodnevno igranje igara glasovne osjetljivosti
(poglavlje Glas do glasa riječ), svakodnevno igranje prepoznavanja dijelova riječi (vidjeti Metoda fonograma), te izgradnja
pisanoga rječnika i razgovor o značenju riječi. Katkad je potrebno takvu djecu uputiti na rad sa stručnjakom.
Osim navedenih nedostataka, moguće je da dijete pokazuje i neke druge anomalije, bilo u kombinaciji s
navedenima, bilo zasebno. To su poremećaji prostorne orijentacije u području vida, sluha, ravnoteže, pokreta i
vremena. Za takvu je djecu potreban stručan rad na uspostavi orijentacije posebno organiziranim vježbama, koje
će prevježbati funkciju živčanih struktura i uspostaviti njihovu ispravnu interakciju. Roditelj će najbolje postupiti
posavjetuje li se sa stručnjakom logopedom, te zajedno s njim provodi program kinestetičkih vježbi kako je opisano
u dva priručnika prevedena u nas.

5. Ako dijete ne pokazuje nijedan od navedenih nedostataka, ako je emocionalno neoštećeno, ako je motivirano
za učenje i ako je uspostavilo dobar odnos s roditeljima, bez otpora i negativizma, a ipak ima teškoća s čitanjem,
najbolje će biti odvesti dijete stručnjaku logopedu, jer je vjerojatno riječ o nekoj kombinaciji bioloških činitelja i
arhitekture mozga koju može prepoznati samo iskusan stručnjak neurolog ili logoped.
6. razumije li da se svaka riječ u tekstu na nešto odnosi, da nešto znači,
Šesta teškoća primjećuje se u djece koja dvije riječi »čitaju« kao da je jedna ili, češće, jednu riječ »pročitaju«
kao više riječi. Tomica je, primjerice, napisanu riječ MAMA pročitao kao PALAČA PRAVDE. On ne razumije da
jedna napisana riječ odgovara jednoj izgovorenoj riječi. Njemu je potrebna vježba povezivanja riječi s njezinim
značenjem: pomoću sličica koje su označene riječima, pomoću zajedničkog čitanja u kojemu će roditelj svaku riječ
što je dijete čita pokazivati prstom, pomoću slikovnica u kojima je jasno povezana slika s riječju.
7. poznaje li slova,
Sedma teškoća proizlazi iz nedovoljne vježbe uporabe i pisanja slova. Oblik slova i pokret koji je povezan sa
slovom moraju se zapamtiti. Zato je važno pri učenju čitanja (prepoznavanja) i pisanja slova nastojati da dijete
zapamti oblik i pokret koji odgovara određenom slovu. Prepisivanje, tj. »kopiranje« zadanih slova u vježbenici neće
proizvesti unutarnju zamisao, sliku koju dijete mora usvojiti. Najbolje je učenje oblika slova i pokreta tako da dijete
pogleda slovo, uoči strelicu smjera, a zatim reproducira slovo ne gledajući u njega (kad ga pokrije papirićem i si.). Takav
postupak omogućuje stvaranje zamisli oblika i pokreta u svijesti, omogućuje »pamćenje« slova. Nastojanje na
motoričkoj uvježbanosti pomoću kopiranja i stalnoga gledanja u uzorak neće proizvesti te unutarnje predodžbe.
8. razumije li da svako slovo označava jedan glas,
9. razumije li da svaki glas u riječi može zamijeniti slovom koje mu pripada, pa da ta napisana
slova daju riječ koju može ponovno rastaviti u glasove — znači pročitati,
Osma i deveta teškoća jest problem primjene abecednoga načela. To je vještina koja se uči vježbom i ako
dijete nema problema s glasovnom osjetljivošću ili sporošću imenovanja, potrebno mu je samo dovoljno vježbe u
zamjeni slova glasovima (u čitanju) i zamjeni glasova slovima (u pisanju) (vidjeti poglavlje Vježbanje abecednoga načela). Pritom
valja imati na umu da se ta vještina stječe sporo i mukotrpno, ali da će mnogo brže i lakše teći ako je dijete
zainteresirano za rezultat takve aktivnosti. Zato mu valja dati zanimljive, isprva posve jednostavne, a zatim sve
složenije sadržaje za čitanje, dati mu valjane razloge za pisanje (odašiljanje poruka), a izbjegavati besmislene i
mehaničke tekstove bez sadržaja kao što su »Ana i Ivo idu. Oj, oj Ivo«. Drugim riječima, suvremeni istraživači
učenja čitanja i pisanja neprestano ponavljaju: »Čitanje se uči čitanjem, pisanje se uči pisanjem.« To znači da
vježbanje u nekoj umjetnoj situaciji koja sliči čitanju ili pisanju vodi gubitku djetetove motivacije, nerazumijevanju
smisla i svrhe čitanja ili pisanja i smanjuje djetetovu upornost u vježbanju.
