4. Mom bratstvu
Pisanje ponekad nazivaju »umjetnošću osamljenika«, što i jest i nije istina. Mnoge osobe iz stvarnoga
života koje se tijekom čina stvaranja knjige, »ukrcavaju na vlak«, isto su tako važne kao i likovi u samoj
priči. Za pisca su ti ljudi rijetka i dragocjena pogodnost iz vrlo jednostavnog razloga – oni ga razumiju.
Jasno im je što mi književnici pokušavamo učiniti iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.
Neke od tih osoba tako su dobro shvatile Gavrana da su ga čak unijele u svoje živote i poslove, pa su
priču hvalile i pronosile svijetom rječitije nego što bi to meni ikad uspjelo. Tim ljudima mnogo dugujem,
pa mi pričinja veliko zadovoljstvo zahvaliti im na ovim stranicama.
Moji roditelji nikad me nisu prisiljavali da se bilo čemu prilagođavam. Znaju što volim i što me pokreće,
pa su mi pomogli na više načina nego ih bilo koja osoba zaslužuje. Tata, ti si jarl i legenda! Mama, vjerna
si mi podrška! Moj ste ponos. Sally, volim te. Veliku ljubav želio bih iskazati svom bratu po oružju,
Jamesu. Dijelili smo kuvertu s plaćom i zdušno je podržavao moja stvaralačka nastojanja. Zahvaljujem i
svojoj krasnoj sestri Jackie – uvijek mi je govorila da nikad ne odustajem! Hvala i Markyju Marku, koji još
uvijek, poput vremešne dame koja kopa po starim stvarima, uranja u igru »Age of Empires« (i još
pobjeđuje!). Zahvaljujem i Edie Campbell što mi je služila kao još jedan par očiju, a Royu i Eddieju
zahvalan sam zato što vole povijesne romane i ohrabruju me. Zahvaljujem i Nikki Furrer, koja je Gavrana
promicala prije svih drugih u tom poslu, a time što je preuzeo brigu oko moga romana, književni
posrednik Dan Lazar iz Writers Housea »uzburkao je vodu« u moju korist. Zahvalan sam Peteru Hobbsu
što je za mene »rekao lijepu riječ«, kao i Victoriji Hobbs – ona je moj dugi vikinški brod usmjerila u
prijateljske vode. Neizmjerno sam zahvalan Sari Fisher i Billu Hamiltonu iz AM Heatha, agencije za
književno posredovanje, koji su mi jednoga jutra javili najbolje vijesti što sam ih ikad primio i naveli me da
zaplešem po spavaćoj sobi poput pijanoga Vikinga na klizaljkama. Zahvaljujem i Tomu, koji me
neprestano uvjerava da valja izbjegavati uobičajena zaposlenja i uvijek je spreman za slavlje. Znate kako
je to – kad se čaše prazne s užitkom! I vama, Milneri, hvala za ljubav i podršku, kao i tebi, Stephene – ipak
si mi dao pisaći stol! Svojim prijateljima na Manhattanu, u Londonu i u pubu Woodman Stroke
poručujem da još nismo ni počeli slaviti punom parom. Hvala svima u Transworldu što su me dočekali
dobrodošlicom kao u kakvoj vikinškoj dvorani za gozbe. Ured vam je u mojoj Valhali! Naposljetku,
zahvaljujem urednici Katie Espiner koja se posebno potrudila uvjeriti me da nastavim s književnim radom.
Katie, pustila si Gavrana da poleti u nebo, pa ti u znak zahvalnosti darujem svoj mač.
5. Povijesna bilješka
Iako se u Gavranu pojavljuje skupina izmišljenih likova, priča se temelji na dosljednomu proučavanju
dostupnih povijesnih izvora, kao i na pretpostavkama mnogih poznavatelja srednjovjekovnoga razdoblja.
Naravno, u skladu s tradicijom nordijskih saga, roman ne bježi od povremenih uljepšavanja i
preuveličavanja. Anglosaksonski ljetopisi spadaju među najvažnije spise koji su nam sačuvani iz srednjega
vijeka. Izvorno su ih sastavili oko 890. godine – tako je zapovjedio kralj Alfred Veliki. Do polovice
dvanaestoga stoljeća, osuvremenjivali su ih i nadopunjavali nepoznati pisari.
U ulomku koji opisuje 793. godinu nalazimo zapis:
Te godine, diljem northumbrijske zemlje pojavile su se zastrašujuće opomene koje su uvelike zgrozile
žitelje. Zrakom su lijetale goleme svjetlosne sablasni, vihori su harali cijelim svijetom, a nebom su kružili
vatreni zmajevi. Velika glad uslijedila je brzo poslije zastrašujućeg znamenja, a šest dana prije siječanjskih
ida, upad bešćutnih poganskih ratnika žalosno je opustošio Božju crkvu na Svetomu otoku, gdje je došlo
do pokolja i grabeža.
Godine 793. flota dugačkih vikinških brodova isplovila je iz oluje te prišla vjetrovitoj obali Svetoga otoka
Lindisfarnea, područja blizu engleske sjeveroistočne obale. Napadači koji su nahrupili s tih sablasnih
brodova dugih pramaca opljačkali su tamošnji samostan i poklali redovnike, a u ono je vrijeme taj
događaj ocijenjen kao napad na temelje staroga društva. Bio je to početak vikinškoga doba, u kojemu su
pustolovni i poduzetni pogani nahrupili iz svoje skandinavske domovine, pa su pustošili i trgovali duž
europskih obala. Ratnička bratstva, međusobno povezana osjećajem časti i lutalačkom strašću, doprla su
čak do Newfoundlanda i Bagdada, a pjesma njihovih mačeva odjekivala je u Africi i na Arktiku. Bili su to
plemići, lutalice i gusari, preteče istraživača i veliki moreplovci – uistinu pravi nordijski ratnici.
6.
7. Popis likova
ZAPADNI SASI (područje Wessexa)
Egbert, kralj Wessexa
Edgar, upravitelj
Ealhstan, drvodjelja
Wulfweard, svećenik
Alwunn
Eadwig
Griffin, ratnik
Burghilda, njegova žena
Siward, kovač
Oeric, mesar
Bertwald
Eosterwine, mesar
Ealdred, starješina i rođak kralja Wessexa, Egberta
Mauger, ratnik i Ealdredov tjelesni čuvar
Egfrith, redovnik
Cynethryth
Weohstan
Burgred
Penda
Eafa, trgovac lukovima i strijelama
Egric
9. Asgot, godi, svećenik boga rata Tyra
Glum, zapovjednik Fjordskoga jelena
Crveni Svein
Bjelokosi Eric, Olafov sin
Crni Floki
Sigtrygg s Ožiljkom
Njal
Oleg
Eyjolf
Bjarni, Bjornov brat
Bjorn, Bjarnijev brat
Kalf
Bram Medvjed
Arnkel
Knut, kormilar Zmije
Ivar Visoki
Osten
Ingolf Krezubi
Halfdan
Thorolf
Kon
Thormod
Gunnlaug
Thorkel
10. Northri
Gunnar
Thobergur
Eysteinn
Ulf
Einar Ružni
Halldor, Flokijev rođak
Arnvid
Aslak
Thorgils, Glumov rođak
Thorleik, Glumov rođak
Orm
Hakon
BOGOVI
Odin, otac svijeta, bog rata i ratnika, mudrosti i pjesništva
Frigg, Odinova žena
Thor, ubojica divova i bog grmljavine, Odinov sin
Baldr Lijepi, Odinov sin
Tyr, gospodar bitaka
Loki, smutljivac, otac laži
Ran, majka valovlja
Njörd, gospodar mora, bog vjetra i plamena
Frey, bog plodnosti, braka i stvari koje rastu
11. Freyja, božica ljubavi i spolnosti
Hel, božica podzemlja
Völund, bog nakovnja
Midgard, mjesto gdje žive ljudi, svijet
Asgard, prebivalište bogova
Valhala, Odinova dvorana poginulih
Yggdrasil, Drvo svijeta, sveto mjesto za bogove
Bifröst, Dugin most, spaja svjetove bogova i ljudi
Ragnarök, smak bogova
Valkire, bića koja odlučuju tko će umrijeti
Norne, tri tkalje ljudskih sudbina
Fenrir, moćni vuk
Jörmungand, midgardska zmija
Hugin (Misao), jedan od dva gavrana što pripadaju Odinu
Munin (Sjećanje), jedan od dva gavrana što pripadaju Odinu
Mjöllnir, Thorov čarobni čekić
12. Majka mi je nekoć rekla:
Kupit će mi dugi brod
Koji krase divna vesla,
Da zaplovim s Vikinzima,
Da na krmi čvrsto stojeć’
Usmjeravam ratnu lađu,
Pa u luku kad uplovim
Da posiječem dušmane.
Saga o Egilu
13. Zadimljeno ognjište ljutito pucketa vatrenim jezicima, a ljudi oko njega, šćućureni pod krznom sobova,
glasno kašlju. Debela vrata dvorane škripe i otvaraju se, pa plamen na ognjištu poskakuje, a ljuti dim
donekle se povlači. Prostorijom se šuljaju sjene poput Valkira, demona što progone pokojnike, pa se
skrivaju po kutovima sobe i čekaju glavnu poslasticu – ljudsko meso. Možda su te spodobe u pucketanju i
lizanju plamena osjetile šapat smrti. Mene su svakako dugo čekale.
Čak se i u Valhali tišina spustila poput plašta svježega snijega. Odin, Thor i Tyr odložili su mačeve i time
odgodili pripreme za Ragnarök, posljednju bitku. Jesam li i ja bahat? Vrlo vjerojatno jesam, no ipak
mislim da i sami bogovi žele čuti kako osoba s crvenim okom iznosi svoju pripovijest. Naposljetku, i oni su
dio te priče, a radosni su jer za vječnom slavom ne teže samo ljudi, nego su je željni i bogovi.
Na ognjištu se razbuktavaju vatreni jezici, kao da im je netko zapovjedio da pobijede sjene. Sjaj plamena
daje živost ljudskim licima oko vatre, pa ona spremno i željno čekaju. Zato duboko i gorko udišem, a onda
počinjem pripovijedati.
14. Proslov
Engleska, godine Gospodnje 802.
Ne znam gdje sam se rodio. U mlađim danima, ponekad sam sanjao da se veliki i stjenoviti zidovi iz mora
dižu tako visoko da sunčeva toplina nikad ne dopire do hladne, mračne vode. No možda sam te snove
uobličio prema pričama koje sam slušao, a kazivali su ih grubi ljudi iz sjevernih zemalja, gdje zimski dani
zamiru još prije nego pravo osvanu, a ljeti sunce nikad uistinu ne zalazi.
O svom djetinjstvu i roditeljima ne znam ništa, a nije mi poznato ni jesam li imao braće ili sestara. Čak ne
znam ni ime što su mi ga dali prilikom rođenja. Ipak, o mom životu možda najbolje govori činjenica da su
mi najranija sjećanja umrljana zlokobnim crvenilom. Ispisana su krvlju koja mi obilježava lijevo oko. Time
plašim ljude.
Kad su došli pogani, bilo mi je oko petnaest godina i vjerovao sam da postajem pravi muškarac. Moje
sumorno selo zvalo se Abbotsend, što znači redovnikov svršetak. Navodno su ga nazvali po svecu koji se
popeo među grane visokoga hrasta, pa je, u znak pokore, ondje ostao tri godine, a na životu su ga
održavali samo pobožnost i Božja volja. Nažalost, kad se spuštao s krošnje stabla, pao je i umro od
ozljeda. Zato su mjesto njegove pogibije i označili kao selo obilježeno gubitkom svetoga života. Ne mogu
potvrditi istinitost priče, ali mislim da je to poprilično zanimljivo objašnjenje naziva mjesta. Abbotsend je
ležao na vjetrovitomu komadu zemlje koji je smjelo stršao u more, a bio je udaljen dan jahanja prema
jugozapadu od Warehama, u kraljevini Wessex, iako nijedan kralj ne bi imao razloga da ikad dođe ovamo.
Bila je to naseobina kao i svaka druga, prebivalište jednostavnih ljudi koji su od života očekivali samo
hranu, zaklon i povoljne prilike u kojima će podizati djecu. Dobar kršćanin rekao bi da je tako smjerno
mjesto vjerojatno blagoslovljeno, no taj blagoslov znači i patnju, neraskidivo vezanu uz poginuloga
redovnika. Poganin bi pljunuo na te riječi, ustvrdivši da je već i beznačajnost takve naseobine dovoljan
razlog da bude uništena poput bolesne životinje. Abbotsend više ne postoji, a ja sam kriv za njegov
nestanak.
U službi staroga Ealhstana, sjekao sam jasene i johe za pehare. Izrađivao sam pladnjeve na vlastitoj
radnoj klupi.
»Znam, starče. Svi moraju jesti i piti«, govorio bih umorno, tumačeći pokret svoga poslodavca koji je
jednim drvenim tanjurom udarao u drugi, a istodobno je kimanjem pozdravljao prolaznika ili prolaznicu.
»Mi ćemo također sjesti za bogati stol, ali valja izrađivati stvari koje su ljudima potrebne.« Na te riječi
Ealhstan je nešto progunđao i potvrdio priču pokretom glavom. Bio je nijem.
I tako sam dane uglavnom provodio sam u šumovitoj dolini istočno od sela, gdje sam rušio drveće
starčevom sjekirom i obavljao razne drvodjeljske poslove. Imao sam krov nad glavom i dovoljno hrane, a
klonio sam se onih koji bi više voljeli da nikad nisam došao u taj kraj. Osjećali su strah zbog moga krvavo
crvenoga oka, a nisu me voljeli ni zato što im nisam mogao reći odakle dolazim.
Samo me drvodjelja nije mrzio, niti me se bojao. Bio je star i nijem, no naporno je radio i nije se htio
baviti takvim predrasudama. Kad me primio k sebi, za ljubaznost i dobrotu uzvratio sam mu žuljevima i
znojem, pa sam u radu provodio dobar dio vremena. No drugi nisu bili nalik na Ealhstana. Svećenik
15. Wulfweard napravio bi znak križa ugledavši moje oko, a žene su svoje kćeri upozoravale da me se klone.
Čak su se i dječaci uglavnom držali podalje od mene, no ponekad bi se sakrili među drvećem, pa bi iskočili
i istukli me štapovima, i to samo ako su se napili medovine te bili u povećoj grupi. Ipak, udarci im nisu bili
tako jaki da bi lomili kosti – na kraju krajeva, svi su poštovali Ealhstanovu vještinu. Trebali su starčeve
tanjure i pladnjeve, bačve i kotače, pa su me obično ostavljali na miru.
Bila je tu i neka bucmasta djevojka crvenih obraza, Alwunn. Zajedno smo ležali poslije uskršnje gozbe,
kad se samo psi nisu napili medovine. Piće me ohrabrilo. Vidjevši da Alwunn izvlači vodu iz bunara, bez
riječi sam je uhvatio za ruku i odveo do mjesta prekrivenoga visokom, vlažnom travom. Iako mi se činilo
da je prilično voljna, čak i oduševljena, bilo je to nespretno izvedeno, a poslije se i Alwunn stidjela – ili se
možda bojala onoga što bi njezini rođaci mogli učiniti kad bi doznali za nas. Poslije te noći izbjegavala je
moje društvo.
