Pjesma za Dragana Ćorića

1. BAĆINSKI SUMRAK
/Pjesma za Dragana Ćorića/
Baćinski sumrak. Zemlja pusta i blaga
ko prvi jesenski san. Za sjenomstada
što se prašnim putem slijeva,
s nebeskih proplanaka potrči dječak
i vikne majci da joj nabra cvijeća.
I jagoda! Ime mu Dragan.
Duša topla, nestrpljiva, ko pogača
u dječjim prstima.
Baćinsko dijete. Poletio bi za vrepcima.
Sunce se za njim pusti niz Verunac,
pa postane još malo da mu vidi trag.
Nema ondje ni sata ni godina.
Drugome nekom zvone zvona,
sa one crkve nad Unom što stoji
kao nacrtana.
Baćinski mladić sa hvatom hrasta živičnjaka.
Život, o život ga silni iščupa sa rodnog ognja
i ponese kao rijeka, u gradić čudna svijeta
i čudna imena, u žito ljudstva, žubor čudstva,
u kupska praskozorja, plavetnila i zelenila.
Baćinska duša. Dao bi srce iz njedara.
Sasta mu vrijedna milja i obilja,stotinu sreća, sijaset tuga,
a on vazda žedan neke glazbe bratstva u ljudima,
Glazbe u ljudima i pjesme sa svojima.
Zemlji je svojoj dao kćer i sina.
Svu ljubav svijeta. Sav plamni žar,
što primi ga od pradjedova.
I nesta ga, kao Sunca iza brijega,
kao orača umorna il' pastira
kad ga prevari san.
Nesta ga, presta i opet preosta u nama
za sedamstoljeća uspomena.
Počivaj mirno dragi kume.
Sva su polja do sutona i praskozorja sada tvoja,
svi potoci i zvijezde nad voćarima.
Sve mrene i smuđevi o srebru mjesečina.
Sva unska kola i divni onaj nebeski sklad,
gdje zagrli te majka.
Vlado Karagić