Uspomena na Suzanu Zeko

1. Sudbina Lijepog na Zemlji
/Uspomena na Suzanu Zeko/
Sokolovac. Staro hrvatsko mjesto između Drave i
Kalnika. Cesta koja vijuga žudnjom blijedog Istoka za
rujnim ušćem Zapada. Nizale se njome vojske i
povorke careva, kraljeva i banova. Siromaha,
prosjaka, junaka i silnika. Nad njom tanak srp
snenog Srebrnog Stražara. Valjda najtanji Mlađak
otkada je svijeta.
Bijaše prva subota zlatnog listopada. Nježna.
Snena. Obećana. Kao zaručnička. Mjesec zahvalnosti
za plodove Zemlje. Dani toplog kruha, nada, ispunjenja… Predugo jedna lijepa sreća stajaše nestrpljiva
na bijelimdjevojačkim prstima. Savršen trenutak savršenog dneva. 15:15 između Neba, Zemlje, Duše i
Leta… Vijest koja presijeca najbliže kao najcrnja među strepnjama.
Bijaše djevojka plemenita i lijepa, poput Vila iz starog djedovskog kraja il' plemkinja iz roda Hrvatinića.
Srca čista i uzorita, a opet svoja, prkosna i nad svimčestitim marna. Ponos vrijedne obitelji i primjer
mladosti kojoj ništa nije nedohvatno. Ponajmanje dobrota.
Još od doba drevnih narodnih pjevanja, ništa tako ne privlači smrt, nesreću i propast, ko' istinska
ljepota u srcu čistom probuđena. I nema biskupskih kaleža, ni molitvi isposnika-pustinjaka, što bi pred
tom sudbom izmolili makar tračak sigurnijeg puta. Nema takvih očeva po imenu Petar što bi na plećima
svojim bili kadri iznijeti najveću strepnju očeva. Što ako mi se ne vrati? Što ako poleti i zanijemi nevina,
u letu prelomljena, pred bijelim anđelima?
U danu s milijun pitanja, nema dobrih odgovora. Neki će reći da je bila sudbina. Neki proklinjati dan
kad je zavoljela savršenstvo leta, kao salivena sa bljeskomsunca i ptičjim sjenama. I mnogi će se stoput
vraćati u taj posljednji trenutak kad su joj vidjeli osmijeh i čuli dragi glas. Sve što ljudska duša umije
prozboriti pred nepovratom sručilo se na srca vjernih ko' neutješni slap. Zar je doista moralo tako tužno
završiti? O Providnosti koja bdiješ nad putnicima i tkaš srebra nad liticama… Zar je doista morala otići
tako mlada?
Tišina drhti nad ljudima, beskrajnim grobnim povorkama. Dugo već narod sokolovački ne vidje takav
tužan ispraćaj. Tišina struji kćerima u crnini, prelijepim sestrinstvom uznosita roda. Mnogima od njih
bijaše uzor, primjer krasote u zanosu života. Tišina bridi dlanovima i prstima muškaraca u molitvi.
Nijemi krik očev, razdiruć' jecaj u majčinim njedrima. Braća pokošena viješću, pa poredana kao snoplje
pred vatru boli koja ne jenjava. Rodbina, prijatelji i znanci sa sviju zemaljskih strana. Sva se sila naroda
zaljuljala nad grobnom tamom i odlila u jedan žamor. Žal od kog bi potekla rijeka.
Dugo, dugo će trebati i zemlji i ljudima, da im se slegne u duši ova
neopisiva tragedija. Puno će jeseni i zima proći mjestom sa imenom
sokola, a Legendu o Suzani Zeko neće taknuti zaborav. Bijaše mlada
„doktorica“, tek koraknula u ispunjen život, velikoj, časnoj plemenitoj
službi obećana, a pođe uvis, lijepa, čista, plemenita, kao Uznesena. Na
cesti što ju je poznavala kao svoj dlan, jedan bljesak sunca sa starinskog
prozora, preote je u trenu tišoj strani svijeta. Teško da je moglo brže i
bezbolnije, ako to uopće može biti utjeha.
Od kaplje Njene krvi će jednom niknuti Ruža. Od traga Njene
dobrote živjet će vječna uspomena.
Počivala u Miru Božjem.