„Čovjek žrtvuje svoje zdravlje kako bi zaradio novac. Tada žrtvuje novac kako bi ozdravio, a onda je toliko zabrinut za budućnost da ne uživa u sadašnjosti. Rezultat toga je da ne živi ni u sadašnjosti ni u budućnosti, živi kao da nikada neće umrijeti, a potom umire kao da nikada nije stvarno živio.“ - Dalaj Lama
jovan ranin - overview of HCV and HBV co-infections in patients with HIV in S...Partnerships in Health
This document discusses HCV and HBV co-infections in patients with HIV in Serbia. It provides an overview of how HAART has changed the course of HIV infection from a short survival period pre-HAART to a longer survival time currently. It also discusses the importance and prevalence of HCV and HBV co-infections in HIV patients. Discriminators and predictors of outcomes are analyzed before and after HAART treatment. The mortality rate among the studied patients with HIV was 13.5%.
This document discusses using social networks and modern technology for HIV prevention. It notes that social media and mobile technologies could help revolutionize HIV prevention efforts. It examines how various social media tools like social networks, commenting, and rating can help connect people, engage in conversations, and spread information online. The document provides statistics on internet and social media use among different age groups to demonstrate the potential reach. It advocates for using social media to listen, learn from others, collaborate, and create discussions to support HIV prevention goals.
The document is a letter from an AIDS support organization in Bosnia and Herzegovina providing information about their services. They offer counseling, testing, and treatment support for those living with HIV/AIDS. The organization aims to help improve quality of life and provide resources for managing the disease.
This document summarizes research on HIV vulnerability among young MSM in Belgrade, Serbia who abuse alcohol and/or drugs. It finds that both HIV-positive and unknown status MSM commonly consume alcohol/drugs and engage in unsafe sex while under their influence. Of 47 total reported sexual encounters among unknown status MSM and 32 among HIV-positive MSM, 20-15 occurred without condoms for each group respectively. The document concludes abuse of substances contributes greatly to high-risk sexual behavior and HIV transmission in this population. It recommends education programs to promote healthy lifestyles and harm reduction.
HIV treatment activism began in the 1980s as community-based organizations started small clinical trials of experimental compounds and demanded more research into treatment options. Key events included the Denver Principles in 1983 which emphasized that people with AIDS should be involved in decisions about them. Groups like Project Inform and ACT UP advocated for expanded access to experimental treatments and an end to placebo-controlled trials. The European AIDS Treatment Group was founded in 1992 to help accelerate access to treatments in Europe. HIV treatment activism continues to focus on issues like ensuring access to care, establishing standards, reducing discrimination, and involving people living with HIV in research.
The document summarizes the HIV situation in Macedonia, including estimated cases and demographics of those infected. It describes the formation of Stronger Together, Macedonia's first community-based organization for people living with HIV/AIDS, established in 2009-2010 in response to needs identified in a survey. Stronger Together now has 18 members and focuses on peer support, counseling, and advocacy to improve treatment availability. Challenges remain in establishing a sustainable treatment system and reducing stigma through increased public awareness and engagement.
This document discusses positive prevention efforts in Serbia. It describes how stigma and discrimination against HIV-positive individuals increased in Serbia following economic crisis in the 1990s. More recently, associations have worked to empower and support people living with HIV through positive prevention programs. These programs aim to promote overall well-being, healthy relationships, and reducing new HIV infections through education on topics like safer sex practices, nutrition, and disclosure. Evaluations found these programs strengthened the role of HIV-positive community activists and provided representation in relevant policy bodies.
The document discusses the ILO's approach to HIV/AIDS, which is based on human rights principles. It argues that workplaces are important places to address HIV/AIDS because the epidemic impacts work and workplaces set standards for working conditions. The ILO aims to promote decent work opportunities for all. However, HIV/AIDS threatens this goal by also threatening its four strategic objectives, including fundamental rights at work, employment opportunities, social protection, and social dialogue. The ILO has several conventions and a code of practice related to non-discrimination, health and safety, and preventing HIV infection in the workplace.
