Pjesma za Petra Oroshaja

1. ZVIJEZDA NAD RODNIM VISOVIMA
/Pjesma za Petra Oroshaja/
Štovaniožalošćeni, rodbino, prijateljii
znanci, okupismo sedanas na posljednje
putovanjeispratiti čovjeka kojemu po mnogo
čemu nismo ravni, ni njegovesjenedostojni.
U svojih je 80 zemaljskih ljeta imao djece
točno koliko je Isus imao apostola i za njima 47 unuka i 18 praunuka, koliko nije
imao i nekoji asirskikralj. Na svojim jegrudima podigao stablo života kojeće
živjeti još stotinama godina. Stablo kojeće pronijeti priču o Oroshajima kroz
tolika nestalna gospodstva ikraljevstva. Neka to stablo prodišeduhom ponosa,
tuge i blagoslova jer danas ispraća svoga stvoritelja i miljenika Najvećeg među
Stvoriteljima.
Bio je sin ponosnog naroda kog nisu ukrotili ni Turcini Rimljani.
Dijete svibnja i proljeća u pjesmi velebnih visova. Sin visokih planina.
Razumio je jezik Sunca i drveća i uvijek se čudio što to ne valja s ljudima,
da ne mogu tako lijepo i jednostavno živjeti po darovima svjetla i krugovima
života.
Sjećate li se one liturgijskerečenice što se tako lako omaknesvećenicima?
Svojima je došao, a njegoviga ne poznaše, Svojima je govorio, a njegoviga ne
čuše... Jer je govorio gotovo biblijskim, apostolskim jezikom. Govorio jeo
jednostavnimstvarima, putu Boga i pravdisvijeta. Govorio je djelima za kojima
ostade toliko ponosa. Sad mi imamo govoritiza njega.
Sada mi odani, svijetomrasuti, voljom smrtiovdjeokupljeni,
imamo u sebi govoriti za njega. Neka taj govor bude duboko poštovanjei
ljubav.
Zemlja rasu istinito pleme među pustevarljiveraskoši i prosu sjemedobrote,
među ljudei među razbojnike, među čeljad i među nevjernike, kosovske
gudure, švicarskevisoveiblage bilogorskeobronke kojeje zavolio, onako kako
dijete zavolidojilju kad višenema majke.
Sluti li itko ovdjekoliko je silno taj čovjek volio ime i glas i šapatsvoje
majke? Cvijet kojimje mirisala i svijet kojim je disala jer je u sebi znala i
vjerovala u njega. Njezin je Petar bio njezina stijena.
Nitko nije toliko jasno vidio zavičaj prijesna i toliko snažno sanjao svijet
svoga djetinjstva. Tisuću devetsto trideset i sedma. Godina njegova rođenja.
Dvadeseti peta otkako nad narodom između dva velika carstva,
klonu ruka sultana i velikih vezira.