Dvije godine živio sam kod Ealhstana te izučio njegov zanat, kako bih ga jednoga dana mogao zamijeniti
za blanjalicom na radnoj klupi. Budio bih se prije svitanja, pa odnio ribarski štap i povraz do stijena te
uhvatio skuše za doručak. Lutao sam šumom, tražeći najbolje drveće od kojega je Ealhstan radio ono što
je ljudima potrebno: stolove, klupe, kotače za kola, lukove, strijele i korice za mačeve. Od njega sam
naučio tajne različitoga drveća. Primjerice, srž tise čini ratne lukove jačima, dok su od mekog drveta
savitljiviji. Uskoro sam već pogledom i opipom mogao procijeniti hoće li koje drvo poslužiti određenoj
svrsi. Obožavao sam sate provoditi uz hrastove, iako nisam mogao objasniti tu očaranost. Osjećao sam da
imaju neku neobjašnjivu moć, a pod njihovim krošnjama, moje su misli bile upravo nevjerojatne.
Ponekad bih se zatekao kako ustima oblikujem zvukove kojima nisam mogao odrediti značenje. U tim
trenutcima, pokušao sam se sabrati nabrajajući nazive drveća i biljaka. Ipak, uvijek sam se iznova vraćao
hrastovima. Nešto me privlačilo od jednoga drveta k drugomu, pa sam tražio velike i čvrste grane hrasta.
Stari drvodjelja smatrao je da su ta golema debla neupotrebljiva za naš posao i često me korio,
predbacujući mi gubitak vremena.
Nismo imali konja ni kola. Kad sam se jednom prilikom jadao zbog teškoga posla, Ealhstan se nagnuo
unatrag, praveći se da ima golemi trbuh, pa je počeo teturati po radionici kao da vodi nevidljivoga konja
upregnutoga u kola, a onda je zatresao prstom koji je upro u mene.
»Nisi upravitelj Edgar i ne možeš si priuštiti radnoga konja«, protumačio sam njegove pokrete,
pogađajući što mi želi reći. S grimasom na licu potvrdio je glavom, a onda me zgrabio za šiju i pokazao
prema vratima. »Ali ti bi mogao nabaviti konja da ne moraš mene hraniti?« odvažio sam se reći, trljajući
vrat. Starac je potvrdno progunđao, a ja sam shvatio upozorenje i prestao jadikovati.
Posao mi je toliko ojačao leđa i ruke da su mladići, umjesto da udaraju mene, počeli tući bogalja Eadwiga
– on im je nekoć skupljao grane lijeske kojima su me napadali. Iako sam bio snažan, poslije teškoga dana
uvijek mi je godilo sjesti i nogom okretati blanjalicu koja je drvo obrađivala na razne načine, dok je starac
iz hrapave građe izvlačio oblik i sjaj. Navečer, poslije obroka koji se sastojao od sira, kruha, guste juhe i
mesa, otišli bismo u staru dvoranu i slušali kako trgovci izmjenjuju novosti, a tu i tamo netko bi pričao
stare pripovijesti o velikim bitkama i podvizima. Najviše sam volio pustolovine ratnika Beowulfa koji je
ubio čudovište Grendela, pa bih sjedio kao začaran dok je dim s ognjišta drvenu prostoriju ispunjavao
slatkim, smolastim mirisom. Umorni ljudi ispijali su medovinu ili pivo, a potom bi pozaspali među
rogozom na podu. Često su prema kućama oteturali praćeni jutarnjim glasanjem pijetla.
Da, tako sam provodio život – vrlo jednostavno, ali i to će se uskoro promijeniti.
16. Prvo poglavlje
Bilo je to u travnju. Zaboravili smo duge zimske mjesece i oskudne dane posta, a uskršnja gozba napunila
nam je trbuhe. Ljudi su se marljivo prihvatili poslova na otvorenomu, pa su popravljali oštećene slamnate
krovove i trule ograde, popunjavali zalihe drva te unosili novi život u bogato do uzoranih polja. Ledeni
vjetrovi prošle zime bili su uistinu nemilosrdni. U sjenovitim šumama divlji luk prekrivao je zemlju poput
bijeloga krzna, dok mu je povjetarac miris pronosio zrakom. Travnatim obroncima i gorama širilo se plavo
proljetno cvijeće koje je njihao slani morski vjetar.
Obično bi me probudilo Ealhstanovo mrmljanje ili njegov koščati prst pod mojim rebrima, ali toga dana
ustao sam prije starca, nadajući se da ću otići u ribolov kako bih nam donio doručak, a time bih sigurno
izbjegao i njegovo loše raspoloženje. Čak sam zamišljao da će možda biti zadovoljan što sam se prihvatio
posla prije nego su sunčeve zrake zarumenjele obzor na istoku, iako je bilo vjerojatnije da će mi zamjeriti
što sam se probudio prije njega. Umotan u trošni ogrtač, s ribičkim štapom u ruci, izašao sam u spokoj
koji je vladao prije svitanja, pa sam udahnuo svježi zrak, stresao se i tako silovito zijevnuo da su mi oči
zasuzile.
»Zar te stari jarac tjera da radiš pod zvijezdama?« začuo sam tihi glas. Okrenuvši se, razabrao sam pojavu
Griffina, ratnika koji je svog velikog i sivog lovačkog psa vodio na uzici toliko grubo da se životinja gušila.
»Smiri se, momče!« zarežao je Griffin, grubo povlačeći uzicu. Pas nije popuštao, pa sam pomislio da će
mu Griffin slomiti vrat ako životinja ne prestane vući.
»Znaš kakav je Ealhstan«, odgovorio sam, zabacivši kosu i nagnuvši se nad bačvu za kišnicu. »Ne može se
ni popišati ako najprije ne doručkuje.« Gurnuo sam lice u tamnu i hladnu vodu. Podignuo sam glavu tek
nakon nekoliko trenutaka, stresao njome i rukavom obrisao oči.
Griffin je spustio pogled na psa što ga je napokon uspio ukrotiti, pa je životinja stajala i tužno gledala
gospodara, uplašeno pognuvši glavu. »Upravo sam toga glupoga mješanca našao kako njuška oko
Siwardove kuće. Jučer mi je pobjegao, a tek sam ga danas ponovno ugledao.«
»Siward ima kuju koja se tjera«, izvijestio sam ga, vezujući kosu.
»I žena mi je to rekla«, odgovori Griffin i osmjehne se. »Zapravo ga i ne krivim. Svi mi nastojimo dobiti
ono što nam godi. Zar ne, momče?« dodao je, grubo trljajući pseću glavu. Griffin mi je bio simpatičan.
Imao je grubu narav, ali u njemu nije bilo mržnje kao u drugima, ili možda naprosto nije bio u stanju
osjetiti iskonski strah.
»Neke su stvari u životu pouzdane, Griffine«, rekao sam, uzvrativši mu osmijeh. »Psi trče za kujama, a
Ealhstan će svakog jutra jesti skušu, i tako sve dok mu ne poispadaju stari zubi.«
»Onda je bolje da odmah ubaciš udicu, momče«, upozorio me, pokretom glave pokazavši prema moru
južno od nas. »Čak ni ovaj Guzogrizac ovdje nije tako opasan kao stari Ealhstan. Ne bih htio
oneraspoložiti to nijemo kopile čak ni za sve skuše koje su Isus i njegovi učenici izvukli iz Crvenoga mora.«
17. Osvrnuo sam se i pogledao kuću. »Ealhstan je uvijek neraspoložen«, tiho sam odgovorio. Moj sugovornik
se nacerio, a onda se nagnuo i Guzogriscu protrljao njušku. »Griffine, uskoro ću ti donijeti bakalara – i to
dugačkog kao tvoja ruka«, izjavio sam na rastanku. On se vratio kući, a ja sam se uputio prema
prigušenomu šumu morskih valova.
Istočnim obzorom širio se ružičasti sjaj, ali sunce se još nije pojavilo, pa sam se po mraku popeo na
brežuljak koji je selo Abbotsend štitio od najgorih udara vjetrova sa sivoga i zlokobnoga mora. Često sam
prolazio tom stazom i nije mi bila potrebna baklja. Osim toga, na pozadini mračnoga i grimiznoga neba
vidio sam tamni obris stare, ruševne kule koja se dizala na vrhu brežuljka. Ljudi su govorili da su je
sagradili Rimljani, taj davno iščezli narod. Ne znam je li to istina, ali ipak sam im šapatom zahvalio. Tako
dugo dok mi je ta kula bila u vidokrugu, nisam se mogao izgubiti.
Misli su mi lutale, pa sam se dvoumio bih li sutra ujutro uzeo lagani čamac i zaplovio s onu stranu stijena
u koje je udarao vjetar. Namjeravao sam upecati i nešto drugo, ne samo skuše. Ako udicu uspijete
spustiti do dna, u čamac možete izvući i velikoga bakalara. Naglo sam zastao začuvši nepoznati metalni
zvuk, a tad me nešto udarilo po očima i nakratko zaslijepilo. Spustio sam se na jedno koljeno, osjetivši da
su mi se nakostriješile dlake na zatiljku. Tišinu je razbilo grleno graktanje, a onda sam ugledao kako
tamna sjena najprije naglo uzlijeće, pa se obrušava, sletjevši na ruševni vrh kule. Ponovno je zakriještala,
a krila su joj se pri slabome svitanju presijavala ljubičastim odsjajem, dok je jakim kljunom čistila perje.
Često sam viđao slične ptice – jata vrana koja su se spuštala na polja da potraže zrnje ili crve – ali ovo je
bio golemi gavran, a od samoga pogleda na njega ledila mi se krv u žilama.
»Odlazi, ptico!« Podigao sam komadić crvene cigle i bacio ga na stvorenje. Promašaj! Ipak, postigao sam
da gavran bučno zaleprša krilima i poleti, nalik na crnu mrlju preko svijetloga nebeskoga svoda. »Dakle,
sad se bojiš i ptica, Osriče?« promrmljao sam, odmahujući glavom dok sam se s vrha brda spuštao do
obale kroz stabljike ružičastih poljskih karanfila i mekih rumenika. Vlažna magla prekrila je pješčane
humke i šljunak poput pokrivača, a nad glavom mi je preletjelo jato kreštavih galebova, koji su nestali u
polumraku, ostavljajući za sobom trag prodornoga glasanja. Preskočio sam tri mlake u stijenama pune
zelenoga korova i mjehurića na površini. Kamen s kojega sam obično pecao ubrzo mi je bio pod nogama.
Odmotao sam povraz, a prije toga sam donjim krajem pecačkoga štapa u more bacio puža s kućicom
prilijepljenom za komadić stijene.
Sačekao sam onoliko vremena koliko je potrebno da se dobro naoštri nož, a zatim se posvetio
neuspješnom pecanju. Već sam htio otići na drugo mjesto, gdje sam nekoć izvukao dugačku ribu hrapave
kože s opasnim i oštrim zubima, no upravo u tom trenutku do mene je dopro neobičan zvuk, nadglasavši
jednolični šum valova. Učvrstio sam ribički štap u pukotinu, pa je povraz još bio u vodi, a onda sam se
uspentrao na više stijene iznad šljunka. Ništa nisam uspio ugledati. Maglica nad površinom vode gibala se
nalik na neobičnu životinju koja se previja preda mnom, te pritom povremeno skriva i otkriva pogled na
more. Čuo sam kriještanje galebova i šum valova, pa sam htio skočiti sa stijene, ali tad se ponovno javio
neobični zvuk.
Sledio sam se od straha, a mišići su mi se napeli. U prsima mi je zastao dah, a nalet hladnoće prostrujio
mi je duž kralježnice, sve do nakostriješene kose na glavi. Ponovno se oglasio visoki i šuplji zvuk – bilo je
to hučanje roga, a onda je do mene doprlo i pravilno pljuskanje vesala. Zmaj se pojavio kao da ga je
netko zazvao iz svijeta duhova – drvena zvijer s trbuhom od dasaka koje su se preklapale, pravilno se
pružajući cijelim trupom, od krme do vitkoga pramca. Čudovište je u glavi imalo izblijedjele i opake
crvene oči. Poželio sam pobjeći, no prilijepio sam se za stijenu poput puža s kućicom. Na mjestu me
prikovao pogled velikoga i bradatoga ratnika, koji je prebacio ruku čudovištu oko vrata. Zlobno se
18. nasmiješio, a onda je brodska kobilica zastrugala po šljunku poput udara groma. Ljudi su počeli skakati s
broda u valove, skližući se po mokrom kamenju. Kad sam čuo kako sa stijena iza mene odjekuju grleni
glasovi, utroba mi se zgrčila od užasa. Jamačno je još jedan takav brod pristao niz obalu, odmah iza
Pustinjakove stijene. Iz magle su se pojavili ratnici s mačevima, sjekirama i okruglim, oslikanim štitovima,
a neprirodnu tišinu narušio je glasni zveket ratne opreme. Okružili su me kao vukovi, pokazujući prema
istoku i zapadu, a galebovi su nam kriještali nad glavama, uznemireni grubim glasovima. Pomolio sam se
Kristu i svim svecima da mi smrt bude brza. Prišao mi je ratnik kojega sam vidio da stoji na brodskom
pramcu, pa me snažnom rukom zgrabio za vrat. Nosio je zeleni ogrtač, pričvršćen srebrnim brošem u
obliku vučje glave. Ispod ogrtača ugledao sam željezne kolute na žičanomu oklopu nazvanomu brynja, pa
mi je pozlilo.
Sada, poslije toliko godina, mogao bih se odvažiti i lagati, jer protagonisti moje priče ionako vjerojatno
nisu među živima. Primjerice, mogao bih reći da sam se hrabro isprsio, umjesto da sam se usrao od
straha, no tko bi mi vjerovao? Ti tuđinci divljega izgleda, koji kao da su poskakali sa zmajeva, bili su
naoružani do zuba, a ja sam bio samo dječak. U tim trenutcima obuzela me čudna i zastrašujuća čarolija.
Nerazumljiv i prijeteći govor uljeza prestravio me, ali i bio donekle poznat. To je ublažilo moj strah. Imao
sam dojam da mi se budi sjećanje na slične događaje, pa sam začuo samoga sebe kako ponavljam
nepoznate riječi. Na moje veliko iznenađenje, razumio sam ih!
»Ma pogledaj mu oko, Ujače!« pokaže čovjek s vučjim brošem. »Obilježen je. Odin, bog rata, dao mu je
krvavi grumen umjesto oka. Prisegnuo bih da osjećam kako mi otac svijeta diše za vratom.«
»Slažem se sa Sigurdom«, javio se drugi, sumnjičavo suzivši oči. »Iznenada se pojavio u čarobnoj magli,
svi ste to vidjeli. Izmaglica se utjelovila! Svaki običan čovjek pobjegao bi od takvoga prizora.« Pokazao je
brod s izrezbarenom zmajevom glavom. »No ovaj momak kao da nas čeka. Ne želim biti odgovoran za
njegovu smrt, Sigurde«, završio je, odmahujući glavom.