10. razumije li dijete da riječi složene zajedno uz razmake daju rečenicu koja nešto znači,
Deseta je teškoća problem razumijevanja značenja teksta. Iako dijete razumije da svaka riječ nešto označava
(predmet ili nešto drugo), nekoj je djeci potrebna posebna pouka da razumiju kako riječi povezane i rastavljene
prazninama označavaju izjavu, tvrdnju, misao, pitanje. Ta su djeca najčešće previše zauzeta procesom šifriranja i
dešifriranja, cijelu pozornost usmjeravaju na sastavljanje ili rastavljanje riječi. Pritom se usredotočuju na svaku riječ
zasebno i zaboravljaju koju su riječ posredno prije pročitala. U tom je slučaju nužno zaustavljanje iza svake
rečenice, upozoravanje na cjelinu rečenice, u čemu mogu pomoći i igre :rastavljanja rečenice na riječi, slaganje u
loše i dobre kombinacije i si.

6. 11. razumije li dijete cjelinu: smisao priče, tijek radnje, likove, njihove akcije i si.
Jedanaesta teškoća uočava se samo ako pitamo dijete o sadržaju. Tada možemo uočiti da dijete pokatkad ne
razumije što je pročitalo zbog nekoliko razloga: previše je usredotočeno na dešifriranje riječi, ne pamti prethodne
rečenice, nije usmjereno na sadržaj, ne razumije da priča ima početak, sredinu i kraj, ne razumije uočene riječi jer
ih još nema u svojem rječniku. Roditelj u tom slučaju može pomoći na dva načina: postavljanjem pitanja provjerava
koji je razlog djetetova nerazumijevanja, a zatim poučavanjem djeteta kako će samo provjeravati i pratiti razumije li
smisao onoga što je pročitalo.
Sve što smo naveli zasebne su predčitačke i čitačke vještine i nerazvijenost bilo koje od njih može omesti
djetetovo napredovanje u čitanju.
Pomnim promatranjem djeteta, tj. onoga što radi dok čita, i praćenjem vrste pogrešaka možete zaključiti koja je
»kritična točka« u njegovu čitanju i primjerima, razgovorom i vježbom možete ukloniti izvor pogreške.
Započnite s programom vježbi čitanja
Kad ste ustanovili koje teškoće u čitanju ima vaše dijete, zapišite na zaseban papir, pogledajte u prijašnjim
poglavljima ove knjige koje aktivnosti i igre preporučuju za uvježbavanje vještina koje nedostaju djetetu, zabilježite
stranicu ili naslove tih aktivnosti uz naziv vještine koja je potrebna vašem djetetu i taj će vam papir poslužiti kao
temelj planiranje svakodnevne polusatne aktivnosti. Vi ćete svakodnevno s djetetom vježbati čitanje, ali ćete na
tekstu koji čitate dodatno uvježbavati vještine koje manjkaju vašem djetetu. Na taj ćete način djetetu omogućiti
shvati smisao aktivnosti čitanja, da uživa u sadržaju i smiješnim, zanimljivim, veselim i tužnim događajima i
likovima, a da istodobno, u toj istoj aktivnosti, vježba pojedine čitačke vještine u kojima »zapinje«.
Najprije postupajte s djetetom kao da još ne mora znati čitati, kao da se prvi put susreće s tekstom i slovima.
