zoran

1. 1

2. 2
The Dream Quest of Unknown Kadath
( Pisano u razdoblju od jeseni 1926. do 22. siječnja 1927.
Izdano u “Beyond the Wall of Sleep”, Sauk City,
Wisconsin : Arkham House, 1943., str.: 76.-134.)

3. 3
Tri puta je Randolph Carter sanjao čudesni grad, i tri je puta bio ugrabljen dok je zastao na visokoj terasi
iznad njega. Sav zlatan i krasan blještao je u zalasku sunca, sa zidinama, hramovima, kolonadama i
mostovima s lukovima od isprepletenoga mramora, srebrnim fontanama koje prizmatično prskaju vodu sred
prostranih trgova i mirisnih vrtova, širokim ulicama koje marširaju između delikatnih stabala i urni krcatih
cvijećem i bjelokosnim statuama poredanim u svjetlucave redove, dok su se po strmim sjevernim padinama
verali redovi crvenih krovova i šiljatih zabata starih kuća koje kriju male travnate kaldrme. Bio je groznica
bogova, fanfara nebeskih trublji i udaranja besmrtnih cimbala, s tajnom nadvijenom nad njega poput oblaka
nadvijenih nad bajkovitu neposjećenu planinu; i dok je Carter tako stajao bez daha i pun iščekivanja na terasi
s balustradama, biva pometen dirljivošću i neizvjesnošću skoro nestalog sjećanja. Ošine ga bol izgubljenih
stvari i izluđujuća potreba da nekako smjesti ono što je nekoć bilo strašno i značajno mjesto.
Znao je da je za njega značaj grada nekoć bio vrhunski, ali u kojem krugu inkarnacija ga je pojmio, da li u
snu ili javi, nije mogao kazati. Maglovito je dozivao prizore davno zaboravljene prve mladosti, kada su čuda i
užici ležali u posvemašnjoj tajnovitosti dana, a zora i sumrak su kao jedno proročki stremili prema željnom
zvuku lutnji i pjesme, kao otvarajuća ognjena vrata prema daljnjim iznenađujućim čudesima. Ali svaku noć
kako bi stajao na toj visokoj mramornoj terasi sa zanimljivim urnama i rezbarenom ogradom i pogledao
prema gradu prekrivenom tihim sumrakom, ljepotom i nadnaravnom imanencijom osjećao bi kako je sputan
tiranskim bogovima sna, jer nije mogao napustiti to uzvišeno mjesto, i spustiti se po mramornom stepeništu
bačenom beskrajno dolje gdje su ulice starih vračarija širom ležale i dozivale.
Kada se treći put probudio s onim stepeništem još uvijek neprijeđenim, i onim tihim sutonskim ulicama
još uvijek neposjećenima, molio se dugo i svesrdno skrivenim bogovima sna koji se obijesno izležavaju iznad
oblaka neznanog Kadatha, u hladnoj pustoši koju nijedan čovjek ne pohodi. Ali bogovi nisu odgovorili, i nisu
pokazali ni trunku popustljivosti, niti su dali ikakav povoljan znak kada im se molio u snu, i prizivao ih
žrtvama preko bradatih svećenika Nashta i Kaman-Thaha, čiji hram-pećina sa svojim stupom plamena ne leži
daleko od vrata budnoga svijeta. Činilo se, naime, da su njegove molitve morale biti doživljavane upravo
negativno, jer odmah nakon prve je u potpunosti prestao osmatrati veličanstveni grad, kao da su njegova tri
letimična pogleda izdaleka bila puke slučajnosti ili propusti, i protiv nekog tajanstvenoga plana ili želje bogova.
S vremenom, smućen čežnjom za blistavim sumračnim ulicama i mističnim brdovitim stazama između
drevnih crijepastih krovova, niti sposoban da ih u snu ili budan otjera iz uma, Carter je odlučio da će ići sa svojom
smionom molbom, kuda nijedan čovjek nije išao prije, i iskušati ledene pustinje kroz mrak gdje neznani Kadath, u
velu oblaka okrunjen nezamislivim zvijezdama, čuva tajanstveni i noćni, od oniksa1 sazdan dvorac Velikih.
U laganom drijemežu sišao je niz sedamdeset stuba do pećine plamena i razgovarao o svome naumu s
bradatim svećenicima Nashtom i Kaman-Thahom. I svećenici zatresu svojim glavama okićenima pšent krunama2 i
obećaju mu da bi to bio usud njegove duše. Istaknuli su da su Veliki već pokazali svoju želju, i ne odgovara im
da su napastovani upornim molbama. Također su ga podsjetili, ne samo da nijedan čovjek nikada nije bio do
Kadatha, već nijedan čovjek nikada nije ni naslutio u kojem dijelu svemira bi mogao ležati; da li u Zemljama
snova oko našega svijeta, ili u onima koje okružuju nekog neotkrivenog pratioca Fomalhauta3 ili Aldebarana4. Ako
je u našoj Zemlji snova, moglo bi se zamisliti da ga se dosegne, ali samo su tri ljudske duše od početka vremena
ikada prešle i vratile se preko crnih bezbožnih jazova do zemalja snova, i od te tri, dvije su se vratile prilično lude.
Bilo je, na takvim putovanjima, nepredvidivih pogibelji; kao i šokantna konačna opasnost koja nespomenuto
brblja izvan sređenog univerzuma, kamo nijedan san ne seže; posljednja bezoblična smola najdublje
zbunjenosti koja bogohuli i ključa u središtu sve beskonačnosti - bezgranični demon sultan Azathoth, čije se
ime nijedne usne ne usude izgovoriti naglas, koji gladno glođe u nezamislivim, neosvijetljenim odajama s one
strane vremena između prigušenih, izluđujućih udaraca odvratnih bubnjeva i slabašnog, monotonog cvileža
prokletih flauta, na čije odurno udaranje i pištanje plešu polako, nezgrapno, i apsurdno, gigantski Konačni
bogovi; slijepi, bezglasni, mračni, bezumni Drugi bogovi čija je duša i glasnik gmižući kaos Nyarlathotep.
Na ove su stvari Cartera upozorili svećenici Nashta i Kaman-Thaha u pećini plamena, ali je ostao odlučan
da pronađe bogove neznanoga Kadatha u hladnoj pustoši, gdje god bi to moglo biti, i pridobije od njih uvid i
sjećanje i utočište čudesnoga grada u sutonu. Znao je da će njegovo putovanje biti strano i dugo, i da će Veliki
biti protiv toga; ali budući nije nov u Zemlji snova računao je na mnoga korisna sjećanja i naprave koje bi mu
mogle biti na pomoć. Zatraživši službeni blagoslov svećenika i misleći samouvjereno na svoj put, hrabro se
spustio niz sedam stotina stepenica do Vratiju dubljeg drijemeža i zaputio se kroz Začaranu šumu.
U tunelima te zapletene šume, čiji se niski gorostasni hrastovi obavijaju pipajućim granama i diskretno
1 oniks - poludragi kamen, dolazi u više boja, najčešće sasvim crn s venama išaran poput mramora; služi za
izradu nakita i luksuznih predmeta, posuda, vaza
2 pšent - karakteristična dvodijelna kruna egipatskih faraona, crvena predstavljajući donji Egipat, bijela
gornji, u kombinaciji su ih nosili moćni faraoni ujedinjenog Egipta
3 Fomalhaut - najsjajnija zvijezda zviježđa Južna riba
4 Aldebaran - jedna od najsjajnijih zvijezda noćnog neba, u zviježđu Bika

4. 4
sjaje fosforescencijom čudnih gljiva, obitavaju skriveni i misteriozni zoogovi, koji poznaju mnoge nejasne
tajne Zemlje snova kao i neke budnoga svijeta, pošto šuma na dva mjesta dodiruje zemlje ljudi, iako bi bilo
katastrofalno reći gdje. Određene neobjašnjive glasine, događaji, i nestanci se zbivaju ljudskom puku tamo
gdje zoogovi imaju pristup, i dobro je što ne mogu putovati daleko izvan Zemlje snova. Ali se preko bližih
područja Zemlje snova kreću slobodno, brzo i gipko, mali i smeđi i neviđeni donose natrag pikantne priče da
razonode sate oko svojih ognjišta u šumi koju vole. Većina njih živi u jazbinama, ali neki su se nastanili u
deblima velikih stabala i iako uglavnom preživljavaju na gljivama, promrmljano je da imaju i laganu sklonost
mesu, bilo fizičkom ili spiritualnom, jer zasigurno je mnogo sanjara ušlo u šumu, koji nisu natrag izišli.
Carter, naime, nije imao bojazni, jer on je stari sanjar i naučio je njihov lepršavi jezik i sklopio je s njima
mnoge sporazume. Uz njihovu je pomoć pronašao sjajni grad Celephais u zemlji Ooth-Nargai onkraj
Tanarskih brda, gdje pola godine kraljuje veliki kralj Kuranes, čovjek kojega je poznavao pod drugim imenom
za života. Kuranes je jedina duša koja je bila kod zvjezdanih galebova i vratila se slobodna od ludila.
Probijajući se sada kroz niske fosforescentne prolaze između gigantskih debala, Carter je proizvodio
lepršave zvukove u stilu zoogova, i tu i tamo osluškivao odgovor. Naročito se sjećao da se jedno selo tih
stvorenja skrilo sred šume, gdje se nalazi krug velikog kamenja obraslog mahovinom u onome što je nekoć
bilo ispovjedno mjesto starijih i užasnijih, davno zaboravljenih stanovnika, i prema tome je mjestu pohitao.
Put ga je navodio pokraj grotesknih gljiva, koje su se činile bolje uhranjene kako bi se čovjek približavao
strašnom krugu gdje su stara bića plesala i žrtvovala. Konačno je jače svjetlo tih debljih gljiva zlokobno otkrilo
zelenu i sivu gromadinu koja se probijala gore kroz krov šume i dalje izvan vidokruga. Ovo je bio najbliži
kamen u velikome krugu, i Carter je znao da je blizu selu zoogova. Ponovivši lepršavi zvuk, čekao je strpljivo; i
konačno biva nagrađen dojmom pogleda mnogih očiju. Bili su to zoogovi, jer čovjek spazi njihove čudne oči
puno prije no što može nazrijeti male, ljigavo smeđe obrise.