Molio sam se da u pukotini stijene ne primijete pecački štap i da skuše još spavaju. Naime, te se ribe bore
kao pravi vragovi, pa ako neka od njih zagrize udicu, povraz će početi poskakivati, a pogani će tada
uistinu shvatiti tko sam.
»Mogu vam pomoći«, protisnuo sam kroza zube. Ponadao sam se da su tuđinci izgubljeni, da ih je vjetar
otpuhao dok su plovili tko zna kamo.
»Govoriš li nordijski, momče?« upita ratnik s vučjim brošem, a grubi izraz suncem opaljenoga lica postao
mu je blaži. Ostali su se oprezno razmicali i zurili kroz maglu, prema sjeveru. »Ja sam Sigurd, Haraldov sin.
Trgovci smo«, predstavio se, pozorno me motreći, kao da se pita što sam. »Imamo krzna, jantara i
koštanih predmeta. Potpalublja naših brodova puna su dobre robe, i ona će se svidjeti Englezima. Trgovat
ćemo s njima«, zacerekao se, »ako imaju ono što bismo željeli.« Nisam vjerovao da su trgovci, jer su
navukli verižne košulje i kožu, a nosili su i smrtonosno oružje, no bio sam mlad i uplašen – nisam želio
umrijeti. »Odvedi nas u najbliže selo«, zatraži Sigurd. Pogled mu je bio tako prodoran da sam morao
skupiti svu hrabrost koju sam imao kako bih ga gledao u oči, a znao sam da neće povjerovati lažima, baš
kao što sam bio siguran da jutros nijedna skuša neće zagristi udicu.
»Požuri, momče, Englezima moramo dati mnogo toga«, nacerio se golemi crvenokosi bezbožnik s
prstenjem na rukama, zgrabivši dršku mača koji mu je visio za pojasom.
19. I tako sam, dok mi se u glavi vrtjelo, a želudac mi se grčio od mučnine, poveo Nordijce prema svom
domu. Ja stvarno zaslužujem smrt.
Spoticao sam se preko kamenja i šljunka, pokušavajući održati ravnotežu, a uljezi su me gurali pred
sobom. Nagađao sam da ih je pedesetak, no polovica ih je ostala uz brodove, a ostali su se probijali preko
travnatih humaka iz kojih su crvenokljune oštrižarke čeprkale travu. Kad su vidjele da dolazimo,
razbježale su se. Nordijci su čvrsto zgrabili koplja, sjekire i štitove, baš kao da idu u bitku. Svi su zlokobno
šutjeli. Pješčane humke zamijenilo je čvrsto tlo, pa smo se počeli penjati stazom posutom šljunkom.
Vodila je do vrha brežuljka i mjesta s kojega se vidjelo moje selo. Pogriješio sam uvjeravajući samoga
sebe da bi taj vrh pronašli i bez moje pomoći. Abbotsend se smjestio iza brežuljka, pa bi ga svakako
ugledali s povišene stijene. No zapravo sam ih ja vodio, kao što bi Griffinov pas poveo lovca do jazavčeve
jazbine, pa ako uljezi proliju krv, moje će ruke isto tako biti okaljane. Eto, nisam bio dovoljno hrabar da
umrem.
Došljaci su se zaustavili na grebenu pokraj stare i ruševne stražarske kule, motreći malo mjesto što se
sastojalo od šesnaest kolibica sa slamnatim krovovima, mlina, vijećnice i kamene crkvice. Neki od njih čak
su se i nacerili – Abbotsend im se vjerojatno svidio. Čovjek koji me držao za tuniku popustio je stisak, pa
sam iskoristio priliku. Odmaglio sam nizbrdo, ispruživši ruke da održim ravnotežu, a pritom sam se tako
derao da bih probudio i mrtve. Ljudi su podignuli glave, a onda su se razbježali uz panične povike koji su
se čuli i navrh brda. Već tada slušali smo priče o divljim bezbožnicima, zločincima žednima pljačke.
Potrčali su i uljezi – željeli su do sela prije nego što stanovnici dospiju posakrivati stvari i skupiti hrabrost.
Spotaknuo sam se i završio u blatu između kuća, gdje su neki muškarci iz Abottsenda štitovima već počeli
zbijati obrambene redove, dok su drugi dograbili sjekire i vile, oruđe dovoljno oštro da ubije. Ustao sam
upravo kad je kovač Siward nahrupio iz radionice, a u snažnim i mišićavim rukama nosio je hrpu mačeva –
neki još nisu imali pravu dršku, a drugi su bili poprilično tupi, no dijelio ih je svima koji su bili spremni
stati i suprotstaviti se onome što dolazi. Pritrčao sam mu.
»Makni se s puta, dječače!« zareži Griffin, pa zgrabi Siwarda za ruku prije nego što mi je kovač dospio
dati mač. Ipak sam pokušao uzeti oružje, ali ratnik je ponovno zarežao, pa je Siward, okrenuvši mi leđa,
zauzeo svoje mjesto uz njega. »Držite obrambenu crtu! Samo hrabro, momci!« poviče Griffin osmorici
branitelja koji su ondje stajali. Bio je najiskusniji borac u našemu selu, ali nije imao vremena da odjene
verižnu košulju ili da uzme štit, nego se samo oboružao velikim mačem. Pokraj njega čekao je Guzogrizac,
koji je otvorio gubicu i režao, pokazujući žute zube.
Ealhstan se pojavio pokraj mene, luđački žmirkajući.
»Rekli su da su trgovci«, izvijestio sam ga. Nasuprot Griffinu, Nordijci su štitovima oblikovali prve linije
napada – bile su duže nego naše i sastojale se od dva reda ratnika.
Ti si ih doveo? pogledom me upitao Ealhstan. Prekrižio se, a vidio sam da se trese. Nisu nalik na trgovce,
dječače! govorio mu je izraz lica. Tako mi Krista, uistinu nisu!
»Ubili bi me«, rekao sam, svjestan da se kukavički opravdavam. Ealhstan frkne nosom i pokaže prema
šumama na istoku, a kako se nisam osvrtao na to, udario me koščatom šakom i ponovio pokret. Nažalost,
upravo sam ja pogane doveo preko brežuljka, pa pokušaj bijega ne dolazi u obzir.
20. »Što tražite ovdje?« upita Griffin bez straha u glasu. Prsa su mu se nadimala pod tunikom, a pridošlice je
promatrao suženih očiju. »Odlazite i ostavite nas na miru. Mi nismo u svađi s vama. Idite, prije nego što
poteče krv.« Guzogriščevi bokovi stezali su se kad je triput promuklo zalajao i time potkrijepio
upozorenje svoga gospodara.
Sigurd, koji još nije izvukao mač iz korica, pogledao je životinju, a onda je iskoračio. »Trgovci smo«, rekao
je na engleskomu, s krutim naglaskom. »Donijeli smo krzna i mnogo jelenjih rogova. A tu su i morževe
kljove, ako imate srebra za njih.« Nordijci iza njega uskomešali su se, željni nasilja, pa su i sami bili nalik
na lovačke pse koji zatežu uzice. Neki su drškama mačeva počeli lupati po štitovima u prijetećemu taktu.
Pravi divlji vukovi! »Hoćete li trgovati?« upita Sigurd, podigavši glas.
»Niste mi nalik na trgovce«, odgovori Griffin, pa pljune na tlo između njih, »jer njima ne trebaju ratni
štitovi i šljemovi.« Njegovi ljudi potvrdno su mrmljali, osokoljeni prkosnim držanjem vođe. Obitelji su
sklonili na sigurno, pa su se okupili i drugi muškarci iz sela. Neki od njih imali su štitove i progurali se u
Griffinov red, dok su ostali stajali iza njih, držeći lovačka koplja i duge noževe u stanju pripravnosti.
Sigurd slegne širokim ramenima i napravi grimasu. »Ponekad smo trgovci«, odgovorio je, »a ponekad
nismo.«
»Odakle ste?« zanimalo je Griffina. »Ovamo ne zalazi mnogo tuđinaca.« Brzo se osvrnuo oko sebe, pa
sam shvatio da kupuje vrijeme seoskim ženama koje su djecu vukle prema šumi na istoku, iako sam čuo
tresak vrata, pa sam po tome zaključio da je barem jedna od njih odlučila ostati.
»Dolazimo s područja Hardangerova fjorda, daleko na sjeveru«, odgovori Sigurd, »a već sam rekao da
smo ponekad trgovci.« Riječ ponekad zvučila je opasno.
»Ne prijeti nam, bezbožniče!« zagrmi svećenik Wulfweard, koji je istupio iz crkve, držeći pred sobom
drveni križ. Netko ga je jednom prilikom opisao kao bivšega ratnika. Bio je uistinu golem, a sad se i poput
stijene postavio pred pridošlice. Divljim pogledom zurio je u Sigurda. »Gospodin poznaje vaša crna srca i
neće dopustiti da u ovomu mirnomu mjestu prolijete krv.« Podignuo je drveni križ kao da će već sam
pogled na njega pridošlice pretvoriti u prašinu, a u tom sam trenutku stvarno povjerovao u moć
kršćanskoga Boga. Svećenik se okrene prema meni, lica izobličenoga pukom mržnjom. »Jedan si od
Sotoninih pomagača, dječače«, mirno mi se obratio. »Ovdje smo to oduvijek znali. A sad si vuka uveo u
tor.«
Ealhstan je nešto promrmljao i mahnuo rukom kao da odbacuje te riječi.
»Momak ima pravo, Wulfwearde«, reče Griffin. »I sam znaš da bi ionako došli. Nije ih on namamio
ovamo!«
Sigurd me pogledao, a zatim iz korica izvukao mač, no Wulfweard je prijezirno pogledao oružje. »Vi
pogani najniži ste od đavlovih robova i ubrzo ćete se pretvoriti u prašinu, kao i svi nevjernici prije vas.«
Nacerio se, a drhtavo i crveno lice zadobilo mu je odlučan izraz, kao da ga je ispunila snaga tih riječi.
»Kristove vojske već brišu vašu prljavštinu s ovoga svijeta.«
Neki Nordijci Sigurdu su povikali da ubije Wulfwearda, kao da su se uplašili svećenikovih neobičnih riječi i
mogućih čarolija. Ali kako bi pokazao da se ne boji govorancija, Sigurd svećeniku okrene leđa, a onda
podigne veliki mač i zabije ga u zemlju ispred svojih ljudi. Kad je to učinio, Nordijci su također izvukli
21. mačeve. Nezadovoljno mrmljajući, zajedno s kopljima okrenuli su ih nadolje i zabili oštrice u tlo, pa je
oružje ostalo titrati poput usjeva na povjetarcu. Sigurd se okrenuo Wulfweardu, a onda je na njega bacio
okrugli štit. Svećenik je odskočio, no štit ga je tako silovito udario u potkoljenicu da je vjerojatno osjetio
bol, iako to ničim nije pokazao.
»Došli smo trgovati«, obrati se Sigurd naoružanim seljacima. »Prisežem očevim mačem«, dodao je,
položivši dlan na srebrnu jabuku oružja zabodenoga u zemlju. »Ne želim vam zlo.« Ljutito je gledao
svećenika. »Zabranjuje li vaš Bog da posjedujete lijepa krzna? Čudno je božanstvo koje želi da se
smrzavate kad prvi snjegovi prekriju selo.«
»Više bismo voljeli da nam se krv smrzne, nego suradnju sa Sotoninim slugama.« Svećenik je gotovo
ispljunuo te riječi, ali Griffin istupi iz bojnoga reda i zabije mač u zemlju, tik do Sigurdova oružja.
»Wulfweard govori za sebe«, izjavio je, ne skidajući pogled s ratničkoga vođe« i to je njegovo pravo. Ove
godine lovišta crvenih jelena prorijedila su se, a naš kralj još uvijek žudi za srebrom što ga donose, pa ih
njegovi ljudi grozničavo love. Dobro krzno čovjeku može spasiti život, kao i njegovoj obitelji.« Mahnuo je
rukom, pokazavši ljude iza sebe. »Trgovat ćemo, Sigurde.« Rekavši to, prišao je Sigurdu i stisnuo mu ruku,
a onda su se obojica nasmiješili. Dakle, trgovanje umjesto krvoprolića. Odahnuo sam i potapšao
Ealhstana po leđima, dok su stanovnici Abbotsenda pokretima i rukovanjem s pridošlicama izražavali
dobrodošlicu i olakšanje. Za dlaku su izbjegli sigurnu smrt.
Wulfweard se dugim koracima vratio u crkvu i putem sve proklinjao, a Griffin je gledao za njim i vrtio
glavom. »On je čuvar naših duša, Sigurde«, prokomentirao je, »ali čovjek mora paziti i kako živi, a mi još
nismo mrtvi. Svejedno mi je molite li se psećim jajima ili pogrbljenomu staromu drvetu.« Podignuo je
ruke i nastavio: »Naravno, ako jedan od drugoga mirno i u dobroj vjeri možemo dobiti stvari koje će nam
poboljšati živote.«
Sigurd potvrdi glavom. »Ah i moj svećenik godi često nam takvim riječima puni uši, Englezu«, odgovorio
je, mahnuvši rukom prema Wulfweardovim leđima. »Neka im budu njihove kisele jabuke. Trguju
bijedom, a mi ćemo izmijeniti srebro i krzna.«
»Slažem se«, reče Griffin, a onda se namršti. »Naravno, morat ćemo javiti upravitelju. Zapjenit će se ako
dozna da ste usidrili brodove bez plaćanja pristojbe.« Sigurd se također namrštio i počešao po bradi. »Ne
brini, Nordijče«, nastavi Griffin, položivši mu ruku na rame. »Budemo li brzi, možemo trgovati prije nego
što Edgar ovamo dovuče svoju debelu guzicu.« Slegnuo je ramenima. »Nipošto vas nećemo sprečavati da
isplovite.«
Ratnički vođa se okrene. Njegovi ljudi izvlačili su oružje iz da i čistili oštrice. »Mačeve ćemo ostaviti u
koricama«, uvjeravao je Griffina, koji je odjednom zadobio tjeskobni izraz, kao i još neki Englezi.
»Tvoja riječ mi je dovoljna, Sigurde«, izjavi Griffin i dostojanstveno kimne. »Razgovarat ću sa svojim
ljudima.« Nordijac ga uhvati za ruku kako bi izrazio puno povjerenje, a onda se Griffin okrene i počne
odgovarati na pitanja seoskih glavešina.
Sigurd se okrene prema meni. »Kako ti je ime, crvenooki?« upitao je nordijskim jezikom.
»Osric, gosparu«, glasio je odgovor, »a ovo je moj gazda Ealhstan«, dodao sam, pokazavši glavom starca.
Nije mi bilo jasno odakle znam sve te riječi na poganskom jeziku.
22. »Služiš tomu nijemomu i staromu jarcu?« upita Sigurd, a onda se naceri. »Ah, razumijem. Ne voliš kad ti
zapovijedaju što da radiš.«
»Uvjeravam te da mi gazda na druge načine daje do znanja što hoće«, odgovorio sam s osmijehom, a
upravo u tom trenutku Ealhstan mi je gurnuo rame i pritom mahao rukom, oponašajući ribu koja pliva.