Nemojte se čuditi ni zgražati »pa ti bi to već morao znati« nego krenite ispočetka, kao da je dijete predškolac i kao
da tek počinje učiti čitati. Pronađite jednostavnu slikovnicu u kojoj je slika — radnja opisana
jednostavnim tekstom, mogućnosti velikim tiskarskim slogom. Uzet ćemo za primjer slikovnicu
Medo bere jagode. Najbolje će biti da odmah pronađete nekoliko sličnih slikovnica kako biste
mogli postupno prelaziti na nove i teže tekstove. No važno je znati da će napredak ispočetka biti
vrlo polagan i da ćete neko vrijeme raditi na istoj slikovnici, ili da ćete prijeći na drugu kako biste
izbjegli dosadu, pa se ponovno vratiti na prvu.
Najprije s djetetom pregledajte slikovnicu onako kako je opisano u poglavlju Dijalosko čitanje slikovnice.
Najvažnije je da dijete sjedi uz vas, da zajedno gledate u slikovnicu i da dijete u slikovnici prati sve ono o čemu
sluša i razgovara. Razgovarajte o slikama: tko je na naslovnici, o čemu bi mogla biti ta slikovnica, što je prikazano
na 7. stranici, što na 8. i 9. stranici, i tako do kraja slikovnice. Pokažite djetetu da ne možemo baš posve sigurno
znati što se događa u priči, ali da na svakoj slici piše što se događa, pa ćete to zajedno pročitati.
Otvorite slikovnicu na 6. stranici. Ponovno razgovarajte o tome Što medo na slici radi. Pročitajte tekst polako,
postavljajući prst ispod svake riječi koju čitate. Razgovarajte o svakoj riječi koju ste pročitali i potražite riječ ispod
sličice na stranici 7. Nastojite da dijete uoči i zapamti koja je pisana riječ povezana s kojom sličicom. Također
upozorite dijete na početna slova u riječi i razgovarajte o tome koji glas predočuju. Potražite zajedno još poneku
riječ koja počinje tim glasom. (Ako je djetetu to teško, nemojte se previše zaustavljati na tome nego prijeđite na daljnju fazu.)
Tražite od djeteta da samo pročita tekst na stranici 6. Potičite ga da riječi koje teško čita potraži na stranici 7.
i da pomoću sličice dešifrira što ta riječ znači. Neka tako nekoliko puta pročita tekst i zajedno se s njim veselite
što je moglo razumjeti kako je tekst objasnio sliku.

7. Na isti način pročitajte tekst na stranici 8. Vjerojatno će to biti dovoljno »čitanja« za prvi puta.
Komentirajte zajedno s djetetom što je smiješno na dvjema slikama, zašto medo rabi različite sprave i koje su
to sprave, probudite djetetovu znatiželju o tome koje će još sprave medo rabiti za branje voća. No recite djetetu
da ćete to proučiti sutra, da ste dosta čitali i da ćete se sad igrati slovima i riječima koje ste naučili.
Tad kreće početna faza uvježbavanja glasovne osjetljivosti. U toj fazi primijenite pogodne aktivnosti i igre
onim riječima koje se pojavljuju na stranicama 6. i 8. To su izrada glasovnih kartica i glasovne banke riječi; izrada
slikovnih pitalica i traženje (crtanje, lijepljenje kolaža, pisanje imena) predmeta ili životinja koje započinju istim glasom kao
medo (poput aktivnosti opisanih na stranicama 101 — 128; izrada »knjige« u kojoj će na svakoj stranici biti jedno slovo riječi
»medo«, a na koju će dijete crtati ili lijepiti sličice predmeta koji započinju glasovima M, E, D, O, pisati
odgovarajuća slova (velika, mala, pisana, tiskana). Iste se aktivnosti provode i sa slovima ostalih riječi. Na kraju
aktivnosti na kartice se ispisuju riječi koje smo naučili na prvoj ili na prve dvije stranice. Na zid pričvrstite tanki
karton u boji i na njega, zajedno s djetetom, lijepite kartice koje je dijete ispisalo, ali u stupce i redove, tako da se
jasno vidi kako djetetovo znanje raste. Tako ćete svakodnevno skupljati nove riječi, a dijete će ih čitati i nakon
zajedničkog učenja. Naravno, za svaki dan izaberite samo neke aktivnosti, tako da se sve provode unutar 30
minuta. Ako se dijete želi dalje baviti tim aktivnostima, pustite ga da to samo radi. Svakodnevni je pregled pisanih
kartica obvezatan, a posebno valja pokazati kako ste sretni i zadovoljni što popis onoga što dijete zna pročitati
stalno raste.