Izlazili su u roju, iz skrivene jazbine i saćastog drva, dok cijelo blago osvijetljeno područje nije vrvjelo
njima. Malo divljiji su se neugodno očešali o Cartera, a jedan ga je čak prezirno gricnuo za uho, ali su ove
razuzdane duše brzo ukrotili njihovi stariji. Vijeće Mudrih, prepoznavši posjetitelja, ponudi tikvu biljnoga
soka od ukletog drva drukčijeg od ostalih, koje je izraslo iz sjemena koje je netko bacio dolje s mjeseca, i kako
ga je Carter popio tako je ceremonijalno počeo vrlo čudan razgovor. Zoogovi nisu, nažalost, znali gdje vrh
Kadatha leži, čak nisu mogli niti reći da li je hladna pustoš u našoj Zemlji snova ili nekoj drugoj. Glasine o
Velikima su dolazile jednako sa svih strana i moglo bi se samo reći da ih je vjerojatnije naći na visokim planinskim
vrhuncima nego u dolinama, pošto na takvim vrhuncima sjetno plešu dok je mjesec iznad a oblaci ispod.
Tada se jedan sasvim drevni zoog prisjetio stvari koju drugi nisu znali i rekao da u Ultharu, s druge strane
rijeke Skai, još uvijek zubu vremenu odolijeva zadnji primjerak nezamislivo starih Pnakotičkih rukopisa koje
su napravili budni ljudi u zaboravljenim sjevernim kraljevstvima, a doneseni su u Zemlju snova kada je
dlakavi kanibal Gnophkehs nadvladao mnogohramni Olathoe i pobio sve heroje zemlje Lomar. Ti su rukopisi
govorili mnogo o bogovima, uostalom, u Ultharu su postojali ljudi koji su vidjeli znamenje bogova, pa čak i
jedan stari svećenik koji se popeo na veliku planinu da bi ih promatrao kako plešu na mjesečini. On je u
naumu podbacio, iako je njegov suputnik uspio pa bezimeno iščeznuo.
I Randolph Carter zahvali zoogovima, koji zalepršaju ljubazno i daju mu još jednu tikvu vina mjesečevog
drva da ga ponese sa sobom, i zaputi se kroz fosforescentnu šumu prema drugom kraju, gdje jureća Skai teče
niz padine Leriona, a Hatheg i Nir i Ulthar točkaju ravnicu. Iza njega je, skriveno i nezamjetno, puzalo
nekoliko znatiželjnih zoogova; jer su željeli znati što bi ga moglo zadesiti, i donijeti natrag legendu svojem
narodu. Nepregledni hrastovi su gušće rasli kako je napredovao poslije sela, i s naprezanjem je tražio određeno
mjesto gdje bi se mogli ponešto razrijediti, stajavši prilično mrtvi ili umirući među neprirodno bujnim gljivama i
trulom plijesni i kašastim panjevima njihove pale braće. Tamo bi oštro skrenuo na stranu, jer na tom mjestu
počiva moćna ploča od kamena na šumskom tlu; i oni koji su joj se usudili približiti kažu da nosi željezni
prsten širok jedan metar. Prisjetivši se arhaičnog kruga velikoga mahovinom obraslog kamenja, i zbog čega je
vjerojatno podignut, zoogovi ne zastanu pokraj te prostrane ploče sa svojim golemim prstenom; jer shvaćaju
da sve što je zaboravljeno nije nužno i mrtvo, i ne bi voljeli vidjeti kako se ploča diže polako i s namjerom.
Carter skrene na pravome mjestu, i začuje iza sebe prestrašeno lepršanje nekih od plašljivijih zoogova.
Znao je da će ga slijediti, tako da ga to nije uznemirilo jer čovjek se navikne na postupke ovih ljubopitljivih
stvorenja. Bio je sumrak kada je došao do ruba šume, i jačajući sjaj mu je otkrio da je to sumrak jutra. Preko
plodnih ravnica koje su se valjale dolje prema rijeci Skai vidio je dim iz dimnjaka koliba, i na sve strane samo
živice i preorana polja i slamnati krovovi ove mirne zemlje. Kada je zastao kod bunara jedne farme za kupu
vode, svi su psi ustrašeno lajali na neprimjetne zoogove koji su puzali u travi. Kod druge kuće, gdje su se ljudi
komešali, zapitao jeo bogovima, i da li često plešu iznad Leriona; ali seljak i njegovo lukavstvo su samo
napravili Stariji znak i pokazali mu put za Nir i Ulthar.
U podne je prošao jedinu široku i visoku ulicu Nira, koju je jednom već bio posjetio i koja je označavala
njegova najdalja prijašnja putovanja u ovome smjeru; i ubrzo potom je došao do divnoga kamenog mosta
preko rijeke Skai, u čiji su središnji dio zidari zapečatili živu ljudsku žrtvu kada su ga sagradili prije tisuću
tristo godina. Prešavši na drugu stranu, česta prisutnost mačaka (koje su sve nakostriješile leđa na prateće

5. 5
zoogove) je otkrila skoru blizinu Ulthara; jer u Ultharu, prema drevnom i značajnom zakonu, nijedan čovjek
ne smije ubiti mačku. Vrlo su ugodna bila predgrađa Ulthara, sa svojim malim zelenim kolibama i urednim
ograđenim farmama; i još ugodniji je bio sam čudnovati staromodni grad, sa svojim starim šiljatim krovovima
i nadvisujućim gornjim katovima i bezbrojnim kapama za dimnjake i uskim brežuljkastim uličicama gdje se
mogu vidjeti stare ulične ploče kad god bi graciozne mačke dozvolile dovoljno prostora. Carter, mačke bijahu
ponešto raspršene zbog poluviđenih zoogova, je nagnao svoj put ravno prema skromnom hramu Starijih gdje
je rečeno da se nalaze svećenici i stari zapisi ijednom u tom prečasnom kružnom tornju od kamena obraslog
bršljanom - koji okrunjuje Ultharovo najviše brdo - potražio je starješinu Atala, koji je nekoć bio gore na
zabranjenom vrhu Hatheg-Kia u kamenoj pustinji i spustio se natrag živ.
Atal, posjednut na podij od bjelokosti u oltaru punom vijenaca cvijeća na vrhu hrama, je bio puna tri
stoljeća star; ali još pronicljiva uma i pamćenja. Od njega je Carter naučio mnoge stvari o bogovima, ali
uglavnom da su oni uistinu jedini Zemljini bogovi, vladaju slabašno našom vlastitom Zemljom snova i nemaju
moć ili stanište drugdje. Mogli bi, rekao je Atal, obratiti pozornost na čovjekovu molitvu ako im je zabavno; ali
on ne smije pomisliti na veranje do njihovog uporišta od oniksa na vrhu Kadatha u hladnoj pustoši. Sreća je
što nijedan čovjek nije znao gdje su Kadathove kule, jer bi plodovi uspona bili vrlo ozbiljni. Atalov suputnik
Banni Mudrije bio povučen vrišteći u nebo jer se popeo samo na znani vrh Hatheg-Kia. S neznanim
Kadathom, ako se ikada pronađe, stvari bi bile znatno gore, jer iako Zemljine bogove može ponekada
nadmašiti mudar smrtnik, njih štite Drugi bogovi Izvana, s kojima je bolje ne raspravljati. Najmanje dvaput u
povijesti svijeta su Drugi bogovi stavili svoj pečat na Zemljin prvobitni granit; jednom u pretpotopnim
dobima, kako je nagađano iz crteža u onim dijelovima Pnakotičkih rukopisa predrevnima da bi bili čitljivi,
ijednom na Hatheg-Kiau kada je Barzai Mudri pokušao vidjeti Zemljine bogove kako plešu na mjesečini.
Znači, rekao je Atal, bilo bi puno bolje pustiti sve bogove na miru osim u taktičnim molitvama.
Carter, iako razočaran Atalovim obeshrabrujućim savjetom i oskudnom pomoći nađenom u Pnakotičkim
rukopisima i Sedam zagonetnih knjiga Hsana, nije u potpunosti očajavao. Prvo je upitao starog svećenika o
tome čudesnom gradu u sutonu viđenome s ograđene terase, misleći da će ga možda pronaći bez pomoći
bogova, ali Atal mu nije mogao kazati ništa. Vjerojatno, rekao je Atal, mjesto pripada njegovom naročitom
svijetu snova, a ne sveopćoj zemlji vizija koju mnogi znaju i zamislivo je da bi moglo biti na drugome planetu.
U tom slučaju Zemljini bogovi ga ne mogu voditi ni kada bi htjeli. Ali to nije vjerojatno, postoje obustava
snova pokazala prilično jasno da je posrijedi nešto što Veliki žele sakriti od njega.
Tada je Carter učinio opaku stvar, ponudivši svome bezazlenom domaćinu toliko guceva mjesečevog vina
kojega su mu zoogovi dali da je starac postao neodgovorno pričljiv. S otuđenom suzdržanošću, jadni je Atal
brbljao slobodno o zabranjenim stvarima, pričajući o velikome liku kojeg su prijavili putnici kako je urezan u
čvrstu stijenu planine Ngranek, na otoku Oriabu u Južnom moru, i dao je naslutiti da bi moglo biti sličnosti u
izvedbi kojom su Zemljini bogovi jednom kovali svoje vlastite likove u danima kada su plesali na mjesečini na
toj planini. I štucnuo je također da su značajke toga lika vrlo čudne, tako da bi ih netko mogao lako
prepoznati, i da su to zasigurni znakovi istinskoga božanskog podrijetla.
Sada je korisnost svega ovoga u pronalasku bogova smjesta postala očigledna Carteru. Poznato je da
mlađi među Velikima zakrabuljeni često vjenčavaju kćeri čovjekove, tako da oko granica hladne pustoši gdje
stoji Kadath seljaci moraju svi nositi njihovu krv. Budući da je to tako, da bi pronašao tu pustoš mora vidjeti
kameno lice na Ngraneku i razlučiti njegove značajke; onda, zabilježivši ih brižno, tražiti takve značajke među
živućim ljudima. Tamo gdje su najjasnije i najjače, tamo moraju bogovi stanovati najbliže i koja god je
kamena pustopoljina u zaleđu toga sela, to mjesto mora biti ono gdje Kadath stoji.
