komunikacija u bolnici

1. KOMUNIKACIJA S
NEIZLJEČIVIM BOLESNICIMA

2. • ZAŠTO JE S NEIZLJEČIVIM BOLESNICIMA
TEŽE KOMUNICIRATI?
• KAD JE NUŽNO KOMUNICIRATI S
BOLESNIKOM?
• TKO BI TREBAO KOMUNICIRATI?
• ŠTO BI TREBALO, A ŠTO NE BI TREBALO
REĆI?
• ŠTO SE MOŽE U POBOLJŠANJU
KOMUNIKACIJE?

3. ZAŠTO JE S
NEIZLJEČIVIM
BOLESNICIMA
TEŽE
KOMUNICIRATI?

4. 1. OBRAZOVANJE ZDRAVSTVENOG OSOBLJA
• „što brže izliječiti što više bolesnika”
• „umirućima se više ni ne može pomoći”
2. VELIKO EMOCIONALNO OPTEREĆENJE
zdravstveni djelatnici u dodiru su s bolesnikom samo onda
kad je nužno radi njege i rada razgovaraju samo o
dijagnostičko - terapijskim postupcima
3. NEDOSTATAK PRIMJERENA OBRAZOVANJA
ZDRAVSTVENOG OSOBLJA O TOME KAKO TREBA
RAZGOVARATI I KOLIKO JE RAZGOVOR VAŽAN ZA
BOLESNIKOVO PSIHIČKO STANJE
4. KONFLIKT „osjećajne neutralnosti” i potrebe za
suosjećanjem s bolesnikom
• osjećajna neutralnost zdravstvenim djelatnicima potrebna
je radi racionalne primjene najboljih postupaka liječenja i
njege i tu nema mjesta za emocije
• treba paziti da prejako suosjećanje s bolesnikom ne smanji
učinkovitost primijenjenih postupaka njege i liječenja

5. NAJIZRAŽENIJE POTREBE TEŠKO
OBOLJELIH BOLESNIKA
• potreba za ublažavanjem bolova
• potreba za očuvanjem samopoštovanja
• potreba za pozornošću
• potreba za pripadanjem
• potreba za suosjećanjem
• potreba za komunikacijom

6. KAD JE NUŽNO
KOMUNICIRATI S
BOLESNIKOM?

7. • uvijek kad to bolesnik zaželi
• potrebno je stvoriti odnos povjerenja s
bolesnikom da osjeti da bez straha može
iskazati svoje probleme i pokazati želju za
razgovorom
• ako nakon više pokušaja bolesnik ne želi
prihvatiti razgovore o svojoj bolesti ne treba biti
uporan nego treba pričekati

8. TKO BI TREBAO
KOMUNICIRATI S
BOLESNIKOM?

9. • svi s kojima je bolesnik sklon razgovarati (svi
zdravstveni djelatnici)
• liječnik je odgovorniji za objašnjavanje
medicinskih pojavnosti bolesti i bolesnikova
stanja, a medicinske sestre/tehničari koji su u
trajnijem kontaktu s bolesnikom, za pružanje
suosjećanja i emocionalne podrške

10. ŠTO BI TREBALO,
A ŠTO NE BI
TREBALO REĆI?

11. Odgovor ovisi o posebnostima svakog pacijenta:
• crte ličnosti
• socijalno podrijetlo
• razina obrazovanja
• iskustva s bolešću
Nada u izlječenje nikada ne smije biti ugašena!
Ne smiju se pružiti lažne nade već govoriti o
nesigurnosti ishoda bolesti i o postojanju
mogućnosti ozdravljenja!

12. TREBA LI REĆI TOČNU DIJAGNOZU?
• bolesnik ima pravo znati dijagnozu
• bolesnikova želja da razumije što nije s
njim u redu treba bit poštovana
• treba osiguravati mogućnost bolesniku da
se obrati nekom drugom liječniku koji bi
ga mogao izliječiti
• planiranje budućnosti obitelji (sređivanje
novčanih prilika)
• NIJEDNOM BOLESNIKU NE TREBA
IZRIČITO REĆI DA UMIRE

13. Bolesnik: „Kakvi su mi izgledi da poživim još neko
vrijeme?”
Zdravstveni djelatnik: „To se ne zna jer su
prognoze o dužini života bolesnika vrlo
nesigurne.”
Ako se ikad kaže bolesniku bilo koje točno
razdoblje, njegovim približavanjem neizbježna su
stanja vrlo jake emocionalne napetosti zbog
očekivanja vlastite smrti.

14. • nije poznato mnogo primjera samoubojstava u
prvoj fazi bolesti tako da se predlaže
priopćavanje dijagnoze bolesniku
• samoubojstva su češća kad je bolest
uznapredovala i kad je bolesnik svjestan da se
više ne može brinuti za sebe
• neki ljudi zbog svojih osobina su skloniji
samoubojstvu - potrebno je razgovorima
pokušati ustanoviti osobine i moguće bolesnikove
reakcije

15. Veću sklonost samoubojstvu pokazuju:
• ljudi s izraženom osobinom samokontrole
životnih situacija
• oni koje zdravstveno osoblje okrivljuje da su se
prekasno javili liječniku i da im nema pomoći
• bolesnici koji su odbačeni, osamljeni (oni koji
nemaju odgovarajuću medicinsku ni
emocionalnu potporu)

16. TKO I KAKO PRIPĆITI ČLANOVIMA
OBITELJI DA JE BOLESNIK UMRO
• taj problem je najteži kad bolesnik umre naglo npr.
zbog infarkta
• LIJEČNIK - ne medicinska sestra /tehničar (obitelj
bi mogla pomisliti da u odlučujućem trenutku kraj
bolesnika nije bio liječnik)
• kao prvu obavijest članovima treba priopćiti samo
osnovne činjenice
• nakon tjedan dana npr. pozvati bliske članove
obitelji na duži razgovor, iscrpno ih o svemu
izvijestiti, ublažiti osjećaj krivnje (nisu obraćali
pažnju na simptome, nisu ustrajali da ode kod
liječnika) i podržati ih u stresnoj situaciji

17. ŠTO SE MOŽE U
POBOLJŠANJU
KOMUNIKACIJE?

18. • dodatno obrazovanje zdravstvenih djelatnika o
komunikaciji općenito
• dodatno obrazovanje zdravstvenih djelatnika o
komunikaciji s posebnim kategorijama bolesnika
• stvarati takvo ozračje koje će omogućiti da se
komuniciranje s bolesnikom počne smatrati
vrijednim poslom kao i rutinski medicinski postupci

19. LITERATURA
• Havelka, M. i Zarevski P. (2014). Psihologija-
udžbenik za treći razred medicinske škole za
zanimanje medicinska sestra/tehničar opće
njege. Zagreb: Školska knjiga

20. FOTOGRAFIJE
• https://images.app.goo.gl/QsbcAZBxTxS5V6my6