Ako ste primijetili da je kritična točka u djetetovu čitanju upravo [osnovna neosjetljivost, odaberite igre koje
možete igrati tijekom dana, npr. lov na glasove, Tko će više (smisliti riječi na zadani glas) i ostale igre koje im omogućuju
da uz svakodnevne aktivnosti, šetnju ili čekanje uvježbavate djetetovu glasovnu osjetljivost. Nastojite te aktivnosti
provoditi na zanimljiv i uzbudljiv način, a prije svega ih vodite nenametljivo i prekinite kad primijetite otpor ili
dosadu.
Sljedećega dana dajte djetetu da pročita stranicu 6. i 7. Nemojte se čuditi ili biti razočarani ako to ne ide glatko
kako ste pretpostavljali, podsjetite se da nema lakih pobjeda kad su teškoće u pitanju. Neprestano pazite razumije
li dijete što je pročitalo, pitajte ga gdje su na stranici 7. riječi koje čita na stranici 6. i 8, razgovarajte o tome kako
zna da su to : riječi, pitajte ga o početnom glasu, gdje još može naći taj početni glas koje mu slovo odgovara. Kad
dijete nekoliko puta samostalno pročita ranicu 6. i 7, podsjetite ga na jučerašnja predviđanja o tome kakve će
instrumente medo smisliti za branje voća i što će dalje raditi. Obradite ranicu 10. i 12. na isti način kako ste
postupno obrađivali stranice.
Ponovite igre pogađanja i traženja prvoga glasa s novim riječima na stranici 10. i 12. Ponovite igre glasovima i
slovima na novonaučenim riječima te na kraju aktivnosti zatražite od djeteta da ispiše kartice novim riječima,
zalijepi ih uz otprije skupljene kartice i da ih sve ponovno pročita. Tako čitajte stranice slikovnice sve dok ne
primijetite da dijete može bez problema uočiti i prepoznati prvi glas u riječi. Zatim, uz isti osnovni postupak, radite
na sljedećim stranicama, ali uvodite igre s prepozna-njem zadnjega glasa/slova. Postupno prelazite na igre
rastavljanja i stavljanja riječi na glasove {Brojenje glasova, Gdje je glas, Pogodi što držim, Pogodi na što mislim), vježbajte
ispuštanje prvoga ili zadnjega glasa dajte djetetu da pročita tekst kao da gaje čitala Mica Tepalica ili Janko panko
(str. 108), igrajte igru Tajna sličica, te postupno prijeđite na aktivnosti baratanja i zamjene glasova (Glas dana, Tajni
glas). Uporno vježbajte stavljanje, a osobito sastavljanje glasova u riječ i priredite unaprijed sve aktivnosti koje će to
sastavljanje učiniti zanimljivim. Rastavljanje i sastavljnje glasova u riječ popratite traženjem i prepoznavanjem
slova koja načuju glasove, te postupno pomoću slovarice (ili slovnih kartica), uz sastavljanje i rastavljanje, provedite to
isto pomoću slova. Uvijek bite riječi koje čitate u tekstu što ga obrađujete, a na kraju aktivnosti ka dijete obvezatno
piše riječi koje je naučilo toga dana.
Nakon što ste zajednički pročitali slikovnicu Medo bere jagode, pročitajte uputu o uporabi materijala za
izrezivanje u prilogu slikovnice. Dajte djetetu da izreže kartice i trakice i pomozite mu da, prema uputi, samo

8. provjeri koliko je riječi, slova i rečenica naučilo prepoznati nakon čitanja slikovnice. Veselite se zajedno svakom
njegovu uspjehu, budite u njemu ponos i zadovoljstvo, te mu strpljivo i bez ljutnje i straha dopustite ispravljanje
pogrešaka.
Ako vaše dijete ima većih teškoća u prepoznavanju glasova u riječi, u njihovu sastavljanju u riječ, posegnite
za igrama koje se nude u poglavlju Glas do glasa — riječ i igrajte se različitih igara i izvan polusatnog vremena
predviđenoga za učenje čitanja. No nikada nemojte te igre nastavljati nakon zajedničkog učenja. Nastojite
čitačke igre učiniti zanimljivima, uključiti i druge članove obitelji, stvoriti veselu atmosferu, kako bi ih dijete i samo
poželjelo igrati, te često tijekom dana i samo podsjećalo na aktivnosti traženja glasova, slova i si.