Mnogo bi se o Velikima moglo naučiti u takvim pokrajinama, a oni s njihovom krvlju bi mogli baštiniti
mala sjećanja vrlo korisna tragaču. Oni bi mogli ne znati vlastito podrijetlo, jer bogovi toliko ne vole biti znani
među ljudima, tako da nitko ne može biti nađen tko je svjesno vidio njihova lica; stvar koju je Carter shvaćao
čak i dok je želio popeti se na Kadath. Ali oni bi imali nastrano uzvišene primisli koje njihovi drugovi ne bi
shvatili, i pjevah bi o dalekim mjestima i vrtovima toliko drugačijima od svih poznatih, čak i u Zemlji snova bi
ih običan puk nazivao budalama; i od svega ovoga netko bi možda mogao naučiti stare tajne Kadatha, ili dobiti
natruhe o čudesnome gradu u sutonu kojega bogovi drže skrivenog. I još, netko bi u izvjesnim slučajevima
mogao ugrabiti neko voljeno dijete boga za taoca, ili čak zarobiti nekoga samoga mladog boga, prerušenog,
dok obitava među ljudima s ljepuškastom seoskom djevom kao svojom nevjestom.
Atal, međutim, nije znao kako pronaći Ngranek na njegovu otoku Oriabu, pa preporuči Carteru da slijedi
pjevajuću Skai ispod njenih mostova dalje do Južnoga mora, gdje nijedan činovnik Ulthara nije nikada bio, ali
odakle trgovci dolaze u brodovima ili dugim karavanama mula i zapregama na dva kotača. Tamo je velik grad,
Dylath-Leen, ali u Ultharu na zlu glasu zbog tri u nizu crne galije koje plove do njega natovarene rubinima s
obale nerazjašnjenog imena. Trgovci koji silaze s tih galija poslovati s draguljarima su ljudi, ili skoro takvi, ali
veslači se nikada ne vide, i ne smatra se dobrim u Ultharu da bi trgovci smjeli trgovati s crnim brodovima iz
nepoznatih krajeva čiji se veslači ne smiju pokazivati.
Kada je dao ove informacije Atal je bio vrlo ošamućen, i Carter ga je nježno polegao na naslonjač ukrašen

6. 6
bjelokosti i skupio njegovu dugu bradu dekorativno na prsa. Kako se namjerio da ode, opazio je da ga ne prate
nikakvi potisnuti lepršavi zvuci, i zapitao se zašto su zoogovi postali tako nonšalantni u njihovoj znatiželjnoj
potjeri. Tada je primijetio sve njegovane zadovoljne mačke Ulthara kako ližu svoje trbuhe s neobičnim
gustom, i prisjetio se pljuvanja i zavijanja koje je slabašno čuo, u donjim dijelovima hrama kada je bio uronjen
u razgovor sa starim svećenikom. Prisjetio se, također, zločesto gladnog načina na koji je posebno drzak mladi
zoog promatrao malo crno mače na popločanoj ulici vani. I zato jer nije ništa na svijetu volio više od malih
crnih mačića, zastao je i pomazio njegovane mačke Ulthara dok su one lizale svoje trbuhe, i nije tugovao jer ga
oni ljubopitljivi zoogovi neće dalje pratiti.
Sunce je zalazilo, pa je Carter ušao u drevno prenoćište u strmoj maloj ulici koja je gledala na donji grad. I
kako je izašao na balkon svoje sobe i gledao dolje prema moru crvenih crijepastih krovova i popločanih puteva
i ugodnim poljima iza toga, sve blagim i čarobnim na nakošenom svjetlu, zakleo se da bi Ulthar vrlo vjerojatno
mogao biti mjesto za obitavanje, da nije sjećanja na veći grad u sutonu koji uvijek potiče naprijed prema
nepoznatim opasnostima. Tada je sumrak pao, i ružičasti zidovi gipsanih zabata su postali ljubičasti i mistični,
i mala žuta svjetla su isplutala jedno po jedno kroz stare rešetkaste prozore. I slatka su se zvona oglasila gore u
tornju hrama, i prva je zvijezda namignula blago iznad livada preko rijeke Skai. S noći je došla pjesma, i Carter
je zadrijemao dok su lutnje slavile drevne dane s drugih strana filigranskih balkona i mozaičnih dvorišta
jednostavnog Ulthara. I možda je bilo slatkoće čak i u glasovima mnogih Ultharovih mačaka, ali bile su
uglavnom mučne i utihnule od čudne gozbe. Neke od njih su se iskrale u ona tajanstvena carstva koja su
poznata samo mačkama za koja seljaci kažu da su na tamnoj strani Mjeseca, kuda mačke skaču s visokih
krovova kuća, ali jedno malo crno mače se došuljalo gore na kat i izniknulo u Carterovom krilu kako bi prela i
igrala se, i sklupčalo se blizu njegovih nogu kada je konačno legao na mali kauč čiji su jastuci bili punjeni
mirisnim, zamamnim travama.
Ujutro se Carter pridružio karavani trgovaca na putu za Dylath-Leen s predenom vunom Ulthara i
kupusom s Ultharovih užurbanih farmi. I šest su dana jahali uz zvon zvona po glatkoj cesti pokraj rijeke Skai,
zastajući poneku noć u prenoćištima malih staromodnih ribarskih gradova, a drugih noći kampirajući pod
zvijezdama loveći prizvuke pjesmi lađara koje su dolazile s mirne rijeke. Zemlja je bila prekrasna, sa zelenim
živicama i lugovima i živopisnim trokutastim kolibama i osmerokutnim vjetrenjačama.
Sedmoga dana obris dima se dizao na horizontu, a tada i crni tornjevi Dylath-Leena, koji je sagrađen
uglavnom od bazalta5. Dylath-Leen sa svojim tankim ćoškastim tomjevima nalikuje iz daljine pomalo na
Prolaz divova6 sa sjevera Irske, i njegove ulice su mračne i neprivlačne. Postoje mnoge sumorne mornarske
taverne blizu mnoštva pristaništa, i cijeli je grad u vrevi čudnih pomoraca iz svake zemlje svijeta i iz nekoliko
za koje se govori da nisu s ovoga svijeta. Carter upita čudno odjeven puk toga grada o vrhuncu Ngranek na
otoku Oriabu, našavši da ga poznavaju dobro.
Brodovi su dolazili iz Baharne na tome otoku, jedan se trebao vratiti otamo samo za mjesec dana, a
Ngranek je svega dva dana jahanja zebre od te luke. Ali rijetki su motrili kameno božansko lice, jer je na vrlo
teškoj strani Ngraneka, koja gleda samo na okomite litice i dolinu zlokobne lave. Jednom su se bogovi naljutili
na ljude s te strane, i popričali o tome s Drugim bogovima.
Bilo je teško dobiti ove informacije od trgovaca i pomoraca u mornarskim tavernama Dylath-Leena, jer su
uglavnom više voljeli šaputati o crnim galijama. Jedna od njih se trebala vratiti kroz tjedan s rubinima svoje
nepoznate obale, i stanovništvo je strepilo od prizora njenog pristajanja. Usta ljudi koji su s nje dolazili
trgovati su bila preširoka, i način na koji su njihovi turbani bili nagrbljeni prema gore na dva mjesta iznad
njihovih čela je bio naročito lošega ukusa. I njihove su cipele bile najkraće i najnastranije ikad viđene u Šest
Kraljevstava. Ali najgora stvar od svega su bili neviđeni veslači. Ta tri reda vesala su se kretala previše žustro i
precizno i energično da bi bilo ugodno, i nije normalno da je brod u luci tjednima dok trgovci trguju, a da ne
pokaže niti letimičan pogled na svoju posadu. Nije bilo pošteno prema vlasnicima taverni u Dylath-Leenu, ili
prema trgovcima mješovitom robom i mesarima, jer ni trunka zaliha nije nikada poslana na brod. Trgovci su
uzimali samo zlato i snažne crne robove iz Parga preko rijeke. To je bilo sve što bi ikada uzeli, ti neugodno
građeni trgovci i njihovi neviđeni veslači; nikada ništa od mesara i trgovaca mješovitom robom, nego samo
zlato i debele crne muškarce Parga koje su kupovali na kile. I mirisi s tih galija koje je južni vjetar donosio s
pristaništa nisu za opisivati. Samo bi ih najčvršći starosjedioci starih mornarskih taverni neprestano pušeći
jaki thag-duhan mogli podnijeti. Dylath-Leen nikada ne bi tolerirao crne galije kada bi takvi rubini bili
nabavljivi negdje drugdje, ali nijedan rudnik u cijeloj Barthovoj Zemlji snova nije poznat da proizvodi takve.
O ovim stvarima je Dylath-Leenov kozmopolitski puk najviše tračao dok je Carter strpljivo čekao brod iz
Baharne, koji bi ga mogao ponijeti do otoka na kojem izrezbaren Ngranek stoji uzvišen i jalov. U
međuvremenu nije posustao tražiti u iskustvima dalekih putnika bilo kakve pripovijesti koje bi se mogle ticati
5 bazalt - siva do crna magmatska stijena, nastala brzim hlađenjem lave
6 Giant’s Causeway - područje od 40 000 spojenih bazaltnih stupova, nastalih vulkanskom erupcijom, na
UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine

7. 7
Kadatha u hladnoj pustoši ili čudesnog grada mramornih zidina i srebrnih vodoskoka vidljivih ispod terasa u
sutonu. O ovim stvarima, naime, nije saznao ništa, iako je jednom pomislio da se izvjesni stari trgovac
nakrivljenih očiju doima pokvareno inteligentnim kada se spominjala hladna pustoš. Ovaj čovjek je navodno
trgovao s užasnim kamenim selima na ledenoj pustinjskoj zaravni Leng, koju nikakav zdravi puk ne posjećuje
i čiji se zli plamenovi vide po noći iz daleka. Govorkalo se da je čak imao posla s onim Prvosvećenikom Koji Se
Ne Opisuje, koji nosi žutu svilenu krinku preko lica i sasvim sam nastanjuje pretpovijesni kameni samostan.
Da je takva osoba vrlo lako mogla nešto trgovati s takvim bićima koja bi zamislivo mogla prebivati u hladnoj
pustoši nije bilo za dvojbu, ali Carter je brzo uvidio da nema svrhe ispitivati ga.
Tada je crna galija kliznula u luku prošavši bazaltni lukobran i visoki svjetionik, tiha i strana, i s čudnim
zadahom koji je južni vjetar donio u grad. Nemir je prošuštao kroz taverne duž obale, i kroz neko vrijeme su
tamni širokousti trgovci s grbavim turbanima i kratkim nogama zakoračili neprimjetno na obalu da potraže
sajmove draguljara. Carter ih je pomno promatrao, i to su mu se manje sviđali, što ih je više gledao. Tada ih je
vidio kako gone snažne crne muškarce Parga uz brodsku dasku roktajući i znojeći se u tu jedinstvenu galiju, i
pitao se kakve su to zemlje - i da li su to zemlje uopće - u kojima su ta jadna debela stvorenja bila osuđena
služiti.