Odmahnuo sam glavom, pa je starac napravio mrzovoljnu grimasu i udaljio se vukući noge. Bio je
nezadovoljan što će se danas morati odreći skuše.
»Kako si naučio naš jezik?« upita Sigurd.
»Do danas nisam ni znao da ga razumijem, gosparu«, odgovorio sam.
»Taj te svećenik Bijeloga Krista ne voli, Osriče«, rekao je, prelazeći palcem preko oštrice mača da s nje
očisti blato.
»Ovdašnji ljudi uglavnom me se boje«, slegnuo sam ramenima.
Sigurd napući usta i potvrdi glavom. Nikad nisam sreo osobu nalik na njega. Doimao se poput čovjeka koji
bi se golim rukama borio s medvjedom i pobijedio.
»Prvi smo od naših ljudi na zmajevima otplovili preko nemirnoga mora«, izjavio je, »ali čak ni mi nismo
posve neustrašivi. Znaš li čega se ja bojim, dječače?« Odmahnuo sam glavom. Vjerojatno ničega, pomislio
sam. »Bojim se suhoga grla. Donesi neko piće. Medovina uvijek olakša trgovačko pogađanje.« Nasmiješio
se divovskomu Nordijcu koji mu je uzvratio osmijeh, a kad sam se okrenuo da iz Ealhstanove kuće
donesem medovinu, Sigurd poviče, oponašajući Wulfwearda: »Nemoj baciti prokletstvo na piće, slugo
Sotone. Žedan sam!«
Nordijci su s brodova donosili robu, okruženi radoznalom seoskom djecom, a bili su tu i neki odrasli, pa
su se divili vitkim plovilima sa zmajevim glavama na pramcima – još nikad nisu vidjeli nešto slično. Djeca
su bezbožnicima pomagala unositi robu u selo, gdje su bučne skupine žena nestrpljivo čekale da vide što
to neznanci prodaju. Jelenje kože bile su debele i čvrste, a brusovi dobre kakvoće, iako je kovač Siward
tvrdio da su engleski bolji. Na tlo su bacili kože, pa su na njih poslagali jantar oblikovan u kuglice, kao i
kožnate mješine pune meda. Bilo je tu sušene ribe, jelenjih kostiju i morževih kljova. Oduševljeni seljaci
pokupovali su sve izložene predmete. Jeftino su ih nabavili, a kasnije će platiti Ealhstanu da od kljova
izradi glatke i ukrašene drške za noževe ili mačeve, kao i amajlije za njihove žene. Iz skrovišta u šumama
na istoku izašle su i posljednje majke s djecom, pa su se uključile u opću strku i cjenjkanje s pridošlicama.
Kupovale su novčiće i ogrlice koristeći njihove vage, pa su živo mahale rukama, nastojeći da ih neznanci
razumiju, iako je Sigurd morao razriješiti nekoliko zabuna. Posredovao je bez problema, a u namrgođeno
lice urezao mu se i osmijeh.
»Osric govori njihov jezik«, izvijestio je Griffin nazočne, nadglasavši buku, a onda mi je namignuo, pa su
stanovnici Abbotsenda brzo zaboravili da sam Sotonin sluga i smjesta me zaposlili kao tumača koji će im
pomoći u trgovanju. Spremno sam se odazvao, pitajući se hoće li ti ljudi, koji su me inače izbjegavali, tako
postupati sa mnom i kad pridošlice odu. Ipak sam im bio od pomoći. Isprva sam s naporom pronalazio
riječi, kao da berem kupine nakon što su ih opustošile ptice, ali što sam više slušao, bolje sam razumio.
Odviše sam uronio u posao tumača da bih se pitao kakva mi je to neobična čarolija učinila nepoznati jezik
razumljivim. Stari Ealhstan ispustio je grleni zvuk i potvrdio glavom, opipavajući jajoliki broš koji mu je
23. Nordijac gurnuo u ruke. Do prodavačevih nogu, na glatkim kožama, ležalo je na desetke predmeta,
presijavajući se u svjetlu kasnoga popodneva. Trgovanje je uglavnom završilo, ali još se posvuda čuo
žamor, a ljudi su uspoređivali robu koju su upravo kupili i hvalisali se dobrom cijenom.
»Mislim da ih nije mnogo prodao, Ealhstane«, primijetio sam, vidjevši da Nordijac vrlo žarko nastoji
nijemoga starca nagovoriti da kupi ženski broš. Ealhstan se prekriži, iskrivi suhe stare usnice i pokaže u
smjeru crkve.
»Žene su se bojale da će im Wulfweard prigovarati budu li nosile taj nakit?« upitao sam kad mi je predao
broš. »Bogobojazne žene nose poganske simbole!« Pokušao sam to zamisliti. »Wulfweardu to ne bi bilo
drago. Uopće mu se ne bi svidjelo.«
Na razočaranje poganina, položio sam broš na kožu, među ostale ukrasne predmete. Svi su bili duži od
prsta, a neki su imali ispupčene jantarne ili staklene ukrase koji su sjali usred pomno izrađenih, zavojitih
šara urezanih u metal. »Gdje je uopće Wulfweard? Jutros nisam vidio toga zajapurenoga napuhanka.«
Ealhstan slegne koščatim ramenima i mahne prstom prema meni. »Znam, on je Božji čovjek«, rekao sam.
»Trebao bih ga više poštovati, iako se ne bi ni popišao na mene u slučaju da me zahvati plamen.« Dijete
je zacviljelo, pa smo se brzo okrenuli. »Samo se igraju«, primijetio sam i nasmijao se. Golemi Nordijac s
kosom boje plamena brundao je kao medvjed da uplaši djecu što su se penjala po njemu – jedno mu se
uspentralo na leđa, dok mu je drugo dvoje visjelo na rukama.
»Dođi, Wini!« majka je živčano pozvala jednoga od dječaka. Žene su začas odvele djecu, ostavivši
Nordijca čije su sitne oči oduševljeno sjale na licu obraslom dugom, čupavom bradom.
»Ne doimaju se kao đavoli, Ealhstane«, prokomentirao sam. Starac je podigao bijele obrve nalik na
gusjenice, kao da hoće reći: Jutros nisi tako mislio. To su krvožedni pogani, pa bi bilo dobro da ih se
kloniš.
Ali nisam ih se htio kloniti.
Griffin je čekao da se sunce spusti prema zapadu, pa je tek tada poslao glasnika da Edgara, mjesnoga
upravitelja, izvijesti o dolasku trgovaca koji duguju pristojbe. Sigurd se složio da noć provede na obali i da
sa stanovnicima Abbotsenda podijeli medovinu. Brodove su ionako izvukli na žal, pa nije mogao otploviti
do sljedeće plime. Uostalom, mora riskirati plaćanje pristojbi kako bi uopće sa svojim ljudima noćio na
suhomu. Proširio se glas da će se muškarci skupiti u staroj dvorani, pa sam gledao kako bezbožnici u
škrinje i kože skupljaju preostale rijetke predmete. Činilo se kako im je više stalo da počnu piti medovinu,
nego da prodaju robu.
»Moraš nam se pridružiti, Osriče«, pozove me Griffin iza dvije debele, smotane jelenje kože što ih je
nosio dok je pokraj njega bio Guzogrizac. »Trebamo te da nam prevedeš pogano brbljanje. Kako ih uopće
razumiješ, momče?«
»Ne znam, Griffine«, odgovorio sam. »Ne mogu to objasniti.«
24. Slegnuo je ramenima. »Pa, vidjet ćemo se kasnije.« Nacerio se i zazveketao jantarnom ogrlicom koju je
omotao oko ručnoga zgloba. »Kad Burghilda ovo vidi, neće mi zamjeriti noć provedenu u opijanju s onim
đavlima!« Pas ga je sumnjičavo pogledao.
»Možda si joj trebao kupiti i broš«, rekao sam, zatomivši osmijeh, »a i one jelenje rogove. Možda čak i
srebrnu pribadaču.«
Premještajući kože, motrio je jantarnu ogrlicu i mene, a lice mu je zadobilo zabrinut, namršten izraz.
Okrenuo se i otišao. Guzogrizac je cijelo vrijeme bio za njegovim petama.
Drugo poglavlje
Stara dvorana bila je prepuna ljudi. Za divno čudo, pogani i kršćani slagali su se bolje nego što je itko
mogao očekivati. Bilo je bučno i smrdljivo, kao kad se zamka od vrbova pruća napuni pastrvama. Došao je
čak i Wulfweard, iako ga nisam vidio da razgovara s kojim Nordijcem. Sjedio je na stolčiću, pio medovinu i
prstima prelazio po drvenomu križu oko vrata, kao da će mu to pružiti sigurnost od zla koje je vidio oko
sebe. Sumnjičavo je pogledao strop – očito se bojao da će od raskalašene zabave nosači greda popustiti,
pa će se krov srušiti i zdrobiti nas.
Zdanje s dvoranom pripadalo je gosparu Swefredu, ali on je već šest godina ležao pod zemljom, a nije
imao sinove. Sad su jedan polumračni kraj prostorije zakrčile razne sprave, poput bućkalica za maslac i
praznih bačvi, dok je preostali prostor služio za sastanke, trgovinu i osobne rasprave. Svi su povremeno
koristili to mjesto i zato nitko nije vidio razlog da plaća neko posebno održavanje prostorija. Kroz pod od
nabijene zemlje probijao se drač, nije bilo zastora koji bi smanjili hladnoću, a u zidovima je trunulo vlažno
šiblje.
Ali ove noći dvorana je oživjela. Sjetio sam se priče o Beowulfu u kojoj su se Geati skupili u velikoj dvorani
za gozbe. Veseli ratnici gostili su se i pili medovinu na klupama ukrašenim dragocjenim kovinama, ispod
tapiserija izvezenih zlatom koje su se presijavale sa zidova. Možda je i ovo mjesto nekoć bilo slavno, a sad
su ponosni poganski ratnici koji su prešli sivo more podsjećali na dane kad je dvorana ispod starih i
čađom umrljanih greda nešto značila.
Stanovnici Abbotsenda nisu htjeli da im žene budu blizu tih Nordijaca pijanih od medovine, pa su
dvoranom prolazili njihovi sinovi koji su nosili nabrekle mješine, punili pehare i dijelili komade mesa s
dvije svinje koje su pekli nad ognjištem. Sigurd je ove pečenke kupio od mesara Oerica. Bio sam
nevjerojatno gladan i pohlepno motrio kako salo cvrči na vatri, a zamamni miris prigušio je zadah truloga
drva, mokre zemlje i znoja. Oni koji se zbog različitih jezika nisu mogli sporazumjeti sa susjedima vikali su,
misleći da će to pomoći, a ostali su se smijali. Buka se nastavila do kasno u noć, a ja sam pijanim ljudima
marljivo prevodio koliko-toliko razumljive rečenice. Poslije su donijeli jastuke, krzna i slamu, pa se
spremili na spavanje. Bilo je to ničije zdanje, i stoga pogani nisu imali razloga da oružje ostave vani. Sjedili
su i ležali uza zidove, a svatko je pokraj sebe prislonio svoj okrugli, oslikani štit i koplje.
25. »Nikad nisam vidio toliko žičanih košulja«, primijetio je Griffin tiho, zaplićući jezikom. Bilo je kasno, pa
iako su kod kuće imali postelje, stanovnici Abbotsenda spremili su se ovdje prespavati, a neki su već i
hrkali. Griffin i ja skrasili smo se na sjevernom kraju dvorane, pod jedinim prozorom, a zapravo tek uskim
otvorom koji su prekrili tankim pergamentom. Većina svijeća već se ugasila, pa je pozaspale pojave
umotane u plahte osvjetljavalo samo iskrenje kamenoga ognjišta u sredini. »Momče, više puta nego što
se volim i sjećati, borio sam se za kralja Egberta i za Beorthrica, ali kažem ti da nikad nisam vidio bolje
naoružane ljude.« Iz brade je izvukao uš i promotrio je. »Svima će nam biti bolje kad se izgube.« Ponovno
je pogledao poglavara Sigurda dok je ovaj tiho razgovarao sa starijim Nordijcem okrugloga lica i
raščupane brade.
»Ali trgovanje je dobro prošlo«, rekao sam, gledajući kako Griffin zamišljeno noktom palca gnječi uš.
Podignuo je obrve. »Da, dobro je prošlo«, priznao je, a onda je odmahnuo glavom i zakolutao očima.
»Burghilda želi dva brončana broša s jantarnim ukrasima.«
»A što je s ogrlicom?« upitao sam, sjetivši se kako se ranije toga dana ponosio svojom kupovinom.
»Kaže da ogrlica ne vrijedi bez odgovarajućih broševa«, požalio se, a onda me pogledao, pa smo se
obojica nasmijali, probudivši tamnokosoga poganina, koji je uspio promrmljati psovku prije nego je
ponovno sklopio oči. Vjerojatno sam i ja neko vrijeme spavao, a probudilo me škljocanje zasuna i
škripanje šarki na vratima dvorane. Mrmorenje onih koji su još bili budni miješalo se sa hrkanjem. Dok
sam gledao kako stari Ealhstan ulazi vukući noge, a primijetila ga je samo nekolicina nazočnih, šarke su
posljednji put žalosno zaškripale. Ealhstan napravi grimasu, a Griffin se uz trzaj probudi, prosuvši
medovinu iz pehara koji je još držao.
»Gotovo sam zadrijemao, momče. Odakle se on stvorio?« upitao je, glavom pokazavši drvodjelju.
»Rezbario je križeve za pogane?« Onda je ponovno zaklopio oči, a glava mu je klonula, udarivši u zid.
Griffinu sam iz ruke pažljivo uzeo pehar i položio ga na zemlju, a Ealhstan je oprezno koračao kroz
mnoštvo pozaspalih ljudi koji su hrkali i puštali vjetrove.
»Starče, čim svane, planiram otići po ribički štap«, prošaptao sam, pomislivši da se Ealhstan došao
uvjeriti hoću li se probuditi na vrijeme da mu uhvatim doručak. No na te riječi samo je odmahnuo rukom,
pa se namrštio i kleknuo uz bolni trzaj. Kad se posve uvjerio da Griffin spava i da nas nitko ne gleda, zurio
je u mene, a suho lice bilo mu je u sjeni čupave bijele kose što se presijavala pri svjetlosti vatre. »Što se
događa?« upitao sam, no stavio mi je koščati prst na usta, a onda me uhvatio za ruku i nešto utisnuo u
moj dlan. Spustio sam pogled i vidio da u ruci držim stabljiku paprati. Slegnuo sam ramenima, jer nisam
razumio što mi time želi poručiti. Rukom mi je dao znak da pomirišem lišće, pa sam protrljao stabljiku i
prinio je nosu. Mirisala je odbojno, poput truloga pastrnjaka, pa sam shvatio da to nije paprat, nego
kukuta. Vidio sam kako svinje i ovce ugibaju nakon što su jele tu biljku. Životinje se najprije usplahire, no
onda im se disanje uspori, a noge i uši postaju hladne na dodir. Ugibaju naotečene i smrdljive.
Bacio sam lišće, pljunuo na prste i obrisao ih u tuniku. Ealhstan je napuhao obraze i napravio znak križa.