The document summarizes key points from the Partnerships in Health 6th Regional Conference on HIV and AIDS regarding treatment of co-infections and innovative approaches to HIV prevention. It discusses how HIV is a public health issue as well as a human rights issue, with many people living with HIV experiencing discrimination. It also outlines principles from the ILO's HIV and AIDS Recommendation of 2010, such as prohibiting discrimination based on real or perceived HIV status, ensuring confidential voluntary testing and gender equality in the workplace, and emphasizing prevention.
sanja belak kovacevic - emocionalne reakcije na inicijalnu dijagnozu
1. Sanja Belak Kovačević, prof. psiholog
Centar za psihosocijalnu podršku
osobama koje žive s HIV-om
Klinika za infektivne bolesti
“ Dr. Fran Mihaljević”
Zagreb , Hrvatska
2. SADRŽAJ
HIV bolest u kontekstu stresa, traume i krize
Emocionalne reakcije na inicijalnu dijagnozu HIV bolesti i
kako pomoći klijentima da ih prorade s ciljem olakšanja
prilagodbe
Faze prilagodbe na HIV bolest
Faktori koji utječu na suočavanje sa zdravstvenom krizom
Strategije suočavanja s HIV bolesti i zadacima prilagodbe
na istu
Emocionalna i kognitivna prorada HIV dijagnoze
3. HIV kao TRAUMA
Def. Traumatskih događaja (DSM IV):
1. neposredno doživljeni i koji uključuju …. dijagnosticiranu
po život opasnu bolest,
javljaju se neočekivano, iznenada i u ljudima izazivaju
intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti i užasa
HIV dijagnoza je traumatičan događaj za osobu koja je
konfrontirana s prijetnjama u fizičkom, psihološkom i
socijalnom aspektu života.
preplavljenost dovodi do slabljenja ili čak nemogućnosti
adekvatnog suočavanja te ostavlja osobu s osjećajem
intenzivnog straha, bespomoćnosti i očaja što tada
rezultira s konfuzijom i nesigurnošću
4. Uzroci nesigurnosti kod HIV-a
Progresija bolesti
Suočavanje sa smrću i umiranjem
Prognoza tijeka bolesti
Reakcije značajnih drugih
Efekt antiretrovirusne terapije
Dugotrajne posljedice terapije
Posljedice razotkrivanja serostatusa i kako se nositi s
time
5. HIV BOLEST se razlikuje od drugih kroničnih i
potencijalno životno ugrožavajućih bolesti po socijalnoj
stigmi
osobe koje žive s HIV-om često taje svoju bolest kako bi
zaštitili sebe od stigme i diskriminacije.
No pokušaj da se osoba sama suoči sprečava je da dobije
značajnu socijalnu podršku od značajnih drugih koja je
jako važna kod oporavka i prilagodbe na bolest (Kulik i
Mahler, 1989)
6. Obilježja inicijalnih emocionalnih
reakcija na HIV dijagnozu:
Intenzivne ali labilne
Često variraju kod iste osobe od šoka do prihvaćanja unutar
nekoliko minuta
Neke osobe se paraliziraju od anksioznosti i potpuno
blokiraju
Najčešće reakcije su osjećaj gubitka, tuge, bespomoćnosti i
očaja
7. Emocionalne reakcije primjeri
Rezultat je:
ŠOKIRAJUĆI
„Osjećao sam se kao da me netko opalio čekićem po glavi“
OČEKIVAN
“Bio sam prilično siguran da sam HIV pozitivan tako da mi
je rezultat testa bio samo potvrda.
Dok sam čekao rezultat testa u čekao shvatio sam da sam
HIV pozitivan.
Znam da se s HIV-om može živjeti, postoje lijekovi, to je
danas svakodnevnica.”
8. Emocionalne reakcije primjeri
Način reagiranja:
- BEZ EMOCIJA
“ Popušio sam cigaretu, popio kavu i vratio se nazad na
posao:”
- OTUPLJENOST/KONFUZIJA MISLI
“Vani je padala kiša, a ja sam se osjećao potpuno uništeno i
izolirano”, “Osjećao sam se potpuno sam, a tlo pod mojim
nogama se treslo”.
9. Emocionalne reakcije primjeri
TUGA, BESPOMOĆNOST, STRAH, STRAH OD SMRTI, BIJES
Cijeli moj život je uništen.
Život mi se pretvorio u mrak.
Bio sam ljut i mislio sam si, neću se ubiti jer to su očekivanja drugih,a ja ih ne
želim ispuniti- ja nisam smeće.
I neću umrijeti od HIV-a!
Osjećam se tako bespomoćno-moj posao, partner, sve će nestati.
Gledao sam kroz prozor kako lišće pada sa stabala – u tom trenutku prošla mi je
misao da se ubijem.
Imao sam osjećaj da nisam dobar čovjek, ne dovoljno dobar za ljubavnu vezu.