Vrlo je vjerojatno da nećete moći postići toliki napredak samo u jednoj knjizi, nego ćete sve složenije
aktivnosti glasovnog prepoznavanja, sastavljanja i rastavljanja postupno provoditi u nekoliko, pa i mnogo
slikovnica i jednostavnih tekstova. No u cijeloj toj aktivnosti rast će djetetova svijest o glasovima i slovima, rast
će njegov pisani rječnik, razumijevanje sadržaja i poruke priče, sigurnost da može sve više i sve bolje
samostalno pročitati. Omogućite da mu njegov pisani rječnik, tj. ispisane kartice na zidu, budu izvor ponosa,
zadovoljstva i jasan podsjetnik kako svakim danom postaje sve bolji čitač.
Ako glavni problem vašeg djeteta nije manjak glasovne osjetljivosti nego je u njega izraženija sporost
imenovanja, onda vam preporučujemo da u čitanje slikovnice uključite vježbe pomoću fonograma. Neka su
istraživanja pokazala da su za poboljšanje učenja čitanja u djece koja pokazuju sporost imenovanja, a osobito
za onu koja pokazuju i sporost imenovanja i glasovnu neosjetljivost, vrlo korisne metode koje djetetu omogućuju
da u riječima što ih čita najprije traži dio koji već poznaje. Jedna od takvih metoda je i metoda fonograma.
Metoda fonograma
Fonogramska je metoda oblik osvješćivanja glasovne strukture koja se
temelji na promjeni značenja riječi kad se mijenja prvi glas, a ostatak riječi
ostaje nepromijenjen. Temelji se na činjenici da ljudski mozak brže obrađuje
građu u kojoj može uočiti sličnosti dijelova, pa jednake dijelove obrađuje kao jedinicu (isti nastavak u različitim riječima
dijete sažima u jedan podatak, a ne u onoliko zasebnih podataka koliko ima slova). Potrebno je najprije načiniti ili nabaviti nekoliko
kompleta abecede (kartice, kocke, plastična ili magnetna slova, a najbolja je njihova izmjena radi što bolje generalizacije i zanimljivosti).
Roditelj i dijete sjede jedno pokraj drugoga za stolom ili na sagu, neometani i u tišini, u bliskom dodiru i s
osjećajem zajedničkog pothvata. Postupak za primjenu fonogramske metode je sljedeći (prema Iversen i Tunmer, 1993).
1. Majka od slova sastavlja riječ rak i govori: Ovdje piše »rak«. Ta riječ znači »rak«. Što znači ta riječ? (Dobro je
imati kartice sa sličicama i tražiti od djeteta da među pet sličica pronađe onu koja prikazuje raka i da je postavi uz napisanu riječ »rak«.) Majka
zatim pomiješa slova i traži od djeteta da samo sastavi riječ »rak«. Ako je dijete nesigurno, majka uzima nova slova
i s njima načini riječ »rak«. Kad dijete sastavi riječ »rak« prema primjeru, majka pita: »Koju si riječ sastavio?«
Nakon toga majka ponovno pomiješa slova i traži od djeteta da sastavi riječ »rak« i da glasno izgovori riječ koju je
sastavilo. Taj se postupak ponavlja sve dok dijete bez zastajkivanja i bez teškoća ne složi riječ »rak«. (Za nagradu
može dobiti neki žeton, bombon ili nešto što će na kraju aktivnosti označavati koliko je riječi samostalno uspješno sastavilo.)
2. Nakon toga majka ispred riječi »rak« stavlja slovo »m«. Pokazuje djetetu novonastalu riječ, povlačeći
prstom ispod slova dok mu govori: »Pogledaj sada ovo. Ako ispred riječi 'rak', stavimo 'm' nastat će riječ 'mrak'.«
Majka traži da dijete ponovi riječ »mrak«, da pronađe sličicu koja prikazuje mrak, da makne sličicu raka i uz
napisanu riječ »mrak« stavi sličicu mraka. Zatim majka ukloni »m« i kaže: »Ako maknemo 'm', ostat će riječ 'rak'.