»Wulfweard?« prošaptao sam.
Potvrdio je glavom, a ugledavši Griffinov pehar za medovinu, podigao ga je i pretvarao se da nešto sipa u
njega. Oči su mu se pretvorile u proreze ispod gustih bijelih obrva. Okrenuo se i pogledao Sigurda koji se
26. naslonio na zapadni zid, a sjedio je pokraj velikoga i okrugloga štita, željeznoga šljema te zloslutnoga,
teškoga koplja.
Zgrabio sam Ealhstana za rame. »Wulfweard namjerava otrovati poglavara Sigurda?« prosiktao sam.
»Vidio si ga kako bere kukutu?«
Drvodjelja se brzo okrene i pogleda pogane oko sebe kako bi se uvjerio da nitko nije čuo ili razumio moje
riječi, a onda je upro pogled u mene, pa sam polako kimnuo, potvrdivši njegovo zgražanje. »Lud je«,
promrmljao sam.
Napravio je grimasu kao da se slaže sa mnom. Pokazavši vrata dvorane, ustao je i mahnuo mi da ga
slijedim. I ja sam ustao, pomno pazeći da ne probudim pozaspale ljude oko sebe, pa sam tiho pošao za
Ealhstanom, a pritom sam i opušteno otkopčao pojas, kao da se vani namjeravam olakšati.
Noć je bila vrlo mračna, nije bilo mjesečine. Dva psa tukla su se oko kosti na kojoj je bilo nešto mesa.
Nečija guska pobjegla je iz kokošinjca i sad je sjedila na slamnatomu krovu kovača Siwarda, gdje je raširila
krila i ponosno gakala, dok je selo mirno spavalo. Učinilo mi se da čujem kako valovi udaraju u južnu
obalu s druge strane tamnih brežuljaka. Onda je Ealhstan stavio ruku u kesu koju je nosio za pojasom, pa
mi je nešto pružio, još uvijek me gledajući u oči. U tom trenutku primijetio sam Alwunn, djevojku s kojom
sam ležao poslije uskršnje gozbe. Stajala je u sjeni strehe, kršila bucmaste ruke i zurila u drvodjelju. Po
njezinoj zapletenoj žutoj kosi zaključio sam da ju je starac vjerojatno izvukao iz kreveta, a kad sam je
vidio, zgrčio mi se želudac.
»Što se događa, Ealhstane?« upitao sam, gledajući mali nož s koštanom drškom što mi ga je pružio. Kroz
rupu na dršci bila je provučena kožnata uzica. Ealhstan je razdraženo rukom pozvao Alwunn da priđe, pa
je izašla iz sjena, stidljivo se smiješeći debelim usnicama. Pročistila je grlo i ponovno pogledala starca, kao
da očekuje njegovo dopuštenje. Kimnuo je i progunđao.
»Kako si, Osriče?« tiho me pozdravila djevojka. Nervoznom kretnjom dotaknula je kosu, kao da joj je
odjednom neugodno. Rukom je bezuspješno pokušavala ukrotiti neposlušni pramen.
»Što radiš ovdje, Alwunn?« upitao sam, osjetivši napetost u međunožju. »Jesi li u spavaćici?« Nelagodno
se promeškoljila, pa sam se namrštio na Ealhstana, koji je nestrpljivo mahao rukom.
»Nož, Osriče«, počne Alwunn, glavom pokazujući predmet što sam ga držao. »Taj nož je važan.«
»Ne čini mi se da je tako«, odgovorio sam, prelazeći palcem preko tupe oštrice. »Morao bih se posebno
potruditi da njime oderem čak i zeca.« Starac mi uzme nož pa mi dršku stavi pod nos. U bijeloj kosti
previjale su se dvije zmije, a svaka je onoj drugoj gutala savijeni rep. »Vješto je izrađen«, priznao sam. »I
pripada poganima.«
»Bila sam ondje kad su te našli, Osriče«, izjavi Alwunn, gotovo s osjećajem krivnje.
»Pa što?« upitao sam. Znao sam tu priču. Našli su me među starim grobnim humcima jugoistočno od
Abbotsenda. Nitko nije znao odakle sam se pojavio, a ležao sam onesviješten. Kad sam se probudio, um
mi je bio prazan kao bačva s medovinom poslije svadbene gozbe.
27. »Glava ti je krvarila, pa su pomislili da si mrtav«, nastavi Alwunn, »ali kad su te okrenuli, ugledali su tvoje
otvorene oči.« Oklijevajući je pokazala moje krvavo oko. »Wulfweard je počeo psovati i tvrdio da te
dotaknuo Sotona.« Prekrižila se – prestrašile su je vlastite riječi.
»Imao sam sreću da je staromu Ealhstanu bio potrebniji pomoćnik nego Wulfweardove propovijedi što
smrde po prdežu«, odgovorio sam, smiješeći se sijedomu drvodjelji, koji je ponovno progunđao. Alwunn
se užasnula zbog onoga što sam rekao, pa se osvrnula da vidi jesmo li još sami. Psi su ugledali zeca i uz
divlji lavež odjurili u noć.
Alwunn se trgnula. »Ealhstan ti je taj nož pronašao oko vrata. Uzeo ga je prije nego što su ga vidjeli
Wulfweard i ostali.« Pogledala je starca. »Bojao se onoga što bi mogli učiniti. Nož je poganski, Osriče«,
rekla je, naglasivši svaku riječ, »a kad bi to povezali s tvojim okom...« Slegnula je ramenima, ponovno se
doimajući kao da joj je neugodno i kao da se stidi što su stanovnici Abbotsenda loše postupali prema
meni, iako je istodobno razumjela njihove razloge.
»Kao što sam rekao, starcu je bio potreban pomoćnik«, odgovorio sam i pomno motrio nož.
»Jesi li siguran da se uopće ne sjećaš kako si dospio ovamo?« upitala me Alwunn, koja je ponovno
nastojala ukrotiti neposlušnu kosu.
Odmahnuo sam glavom. »Probudio sam se u Ealhstanovoj kući. Prije toga... iskreno, u glavi mi je
praznina.« Podignuo sam nož. »Ti si već znala za ovo?« Potvrdila je kimanjem. »Zna li još tko?«
»Zašto, Osriče? Mogu li oni uopće gore postupati prema tebi?« upitala je s kiselim osmijehom. Namrštio
sam se. »Nitko drugi ne zna«, odgovorila je i pogledala drvodjelju. »Trebala bih poći. Ako majka dozna da
sam bila ovdje...«
Ealhstan kimne i dotakne joj rame u znak zahvalnosti. Alwunn mi je dobacila pogled na rastanku i otrčala
u noć, podigavši rub spavaćice da se odjeća ne vuče po blatnomu tlu.
»Zašto mi to sad govoriš, starče?« upitao sam namještajući nož za pojas. Djevojka je imala pravo. Što bi
mi još mogli učiniti? Dvije godine su me mrzili, ali i puštali na miru – ipak sam Ealhstanov djetić. Vrijeme
je da se prestanem skrivati iza starca.
Drvodjelja mi je gledao nož za pojasom, ali nije ga pokušao oduzeti. Blago je zavrtio glavom i na prsima
napravio znak križa.
»Ne znam što sve to znači, Ealhstane«, rekao sam, položivši mu ruku na rame, »ali zahvalan sam ti.«
Guska je glasno zagakala, pa sam se okrenuo i vidio da nam prilazi neka tamna pojava.
»Je li to jedna od Bertwaldovih ptica?« upita Wulfweard i prekriži se kad me primijetio. Nosio je svečanu
svećeničku odjeću: bijela vunena tunika sezala mu je do gležnjeva, a oko vrata mu je bila omotana
zelena, svilena traka, toliko dugačka da je padala preko pojasa. »Rekao sam mu da mora povisiti
kokošinjac. Ako se guska uplaši i ako joj pomogne vjetar, može se vinuti dvjesto koraka u nebo. Vidio sam
to!« Gledali smo pticu koja je ljutito mahala krilima. »Smišlja li onaj đavao, jarl Sigurd, nove načine da
uvrijedi našega Gospodina i Oca?« upitao je Ealbstana, okrenuvši mi leđa.
Drvodjelja potvrdi glavom.
28. »Ealhstane, da ti objasnim situaciju pokraj Cearlovoga imanja«, počne Wulfweard. »Imao sam sreće, a
moramo čvrsto vjerovati da sreća nije ništa drugo nego Božja nagrada pravednicima...« Pokazao je nešto
debelim prstom, pa iako mu nisam vidio lice, znao sam da se bahato smiješi. »Pa, Ealhstane, među
koprivama i kiselicama naišao sam na hrpu čičaka. Mislim da znaš kako čičak olakšava stolicu«, protrljao
je donji dio trbuha, »a sok u njegovu lišću vrlo je djelotvoran protiv ugriza buha, zmija i sličnih stvorenja.
Međutim, znaš li da čovjeku godi kad ulje iz njegova korijena utrlja u tjeme, a da i ne spominjemo kako
pospješuje rast kose?« Drvodjelja progunđa, a svećenik mu stisne rame. »Mir s tobom, prijatelju.« Onda
se Wulfweard okrene prema meni, a čak sam i u mraku vidio da mu je na licu zgražanje. »Miči mi se s
puta, momče. Idem posvjedočiti Božje djelo.« Izgovorivši te riječi, otvorio je vrata staroga zdanja u
kojemu je bila dvorana, zlobno se nasmiješio Ealhstanu i ušao.
Starac je htio otići, pa mi je mahnuo da ga slijedim, ali sam ipak ostao na mjestu, pod krovom koji je
trunuo. Drvodjelja je ispustio grleni zvuk i mrzovoljno mahnuo rukom.
»Dopustit ćeš da otruje jarla Sigurda?« užasnuto sam upitao. »Lagao je o čičku.« Ponovno sam pomirisao
pljesnjivi zadah kukute na prstima, a Ealhstan mi je još jednom dao znak da pođem za njim. »Ne dolazi u
obzir«, usprotivio sam se. »Ealhstane, ne možemo dopustiti da se to dogodi. Wulfweard je lud! Glava mu
je pravo leglo zmija.« Iako se starac namrštio, nisam čekao da vidim što će učiniti, nego sam za
svećenikom ušao u dvoranu.
Unutra je netko bacio još cjepanica u vatru. Crvrčale su i pucketale, a plamenovi su zlatnim odsjajem
bojali mirisni dim koji se dizao nad pozaspalim ljudima i oko glatkih krovnih greda. Wulfweard je, s
peharom u rukama, stajao nad jarlom Sigurdom, a nekoliko nazočnih meškoljilo se kao da očekuju
neprilike. Svećenik se osvrnuo iza sebe začuvši otvaranje vrata, a kad me ugledao, iskrivio je usta i
ponovno se okrenuo Nordijcu. Otišao sam na mjesto ispred ognjišta, osjećajući toplinu na obrazima, a
onda je ušao i Ealhstan, pa je čučnuo pokraj kovača Siwarda.
»Tvoji ljudi posrću u mraku, jarle Sigurde«, počne Wulfweard oštrim glasom, »a nije li zadaća pastira da
svoje stado spasi od vuka?«
»Odjebi, svećeniče«, promrmlja Sigurd, češkajući zlatnu bradu. »Nisam prešao more boga Njörda da bih
tebe slušao. Riječi ti padaju s usnica kao brabonjci iz jarčeve guzice.« Neki Nordijci dovoljno su se glasno
nasmijali da probude one koji su još spavali.
»Vrati se u kuću svoga Bijeloga Krista i spavaj na koljenima«, javi se ratnik pokraj Sigurda.
Wulfweard je nekoliko trenutaka samo zurio u Sigurda. U svjetlu vatre vidio sam da se trese od bijesa i
stišće šaku.
»Došao sam ovamo u miru, bezbožniče«, zagrmio je, »a nadao sam se da ćeš možda prihvatiti Kristov
blagoslov. Znam da sutra odlaziš.«
»Bijeli Krist je ovdje?« upita Sigurd, pa se naceri, osvrnuvši se po dvorani.
»Naš Gospodin je posvuda«, odgovori Wulfweard, dobacivši upozoravajući pogled Englezima u dvorani.
»Blagoslovio bih te u Kristovo ime, Sigurde, a ujutro tebe i tvoje ljude krštenjem mogu očistiti od
grijeha.«
29. Upitao sam se je li Wulfweard promijenio planove, ili je Ealhstan jednostavno pogriješio glede kukute.
Možda je svećenik doista brao čičak, lijek za svoju rijetku kosu.
»Gubi se sa tim čarolijama, svećenice!« odgovori Sigurd, mahnuvši rukom prema Wulfweardu, a stari
Nordijac, koji je u rijetku sijedu kosu upleo kosti, ustao je i prišao jarlu. »Ako to ne učiniš, reći ću svom
godiju da ti utrobu ispuni crvima.« Poganski čarobnjak zlobno se nasmiješio, a neki Nordijci položili su
ruke na koplja i na drške mačeva. Dotaknuo sam nož za pojasom, pa sam palcem prešao po oblicima
zmija koje su se svijale, urezane u koštanu dršku. Nordijci su imali slične drške na oružju koje im je virilo iz
korica za pojasevima. Motrio sam te strance, pokušavajući zamisliti da sam jedan od njih. Kose i brade
uglavnom su im bile žute, ali jedan je bio sličniji meni – poprilično tamnoput.
»Vidim da još nisi spreman prihvatiti Kristov oprost«, reče Wulfweard s usiljenim osmijehom. »Eto,
pokušao sam«, uzviknuo je, raširivši ruke, »a možda i zadao prvi udarac u borbi za vaše pokvarene duše.«
Okrenuo se od Sigurda, a onda je zastao i vratio se k njemu, ispruživši ruku s peharom medovine. »Hoćeš
li barem piti sa mnom, jarle Sigurde, kako bismo svima okupljenima ovdje pokazali da je među nama
mir?«
Sigurd napući usnice, a onda slegne snažnim ramenima. »Pit ću s tobom, svećenice«, odgovorio je,
prihvativši pehar, »ako me onda ostaviš na miru.« Wulfweard spusti glavu i ustukne, a Sigurd podigne
pehar do usnica.
»Ne, gosparu!« povikao sam i zakoračio preko Nordijca na tlu. »Nemoj piti!« Krajičkom oka vidio sam
kako ljudi ustaju.
Wulfweard se okrenuo i nešto zasiktao prema meni, a debelo lice ispunilo mu se mržnjom. »Vrati se u
pakao, slugo Sotone!« povikao je, a glas mu je ispunio staru dvoranu.
»Zaveži, svećeniče«, reče Sigurd, pa strese s ramena krzneni ogrtač i umorno ustane. Nazočni u dvorani
razdvajali su se u skupine Nordijaca i Engleza, a nekoliko bezbožnika zgrabilo je velika ratna koplja.
»Govori, crvenooki«, zapovjedi Sigurd i mahne mi rukom na kojoj se presijavalo zlatno ratničko prstenje.
Osjećao sam da me težina njihovih pogleda toliko silno pritišće da mi mrvi vrat i gnječi želudac.