I za treće večeri boravka te galije je jedan od neugodnih trgovaca pričao s njime, zlokobnim i griješnim
smješkom je dao nagovijestiti što je čuo u tavernama u vezi Carterove potrage. Izgleda da je imao saznanja
previše tajna da bi ih pričao u javnosti; i iako mu je zvuk njegova glasa bio nepodnošljivo mrzak, Carter je
osjećao da znanje tako dalekoga putnika ne smije biti previđeno. Stoga mu je ponudio da bude njegov gost u
zaključanim odajama iznad, i izvadio zadnje od zoogovskog mjesečeva vina da mu rasplete jezik. Čudnije
trgovac pio obilno, ali se zlokobno smješkao nepromijenjen od napitka. Tada je izvukao čudnovatu bocu sa
svojim vinom, i Carter vidje da je boca jedan izdubljeni rubin, groteskno izrezbarena uzorcima toliko
nevjerojatnim da bi se shvatili. Ponudio je svoje vino domaćinu, i iako je Carter uzeo najmanji srk, osjetio je
vrtoglavicu svemira i groznicu nezamislivih džungli. Dok se gost osmjehivao sve šire i šire, i dok je Carter
klizio u prazninu, zadnja stvar koju je vidio je bilo to mračno odvratno lice zgrčeno zlim smijehom i nešto
prilično neizrecivo kada je jedan od dva prednja napuhnuća toga narančastog turbana ostao otkriven
trešnjom epileptične razdraganosti.
Carter je povratio svijest sred užasnoga smrada ispod cerade nalik šatoru na palubi broda, dok su čudesne
obale Južnoga mora letjele pokraj njega neprirodnom brzinom. Nije bio okovan lancima, ali su tri tamna
zlobna trgovca stajala blizu cereći se, a prizor onih grba ispod turbana g a j e tjerao da se onesvijesti skoro
koliko ga je na to tjerao zadah koji je kuljao van kroz zlokobne otvore. Vidio je kako pokraj njega klize
veličanstvene zemlje i gradovi o kojimaje kolega-sanjar sa zemlje - svjetioničar u drevnom Kingsportu - često
predavao u starim danima, i prepoznao je Zakove terase pune hramova, boravište zaboravljenih snova; vrhove
tornjeva ozloglašenog Thalariona, toga grada-demona tisuću čuda gdje fantom Lathi vlada; vrtove-mrtvačnice
Zurae, zemlje nedosegnutih užitaka, i rtove blizance od kristala, koji se susreću u blistavom luku, koji štite
luku Sona-Nyl, blagoslovljenu zemlju fantazije.
Pokraj svih tih divnih zemalja smrdljivi je brod letio nesveto, gonjen abnormalnim zaveslajima onih
neviđenih veslača ispod. I prije nego je dan bio gotov Carter je vidio da kormilar ne može imati nikakav drugi
cilj do Bazaltnih stupova Zapada, iza kojih obični puk kaže da leži divna zemlja Cathuria, ali u kojoj mudri
sanjari dobro znaju da su vrata čudovišnog vodopada u kojeg oceani Zemljine Zemlje snova u potpunosti
padaju u ništavilo bez dna i prolijeću kroz prazna prostranstva prema drugim svjetovima i drugim zvijezdama
i užasnim prazninama izvan sređenog univerzuma gdje demon sultan Azathoth gladno glođe u kaosu usred
udaranja i pištanja i paklenskog plesa Drugih bogova, slijepih, bezglasnih, mračnih, i bezumnih, s njihovom
dušom i glasnikom Nyarlathotepom.
U međuvremenu tri zlobna trgovca nisu htjela reći ni riječ o svojim nakanama, iako je Carter dobro znao
da moraju biti u savezu s onima koji su ga htjeli držati podalje od njegove potrage. U Zemlji snova se
podrazumijeva da Drugi bogovi imaju mnoge posrednike koji se kreću među ljudima; i svi ti posrednici, bilo u
potpunosti ljudi ili neznatno manje od ljudi, su željni provoditi volju tih slijepih i bezumnih stvari da bi
zauzvrat dobili naklonost od njihove gnjusne duše i glasnika, gmižućeg kaosa Nyarlathotepa. Tako je Carter
zaključio da su trgovci grbavih turbana, čuvši za njegovu odvažnu potragu za Velikima u njihovu dvorcu
Kadatha, odlučili da ga odvedu i isporuče Nyarlathotepu za kakvo god bi im bezimeno blago moglo biti
ponuđeno za nagradu. Kakva bi mogla biti zemlja tih trgovaca u našem poznatom svemiru ili u tajanstvenim
svemirima izvana, Carter nije mogao pogoditi; niti je mogao zamisliti na kakvom paklenskom dogovorenom
mjestu bi se mogli naći s gmižućim kaosom da ga predaju i zatraže svoju nagradu. Znao je, međutim, da se
nikakva bića tako skoro ljudska kao ova ne bi usudila približiti krajnjem noćnom prijestolju demona
Azathotha u bezobličnoj središnjoj praznini.
Pri zalasku sunca trgovci polizaše svoje pretjerano široke usne i zvijeraše gladno i jedan od njih siđe dolje i
vrati se iz neke skrivene i uvredljive kabine s posudom i košarom tanjura. Tada su čučnuli blizu jedni drugima
ispod cerade i jeli su pušeće meso koje se dodavalo uokolo. Ali kada su dali Carteru porciju, pronašao je nešto
vrlo strašno u njenoj veličini i obliku, tako da je još više problijedio i bacio tu porciju u more kada nijedno oko

8. 8
ne bijaše na njemu. I ponovno je pomislio na one neviđene veslače ispod, i na sumnjivu ishranu iz koje je
njihova daleko premehanička snaga crpljena.
Bio je mrak kada je galija prošla između Bazaltnih stupova Zapada i zvuk krajnjeg vodopada je kobno
bubrio sprijeda. I izmaglica toga vodopada se uzdignula da zakloni zvijezde, i paluba postade vlažna, i lađa se
umota u uzburkanu struju ruba. Tada s nastranim fijukom ponirajući skok je napravljen, i Carter osjeti strave
noćnih mora kako je Zemlja otpala i veliki je brod ispaljen tiho i poput kometa u planetarni svemir. Nikada
prije nije spoznao kakve bezoblične crne stvari vrebaju i luduju i koprcaju se svuda kroz eter, kreveljeći se i
cereći se takvim putnicima koji mogu proći, i ponekad pipajući uokolo sa sluzavim šapama kada nekakav
gibajući predmet uzbudi njihovu znatiželju. To su bezimene ličinke Drugih bogova, i poput njih su slijepe i bez
uma, i opsjednute jedinstvenim gladima i žeđima.
Ali ta uvredljiva galija nije ciljala daleko koliko se Carter bojao, jer je ubrzo vidio da kormilar ispravlja
smjer ravno prema Mjesecu. Mjesec je bio srpast, sjajeći jače i jače kako su mu se približavali, i nelagodno
odavajući svoje osobite kratere i vrhunce. Brod je usmjeren prema rubu, i uskoro je postalo jasno d a j e
njegovo odredište skrivena i tajnovita strana koja je uvijek okrenuta od Zemlje, koju nijedna u potpunosti
ljudska osoba, osim možda sanjara Snireth-Koa, nije nikada promatrala. Bliski uvid u Mjesec kako se galija
primakla pokazao se vrlo uznemirujuć Carteru, i nisu mu se svidjeli veličina i oblik ruševina koje su izmrvljene
ovdje i ondje. Mrtvi hramovi na planinama su postavljeni tako da nisu mogli slaviti nikakve prikladne ili
dobre bogove, i u simetrijama slomljenih stupova činilo se da ima nekakvog mračnog i dubljeg značenja koje
nije prizivalo rješenje. I kakve su strukture i proporcije ostarjelih štovatelja mogle biti, Carter je
nepokolebljivo odbijao nagađati.
Kada je brod zaobišao rub, i zaplovio preko tih zemalja neviđenih od čovjeka, pojavili su se u nastranom
krajoliku izvjesni znakovi života, i Carter vidje mnoge niske, široke, okrugle brvnare u poljima grotesknih vrlo
blijedih gljiva. Primijetio je da te brvnare nemaju prozore, i pomislio kako njihov oblik podsjeća na eskimske
iglue. Zatim je letimično pogledao uljne valove tromoga mora, i znao da će putovanje još jednom ići putem
vode - ili barem kroz nekakvu tekućinu. Galija je udarila o površinu čudnovatim zvukom, i čudan elastičan
način na koji su se valovi odbili je bio vrlo zbunjujuć Carteru.
Sada su klizili velikom brzinom, jednom prolazeći i pozdravljajući se s drugom galijom srodnoga oblika,
ali uglavnom ne vidje ništa osim toga čudnoga mora i neba toliko crnoga i posutoga zvijezdama iako je sunce
pržeći sjalo kroz njega.
Uskoro su se uzdigla šiljata brda na gubavoj obali, i Carter vidje debele neugodne sive kule grada. Način
na koji su se naginjale i svijale, kakvim su načinima bile grupirane, i činjenica da nisu imale ama baš nikakve
prozore, sve to je bilo vrlo uznemirujuće zarobljeniku; i gorko je žalio glupost koja ga je natjerala da srkne
čudnovato vino toga trgovca s grbavim turbanom. Kako je obala bivala bliža, i gnjusan zadah toga grada je
jačao, vidio je na šiljatim brdima mnoge šume, od kojih je neka drveća prepoznao kao rođake onoga
usamljenoga mjesečeva drva u začaranoj šumi, od čijega su biljnoga soka mali smeđi zoogovi fermentirali
svoje čudnovato vino.
Carter je sada mogao razlikovati figure kako se kreću naprijed na gadnima dokovima, i što ih je bolje vidio
to ih se više bojao i prezirao ih. Jer nisu bili ljudi nimalo, niti čak otprilike ljudi, već velike sivkasto-bijele
skliske stvari koje se mogu širiti i skupljati po volji, i čiji je glavni oblik - iako se često mijenjao - bio nalik na
žabu bez ikakvih očiju, ali s čudnom drhtavom masom kratkih ružičastih ticala na kraju tupe, nejasne njuške.