Postavi uz nju sličicu koja označava riječ 'rak'. Sad ti sastavi 'mrak'.« Kad dijete sastavi riječ »mrak«, majka pita:
»Koju si riječ sastavio? Postavi uz nju sličicu koja označava riječ 'mrak'.« Tad majka traži od djeteta da ponovno
načini riječ »rak« i postavi uz nju pravu sličicu.
3. Ponavlja se 2. korak s riječima »krak« i »frak«.

9. 4. Majka jednu za drugom sastavlja riječi »mrak«, »krak« i »rak«, i svaki put pita dijete koju je riječ sastavila te
zahtijeva da ono uz riječ postavi pravu sličicu. Zatim traži od djeteta da samo sastavi riječi koje mu ona »zada«
pomoću sličice.
5. Majka prepušta više slobode u izboru djetetu. Traži od njega da od svih slova koja mu stoje na raspolaganju
sastavi sve riječi kojima su se igrali, i to redom kojim želi. Svaki put kad sastavi riječ, dijete je naglas imenuje i
pokraj nje postavi odgovarajuću sličicu. Majka pohvalom nagrađuje uspješne odgovore.
6. Sljedećega dana ponavlja se ista vježba, ali s novim skupinama riječi. Pokatkad će biti potrebno vježbu s
istim riječima ponavljati i nekoliko dana. Tek kad je dijete potpuno sigurno u sastavljanju prve skupine, prelazi se
na novu skupinu. Evo nekoliko skupina riječi pogodnih za fonogramsku vježbu:
roj (broj, kroj) uha (muha, juha) ara (bara, Sara)
osa (rosa, kosa) ura (pura, cura) lan (dlan, plan, član)
lak (mlak, vlak, slak)
Pri primjeni fonogramske metode važno je sljedeće.
1. Valja uspostaviti vedro ozračje. Zadatke treba shvatiti kao igru u kojoj se događaju zanimljive »čarolije« (rak
se pretvara u mrak ili u zrak i si.).
2. U djece s težim poremećajima imenovanja ili glasovne neosjetljivosti bit će potrebno mnogo strpljivog
ponavljanja, a djeca će griješiti i u onome što su prije već naučila. To je za odrasloga »nerazumljivo« i vrlo
frustrirajuće, ali je potrebno strpljivo ustrajati, bez pokazivanja razočaranja i uz nagrađivanje uspješnih postupaka.
Ono što se nama čini samo po sebi razumljivo može djetetu biti nepremostiva teškoća, jer ono ne »čuje u glavi« da
je mrak u stvari m-rak ili m-r-a-k i potrebno je mnogo strpljivog ponavljanja, šale i umješnosti da mu se to osvijesti.
3. Valja dosljedno zahtijevati od djeteta da glasno ponavlja riječi koje sastavlja jer ga treba »natjerati« da
istodobno »čuje« i vidi sličnost između rak, m-rak, z-rak, k-rak, kao i vezu između riječi i slike (značenja riječi).
4. Prema suvremenim shvaćanjima, pisanje i pokret pisanja slova znatno
pomažu glasovnu osjetljivost i postupak šifriranja i dešifriranja. Zato je dobro u toj fazi
započeti vježbu fonogramskog pisanja. Načinite djetetu fonogramski listić, pa mu
diktirajte riječ i tražite da je ispiše na listić upisivanjem početnog slova u »kućicu«.
Nakon toga neka na crtu pokraj riječi samo napiše cijelu riječ.
5. Fonogramski postupak bit će zanimljiviji i smisleniji ako se provodi uz čitanje jednostavnih dječjih pjesmica
u rimi, pa se analiziraju rimovane riječi, ali pritom se onda ne mogu rabiti sličice jer su riječi u rimi samo katkad
imenice koje se mogu prikazati sličicom. Međutim, moguće je i »umjetne«, tj. zasebne riječi u fonogramima,
naknadno osmisliti tako da se smišljaju »šašave rečenice« ili »neobične priče«, primjerice kako je rak ponudio
račići brak, pružajući krak, a plesali su dok nije pao mrak, i si. Drugi, složeniji oblici analize riječi u većim cjelinama
jesu traženje prefiksa (čitanje riječi pre-više, pre-malo, pre-dobar).