Odjednom sam čuo samo pucketanje vatre u ognjištu i otkucaje vlastitoga srca. Pročistio sam grlo,
progurao se kroz gužvu te stao pred Sigurda i Wulfwearda. »Medovina je otrovana«, upozorio sam ga na
nordijskom jeziku.
Sigurd se namršti, ispruživši ruku s peharom.
Wulfweardu je vjerojatno bilo jasno što sam rekao poglavaru, pa se prekrižio. »Laž!« viknuo je. »Usta
Sotone puna su odvratnih laži!« Zakoračio je prema meni, pa sam pomislio da će me udariti.
»Onda ti pij, svećeniče«, zareži Sigurd na engleskomu i pruži pehar Wulfweardu. »Podijelit ćemo
medovinu, ali ti pij prvi.«
Wulfweard zatvori oči i podigne lice prema staromu krovu, zgrabivši drveni križ koji mu je visio na prsima.
Nešto je tiho mrmljao.
30. »Pij!« naredi mu Sigurd, a ta riječ zazvučala je tako prijeteće da nisam mogao zamisliti kako bi netko
odbio poslušati.
»Medovina je pomiješana s kukutom«, javio sam se, pogledavši Ealhstana koji je jedva primjetno
odmahnuo glavom. »Gosparu, da popiješ tu medovinu, ti bi uskoro zaspao.« Duboko sam udahnuo. »Do
podneva više ne bi mogao stajati, noge bi ti bile hladne na dodir... a zatim bi se i upišao.« Nisam znao je li
ovo posljednje istina, ali mislio sam da će te riječi zapeći ponosnoga Sigurda. Već sam duboko zaglibio, pa
sam smatrao da je sad besmisleno pokušati se izvući.
»Piće bi me ubilo?« upita Sigurd, probadajući me pogledom kao što svrdlo buši drvo.
»Mislim da je tako, gosparu«, odgovorio sam. »Umrli biste, a sutra bi otac Wulfweard tvrdio da je to
Božje djelo.«
»Ta napuhana svinja vikala bi da je kršćanski Bog moćniji nego Odin!« zagrmi Sigurd i zgrabi dršku mača.
Wulfweard pljune na mene, a onda gurne ruku u dugi rukav svoje tunike i skoči na Sigurda. Pomislio sam
da u ruci drži nož, a to je primijetio i Sigurd, pa je začuđujuće brzo odskočio unatrag, istodobno izvukavši
oružje.
»Oče!« poviče Wulfweard kad je Sigurd priskočio, zamahnuo mačem i zabio ga u protivnikovu glavu.
Svećenika su izdale noge i u grčevima je pao na tlo. Kad mu se iz lubanje prosuo sivi mozak, u rukama je
držao drveni križ.
Dva stanovnika Abottsenda opsovala su, pljunula i pogledala Griffina, očekujući da ih povede, no u svjetlu
vatre oči su im postale sumnjičave.
»Bio je Božji sluga!« poviče Griffin, zureći u Sigurda dok su se Nordijci naoružavali, a stanovnici
Abbotsenda žurili u noć. Ealhstana, koji je klečao pokraj Wulfwearda, zgrabio sam za rame i odvukao ga
od trupla, a onda sam se, još ne vjerujući da se sve to doista događa, progurao do vrata i izašao na svježi
zrak. Nažalost, upao sam u metež.
Nordijci su počeli zbijati obrambeni zid na način da se štit svakoga od njih preklapao s onim ratnika do
njega, a brzi i učinkoviti pokreti takve formacije djelovali su zastrašujuće. No i mještani su u sjenama
oblikovali zbijenu crtu, stišćući koplja i mačeve, a novi dobrovoljci izlazili su iz kuća sa štitovima i
šljemovima.
»Makni se, Ealhstane«, doviknuo sam mu u crvenomu odsjaju svitanja što je ispunilo krajolik. »Više ih ne
možemo zaustaviti. Dođi!« Drvodjelja je samo odmahnuo glavom i povukao se od mene. Ponovno sam ga
pokušao zgrabiti, ali udario me po ruci i nešto ljutito promumljao, pa sam pretpostavio da me psuje.
Onda su dva zida štitova tresnula jedan u drugi, pa su se kroz mirno jutro prolomili prvi krikovi i
stenjanje. Pustivši starca, vidio sam da je Griffin zabio mač u vrat nekog Nordijca. Što sam učinio?
povikao sam u svojim mislima. Govorio sam protiv svećenika, pa su ljudi koje sam poznavao sad umirali, a
na moje ruke past će i njihova krv. Otrčao sam po Ealhstanov lovački luk i pritom se molio da, prije nego
što poginem, strijelom probijem barem jedno crno srce nevjernika. Kad sam otvorio vrata drvodjeljine
kuće, u mraku sam se zabio u stol, a srce mi je u prsima divlje udaralo dok sam trčao natrag, noseći luk i
tobolac sa strijelama. Neki od naših ljudi rasporenih su utroba ležali u blatu, ali neki su se još borili,
stenjući kad su bili prisiljeni odstupati preko mrtvih prijatelja. Griffina je posjekao sam Sigurd. Vidio sam
31. kako mu je kosu poprskala krv, pa sam se užasnuo pomislivši da Nordijci u svojim brynjama vrlo lako kolju
protivnike koji na sebi nemaju prikladne zaštite.
Ealhstan je pokazivao Griffina i gunđao, udarajući me rukom po ramenu dok sam šeprtljavo vezivao
tetivu na luk. »Znam, starče«, prosiktao sam, pritom osjećajući mučninu – Griffin je bio i moj prijatelj.
Namjestio sam strijelu na tetivu i zategnuo luk, pa zadržao dah i naciljao. »Pogano kopile.« Ispljunuo sam
psovku i odapeo strijelu, a Nordijac se žestoko stresao – zabila mu se u rame. Dok sam prtljao s još
jednom strijelom na tetivi, vidio sam da kovač Siward posrće unatrag i nešto viče, pokušavajući izvući
koplje koje mu je virilo iz utrobe. Odapeo sam strijelu i promašio, a kad sam ponovno zategnuo luk, tetiva
je pukla i ošinula me po ruci. Pogođeni Nordijac prišao mi je dugim koracima, ne osvrćući se na krv koja
mu je iz ranjenoga ramena tekla niz verižnu košulju. Zakoračio sam i zamahnuo lukom prema njegovu
licu, ali on ga je uhvatio, istrgnuo iz moje ruke i tresnuo me šakom po glavi. Dok sam ležao u smrdljivu
blatu, vidio sam kako je udarcem srušio Ealhstana, a na tlu ga je još i udario nogom.
Ubrzo je sve bilo gotovo. Poginuo je samo jedan Nordijac. Šesnaest njihovih protivnika ležalo je u vlastitoj
krvi, a pogani su brzo dokrajčili one koji nisu smjesta poginuli. Naravno, sve osim Griffina! Po krvavom tlu
odvukli su ga do čovjeka s prodornim očima i s brošem u obliku vučje glave – do Sigurda.
»Prije nego što umreš, vidjet ćeš kako ti vatra guta selo«, zareži Sigurd, pokazujući prema dimu što se
kroz otvore slamnatih krovova još uvijek dizao kao i svakog drugog dana. »U zagrobnom životu znat ćeš
da si skrivio smrt svojih ljudi.«
»Neka ti se đavao popiša u lubanju«, uspio je procijediti Griffin. Koža i kosa jezivo su mu visjeli s jedne
strane glave, a ispod njih vidio sam slomljenu kost. Krv što mu je prekrivala lice bila je nalik na niti mreže i
kapala mu je s kratke brade, ali tijelo mu je odbijalo umrijeti. »Kad dođe sud... molit ćeš Krista za
oproštenje«, prijetio je hrapavim glasom. »To ti obećajem.« Ove riječi hrabri Griffin izgovorio je sa
smiješkom.
Sigurd se nasmije. »Tvoj Bog je slab, to je žensko božanstvo. Kažu da voli kukavice i drolje.« Ostali
bezbožnici podrugivali su se i odmahivali glavama, dok su krvlju prekrivene oštrice brisali u mrtvace. »Ali
ti nisi slab, Englezu«, nastavi Sigurd. »Danas si ubio velikoga ratnika.« Pogledao je svog mrtvog
sunarodnjaka kojemu su skinuli oklop, pa se nije doimao opasnije od bilo kojega mladića iz Abbotsenda,
osim što su mu se u bijelu kožu urezali mnogi ožiljci. Sigurd se namrštio. »Zašto slijediš toga Bijeloga
Krista, Englezu?« upitao je. Griffinu su kapci otežali, pa sam se ponadao da će se onesvijestiti. Nordijac
slegne ramenima. »Šaljem te Odinu, pa ćeš poslije smrti vidjeti pravoga boga, onoga koji protivnike može
natjerati da iz bitke osramoćeni pobjegnu natrag svojim ženama.« Onda je zapovjedio svojim ljudima da
pretraže kuće kako bi odnijeli plijen te da svakako pregledaju pepeo na ognjištima, posude za kuhanje, a i
u krovnu slamu, ne bi li našli skrivene vrijednosti. Pogani su to brzo obavili, zabrinuti mogućim dolaskom
mjesne vojske, pa su vreće s novčićima, alat i odjeću, oružje te sušene janjeće i svinjske noge preko brda
nosili u brodove. Začuo sam tek nekoliko krikova – većina žena pobjegla je u šumu, pa vjerojatno još nisu
ni znale da su im muževi pobijeni. Vidio sam da je poginuo Alwunnin otac, ali znao sam da su majka i ona
bile dovoljno razumne da pobjegnu u šumu. Jadna Alwunn! Nažalost, zapravo je nikad i nisam volio, a
siguran sam da nije ni ona mene.
Kleknuo sam pokraj Ealhstana, čekajući da nas bezbožnici primijete, pa da poginemo zajedno s Griffinom.
Obrisao sam rukom usta i ugledao krv, no postao sam svjestan da se više ne tresem. Krvoproliće kojemu
sam bio svjedok otupilo je uplašenost. Zaškripao sam zubima. Griffin me vjerojatno prezire zbog onoga
što sam učinio, ali neće vidjeti moj strah.
32. Nordijci su skupili suho drvlje i napravili lomaču, pa su na nju položili ratnika koji je pao od Griffinove
ruke. Jedan od njih uzeo je koplje, njime je na zemlji napravio krug, a onda je u njega dovukao Griffina,
uhvativši ga za krvavu kosu. Ranjenik je još jedva disao. Na prvim slamnatim krovovima zaplesali su
vatreni jezici, a lomača mrtvoga Nordijca počela je pucketati kad je ratnik sijede brade i s kostima
upletenim u kosu hrapavim, tihim glasom zazvao njihove bogove. U staromu jasenu zagraktao je gladni
gavran, a glava mu se nervozno trzala dok je gledao što rade ljudi ispod njega. Znao sam da je to ptica
koju sam jučer u zoru vidio kod stražarske kule, na mjestu iznad obale. Zlokobno je otvorila kljun i tako
našušurila perje oko vrata da je stršalo poput šiljaka. Kad sam ponovno pogledao Griffina, trbuh mi se
tako stegnuo da mi je u grlo navrla bljuvotina.
Ealhstan je zastenjao i pokušao ustati, ali sam ga povukao natrag. »Mirno, starče«, prošaptao sam. Pola
lica prekrila mu je natečena ljubičasta masnica. Osjetio je miris paleža u zraku. »Gori«, potvrdio sam,
previše usredotočen na mrcvarenje zarobljenika da bih gledao plamenove koji su sad već ljutito
pucketali. »Nešto rade Griffinu. To je vražje djelo, Ealhstane.«
Iako već napola mrtav, ranjenik je odjednom živnuo od strahovite boli. Ealhstan me zgrabio za ruku,
zureći divljim i mutnim pogledom, a rukama je počeo mahati kao da leti. »Orao«, dahnuo sam, a starčev
usplahireni pogled govorio je: Ne gledaj, budalo! Neka nas Krist spasi, ne gledaj!
No ipak sam gledao. Godi je sjekirom zasjekao Griffinova leđa. Odvajao je rebra od kralježnice, a cijeli
svijet kao da se ispunio krikovima ponosnoga čovjeka. Dva Nordijca koja su ga držala poprskala je krv,
dok se Griffin grčio u smrtnoj borbi. Uklonivši posljednje rebro, bezbožni godi otkrio je meso, a onda je
zabio ruke u krvavu smjesu, izvukao Griffinova pluća, pa je dva njihova dijela položio na jednu i drugu
stranu izmrcvarenih leđa, tako da su bila nalik na sjajna, crvena krila.
»Otvorili su mu leđa«, rekao sam starcu, koji se okrenuo. Posrnuo sam i počeo povraćati, ali želudac mi je
bio prazan, pa sam osjećao tek tupu bol. »Krvavi orao«, promrmljao sam, užasnuvši se što u stvarnosti
vidim ono o čemu su ljudi inače samo šaptali. Ealhstan se prekrižio i počeo grleno stenjati, a zvuci koje je
puštao Griffin postali su još užasniji, nalik na klokotavo krkljanje prigušeno pucketanjem gorućega drveta
i slame te hučanjem plamena.
Godi se uspravio i podigao ruke prema nebu.
»Odine, oče svih nas!« povikao je, tresući glavom dok su mu kosti upletene u kosu zveketale. »Primi
ovoga ratnika kojega su ubili tvoji vukovi! Neka sjedi na tvojoj klupi i pije medovinu kako ga Bijeli Krist ne
bi mogao učiniti svojim robom! Odine, daleki lutalico! Ovoga orla daruje ti jarl Sigurd koji plovi kroz
valove i traži slavu u tvoje ime.«
Onda je Sigurd prodorno pogledao mene i moje krvavo oko, pa je zgrabio malu drvenu amajliju koju je na
uzici nosio oko vrata. Bilo je to ljudsko lice, ali jedno oko je nedostajalo.
»Ubijte starca«, zapovjedio je, mahnuvši rukom, »ali ne i dječaka. Dovedite ga na Zmiju.«
»On je drvodjelja, gosparu!« povikao sam na poganskome jeziku. »Nemojte ga ubiti!« Bradati Nordijac
kojega sam prvi put vidio na pramcu broda gurnuo me u stranu, a onda je podigao mač da dokrajči
Ealhstana. »Vješt je! Gledaj, gosparu!« rekao sam, izvlačeći nož kojim sam inače rezao jelo, pa sam ga
33. pružio Sigurdu. Ratnik koji je stajao nada mnom zgrabio mi ga je iz ruke. Nemarno pogledavši oružje,
bacio ga je Sigurdu pred noge, a onda se ponovno okrenuo Ealhstanu i napravio grimasu.
»Čekaj, Olafe!« zaustavi ga Sigurd, motreći nož. Poput poganske oštrice koju mi je Ealhstan sinoć vratio, i
ovaj nož bio je kratak i jednostavan, ali izrezbarena drška imala je oblik pliskavice. Nikad nisam vidio
takvo stvorenje, ali Ealhstan je u djetinjstvu pronašao pliskavicu koju je more izbacilo na šljunak, pa je po
sjećanju oblikovao i ovu dršku.