Ove stvari su se užurbano valjale po dokovima, premještajući bale i sanduke i kutije nadnaravnom snagom, i
tu i tamo su skakale na ili s neke usidrene galije s dugim veslima u prednjim šapama. I tu i tamo jedna bi se
pojavila goneći stado teško koračajućih robova, koji su uistinu bili približno ljudska bića sa širokim ustima
poput onih trgovaca koji su trgovali u Dylath-Leenu; samo se ova stada, bez turbana ili cipela ili odjeće, na
kraju nisu doimala ljudskima nimalo. Neki od robova - oni deblji, koje bi nazovimo ih nadglednici uštipnuli
pokusno - su se istovarivali iz brodova i zakivali u sanduke koje su radnici gurali u niska skladišta ili
utovarivali na velike vagone za drvnu građu.
Kada je vagon bio upregnut biva odvezen, a nevjerojatna stvar koja ga je vukla je bila takva da je Carter
jedva disao, čak i nakon što je vidio ostale monstruoznosti toga mrskoga mjesta. Tu i tamo bi malo stado
robova odjeveno i s turbanima poput tamnih trgovaca bilo ukrcano na galiju, koje je pratila mnogobrojna
posada skliskih žabolikih stvari u ulozi časnika, navigatora, i veslača. I Carter vidje da su gotovo ljudska
stvorenja bila čuvana za više sramotne vrste zaduženja koja nisu zahtijevala nikakvu snagu, poput upravljanja
kormilom i kuhanja, za donošenje stvari i prenošenje, i pogađanje s ljudima na Zemlji ili drugim planetima
gdje su trgovali. Ta su stvorenja morala biti prikladna na Zemlji, jer uistinu su bila nalik ljudima kada su bila
odjevena i pomno potkovana i oturbanjena, i mogla su se cjenkati u dućanima ljudi bez neugodnosti ili
čudnovatih objašnjavanja. Ali većina njih, ako nisu bila suhonjava ili nakaradna, su bila razodjevena i
upakirana u sanduke i odvučena u vagonima za drvnu građu koje su vukle one nevjerojatne stvari. Povremeno
su druga bića bila istovarivana i pakirana u sanduke; neka vrlo slična ovim poluljudima, neka ne tako slična, a
neka nimalo slična. I pitao se da li je itko od jadnih snažnih crnih ljudi iz Parga ostao da se istovari i upakira u

9. 9
sanduke i otpremi u unutrašnjost u onim odvratnim kolima.
Kada je galija pristala na mastan mol spužvaste stijene, horda iz noćne more žabolikih stvari se iskoprcala
iz otvora, i dvije od njih su zgrabile Cartera i odvukle ga na obalu. Smrad i vanjština toga grada su
neprepričljivi, pa je Carter sačuvao samo razbacane slike popločanih ulica i crnih ulaza i beskrajnih ponora
sivih okomitih zidova bez prozora. Naposljetku je odvučen unutar niskoga ulaza i natjeran da se uspne
beskonačnim stepenicama u posvemašnjo crnilo. Bilo je, naizgled, svejedno žabolikim stvarima da li je svjetlo
ili mrak. Zadah mjesta je bio nepodnošljiv, i kada je Carter bio zaključan u prostoriju i ostavljen sam jedva je
imao snage da propuže uokolo i procijeni njen oblik i dimenzije. Bila je kružna, i otprilike sedam metara poprijeko.
Od toga trena vrijeme je prestalo postojati. U razmacima mu je hrana bila gurana unutra, ali je Carter nije
htio taknuti. Koja će mu sudbina biti, nije znao; ali je osjećao da ga čuvaju za dolazak one strašne duše i
glasnika beskonačnosti Drugih bogova, gmižućeg kaosa Nyarlathotepa. Konačno, poslije neodređenog
raspona sati ili dana, velika se kamena vrata širom ponovo otvoriše, i Carter je gurnut niz stepenice i van na
ulice crvene svjetlosti toga zastrašujućeg grada. Bila je noć na Mjesecu, i posvuda po gradu su bili stacionirani
robovi noseći baklje.
Na gnjusnome je trgu formirana neka vrsta procesije; deset žabolikih stvari i dvadeset četiri gotovo
ljudskih nosača baklji, jedanaest na svakoj strani, i po jedan ispred i iza. Carter je postavljen u sredinu reda;
pet žabolikih stvari naprijed i pet iza, i jedan gotovo ljudski nosač baklje na svakoj njegovoj strani. Neke od
žabolikih stvari su izradile odvratne izrezbarene flaute od bjelokosti i proizvodili prezirne zvukove. Prema
tome paklenskom pištanju je kolona napredovala izvan popločanih ulica i u noćna polja opscenih gljiva i
uskoro se počela penjati na jedno od nižih brda koja su ležala iza grada. Da je na toj ponešto užasavajućoj
padini ili bogohulnoj zaravni čekao gmižući kaos, Carter nije mogao dvojiti; i želio je da iščekivanje uskoro
prestane. Cvilež onih bezbožnih flauta je bio šokantan, i dao bi svjetove za poneki pa makar polunormalan
zvuk; ali ove žabolike stvari nisu imale glasove, a robovi nisu govorili.
Tada je kroz tu zvijezdama istočkanu tminu dopro normalan zvuk. Zavaljao se s viših brda, i zbog svih
šiljatih vrhova uokolo je bio uhvaćen u jeku bubrećeg pandemonijskog zbora. Bio je to ponoćni krik mačke, i
Carter je konačno znao da je stari seoski puk bio u pravu kada su plitko nagađali o tajanstvenim kraljevstvima
koja su znana samo mačkama, kamo se starije među mačkama otpravljaju potajno noću, skačući s visokih
vrhova kuća. Zaista, na mjesečevu tamnu stranu idu skakati i skakutati po brdima i razgovarati s drevnim
sjenama, i ovdje nasred kolone usmrdjelih stvari Carter je začuo njihov domaći, prijateljski zov, i zamislio
strme krovove i topla srca i male osvijetljene prozore doma.
Dovoljno mačjeg govora je bilo poznato Randolphs Carteru, i na ovome dalekome strašnom mjestu je
izgovorio poziv koji je bio odgovarajuć. Ali to nije morao napraviti, jer čim su mu se usne razdvojile začuo je zbor
kako jača i približava se, i vidio žustre sjene naspram zvijezda dok mali elegantni oblici skaču s brda na brdo u
skupljajućim legijama. Poziv klana je bio dan, i prije nego je prljava procesija imala vremena biti uopće
prestrašena, oblak gušećeg krzna i falanga ubojitih kandži je poput plime i oluje bila na njoj. Flaute su utihnule,
bili su samo krikovi u noći. Umirući skoroljudi su vrištali, a mačke su pljuvale i urlale i rikale, ali žabolike stvari
nisu pustile ni glasa dok je njihova smrdljiva zelena sukrvica curila fatalno po poroznom tlu s opscenim gljivama.
Bio je veličanstven prizor dok su baklje trajale, a Carter nikada prije nije vidio toliko mačaka. Crne, sive, i
bijele; žute, tigraste, i miješane; obične, perzijske, i meksičke; tibetanske, angorske, i egipatske; sve su bile
tamo u bijesu bitke, dok je nad njima lebdio tračak one iskonske i neokaljane svetosti koja je učinila njihovu
božicu velikom u hramovima Bubastisa7. Skočile bi snažno njih sedam za grlo skoročovjeka ili na ružičastu
njušku punu ticala žabolike stvari i povukle bi ih divlje dolje na gljivičnu ravnicu, gdje bi ih nebrojeni drugovi
preplavili s pomahnitalim kandžama i zubima božanskog gnjeva bitke. Carter je ugrabio baklju pokošenoga
roba, ali je uskoro savladan hitajućim valovima njegovih odanih branitelja. Tada je ležao u potpunom crnilu
slušajući buku rata i povike pobjednika, i osjećao mekane šape njegovih prijatelja dok su žurili preko njega
amo-tamo u okršaju.
Naposljetku su mu strahopoštovanje i iscrpljenost zatvorili oči, a opet ih je otvorio prema čudnoj sceni.
Veliki sjajni disk Zemlje, trinaest puta veći nego onaj Mjeseca kako ga mi vidimo, je izašao s poplavama
neobičnog svjetla preko lunarnog krajolika; i preko svih tih kilometara divljeg platoa i odrpanog grebena
čučalo je beskrajno more mačaka u sređenom poretku. Činile su krug do kruga, a dvoje ili troje vođa su izvan
redova lizala njegovo lice i prema njemu utješno prele. Od mrtvih robova i žabolikih stvari nije bilo mnogo
znakova, ali je Carter mislio da je vidio jednu kost malo dalje na otvorenom prostoru između njega i ratnika.
Carter je sada razgovarao s vođama na nježnom jeziku mačaka, i saznao da je njegovo drevno prijateljstvo
s vrstom bilo dobro poznato i često spominjano na mjestima gdje se mačke okupljaju. Nije bio nezapažen u
7 Bubastis - bogati drevni egipatski grad na području delte Nila, u kojem je bilo snažno štovanje božice Bast, s
kojom je vezan kult mačke, njene svete životinje

10. 10
Ultharu kada je prolazio, i njegovane stare mačke su zapamtile kako ih je tapšao nakon što su se pobrinule za
gladne zoogove koji su zlokobno gledali malo crno mače. I prisjetili su se, također, kako je prihvatio sasvim
malo mače koje ga je došlo posjetiti u prenoćište, i kako mu je dao bogat tanjur mlijeka jutro prije nego je
otišao. Djed tog sasvim malog mačeta je bio vojskovođa sada okupljene vojske, koju je sazvao pošto je vidio
zlu procesiju s dalekoga brda i prepoznao zarobljenika kao zakletog prijatelja njegove vrste na Zemlji i u
Zemlji snova.
Urlik je došao s udaljenog vrha, i starije vojskovođa naglo stao u svome razgovoru. Bila je to jedna od
predstraža vojske, smještena na najvišoj od planina da pazi na jedinoga neprijatelja kojega se zemaljske
mačke boje; vrlo velikih i čudnih mačaka sa Saturna, koje iz nekog razloga nisu bile nesvjesne šarma naše
tamne strane Mjeseca. One su u sporazumnom savezu sa zlim žabolikim stvarima, i zloglasno su neprijateljski
raspoložene prema našim zemaljskim mačkama, tako da bi u ovome trenu taj susret bio od ponešto ozbiljnog
značaja.