2. I tek je pravo naučio govoritii hodati kad zemlju snađe
najvećirat u zapisanoj povijestisvijeta.
Nitko ovdjene zna, jer mi ljudiništa suvisla i ne znamo o najvažnijim
pitanjima života, nitko ovdjene zna koja ga je bila odabrala, obasjala i povela
zvijezda, da podigne, uzvisi i sačuva pleme Oroshaja, pred vihorima i varkama
vilovita doba, što pokosišei iskorijeniše tolike umne sinovei čitava pokoljenja.
Nitko ovdjene zna koja mu je bila najmilija riječ i najtužnija pjesma.
Kako se zvao djedov konj iz djetinjstva i židovskitrgovac što ga je zavolio zbog
bistra i znatiželjna oka. Nitko ovdjene zna o kamenu na prsima s kojim je
lijegao, da njegovima bude bolje i kletvi bačenoj za sjenom pradjedova koju je
otkupljivao živimživotomi mrzlom vodom nespokojna jutra.
Velik, o, velik čovjek bijašePetar Orošaj isam u toj svojoj veličini.
Sam kao vuk u planini. Kao Mjesec u jezerskoj vodi. Kao neznanibiser u morskoj
dubini. Kao apostolkoga su kušalizvijerii mučitelji. Ni od čeg nije klonuo i ni
pred kim senije saginjao, ni kad bi ga slavili, ni kad su ga izdali. Bio je toliko svoj
i tvrdoglav u svojoj samosvojnosti, da su ga umalo proglasili ludim. A bio je
umniji, pametniji od svih.
Gdje je bio u pravu, nijeimao milosti. Gdjeje samo onjušio neiskrenosti
poluistinu, nije imao milosti. Gdjeje sebe i svojetrebalo štedjeti, nije imao
milosti. Imao je viziju kakvu jedavno imao Noa, kao da smo mi ovdjena svoj
način, posljednjiljudi. Posljednjiljudi kojinemaju pravo biti slabi.
I kad na s ovako pogleda, na ovom obronku gdjeSuncu i Mjesecu o
ljudskoj nestalnostipjevaju križevi, ikad nas ovako pogleda, što ima vidjeti?
Majušneprilike u crnim kaputima i sjenešto ne mogu umaći zemlji. Ne mogu
umaći jer su od praha načinjeni. Da braćo, mi smo prah i od praha smo sazdani.
Petar Oroshaj jeto znao i osjećao, pa je uvijek podizao rukesuncu i dlanove
otvarao dobroti. Po toj je dobrotibio kruh i kamen po svojoj srdžbi, jer nije
trpio ono što se ne smije trpjeti.
Neka mu svatko od Vas koji ste ga poznavalii nešto mu od života dugovali
ili za nešto zahvaljivali, neka mu svatko od Vas kojiste mu nešto u mladićkom
neznanju bili skrivili, u sebi prošapnejednu misao zahvalnosti, jedan zavjet
odanosti, jednu nevidljivu suzu koja prolomigrudi.
Prošapnitemu još jednu istinitu riječ prijeno što se nebo otvorii zemlja
zaklopii on će Vas čuti. Tako ćete se otkupiti od sviju krivnji, za sveono lijepo i
iskreno što nosite u sebi a niste mu dospjelireći. Niste mu dospjeli reći jer nas
nitko na svijetu nije naučio pravo govoritio ljubavi.

3. Dok mi na zemlji plačemo, nešto na nebu slavi, jer velik se čovjek odriješio
svoga zemaljskog tereta. Odriješimo sei mi u sebi svega nevrijednog i
nedostojnog ovog trenutka, privezaniza niti svojih sudbina i blatni ilov trag što
preosta za nama kad nam pred molitvu susta korak.
Dok mi na zemlji o boli zborimo suzama, nešto nad svime rasu svjetlostpo
putima Petrovih sinova i sinova njegovih sinova. Danas ćepleme Oroshaja, kao
istinskinarod Isusa Krista poćiu boli Suncem obasjan. Da braćo!Obasjan
Suncem za sva buduća pokoljenja. Ovaj ječovjek za to dao svoju krv, svoj znoj,
svoj život i pošao k svojoj zvijezdi. Zvijezdikoja ćezauvijek sjajitii bdjeti nad
njegovima.
Iskrena sućutobitelji, svima koji iz velike daljine ponijeli grumen dobrotei
došli ga pustiti za Njim. Svima kojine mogu vjerovatida ga više nema. Ima ga,
o, ima koliko pod goromima izvora i zato tugujteonako kako tugujeistinska,
velika tuga. Gordi, ponosni, jarki, kao svjetlo nad rodnim visovima.
Neka mu je vječna slava i hvala, za svedobro što je učinio, a ono što nije
dospio ili nije umio, neka mu bude prošteno. Blaga mu i milosna bila ova
bilogorska gruda, što mu u starostiposta vječnizavičaj.
Vlado Karagić, učitelj i prijatelj obitelji