»Napravljena je od kosti crvenoga jelena, gosparu«, objasnio sam, nadajući se da Sigurd palcem prelazi
po bijeloj dršci zato što mu se izradba sviđa. Zapravo, vidio sam i mnogo ljepše noževe, ali Ealhstan ih je
napravio za kupce koji su mu plaćali. Ipak sam cijenio i taj nož – bio je to njegov poklon. Shvatio sam da
mi ga je darovao kako bi time nadoknadio pogansku oštricu što sam je imao oko vrata. Možda mi je na taj
način htio pomoći da kod njega otpočnem novi život.
»Vješto je izrađen«, priznao je Sigurd, češkajući bradu. Čovjek po imenu Olaf, kojega su prijatelji zvali
Ujak, otvorio je usta i želio mu prigovoriti, ali Sigurd ga je zaustavio, podigavši ruku. »Jedno veslačko
mjesto ostalo je prazno, Olafe«, kazao je, bacivši pogled na ratnika čije su blijedo truplo, sad već puno
plikova, odasvud lizali plamenovi. Vatra je gutala suho drvlje, a mrtvačeva kosa jarko je gorjela i
pucketala, dok se iz nje dizao neugodan miris. »Povedite ih obojicu«, naredio je Sigurd, okrenuvši mi
leđa.
I tako su nas odvukli prema moru i brodovima nalik na zmajeve, tim plovilima niskoga gaza, krcatima
plijena ugrabljenoga stanovnicima Abbotsenda. Nordijci su zauzeli mjesta, pa su počeli složno veslati,
grabeći morsku vodu uz vitke brodske bokove, sve dok im se pokreti nisu posve ujednačili, a ja sam
gledao obalu i udisao žuti dim sela u plamenu.
Treće poglavlje
Osjećao sam se jadno i obamrlo. S Ealhstanom sam se šćućurio na krmi, pokraj Nordijca koji je kormilario,
a kad god sam ga pogledao, nacerio mi se vučjim osmijehom, kao da ga zabavlja činjenica što sam izdao
svoje sunarodnjake. Iako su me stanovnici Abbotsenda mrzili, pa se ondje zapravo nikad nisam osjećao
kao kod kuće, mislim da sam tada bio u stanju prokleti vlastitu dušu i osuditi je da zauvijek luta,
prekrivena crnim dimom koji se dizao iz spaljenih domova. U prsima mi se javila bol, a Ealhstan me nije
htio ni pogledati. Bio je na mojoj strani protiv Wulfwearda, ali to više nije bio slučaj. Znao sam da mene
okrivljuje za zlo što nas je snašlo, i stoga pustio da ovo mračno raspoloženje potraje. Zureći u nebo,
shvatio sam da se u još većoj mjeri doimalo beskrajno kad ga gledate s morske pučine. Sunce je razbilo
jutarnju maglu i sad je sjalo nad nama poput vrhovnoga gospodara ili suca, a činilo se nevjerojatno da je
za kratko vrijeme toga nebeskoga ustoličenja s lica zemlje zbrisano cijelo selo.
Dok sam udisao omamljujuću mješavinu mirisa osušene ribe, borovine i katrana, pogani su se smijali,
šalili i veslali kao da se nije dogodilo ništa neuobičajeno. Svi su, okrenuvši se prema nama, sjedili na
34. škrinjama u koje su pohranili svoje stvari, pa su neki zurili u mene kao da se pitaju tko sam i što sam, dok
su me drugi izbjegavali pogledati. Ostavili su te na životu jer te se boje, Osriče, rekao sam u sebi. Ljudi se
plaše tvog vražjeg oka, a i ovo su ipak samo ljudi, zar ne? Zatvorio sam zdravo oko i Nordijce motrio samo
onim krvavim, sve dok neki od njih nisu skrenuli poglede. Pokušao sam ih navesti da pomisle kako im
mogu čitati misli, a neki su vjerojatno pomislili da je doista tako.
Dok je zmaj klizio kroz valove, užad i daske ujednačeno su škripali, a u želucu mi je nešto raslo i grčilo se,
potaknuto gibanjem nemirnoga mora. Ubrzo sam povratio gorku, zelenu tekućinu, pa sam se uplašio da
će mi se razderati želudac, a osjetivši grčeve i vrtoglavicu, zapao sam u još jadnije stanje.
Barem ni u jednom trenutku nismo otplovili tako daleko da ne bismo vidjeli kontinent, pa mi je ta
činjenica unekoliko ublažila muke. Ponekad bismo otplovili na pučinu da izbjegnemo pješčane prudove i
stijene, ali uvijek smo se vraćali blizini obale.
»Plovimo na zapad, Ealhstane«, primijetio sam na kraju dana, dok mi je sunčeva toplina grijala lice, »a to
znači da još ne idu kući. Ovi ljudi došli su morskim putevima s dalekoga sjevera.«
Ealhstan je grleno gunđao, pa sam pretpostavio da naše otmičare naziva kopiladi, pljačkašima i
smrdljivim bezbožnim psima, a kao i on, bio sam svjestan da s ubijanjem još nije gotovo.
Nordijci su nešto kasnije dijelili plijen, pa sam ugledao blago koje su pohranili pod nauljenim kožama.
Mnogo toga prodali su u Abbotsendu, ali poslije bitke sve su ponovno prisvojili: koštane predmete fine
žućkaste boje, jelenje rogove, smeđa krzna, škrinje pune broševa, žuti jantar, brusove i srebrne novčiće.
Primijetio sam i ogrlicu koju je Griffin kupio svojoj ženi.
»Ti pogani bogati su ljudi, Ealhstane«, rekao sam, očajnički nastojeći postići da me starac pogleda u oči.
Počeo sam se pitati je li taj prazni i povučeni pogled posljedica udaraca što ih je primio, pa iako me bilo
stid to reći, nadao sam se da imam pravo. Srce mi se slamalo pri pomisli da me mrzi zbog onoga što sam
učinio. Oteklina na licu sad mu je zadobila žućkastu boju. »Već i koštani predmeti vrijede cijelo
bogatstvo.«
Odmahnuo je rukom i progunđao.
»Misliš li da su opljačkali sve do posljednjega ukrasa?« upitao sam. »A tek blago iz okolnih sela, od kojih
je odavno ostao samo crni pepeo...«
Ne gledajući me, stisnuo je šaku i okrenuo se prema moru. Znao sam što misli. Takvi ljudi otplovili bi do
kraja svijeta za šaku srebra.
»Kako ti je glava, starče?« upitao sam, zamijetivši da mu je oteklina gotovo prekrila vodenkasto oko, no
samo je odmahnuo rukom, kao da želi reći kako mu je bilo i gore. »Starci lako pokupe batine«,
prokomentirao sam dok je pažljivo pipao oteklinu. »Znam, Ealhstane... da si mlađi, napola bi rasjekao
jednoga, ili čak dva kujina sina.« Kiselo sam mu se nasmiješio. »Raskolio bi ih kao hrastove.«
Napravivši grimasu, odmahnuo je i na te riječi, a ja sam zurio preko valova, dok su mi pred očima bila lica
poklanih ljudi. Protrljao sam obraz, dotaknuvši natečenu usnicu. U njoj sam još uvijek osjećao bol. »Luk
nas je iznevjerio«, zaključio sam. »Tetiva je istrunula.«
35. Okrenuo se, pa su nam se pogledi susreli, a oči su mu govorile: Obojicu nas je pratila sreća prokletih, a
sad sjedimo ovdje i žvačemo vlastitu bljuvotinu. Onda se krezubo nacerio, pa sam bacio pogled na
Nordijca kojemu je iz ramena još virio dio moje strijele. Veslao je kao da rane uopće nema, ali primijetio
sam da mu se lice povremeno grči. Možda su pogana kopilad, pomislio sam, ali su ponosni.
Kasno navečer, netko je s drugoga broda jasno i snažno povikao u znak upozorenja. More upravo
čudesno prenosi zvuk, pa glas osobe koja je udaljena koliko se može odapeti strijela zvuči kao da je blizu.
Sigurd je otišao na pramac, gdje je Olaf, njegov brodski zapovjednik, stajao i zurio prema kopnu, rukom
zaklonivši oči od sunca. Na vrhu velike stijene skupina jahača motrila je more, a koplja su im bila uperena
prema nebu. Upravitelj Edgar vjerojatno je doznao za sudbinu Abbotsenda, pa je poslao ljude da slijede
bezbožnike duž obale, a to im i nije bilo teško – jahali su dobro utabanim stazama, dok smo mi ovisili o
povoljnomu vjetru. Kao što se moglo očekivati, kad smo zaokrenuli oko velike stijene od krede, na
zapadnoj strani pojavili su se izviđači, pa je Sigurd opsovao – to je značilo da nadolazeće noći neće moći
potražiti zaklon u zaljevu, a i novi plijen postaje upitan.
Ealhstan se podrugivao Nordijcima kao da ih smatra svinjama koje se nemaju hrabrosti pošteno boriti.
Pozorno me saslušaj, kao da je govorio podignuvši prst, i znaj da ti pogani puni govna prde gore od site
krave. Okrenuo je glavu prema kormilaru i pokušao pljunuti, ali ispustio je samo suhi, pucketavi zvuk, dok
je Nordijac preko ruba palube namjerno ispljunuo iz sve snage. Ealhstan je progunđao još jednu uvredu,
a onda se skutrio i trljao prazan želudac, umotavši se u smeđi ogrtač.
»I ja sam gladan«, požalio sam se, češkajući rebra. »Jutros sam izrigao želudac, i sad kao da mi miševi
glođu utrobu.« No umjesto sućuti, u starčevim očima vidio sam da me krivi što sam mu umjesto košare
pune skuša doveo čopor krvožednih pogana. Neka Bog pomogne tvojoj zalutaloj duši, govorio je
pogledom, pa sam poželio da još ima jezik, kako ne bih morao zamišljati što mi želi reći.
Ealhstan je još kao mladić pristao pomoći čovjeku optuženomu za krađu. Trebao je prisegom potvrditi da
je okrivljeni nedužan. Tužitelj je bio bogat, pa su jedne noći tri napadača Ealhstanu iščupala jezik. Kako
nije bilo nikoga tko bi mu govorio u prilog, optuženi je proglašen krivim, a prema želji bogatoga tužitelja
umro je u ropstvu. I tako je Ealhstan zanijemio, pa je sad govorio mutnim pogledom, predbacujući mi
krivnju.
Zatvorio je oči, odmahnuo glavom i mrmljao sebi u bradu, a kad sam pogledao njegovu pojavu, mršavu
poput štapa, s natečenim licem i rijetkom, razbarušenom kosom koja mu je lepršala na vjetru, posramio
sam se vlastitoga kukavičluka u trenutcima dok je nijemi starac prkosio napadačima.
Zapuhao je jaki sjeverac, pa je Sigurd zapovjedio da podignu veliko vuneno jedro, a svojim ljudima
dopustio je da uvuku vesla i odmore se. Dok se izblijedjelo crveno jedro nadimalo, Nordijci su pokušali
razgibati ramena, vratove i bolne ruke. Pojedinci su iz škrinja izvadili kocke ili tek napola izrezbarene
drvene figure, drugi su brusili oštrice, a neki se sklupčali i spavali. Dvojica su dijelili osušenu, usoljenu ribu
i komade sira, a nekoliko ih je najprije psovalo, hvalisajući se da će radije izaći na kopno, upaliti vatru i
jesti svježe meso, čak ako se zbog toga budu morali boriti s Englezima.
Kako je sunce zalazilo iza površine mora, sjedio sam na krmi, obujmivši koljena rukama. Morska bolest
me iscrpila, trbuh mi je bio prazan, a pitao sam se hoće li pogani napokon doći po nas sa svojim
oštricama žednima krvi, kako bi završili ono što su započeli u Abbotsendu. Žuljevitom rukom prešao sam
preko jednoga brodskoga rebra izrađenoga od debele hrastovine, pa sam prstima slijedio drveni oblik do
točke gdje se rebro spajalo s drugim drvenim trakom koji se protezao duž trupa. Činilo se da se dvije
36. glatke daske stapaju u jednu. »Krasno su izgradili brod, Ealhstane. Ne možeš to poreći«, izjavio sam.
Otpuhnuo je, a onda se namrštio i nevoljko potvrdio glavom. Ljudi su te brodove zvali morskim
zmajevima, ili mi je barem Griffin to jednom rekao. Starac je ponovno kimnuo. »Morski zmajevi«, tiho
sam prošaptao. Pitao sam Griffina odakle taj naziv, a on se samo nasmijao i odgovorio da često volimo
sami sebe plašiti. Odmahnuo je glavom i odgovorio da su to samo brodovi napravljeni od čvrste
hrastovine, pa je tajna u dobroj izradi, borovini, ali i u ljudima koji znaju tesati, a često su vrhunski
pomorci.
»Jesi li ikada prije vidio takav brod, Ealhstane?« upitao sam. Odmahnuo je glavom i podignuo obrve kao
da kaže kako nikad nije očekivao da će na njemu i ploviti. Nekoliko ih je došlo preko mora dok je Griffin
bio dječak, a pričali su da su to bila prva takva plovila. U stara vremena, svećenici su izmišljali jezovite
priče, pa su slušateljima srca punili strahom, a glave noćnim morama. Prema nekim legendama, đavolji
pomoćnici namjeravali su oskvrnuti Božje kuće i onečistiti relikvije svetaca. Zato su ljudi naoštrili mačeve i
napravili štitove od lipova drveta, no bezbožnici nisu došli – barem ne u Abbotsend. »No sad su i nas
pronašli, starče«, rekao sam, pritom gledajući Nordijce. Pitao sam se smišlja li Krist strašnu osvetu protiv
njih zbog pogibije svoje djece u našemu malome selu.
Zapljusnuo nas je val koji se prelio preko ruba palube. Ealhstan je zakašljao, a ja sam obrisao oči i
ponovno prešao prstima po glatkim hrastovim daskama. Griffin je pogriješio – morski zmaj bio je mnogo
više od puke hrastovine i borovine. Morem je plovio kao da su mu valovi podanici, a bio je i vrlo lijep. U
mislima sam se vratio u dane koje sam provodio s hrastovima, pa sam uvijek tražio najdulje grane, iako ih
nismo mogli upotrijebiti. Koliko su takvih grana istesali i uobličili dok su gradili brodove jarla Sigurda?
Koliko je ljudi radilo na sječi drveća koje su zatim raskolili, pa su bušili rupe i katranom mazali spojeve?
Primijetio sam kapljicu katrana ispod tamnoga čvora na dasci, baš u visini mog ramena. Bila je nalik na
suzu ispod oka, pa sam je ostrugao noktom i prinio nosu. Vrlo je ugodno mirisala.
»Dođi ovamo, dječače«, pozove me Sigurd. Stajao je u podnožju jarbola, a jednu ruku obavio je oko
debela stupa, dok mu je vjetar, koji je nadimao jedro, preko lica mrsio žutu kosu. Nisam se ni pomaknuo.