Poslije kratkog savjetovanja generala, mačke su se podigle i zauzele tjesniju formaciju, gomilajući se
zaštitnički oko Cartera i pripremajući se za veliki skok kroz svemir natrag na krovove kuća naše Zemlje i njene
Zemlje snova. Stari je feldmaršal savjetovao Cartera da dopusti da bude nošen glatko i pasivno u nagomilanim
redovima krznenih skakača, i rekao mu kako da odskoči kada ostatak odskoči i sleti graciozno kada ostatak
sleti. Također je ponudio da ga ostavi na bilo kojem mjestu koje zaželi, i Carter se odluči za grad Dylath-Leen
odakle se crna galija otisnula, jer je želio odatle otploviti za Oriab i izrezbaren greben Ngranek, i također da
upozori ljude grada da više ne trguju s crnim galijama, kada bi naravno ta trgovina mogla biti taktično i
razumno prekinuta. Tada, na znak, sve mačke skočiše graciozno sa svojim prijateljem upakiranim sigurno
među njima; dok je u crnoj pećini bezbožnoga vrhunca mjesečevih planina i dalje uzaludno čekao gmižući
kaos Nyarlathotep.
Skok mačaka kroz svemir je bio vrlo hitar; i kako je bio okružen svojom pratnjom, Carter ovoga puta nije
vidio ogromne crne bezobličnosti koje vrebaju i luduju i koprcaju se u bezdanu. Prije nego je u potpunosti
shvatio što se dogodilo bio je opet u svojoj poznatoj sobi u prenoćištu u Dylath-Leenu, i zatajne, prijateljske
mačke su lijevale kroz prozor u potocima. Stari vojskovođa iz Ulthara je bio zadnji na odlasku, i dok mu je
Carter stisnuo šapu rekao je da će moći doći doma do kada se pijetlovi oglase. Kada je došla zora, Carter se
spustio dolje i doznao da je proteklo tjedan dana od njegova zarobljavanja i odlaska. Bilo je još skoro dva
tjedna čekanja broda za Oriab, i tijekom toga vremena je rekao što je mogao protiv crnih galija i njihovih
zloglasnih navika. Većina mu je puka vjerovala; ali ipak su toliko dragi bili veliki rubini draguljarima da
nijedan nije htio u potpunosti obećati prestanak trgovanja sa širokoustim trgovcima. Ako će ikakvo zlo ikada
zadesiti Dylath-Leen kroz takvu trgovinu, neće biti njegova krivica.
Otprilike za tjedan dana se željeni brod ubacio između crnoga lukobrana i visokoga svjetionika, i Carteru
je bilo drago vidjeti da je to brod s tri jarbola dobronamjernoga čovjeka, s obojanim stranama i žutim
latinskim jedrima i sijedim kapetanom u svilenim haljama. Njegov tovar je bila mirisna smola Oriabovih
šumaraka unutrašnjosti, i delikatna gmčarija koju su ispekli umjetnici Bahame, i neobične male figurice
izrezbarene iz Ngranekove drevne lave. Za to su bili plaćeni vunom Ulthara i tekstilima prelijevajućih boja iz
Hathega i bjelokosti koju su crnci rezbarili duž rijeke u Pargu. Carter je postigao nagodbu s kapetanom da ide
do Baharne i bilo mu je rečeno da će putovanje trajati deset dana. I tijekom njegovog tjedna čekanja je zborio
dosta s kapetanom o Ngraneku, koji mu je rekao da je malo njih vidjelo isklesano lice, ali da je većina putnika
zadovoljno upijala Ngranekove legende od staraca i sakupljača lave i liko-stvaralaca u Bahami koje poslije
pričaju u njihovim dalekim domovima kao da su ga uistinu vidjeli. Kapetan čak nije bio siguran ni da li je
ijedna živuća osoba ugledala to isklesano lice, jer je kriva strana Ngraneka vrlo teška i jalova i zlokobna, i
postoje glasine o pećinama blizu vrha gdje obitavaju noćne aveti. Ali kapetan nije htio reći što bi točno noćne
aveti trebale biti, budući da je ta stoka poznata da najupornije progoni snove onih koji razmišljaju prečesto o
njima. Tada je Carter pitao kapetana o neznanom Kadathu u hladnoj pustoši, i o čudesnome gradu u sutonu,
ali o ovome dobri čovjek zaista nije mogao reći ništa.
Carter je isplovio iz Dylath-Leena jednoga ranog jutra kada se okrenula plima, i vidio je prve zrake sunca
na tankim ćoškastim tomjevima toga sumornoga bazaltnog grada. I dva su dana plovili na istok gledavši
zelene obale, i često su vidjeli ugodne ribarske gradiće koji su se strmo uspinjali sa svojim crvenim krovovima
i kapama dimnjaka iza starih sanjivih pristaništa i plaža gdje su ležale mreže sušeći se. Ali trećega dana
okrenuli su oštro na jug gdje se voda jače valjala, i ubrzo su izašli iz vidokruga bilo kakvog kopna. Petoga su
dana mornari bili nervozni, ali se kapetan ispričao zbog njihovih strahova, govoreći da će brod upravo prijeći
preko travnatih zidina i slomljenih stupova potopljenoga grada prestaroga za pamćenje, i da kada je voda
bistra moglo se vidjeti toliko sjena koje se kreću u tome dubokome mjestu da ga obični puk nije volio.
Priznao je, nadalje, da su mnogi brodovi bili izgubljeni u tome predjelu mora. Bili su pozdravljani kada bi
mu se približili sasvim blizu, ali nikada više viđeni.
Te je noći Mjesec bio vrlo svijetao, i mogla se vidjeti Velika staza dolje na vodi. Bilo je tako malo vjetra da
se brod nije mogao kretati brzo, i ocean je bio vrlo miran. Gledavši preko ograde Carter je ugledao mnogo

11. 11
milja duboko kupolu golemoga hrama, i ispred njega aveniju neprirodnih sfingi koja vodi do nečega što je
nekoć bio javni trg. Dupini su se igrali veselo unutar i izvan ruševina, a morska prasad je nezgrapno uživala
ovdje i ondje, ponekad dolazeći do površine i sasvim iskačući izvan mora. Kako je brod pomalo plutao, dno se
oceana podiglo u brda, i moglo se jasno nazrijeti linije drevnih ulica koje su se penjale i vodom srušene zidove
nebrojenih malih kuća.
Tada su se pojavila predgrađa, i naposljetku velika samotna zgrada na brdu, jednostavnije arhitekture
nego ostale građevine, i u puno boljem stanju. Bila je tamna i niska i prekrivala je četiri strane trga, s tornjem
u svakome kutu, popločanim dvorištem u sredini, i malim čudnovatim okruglim prozorima posvuda.
Vjerojatno je bila od bazalta, iako su trave prekrivale veći dio; i takvo je bilo to samotno i impresivno mjesto
na tome dalekome brdu koje je moglo biti hram ili samostan. Nekakve fosforescentne ribe su unutra davale
malim okruglim prozorima dojam da svijetle, i Carter nije puno krivio mornare za njihove strahove. Onda je
na vodenoj mjesečini primijetio čudan visoki monolit u sredini onoga središnjega dvorišta, i vidio da je nešto
zavezano za njega. I uzevši teleskop iz kapetanove kabine vidio je da je ona zavezana stvar mornar u svilenim
haljama Oriaba, klonute glave i bez očiju. Bilo mu je drago što je jačajući povjetarac uskoro poveo brod dalje u
malo zdravije predjele mora.
Sljedećega su dana razgovarali s brodom ljubičastih jedara namještenih prema Žaru, u zemlji
zaboravljenih snova, sa sadnicama čudno obojanih ljiljana kao teretom. I na večer jedanaestoga dana došli su
u vidokrug otoka Oriaba s Ngranekom koji se uzdizao šiljat i okrunjen snijegom u daljini. Oriab je vrlo velik
otok, i njegova luka Bahama moćan grad. Pristaništa Bahame su od portira, kamene stijene pune kristala, i
grad se uzdiže po velikim kamenim terasama iza njih, s ulicama od stepenica koje su često natkrivene
zgradama i mostovima između zgrada. Postoji veliki kanal koji prolazi ispod cijeloga grada u tunelu s
granitnim vratima koji vodi prema jezeru Yath u unutrašnjosti, na čijoj su daljoj obali prostrane ruševine
glinenih cigli iskonskoga grada čije ime nije zapamćeno. Kako se brod dovukao navečer u luku, farovi blizanci
Thon i Thai su bljesnuli dobrodošlicu, i u svih milijun prozora Bahaminih terasa blaga svjetla su provirila tiho
i postupno kao što zvijezde provire iznad glave u suton, dok ta strma i uspinjajuća morska luka nije postala
blistavo zviježđe obješeno između nebeskih zvijezda i odraza istih u mirnoj luci.
Kapetan je, nakon pristajanja, ugostio Cartera u svojoj maloj kući na obalama Yatha gdje su se spuštale
stražnje padine grada, a njegova žena i služinčad su donijeli čudnovatu ukusnu hranu na užitak putnika. I u
nadolazećim danima se Carter raspitivao za glasine i legende o Ngraneku u svim tavernama i javnim mjestima
gdje se sakupljači lave i liko-stvaraoci sastaju, ali nije mogao naći nikoga tko je bio gore na višim padinama ili
je vidio isklesano lice. Ngranek je bila surova planina samo s jednom prokletom dolinom u pozadini, a i pored
toga, čovjek se može osloniti na sigurnost činjenice da su noćne aveti sve u svemu nepostojeće.
Kada je kapetan otplovio natrag za Dylath-Leen, Carter je uzeo odaje u drevnoj taverni koja je izlazila na
usku ulicu stepenica u starome dijelu grada, koji je sagrađen od cigli i nalikuje na ruševine Yathove dalje
obale. Ovdje je razradio svoje planove za uspon na Ngranek, i posložio sve stoje saznao od sakupljača lave o
tamošnjim putevima. Vlasnik taverne je bio vrlo star čovjek, koji je čuo toliko puno legendi tako da je bio
velika pomoć. Čak je i odveo Cartera u gornju sobicu te drevne kuće i pokazao mu grubu sliku koju je putnik
ugrebao na glineni zid u starim danima kada su ljudi bili hrabriji i manje neodlučni da posjete Ngranekove
više padine. Pradjed staroga vlasnika taverne je čuo od svoga pradjeda da se putnik koji je izgrebao tu sliku
popeo na Ngranek i vidio isklesano lice, ovdje ga nacrtavši za ostale da ga vide, ali Carter je imao velike
sumnje, pošto su krupni grubi oblici na zidu bili ishitreni i nepažljivi, i potpuno zasjenjeni gomilom malih
pratećih oblika najgoreg mogućeg ukusa, s rogovima i krilima i kandžama i kovrčavim repovima.