Ja sam roba s greškom.
Bojao sam se da ću izgubit ljude koji su mi dragi.
Biti će i teško da nađem partnera.
Nanijeti ću bol svojoj obitelji, biti će im teško nositi se s mojom bolešću,
upropastit ću im život.
Još ću kratko živjeti.
Za mene nema budućnosti.
Moj život je gotov.“
10. FAZE PRILAGODBE NA HIV bolest
Faza šoka (zatečenost, automatsko ponašanje, osjećaj
odvojenosti od situacije)
Faza sudara (misaona smušenost, dezorganizacija, osjećaj
gubitka, tuge, bespomoćnosti, preplavljenost )
Faza povlačenja (negiranje postojanja zdravstvenog
problema ili njegovo utjecaja na bolest)
Faza prihvaćanja (prihvaćanja režima liječenja i ograničenja
u životnom stilu)
11. Strategije izbjegavanja
Negiranje postojanja zdravstvenog problema ili
njegovog utjecaja na život
Adaptivno
Kontroliranje emocionalne reakcije
Situacija koja nije izgledna da se promijeni
Rano u procesu suočavanja
Maladaptivno
Ekstenzivno i dugotrajno
Usvaja se manje informacija o svom stanju
Nemogućnost donošenja odluka
12. Što sve utječe na suočavanje sa
zdravstvenom krizom
Faktori povezani s bolešću (zaraznost, fizičke
promjene, nuspojave, režim uzimanja lijekova)
Osobni i demografski faktori (sposobnost
vidjeti dobre strane, spol, dob, osobna vjerovanja)
Fizički i socio-okolinski faktori
(soc. podrška, fizički aspekt okoline-bolnica)
13.
14. Zadaci prilagodbe
Moos i Schaefer (1984, prema Aldwin, 2001) identificirali su sedam glavnih
adaptivnih zadataka kod suočavanja s bolešću.
Prva tri odnose se na samu bolest i to su
4) nošenje s fiziološkim posljedicama bolesti, uključujući simptome, bol i
invalidnošću (nemogućnošću);
5) nošenje s terapijom (strogi režim uzimanja, nuspojave) kao i s bolničkim
okruženjem;
6) razvijanje (uspostavljanje) i održavanje dobrih odnosa sa zdravstvenim
radnicima.
Slijedeća četiri zadatka su više općenitija, a odnose se na
9) održavanje neke vrste emocionalnog ekvilibrijuma (ravnoteže);
10) održavanje svijesti o sebi, uključujući osjećaj kompetentnosti i stručnosti
(znanja);
11) održavanje dobrih odnosa sa članovima obitelji i prijateljima; te
naposljetku
12) pripremanje za buduća kritična stanja.
15. STRATEGIJE SUOČAVANJA SA ZADACIMA
PRILAGODBE NA HIV BOLEST
(prema Moos, 1982):
1.Negiranje ili umanjivanje
2.Traženje informacija
3.Učiti kako si pružiti medicinsku pomoć
4.Postavljanje konkretnim limitiranih ciljeva
5.Tražiti instrumentalnu i emocionalnu podršku u
krugovima obitelji i prijatelja, te stručnjaka
6.Razmišljati o mogućim događajima u budućnosti
7.Nalaziti podnošljivu perspektivu u odnosu na
zdravstveni problem ii tretman (svrha, religiozno
vjerovanje, prepoznavanje pozitivne promjene)
16. EMOCIONALNA I KOGNITIVNA PRORADA
DIJAGNOZE (anticipirano vođenje)
PRVI INTERVJU: (olakšavanjem prilagodbe, smanjenje
štete, emocionalna podrška kod traume i krize-
ventiliranje, normalizacija, informiranje o bolesti i
mogućim resusima u zajednici)
Informiranje i priprema na život s HIV-om služeći se
tehnikom anticipiranog vođenja – predstavljamo,
prvi iznosimo potencijalne dileme (Često/
ponekad/neke osobe + iskustvo drugih pacijenata) sa
ciljem boljeg razumijevanja bolesti, izgradnje
povjerenja, ublažavanja posljedica potencijanog stresa,
bolja adherencija ….
17. Emocionalna i kognitivna prorada dijagnoze
(Kako ste se osjećali, koje misli su vam prolazile kroz glavu?)