Ako se stari Ealhstan nije bojao, nema razloga za strah! »I ribe moraju jesti«, izjavi Sigurd, a u glasu mu se
osjećala prijetnja, »ali mislim da bi im ti bio poprilično jadni obrok. Dođi ovamo, crvenooki.«
Ustao sam i naletio na Nordijca koji je opsovao i odgurnuo me kao da se opekao. Noge mi se još nisu
navikle na gibanje mora. Pokušao sam uskladiti hod s valjanjem broda. »Znaš li tko je to?« upita Sigurd,
povlačeći malu izrezbarenu amajliju koja mu je visjela oko vrata. Prikazivala je lik jednookoga čovjeka.
»To je Odin, vaš glavni bog, gosparu«, odgovorio sam, sjetivši se kako je Sigurdov godi Griffinu kroz leđa
izvadio pluća. »Njemu prinose Krvavoga Orla, i to je poganski žrtveni obred.«
»Kako znaš za Odina?« upitao je, suzivši oči. »Tvoji ljudi obožavaju Bijeloga Krista, a kršćani viču da su
naši bogovi mrtvi, no ipak ubijamo Engleze i uzimamo njihovo srebro. Idemo kamo hoćemo, a vaš Krist ne
čini ništa da nas zaustavi. Kako bi onda naši bogovi mogli biti mrtvi?« Stisnuo je šaku. »Mi smo vrh koplja
našega naroda, njegovi prvaci. Misliš li da bismo mogli prijeći bijesna mora sjevera ako su naši bogovi
mrtvi i ne čuvaju nas?«
Slegnuo sam ramenima. »Naš svećenik Wulfweard govorio je da su oni koji štuju lažne bogove đavolja
govna.« Ali Wulfweard je mrtav, a ubio ga je čovjek koji je stajao preda mnom. »To su bile njegove
riječi«, dodao sam.
37. »Onaj debeljko s križem koji me pokušao otrovati? Onaj svinjski mjehur?« Potvrdio sam glavom. »Bio ti je
simpatičan?« zgađeno upita Sigurd.
»Ne, gosparu«, odgovorio sam. »Bio je žablji šupak.«
Moj sugovornik kimne. «Dobro je što sam ubio svećenika. Previše je brbljao.« Nasmiješio se. »Nisam
upoznao mnogo kršćana, ali svi su bili zaljubljeni u vlastite glasove. Žablji šupak rekao je da potječeš od
Sotone. To je vaš podmukli bog, poput našega Lokija, koji spletkari gore od cijele dvorane pune žena?«
»Sotona nije bog, samo je jedan Bog«, odgovorio sam.
Sigurd se glasno nasmijao. »Riblje mi bljuvotine!« uzviknuo je. »Mnogo je bogova, dječače!« Mahnuo je
prema nebu. »Kako bi jedno božanstvo moglo nadgledati sve te ljude? Nastao bi kaos. Jedan bog?« I
drugi Nordijci su se nasmijali, odmahujući glavama toliko srčano da su im pletenice poskakivale dok su
igrali igre ili nešto rezbarili.
»Zar si ti uistinu dijete Sotone? Jesi li ga vidio?« upita Sigurd. Na veselje svih prisutnih, preko ruba se
prelio val i gotovo prekrio mog sugovornika. Sigurd je samo opsovao. »Asgot, moj godi, kaže da bih te
trebao ubiti. Sumnjam da i sam zna prave razloge nekih odluka, ali nož mu je uvijek pri ruci.« Gledao sam
starca sijede brade, glasnogovornika bogova, koji je prekriženih nogu sjedio podalje od ostalih. Kosti u
pletenicama zazveckale su kad je bacio šaku kamenja na drvenu ploču. »Ali nismo lisice, ha? Ne ubijamo
naprosto iz zadovoljstva.«
»Nisam dijete Sotone, gosparu«, odgovorio sam. »Uostalom, nikad nisam izmrcvario čovjeka, rasporio
mu leđa i živome čupao kosti. Čak ni lisica nije toliko okrutna.«
Sigurd se nasmiješio, uvrćući žutu bradu između kažiprsta i palca.
»Ne mislim da štuješ Sotonu«, napokon je rekao. »Potječeš od Odina, našega oca. Čak i Asgot kaže da je
to moguće. Oko ti je napravljeno od krvi.« Pokazao je praznu očnu duplju na maloj izrezbarenoj amajliji
koju je nosio oko vrata. »Pogledaj ovo. Odin je svoje oko zamijenio za piće iz Mirmirova Zdenca mudrosti.
Razumiješ li me, dječače? Čak ni bogovi ne znaju sve. Neki od njih, kao Daleki Lutalica, žude za
mudrošću.« Kimnuo sam, a želudac mi se grčio, pa sam se nadao da neću povraćati. »Ali Odin je i veliki
ratnik«, nastavi Sigurd, »gospodar ubijenih.« Dotaknuo sam svoje krvavo oko i pogledao ga – mislio je da
sam uistinu nešto posebno. »Kako ti je ime, engleski dječače?« upitao je.
»Osric, gosparu«, odgovorio sam, primjećujući da na smeđemu licu, otvrdnulomu od vremenskih prilika,
ima grimiznih mrlja Griffinove krvi.
»U tebi je rat, Osriče«, izjavio je, zamišljeno češkajući bradu, a pritom je savio koljeno kako bi se
prilagodio valjanju broda. »Zato sam te i ostavio na životu.« Slobodnu ruku položio je na dršku mača. »U
tebi je rat«, ponovio je, »a i smrt.« Onda se okrenuo i skočio na povišenu krmu kako bi dao dogovoreni
znak drugomu brodu, a svojim ljudima zapovjedio je da potraže sigurno mjesto gdje će pristati. Pri
slabomu svjetlu, postojala je još veća opasnost od udarca u stijene. Možda su ljudi na liticama znali kako
namjeravamo zaploviti prema zapadu, ali trebat će im više vremena da prijeđu preko teško prohodnoga
tla, dok smo mi poprilično brzo mogli oploviti poluotoke, pa je Sigurd odlučio riskirati i pristati na obalu.
Osim toga, ti na brzinu unovačeni ljudi neće budalasto započeti bitku s ovim Nordijcima – nisu bili baš
toliko glupi. Uglavnom su ih skupili iz redova poljodjelaca, obrtnika i trgovaca. Bili su muževi i očevi, a
38. vlastitim sam očima vidio pokolj što su ga počinili Nordijci. Sjećanje na te prizore sijevalo mi je u glavi
poput ribljih ljuski pod valovima.
»Hej, Ujače, čini se da nas Njörd ponovno štiti!« poviče Sigurd, a zubi su mu pri svjetlosti što je dolazila s
drugoga broda zablistali poput očnjaka. Morski zmajevi koristili su neku vrstu svjetiljke kako bi
međusobno signalizirali na otvorenome moru. »Zato bih s tobom plovio i u sam Asgard, Sigurde
Srećkoviću«, poviče Olaf s krmene statve, razvukavši lice u široki osmijeh. Nagnuo se i podigao smotano
uže, pa je jedan kraj uveo u glatki, šuplji kamen i napravio čvor. »Plovio sam s vještim ljudima, plovio sam
s budalama, ali ti, Sigurde, uistinu uživaš naklonost bogova.« Bili su zadovoljni slabljenjem vjetra koji je
divljački nadimao jedro, pa je Olaf bez poteškoća u more uronio kamen da provjeri dubinu maloga
stjenovitoga zaljeva, a bilo je posebno povoljno što je nestala opasnost oluje koja razbija o stijene. Sigurd
je prvi ugledao zaljev, pa iako se nije pružao duboko u kopno, brodovima će pružiti zaštitu od otvorenoga
mora.
»Englezi mogu donijeti koplja i lukove, ali otići ćemo prije nego što budu u stanju strijelom pogoditi
mjesto na sto zaveslaja odavde«, veselo objavi Sigurd svojim ljudima. Zapovjedniku drugoga broda
doviknuo je da će ovdje prenoćiti, a onda je čovjeka krupnoga poput medvjeda potapšao po leđima, pa je
s njim podijelio šalu o Englezima.
»Čuješ li to, momče?« upita me Olaf dok je u mirnu vodu spuštao željezno sidro, odmjereno povlačeći
uže. »Ovo možemo izvući i otploviti tako brzo da se nećeš stići ni upišati u gaće«, objasnio je i osmjehnuo
se. Olaf je bio najstariji čovjek na brodu, osim godija i Ealhstana, a očito je uživao ploviti morem. »Zato
možeš reći starcu neka ne gubi vrijeme moleći se onom vašem Bijelom Kristu.« Podrugljivo je napravio
znak križa. »Sad si na Sigurdovu brodu, momče, a njega prati sreća kao pijetla u kokošinjcu.«
»On je okrutno kopile, a i oteo je starca iz njegova doma«, promrmljao sam na nordijskom jeziku, a
Ealhstan je zaškripao zubima i pokazao moja usta, pa sam shvatio što hoće reći. Radije bi mi iščupao jezik
da budem nijem poput njega, nego da me sluša kako izgovaram pogane riječi. Ealhstanu je to bila još
jedna izdaja, a srce me zapeklo kad sam mu u očima vidio razočaranje.
»Je li uvijek tako vedar?« Olaf je glavom pokazao starca i nacerio se, otkrivši nekoliko crnih zubi. »Sam
Thor zna da nikad nisam sreo veseloga kršćanina, osim čovjeka na kojega sam jednom naišao u Irskoj«,
izjavio je i podignuo čupave obrve, »ali sumnjam da se smijao kad se otrijeznio – previše ga je boljela
glava. Taj je pio kao riba!«
Već sljedećeg dana Sigurd Srećković poslao me na veslačku klupu. U Abbotsendu je poginuo Nordijac, pa
sam zauzeo njegovo mjesto. Mislio sam kako Sigurd želi da mu ljudi budu snažni i na rubu gladi, kao što
lovac izgladnjuje psa da bi žešće lovio plijen. Svojski sam se trudio, povlačeći veslo kroz vodu u ritmu s
ostalima, pa su mi ramena i ruke ubrzo gorjeli, a srce mi se gotovo raspuklo. Znoj koji mi je curio niz lice i
natopio cijelu tuniku mogao sam brisati samo ramenom, a i oči su me divljački pekle. Mnogo je vremena
prošlo dok je prodorni bol otupio, a onda se i znoj osušio, pa sam zbog jednoličnoga ritma čak osjetio
čudno smirenje. Prepustio sam se pokretima veslanja, no kad sam naposljetku posustao, staroga
Ealhstana prisili su da se prihvati vesla, pa su se na njegovim vještim rukama majstora pojavili bolni
žuljevi.
»Čovjeku ne treba jezik da bi veslao, ha, Englezu?« upita jedan od mornara na lošem engleskom,
povlačeći veslo unatrag, ali Ealhstan nije čak ni progunđao u znak odgovora. U plućima nije imao
39. dovoljno daha da bi ga rasipao – toliko smo naporno veslali da su nam leđa pucala i jedva smo se
usklađivali s pokretima Nordijaca.
Sljedećih nekoliko dana plovili smo blizu obale. Noću smo uplovljavali u zaklon, a danju sporo
napredovali. Zmija i Fjordski jelen slijedili su obalu kao grabežljivci koji vrebaju, pa iako mi se činilo da
posade tih brodova neprestano motre kopno ne bi li opazile lak plijen, osjećao sam da ih već samo
putovanje usrećuje. Još uvijek su se bojali izaći na samo obalu – Englezi su možda skupili mnogo
kopljanika, pa je Sigurd odlučio čekati da više ne bude traga progoniteljima koji su nas slijedili po
liticama. Vjetar je bio prilično slab, ali kako se Sigurdu nije žurilo, koristio je svaki povjetarac i puštao da
nas nosi prema zapadu. Napokon više nismo vidjeli da se kopljanici ocrtavaju na obzoru, a nije bilo ni
jahača pri obali, no ipak sam pogledom gutao kopno ne bih li vidio bilo kakav znak da su ondje engleski
ratnici, pa sam zamišljao kako ti ponosni pogani umiru pod engleskim kopljima. Ponekad mi se činilo da
vidim kako izviđači zure prema moru, ali pokazalo se da su to zapravo stijene, drveće, a jednom čak i
ovca. Nažalost, tih dana naučio sam da nam oči zapravo vide ono što mi žarko želimo ugledati, baš kao
što je stari Ealhstan stvarao ljepotu iz gruboga drveta.
Jednoga sivoga jutra, dok mi je kiša koju nisam pravo ni osjećao kao u inat natapala znojem već
promočenu odjeću, gledao sam travnatu obalu, prepustivši se veslačkim pokretima. Dlanovi su mi
otvrdnuli poput suhe bukve, a plikovi su se pretvorili u žuljeve. Trgnuo sam se kad me Ealhstan zgrabio za
gležanj. Bio je iscrpljen i naslonio se na škrinju na kojoj sam sjedio, pa sam svom snagom veslao kako bih
starcu pružio priliku da se odmori. Pokazao je prema kopnu, stavio dva prsta na oči i odmahnuo glavom.
»Misliš li da sam budala koja pogledom traži nešto čega nema?« protumačio sam njegove pokrete.
Potvrdio je glavom, a onda je nastavio čačkati zube poslije skromnoga doručka koji se sastojao od
tvrdoga kruha i sušenoga bakalara. Nordijci su nas barem hranili, jer bez hrane ne bismo mogli ni veslati.
»Žene su upravitelju Edgaru javile da su nas odveli«, pretpostavio sam slabim glasom. »Kad su vidjele da
nas nema među poginulima, sigurno su to učinile.«
Skupio je ruke u obliku zamišljenih ženskih grudi, a onda je ispustio grleni, tugaljivi zvuk.
»Imaš pravo«, složio sam se. »Oplakuju poginule muževe i nije ih briga za nas dvojicu.«
Namrštio se i pokazao moje veslo, pokretima me upozorivši da veslam prateći ritam pogana. Nagnuo sam
se unatrag i prionuo poslu, svjestan da sam umalo poremetio veslački sklad. Ne morate gledati druge i
gubiti vrijeme, jer čujete kako vaše usamljeno veslo pljuska po vodi, iza svih ostalih. »Bilo bi bolje da me
prestaneš ometati, starče«, rekao sam grubo, a potom duboko udahnuo i nagnuo se naprijed da
ponovno zaveslam.
Slegnuo je mršavim ramenima, pokazavši moje krvavo oko, a onda je s dva prsta oponašao hod po zraku i
pljunuo. Htio je reći da bi ljudi bez ustručavanja hodali i po blatu, samo da me izbjegnu. Počešao se po
čupavoj bradi i napravio kiselu grimasu, kao da kaže: A tek ja... Stisnuo je natečene šake i udario se po
zglobovima prstiju, a onda znakovima pokazao pehare i pladnjeve. »Pa što ako ljudi znaju da ti ruke nisu
kao nekoć?« upitao sam. »Starac si. Ne očekuju da im vječno obrađuješ drvo.« Na te riječi, Ealhstan se
samo gorko nasmiješio – pogodio sam ga u bolno mjesto. On je bio starac, a ja izopćenik. Zašto bi netko
došao po nas, čak i kad bi znali gdje će nas naći? Pokazao je moje krvavo oko, a onda je glavom kimnuo
prema bezbožniku pred nama, pa sam znao što bi rekao da je u ustima još imao jezik: Zuri u kopilad tim
svojim neprirodnim okom, momče! Utjeraj im strah u bezbožne utrobe!