Naposljetku, dobivši sve informacije koje će vjerojatno dobiti po tavernama i javnim mjestima Bahame,
Carter je unajmio zebru i otputio se jednoga jutra po cesti uz obalu Yatha prema onim predjelima
unutrašnjosti u kojima se uzdiže kameni Ngranek. S njegove desne strane su bila valovita brda i ugodni
voćnjaci i uredne male kamene seljačke kuće, koje se ga strašno podsjetile na ona plodna polja koja su na oba
boka rijeke Skai. Do večeri je bio blizu bezimenih drevnih ruševina Yathove dalje obale, i iako su ga stari
sakupljači lave upozorili da ne logoruje tamo po noći, privezao je zebru za čudnovati stup ispred srušenoga
zida i položio svoj pokrivač u zaštićeni kut ispod nekakvih rezbarija čije značenje nitko ne bi mogao dešifrirati.
Oko sebe je ogmuo drugi pokrivač, jer su noći hladne na Oriabu; i kada je za jednog buđenja mislio da je
osjetio krila nekakvog kukca kako su mu dodimula lice, pokrio se sasvim preko glave i spavao u miru dok ga
nisu probudile magah8 ptice u udaljenim smolastim šumarcima.
Sunce je baš izašlo iznad goleme padine na kojoj su kilometri iskonskih ciglenih temelja i izlizanih zidova i
pokojih napuknutih stupova i nanizanih praznih postolja do obale Yatha; i Carter pogleda uokolo za svojom
privezanom zebrom. Veliko je bilo njegovo zaprepaštenje vidjeti pitomu zvijer rastegnutu i ispruženu pored
čudnovatoga stupa za koji je bila vezana, i još je više bio uznemiren kada je uvidio da je životinja poprilično
mrtva, sa svom krvlju isisanom kroz jedinu ranu na vratu. Njegov je svežanj bio diran, i nekoliko sjajnih
8 magah ptice - bića svojstvena svjetovima H. P. Lovecrafta

12. 12
sitnica otuđeno, i posvuda po prašnjavoj zemlji su bili veliki otisci s plivaćom kožicom koje nikako nije mogao
objasniti. Legende i upozorenja sakupljača lave su mu sinula, i razmislio je što mu je dodimulo lice u noći.
Tada je svežanj stavio na rame i zakoračao dalje prema Ngraneku, premda ne bez drhtaja kada je vidio
nedaleko njega kako je visoki put prolazio kroz ruševine, veliki zijevajući luk nisko u zidu staroga hrama, sa
stepenicama koje vode dolje u mrak, dalje nego je pogled sezao.
Njegov smjer je sada ležao uz brijeg kroz divlju i djelomično šumovitu zemlju, gdje je vidio samo barake
ljudi koji prave ugljen i logor onih koji skupljaju smolu po šumarcima. Zrak je posvuda mirisao na biljni
balzam, i sve magah ptice su pjevale radosno dok su pokazivale svojih sedam boja na suncu. Pred sumrak je
naišao na novi logor sakupljača lave koji su se s natovarenim vrećama vraćali s Ngranekovih nižih padina; i
ovdje je također logorovao, slušajući pjesme i priče ljudi, i slučajno načuvši što su šaputah o prijatelju kojega
su izgubili. Popeo se visoko da dohvati masu fine lave iznad njega, i za smrkavanje dana se nije vratio
drugovima. Kada su ga sljedeći dan išli tražiti pronašli su samo njegov turban; nije bilo ikakvih znakova na
liticama ispod na koje je možebitno pao. Nisu tražili više, jer je starac među njima rekao da od toga nema
koristi.
Nitko nikada ne pronađe ono što noćne aveti uzmu, iako su te zvijeri same po sebi toliko neizvjesne koliko
su skoro nevjerojatne. Carter ih je upitao da li noćne aveti sišu krv i vole sjajne stvari i ostavljaju otiske nogu s
plivaćim kožicama, ali su svi odmahnuli niječno glavama i doimali se prestravljeno što je postavio takvo pitanje.
Kada je vidio kako su postali rezervirani nije ih više ispitivao, nego je otišao na počinak pod svoj pokrivač.
Narednoga se dana ustao sa sakupljačima lave i izmijenio pozdrave nakon čega su oni odjahali na zapad a
on odjahao ka istoku na zebri koju je od njih kupio. Njihovi stariji muškarci su mu dali blagoslove i
upozorenja, i rekli mu da mu je bolje da se ne penje previsoko na Ngranek, ali dok im je od srca zahvaljivao
nije bio odvraćen sa svoga puta. Jer i dalje je osjećao da mora pronaći bogove neznanoga Kadatha; i pridobiti
od njih put do proganjajućega i čudesnoga grada u sutonu. Do podneva, poslije dugog jahanja uzbrdo, naišao
je na nekakva napuštena sela od opeke od brđana koji su tu nekoć obitavali ovako blizu Ngraneka i rezbarili
slike u njegovoj glatkoj lavi. Ovdje su obitavali sve do dana djeda staroga vlasnika taverne, ali oko toga su
vremena osjetili da je njihovo prisutstvo nevoljeno. Njihovi su domovi gmizali čak i uz padinu planine, i što su
više gradili veći je broj ljudi nedostajao kada bi sunce izašlo. Naposljetku su odlučili da bi bilo bolje da
jednostavno odu, budući da su ponekad krajičkom oka viđene stvari u mraku koje nitko nije mogao povoljno
protumačiti; pa su se na kraju svi oni spustili dolje do mora i nastanili u Bahami, naseljavajući vrlo staru
četvrt gdje su učili svoje sinove starom zanatu liko-stvaranja koji i do dana današnjega živi. Od te je djece
prognanih brđana Carter čuo najbolje pripovijesti o Ngraneku kada je milio kroz Baharnine drevne taverne.
Cijelo se to vrijeme golema koščata strana Ngraneka nazirala sve viša i viša kako joj se Carter približavao.
Bilo je raštrkanog drveća na nižim padinama i oronulog žbunja iznad njih, i tada je odvratna gola stijena
iskrsnula kao zli duh ravno u nebo, da bi se miješala s mrazom i vječnim ledom. Carter je mogao vidjeti pukotine i
neravnine toga tmurnoga kamena, i nije se obradovao namjeri da se na njega popne. Na mjestima je bilo
krutih tokova lave, i hrpe poroznog kamena magme koje su bile razbacane po padinama i rubovima stijena.
Prije devedeset eona, prije nego su čak i bogovi plesali na njenom šiljatom vrhu, planina je govorila ognjem i
rikala glasovima unutarnjih grmljavina. Sada se dizala u vis sva tiha i zlokobna, noseći na skrivenoj strani onu
tajnovitu divovsku sliku o kojoj je glasina govorila. I bilo je pećina na toj planini, koje bi mogle biti prazne i
same sa starim mrakom, ili bi mogle - ako legenda govori istinu - sadržavati užase oblika o kojem se ne nagađa.
Tlo se nakosilo prema gore prema podnožju Ngraneka, oskudno prekrivenog hrastovima bez kore i
pepeljastim drvećem, i posutog komadima stijena, lave, i drevnih ugaraka. Bilo je pougljenjenih žarišta
mnogih kampova, gdje su sakupljači lave imali naviku zastati, i nekoliko bezobraznih oltara koje su sagradili
da bi se umilili Velikima ili da bi odbili ono o čemu su sanjali na Ngranekovim visokim prijevojima i
labirintskim pećinama. Navečer je Carter dosegnuo najdalju gomilu žarišta i logorovao preko noći, privezavši
svoju zebru za mlado drvo i omotavši se dobro u pokrivače prije nego je zaspao. I kroz cijelu je noć vunit
zavijao u daljini s obale nekakve skrivene bare, ali Carter se nije bojao toga amfibijskog užasa, pošto mu je bilo
sa sigurnošću rečeno da se nijedan od njih ne usudi niti prići padini Ngraneka.
U bistrome jutarnjem suncu Carter je započeo dug uspon, vodivši svoju zebru koliko je daleko ta korisna
zvijer mogla ići, ali ju je zavezao za kržljavo pepeljasto drvo kada je tlo oskudne šume postalo prestrmo.
Nadalje se verao sam; najprije kroz šumu sa svojim ruševinama starih sela na zaraslim čistinama, a potom
preko čvrste trave gdje je tu i tamo raslo anemično žbunje. Zažalio je što se udaljio od drveća, budući da je
padina bila vrlo strmoglava i sve u svemu sasvim vrtoglava. Naposljetku je počeo raspoznavati sav seoski
krajolik koji se prostirao ispod njega gdje god bi pogledao; napuštene barake liko-stvaralaca, šumarke
smolastog drveća i logore onih koji skupljali smolu, šume gdje su se prizmatične magahe gnijezdile i pjevale,
čak i vrlo daleki nagovještaj obala Yatha i onih prijetećih drevnih ruševina čije je ime zaboravljeno. Našao je
da je najbolje da ne zvijera uokolo, i nastavio se penjati dok žbunovi nisu postali sasvim rijetki i često nije bilo
ničega osim čvrste trave za uhvatiti se.
Tada je tlo postalo oskudno, s velikim zakrpama golih stijena koje su nicale posvuda, i tu i tamo gnijezdo

13. 13
kondora u pukotini. Naposljetku nije bilo ničega osim gole stijene, koja da nije bila vrlo gruba i oštećena
vremenskim prilikama, jedva bi se mogao popeti dalje. Grumeni, izbočine, i vrhunci su, međutim, puno
pomogli; i bodrilo ga je povremeno vidjeti znak nekog sakupljača lave urezanog nespretno u trošan kamen, i
znajući da su dobronamjerna ljudska stvorenja bila tamo prije njega. Iznad određene visine prisutnost
čovjeka je nadalje prikazivana uporištima za ruke i noge usječene tamo gdje su bile potrebne, i malim
kamenolomima i iskopinama gdje su neka odabrana žila ili tok lave bili pronađeni. Na jednome je mjestu uska
izbočina bila umjetno isjeckana prema posebno bogatoj naslagi krajnje desno od glavne linije uspona.