- “ponekad ljudi dovode u pitanje ispravnost dijagnoze, brinu se hoće li biti
vidljivo deformirani, hoće li ih boljeti, hoću li umrijeti, koliko vremena im
preostaje, što će biti s njihovom obitelji”
- osjećaj krivnje (HIV kao kazna, opterećenje obitelji)
- smisao života
- osjećaj manje vrijednosti („roba s greškom“)
Značenje koje bolest ima za pacijenta
(Što vam se promijenilo u životu? Što vam se čini da će biti najveći problem? Što
vas najviše brine?)
Procjena i priprema na život s HIV-om
( priprema na dileme s kojima bi se mogli susresti- kroz primjer drugih
pacijenata)
-osnovne činjenice vezane uz fizički aspekt bolesti (zaraznost za okolinu)
-socijalna podrška okoline (da li reči i kome reči)
-zaposlenje
-planiranje obitelji
-Upućivanje na resurse zajednice
-Osnaživanje i osvještavanje vlastitih resursa (Što inače radite kada se osjećate
loše?)
Editor's Notes
No ne reagiraju svi na isti način kada se suočavaju s krizom, većina odreagiraju šokom, neki su pak hladni i sabrani, drugi paralizirani od silne anksioznosti, ili čak histerični (Silver i Wortman, 1980). Isto tako se večina ljudi osjeća bespomoćnima i preplavljenima nakon šoka, dok neki, ne. Mnogi pacijenti također se ne oslanjaju previše na strategije izbjegavanja kako bi se suočili sa stresom koji je uzrokovan teškim zdravstvenim problemom u kojem su se našli. Nekada osobe nemaju nikakvih emocija. “ Popušio sam cigaretu, popio kavu i vratio se nazad na posao:” Emocije najčešće kod ljudi koji prvotno ne odreagiraju nastupe kasnije. De š ava se da osoba odreagira i emocionalnom otupljeno šć u , zbuneno šć u , osje ć ajem nestvarnosti : “ Vani je padala ki š a , a ja sam se osje ć ao potpuno uni š teno i izolirano ”, “Osjećao sam se potpuno sam , a tlo pod mojim nogama se treslo ”. Reakcije na HIV pozitivan nalaz nerjetko su tuga, bespomoćnost, strah, strah od smrti, bijes: „ Cijeli moj život je uništen. Život mi se pretvorio u mrak. Bio sam ljut i mislio sam si, neću se ubiti jer to su očekivanja drugih,a ja ih ne želim ispuniti- ja nisam smeće. I neću umrijeti od HIV-a! Osjećam se tako bespomoćno-moj posao, partner, sve će nestati. Gledao sam kroz prozor kako lišće pada sa stabala – u tom trenutku prošla mi je misao da se ubijem. Imao sam osjećaj da nisam dobar čovjek, ne dovoljno dobar za ljubavnu vezu. Ja sam roba s greškom. Bojao sam se da ću izgubit ljude koji su mi dragi. Biti će i teško da nađem partnera. Nanjeti ću bol svojoj obitelji, biti će im teško nositi se s mojom bolešću, upropastit ću im život. Još ću kratko živjeti. Za mene nema budućnosti. Moj život je gotov.“ Možda zaćuđujuće no ponekad osoba koja dolazi po HIV pozitivan nalaz je pripremljena na njega i dolazi samo po potvrdu svojih sumlji: “Bio sam prilično siguran da sam HIV pozitivan tako da mi je rezultat testa bio samo potvrda. Dok sam čekao rezultat testa u čekao shvatio sam da sam HIV pozitivan. Znam da se s HIV-om može živjeti, postoje lijekovi, to je danas svakodnevnica. I was quite sure I was HIV positive, so the result was just a confirmation”.
