1. Draga ožalošćena obitelji, prijatelji, kolege i znanci Željka
Lanovića, svi Vi koji ste ga poznavali, voljeli, poštivali i zemaljsku stazu
s njime dijelili. Došli smo na posljednje zemaljsko putovanje
ispratiti čovjeka, umjetnika, oca jedne obitelji, slikara, kolegu, velikog
dječaka, sanjara, prijatelja i brata.
Koliko je ljudi i koliko sunca došlo danas na ispraćaj ovog dragog i
posebnog čovjeka. Kad to osjetimo i osvijestimo, lakše će biti pojmiti i
podnijeti prazninu koja je ostala, da onaj koga smo voljeli, poznavali i
s njime dijelili trajna i varljiva ljudska blaga, da onaj s kime smo prošli
komad zemaljskog puta s bezbrojnim sitnicama čovječjeg trajanja,
više nije među nama.
Veliki veo prostrt je nad našim dušama puštenim u čarobit beskraj.
I danas kao u počecima, imamo pitanja a nema dobrih odgovora.
Strpljivi slikar u kamenu urezat će za nas u tamni mramor sva slovna
mjesta i brojeve početka i kraja.
Misao ovog mnoštva, golema kao prstima isklesana stijena, daje
nam pouzdanje da ništa na njegovu zemaljskom putu i ništa u
njegovu krhkom ljudskom tragu nije bilo uzalud. Željko Lanović ponio
je u svojoj duši misao duše svijeta. I ondje gdje su nam je potirali i
poput ukradenih Božića pretvarali u svetkovinu trošenja, znao je u
sebi da ovim svijetom struje savršena blagotvorna tkanja, tako lijepa,
jasna i dohvatna, svaki put kad zažmirimo pod pramom dobrog sunca.
I ondje gdje se borio i ondje gdje je odustajao, nosio je u sebi jednu
drugačiju ljubav. Bio je premlad i prestar u jednoj osobi, kao more
pod stablom i stablo nad morem, lomio je u sebi sjene i valove,
goleme oluje i neshvatljive tišake pod rukom mjesečine. Imao je velik
neprocjenjiv dar, i skupa s njime blagoslov i prokletstvo, živjeti s
njime u malom gradu, nositi u sebi divan, zatajen sklad. Kao glasnik
ljepšeg svijeta, rano je spoznao da nije čovjek svoga doba. I kao

2. mnogi iz te vrste nepriznatih genija, morala ga je u duši taknuti gorka
istina.
Živimo u svijetu gdje više vrijedi čarapa Lionela Messia nego sva
prelijepa slikarska platna skromnog slikara iz Vrbovca. Čudna je
pravda svijeta u kome u pravilnim vremenskim razmacima tužna
klone ruka umjetnika, od Ante Kovačića, Ivane Brlić Mažuranić, Slave
Raškaj, sve do naših dana. Al' mora doći dan kad će zasjati istinska
blaga i kad će pravim imenom biti nazvana sva besmrtna djela. Jedno
od njih je slikarstvo Željka Lanovića.
Ponesimo za to u sebi najljepšu misao čovjeka koji je svojoj obitelji,
svome gradu i svojoj zemlji ostavio neprocjenjiva blaga, svoj slikarski
drhtaj, strepnju jeseni i čežnju ljepšeg svijeta. Oprostimo mu u sebi,
ako je ponekad koračao ranjiv, nevješt u burama i lomljiv u nepravdi,
ondje gdje se tražio i nalazio, gubio i sustizao u maglama vremena.
One koje je volio – volio je kako se najviše može srcem. One koje je
zvao svojima – ponio je u vječnost u zadnjem sjaju svog dobrog oka.
Nosio je jednostavnu dobrotu, utkanu u kosi majčinim prstima i očev
ponos, mladićki i tvrdoglav, kakav je znan na ovim prostorima još od
doba kad je Juraj Zrinski ponio na rukama sinove Nikolu i Petra.
Neka ovaj oproštaj sa Željkom doista bude oproštaj. Svakome ovdje
nešto je ostavio: misao, gestu, toplinu i znak. Tko god se zagleda
dublje u sebe, čut će ondje njegov unutrašnji glas.
Što mu se imalo suditi, bit će mu prošteno, što mu se ima cijeniti,
bit će darivano i svoj će put u tkanjima od svjetala dalje posvuda gdje
je anđela. Nek mu je laka i blaga sveta hrvatska zemlja. Počivao u
miru.