Pri radu s fonogramima valja znati da nakon ili usporedno s ovladavanjem fonogramom, djetetu moramo
omogućiti mnogo vježbe i s glasovnom analizom riječi jer mora naučiti analizu riječi na zasebne glasove kako bi
moglo prijeći na dešifriranje i šifriranje u čitanju i pisanju.
Vježbanje dešifriranja i šifriranja
Osvješćivanje glasovne strukture riječi, tj. razvijanje glasovne osjetljivosti najbolje se provodi pomoću
šifriranja i dešifriranja, koje pomaže djeci u uočavanju veze glas — slovo i u uvježbavanju te veze. Za to služe igre
šifriranja i dešifriranja u poglavlju Vježbanje abecednoga načela, od stranice 160. do 169.

10. Prijelaz na dešifriranje bez slika
Nakon što se roditelj uvjeri da dijete može rastaviti i sastaviti svaku riječ pomoću glasova koje u njoj čuje i
nakon što provjeri prepoznaje li dijete imena slova koja im pripadaju, postupno uvodi tekst koji je još uvijek
jednostavan, sadrži riječi koje dijete poznaje, ali taj tekst više nije obogaćen slikama koje pomažu
razumijevanju. Pritom se dijete mora osloniti isključivo na svoju sposobnost dešifriranja riječi.
Vježbanje dešifriranja zajedničkim čitanjem
Kad je dijete sposobno dešifrirati riječi, počinje zajedničko čitanje roditelja i djeteta, koje se obavlja
svakodnevno u trajanju 30 minuta. Osnovna pravila učinkovitoga zajedničkog čitanja jesu:
1. pronađite s djetetom njemu zanimljivo štivo - iz lektire, dječje književnosti ili iz početnice,
2. počnite sa sasvim jednostavnim tekstom i postupno prelazite na sve teže tekstove,
3. postavite cilj vježbe: djetetovo samostalno čitanje koje će biti glatko i s punim razumijevanjem,
4. ponovno, kao i u dijaloškom čitanju, razgovarajte najprije o naslovu, mogućoj radnji i likovima, nagađajte što
će se dogoditi,
5. rečenicu ili dvije najprije pročitajte vi, pa tražite od djeteta da ih pročita ono kako bi
imalo dobar uzor,
6. sve više prepuštajte djetetu samostalno čitanje, a vi pratite i slušajte kako ono čita,
7. u toj je fazi također potrebno obratiti pozornost na emocionalno ozračje u kojemu
se provodi čitanje. Možda ćete biti razočarani sporošću čitanja, nemogućnošću
prepoznavanja i povezivanja slova u riječi, brojnim zastajkivanjima, smislenim i
besmislenim pogreškama. Važno je podsjetiti da nestrpljenje, čuđenje, nervozu i strah koje u nama bude
djetetove pogreške ne bismo trebali osjećati, a kamoli pokazivati djetetu. Valja se prisjetiti da je proces
učenja zapravo smanjivanje broja pogrešaka. On se najbolje provodi strpljivim čekanjem da se dijete samo
ispravi, djetetu se pročitaju manje cjeline i od njega se traži da ih ponovi ili se ispravno kaže riječ koju je
dijete pogrešno pročitalo, bez povišenog tona i uzrujavanja. Važno je da dijete ne izgubi želju za čitanjem
zbog nastojanja na ispravljanju i bolje ga je pustiti da pročita pogrešno, pokazati što je ispravno i tražiti da to
ponovi. Vrlo je korisno poučavati dijete kako će uočiti i ispravljati vlastite pogreške stalnim praćenjem
sadržaja i smisla onoga što čita,
8. nastojite da ta aktivnost bude vedra i zanimljiva, jer je zajedničko čitanje djeteta i roditelja temelj na kojemu
se razvija dobra čitačka vještina,
9. kad zajedničko čitanje uznapreduje, nastavite uporno provoditi s djetetom sve one aktivnosti koje se
preporučuju u poglavlju Kako pomoći svojem djetetu da postane čitatelj,
10. ako tijekom djetetova čitanja primijetite da mu još uvijek manjka osjetljivost za glasove ili ima problema s
raspoznavanjem slova, ponovno uvedite različite igre za razvijanje tih vještina kao vedre svakodnevne
obiteljske aktivnosti.
Knjigu “Igrom do čitanja” možete posuditi u svakoj knjižnici.