No ne reagiraju svi na isti način kada se suočavaju s krizom, većina odreagiraju šokom, neki su pak hladni i sabrani, drugi paralizirani od silne anksioznosti, ili čak histerični (Silver i Wortman, 1980). Isto tako se večina ljudi osjeća bespomoćnima i preplavljenima nakon šoka, dok neki, ne. Mnogi pacijenti također se ne oslanjaju previše na strategije izbjegavanja kako bi se suočili sa stresom koji je uzrokovan teškim zdravstvenim problemom u kojem su se našli. Nekada osobe nemaju nikakvih emocija. “ Popušio sam cigaretu, popio kavu i vratio se nazad na posao:” Emocije najčešće kod ljudi koji prvotno ne odreagiraju nastupe kasnije. De š ava se da osoba odreagira i emocionalnom otupljeno šć u , zbuneno šć u , osje ć ajem nestvarnosti : “ Vani je padala ki š a , a ja sam se osje ć ao potpuno uni š teno i izolirano ”, “Osjećao sam se potpuno sam , a tlo pod mojim nogama se treslo ”. Reakcije na HIV pozitivan nalaz nerjetko su tuga, bespomoćnost, strah, strah od smrti, bijes: „ Cijeli moj život je uništen. Život mi se pretvorio u mrak. Bio sam ljut i mislio sam si, neću se ubiti jer to su očekivanja drugih,a ja ih ne želim ispuniti- ja nisam smeće. I neću umrijeti od HIV-a! Osjećam se tako bespomoćno-moj posao, partner, sve će nestati. Gledao sam kroz prozor kako lišće pada sa stabala – u tom trenutku prošla mi je misao da se ubijem. Imao sam osjećaj da nisam dobar čovjek, ne dovoljno dobar za ljubavnu vezu. Ja sam roba s greškom. Bojao sam se da ću izgubit ljude koji su mi dragi. Biti će i teško da nađem partnera. Nanjeti ću bol svojoj obitelji, biti će im teško nositi se s mojom bolešću, upropastit ću im život. Još ću kratko živjeti. Za mene nema budućnosti. Moj život je gotov.“ Možda zaćuđujuće no ponekad osoba koja dolazi po HIV pozitivan nalaz je pripremljena na njega i dolazi samo po potvrdu svojih sumlji: “Bio sam prilično siguran da sam HIV pozitivan tako da mi je rezultat testa bio samo potvrda. Dok sam čekao rezultat testa u čekao shvatio sam da sam HIV pozitivan. Znam da se s HIV-om može živjeti, postoje lijekovi, to je danas svakodnevnica. I was quite sure I was HIV positive, so the result was just a confirmation”.
No ne reagiraju svi na isti način kada se suočavaju s krizom, većina odreagiraju šokom, neki su pak hladni i sabrani, drugi paralizirani od silne anksioznosti, ili čak histerični (Silver i Wortman, 1980). Isto tako se večina ljudi osjeća bespomoćnima i preplavljenima nakon šoka, dok neki, ne. Mnogi pacijenti također se ne oslanjaju previše na strategije izbjegavanja kako bi se suočili sa stresom koji je uzrokovan teškim zdravstvenim problemom u kojem su se našli. Nekada osobe nemaju nikakvih emocija. “ Popušio sam cigaretu, popio kavu i vratio se nazad na posao:” Emocije najčešće kod ljudi koji prvotno ne odreagiraju nastupe kasnije. De š ava se da osoba odreagira i emocionalnom otupljeno šć u , zbuneno šć u , osje ć ajem nestvarnosti : “ Vani je padala ki š a , a ja sam se osje ć ao potpuno uni š teno i izolirano ”, “Osjećao sam se potpuno sam , a tlo pod mojim nogama se treslo ”. Reakcije na HIV pozitivan nalaz nerjetko su tuga, bespomoćnost, strah, strah od smrti, bijes: „ Cijeli moj život je uništen. Život mi se pretvorio u mrak. Bio sam ljut i mislio sam si, neću se ubiti jer to su očekivanja drugih,a ja ih ne želim ispuniti- ja nisam smeće. I neću umrijeti od HIV-a! Osjećam se tako bespomoćno-moj posao, partner, sve će nestati. Gledao sam kroz prozor kako lišće pada sa stabala – u tom trenutku prošla mi je misao da se ubijem. Imao sam osjećaj da nisam dobar čovjek, ne dovoljno dobar za ljubavnu vezu. Ja sam roba s greškom. Bojao sam se da ću izgubit ljude koji su mi dragi. Biti će i teško da nađem partnera. Nanjeti ću bol svojoj obitelji, biti će im teško nositi se s mojom bolešću, upropastit ću im život. Još ću kratko živjeti. Za mene nema budućnosti. Moj život je gotov.“ Možda zaćuđujuće no ponekad osoba koja dolazi po HIV pozitivan nalaz je pripremljena na njega i dolazi samo po potvrdu svojih sumlji: “Bio sam prilično siguran da sam HIV pozitivan tako da mi je rezultat testa bio samo potvrda. Dok sam čekao rezultat testa u čekao shvatio sam da sam HIV pozitivan. Znam da se s HIV-om može živjeti, postoje lijekovi, to je danas svakodnevnica. I was quite sure I was HIV positive, so the result was just a confirmation”.