Jednom ili dvaput se Carter usudio pogledati uokolo, i ostao je gotovo zapanjen prostranstvom pejzaža dolje.
Cijeli je otok između njega i obale ležao otvoren njegovom pogledu, s Bahaminim kamenim terasama i dimom
svojih dimnjaka mističnima u daljini. I iza toga bezgranično Južno more sa svim svojim čudnovatim tajnama.
Do ove točke je bilo mnogo vijuganja po planini, tako da je daljnja i izrezbarena strana i dalje bila
skrivena. Carter je sada vidio izbočinu koja ide nagore i nalijevo koja se činila da slijedi put koji je želio, i ovim
je smjerom krenuo u nadi da bi se mogao pokazati neprekinutim. Poslije desetak minuta je uvidio da uistinu
nije slijepa ulica, ali da put ide strmo u luku koji bi ga, osim ako iznenada nije prekinut ili skrenut, doveo
nakon par sati penjanja do te nepoznate južne padine koja motri puste litice i odvratnu dolinu lave. Kako je
nova zemlja došla u vidokrug ispod njega vidio je da je sumornija i divljija od onih zemalja prema moru koje je
proputovao. Strana planine je, također, bila ponešto drugačija; bila je izbušena čudnovatim pukotinama i
pećinama kakvih nije bilo na ravnijoj trasi koju je napustio. Neke od njih su bile iznad njega a neke ispod
njega, sve s otvorima na potpuno okomitim liticama i u potpunosti nedohvatljive čovječjim nogama. Zrak je
sada bio vrlo hladan, ali je toliko bio težak uspon da mu nije smetalo. Samo mu je sve veća rijetkost smetala, i
pomisli da je možda upravo to razlog koji je okretao glave drugih putnika i uzbudio one apsurdne priče o
noćnim avetima kojima bi objasnili gubitke takvih planinara koji su pali s ovih opasnih staza. Nije bio previše
impresioniran pričama putnika, ali je imao dobru zakrivljenu sablju za slučaj nekakve nevolje. Sve druge misli
su nestale u želji da vidi to isklesano lice koje bi ga moglo navesti na put bogova na vrhuncima neznanog Kadatha.
Konačno, u strahovitoj hladnoći gornjega svemira, došao je sasvim uokolo do skrivene strane Ngraneka i
vidio je u beskonačnim procijepima ispod sebe manje litice i sterilne ponore lave koji su označavali stari gnjev
Velikih. Otkrilo se, također, golemo prostranstvo zemlje prema jugu; ali bila je to pustinjska zemlja bez lijepih
polja ili dimnjaka koliba, i činilo se da joj nema kraja. Ni tračak mora nije bio vidljiv na ovu stranu, jer Oriab je
golem otok. Velike crne pećine i čudne pukotine su i dalje bile brojne na sasvim okomitim liticama, ali nijedna
od njih nije bila dostupna penjaču. Sada se nazirala visoko gore, velika isturena masa koja je priječila pogled
prema gore, i Carter je na trenutak bio potresen sumnjom ako se pokaže neprohodnom. Balansirajući u
vjetrovitoj nesigurnosti kilometrima iznad podnožja, samo sa svemirom i smrću na jednoj strani i sa skliskim
zidovima stijene na drugoj, spoznao je na trenutak strah koji tjera ljude da izbjegavaju Ngranekovu skrivenu
stranu. Nije se mogao okrenuti, ipak je sunce već bilo nisko. Ako ne postoji put naviše, noć će ga naći tamo
šćućurenog, a zora ga neće pronaći uopće.
Ali postojao je put, i uočio ga je ni trenutka prerano. Samo je vrlo stručan sanjar mogao iskoristiti ta
neprimjetna uporišta za noge, a Carteru su bila dovoljna. Savladavši stijenu koja visi prema van, pronašao je
iznad padinu mnogo lakše nego onu ispod, postoje otapanje velikoga ledenjaka ostavilo darežljiv prostor s
ilovačom i izbočenjima. Prema lijevo je bezdan padao ravno od neslućenih visina do nepoznatih dubina, s
mračnim ustima pećine iznad njega taman izvan dosega. Drugdje se, međutim, planina nakrivila snažno
unatrag, i čak mu dala prostora da se prisloni i odmori.
Osjetio je u hladnoći da mora biti blizu snježne granice, i pogleda gore da vidi kakvi bi blistajući vrhunci
mogli sjati na tome kasnome rumenome sunčevom svjetlu. Zasigurno, bilo je snijega nebrojeno tisuća metara
više, a ispod njega velika isturena vrlet poput one na koju se upravo popeo, viseći ondje zauvijek u
bezobraznom obrisu. I kada je vidio tu liticu zadihao se i povikao iz svega glasa, i uhvatio se za nazubljenu
stijenu u strahopoštovanju, jer divovska izbočina nije stajala onako kako ju je Zemljina zora oblikovala, već joj
je odbljesak bio crven i čudesan u zalasku sunca s isklesanim i ispoliranim obrisima boga.
Surovo i strahovito je sjalo to lice koje je zalazak sunca zapalio vatrom. Koliko je bilo ogromno nijedan um
ne može nikada izmjeriti, ali je Carter toga trena znao da ga čovječji sin nikada ne bi mogao napraviti. Bio je to
bog isklesan rukama bogova, i gledao je nadolje oholo i veličanstveno na tragača. Glasina je rekla da je čudno i
da nema mjesta zabludi, i Carter vidje da je uistinu tako; jer te duge uske oči i uši s dugim ušnim školjkama, i
taj tanak nos i šiljata brada, sve govori o rasi koja nije ljudska već božanska.
Prilijepio se ustrašen u tom uzvišenom i opasnom gnijezdu grabljivica, iako je to ono što je očekivao i
došao noću, jer ima više u božanskom licu od čuđenja koje predviđanje može izreći, i kada je to lice
prostranije od golemoga hrama i kada ga se promatra kako gleda nadolje u zalazak sunca u tajnovitim
tišinima toga gornjega svijeta iz čije je tamne lava bilo božanski isječeno u davninama, čuđenje je toliko
snažno da mu nitko ne može pobjeći.
Ovdje je, također, bilo dodatno čuđenje prepoznavanja; jer iako je namjeravao pretražiti cijelu Zemlju
snova za onima koji nose sličnost s ovim licem koje ih može označiti božjom djecom, sada je znao da to ne

14. 14
mora napraviti. Zasigurno, golemo lice isklesano na toj planini nije bilo nikakve čudne vrste, već su takvi
rođaci oni koje je viđao često u tavernama morske luke Celephais koja leži u zemlji Ooth-Nargai iza Tanarskih
brda i kojom vlada onaj kralj Kuranes kojega je Carter jednom poznavao u budnome životu. Svake godine
mornari s takvim licem dolaze na mračnim brodovima sa sjevera trgovati svoj oniks za rezbareni žad i
predeno zlato i Celephaisove malene crvene ptice pjevice, i bilo je jasno da ti ne mogu biti nijedni drugi do
dvoranski bogovi koje je tražio. Tamo gdje obitavaju, mora blizu ležati hladna pustoš, a unutar nje neznani
Kadath i njegov dvorac od oniksa za Velike. Tako u Celephais mora poći, daleko od otoka Oriaba, i u takve
krajeve koji će ga vratiti u Dylath-Leen i uz Skai do mosta pokraj Nira, i ponovo u začaranu šumu zoogova,
gdje će put skrenuti na sjever kroz zemlje vrtova pokraj Oukranosa do pozlaćenih vrhova tornjeva Thrana,
gdje možda nađe galiju usmjerenu preko Cerenarskoga mora.
Ali sumrak je sada bio debeo, a golemo isklesano liceje gledalo nadolje još surovije u sjeni. Smještenog na
toj izbočini je noć pronašla tragača, a u crnilu nije mogao ići niti dolje niti gore, nego samo ostati na mjestu i
skutriti se i drhturiti na tome uskome mjestu dok dan ne dođe, moleći se da ostane budan da ne bi zaspavši
olabavio svoje držanje i poslao se dolje niz vrtoglave kilometre zraka do litica i oštrih stijena odvratne doline.
Izašle su zvijezde, ali osim njih bilo je samo crno ništavilo u njegovim očima; ništavilo u savezu sa smrću,
protiv čijeg zova ne bi mogao učiniti ništa više od prilijepljivanja uz stijenu i savinuti se unatrag od nevidljivog
ruba. Posljednja zemaljska stvar koju je vidio u sutonu je bio kondor koji se vinuo blizu ponora ka zapadu
pored njega, i strelovito je vrišteći odletio kada je došao blizu pećine čija su usta zijevala tik izvan dosega.
Odjednom, bez upozorenja, zvuk u tmini; Carter osjeti kako mu zakrivljenu sablju iz remena krišom
izvlači nekakva neviđena ruka. Tada ju je začuo kako zvekeće po stijenama dolje. I između njega i Mliječnoga
puta je mislio da je vidio sasvim strahovit obris nečega nezdravo tankoga i rogatoga i repatoga i sa šišmišjim
krilima. Druge su stvari, također, počele zaklanjati skupine zvijezda zapadno od njega, kao da je jato nejasnih
entiteta lamatalo u gustim formacijama i u tišini izvan te nedostupne pećine na licu bezdana. Tada ga je nešto
poput hladne gumenaste ruke zgrabilo za vrat a nešto drugo zgrabilo za noge, i podignut je bezobzirno i
zavitlan u svemir. Još minuta i zvijezde su nestale, i Carter je znao da su ga ugrabile noćne aveti.
Odnijele su ga bez daha u onu pećinu na strani litice i dalje kroz monstruozne labirinte. Kada se opirao,
kao što je u početku radio instinktivno, škakljale su ga bez zadrške. Same po sebi nisu proizvodile niti zvuka,
čak su i njihova membranska krila bila tiha. Bile su užasno hladne i vlažne i skliske, a njihove šape su gnječile
gnjusno. Ubrzo su se odvratno strmoglavili dolje kroz nezamislive bezdane sred vrtložećih i vrtoglavih naleta
mučno vlažnog zraka grobnice; i Carter osjeti da su hitali prema krajnjem vrtlogu vriske i demonskog ludila.
Vrištao je opet i opet, ali kada god bi to napravio crne bi ga šape škakljale s još većom vještinom. Tada je vidio
neku vrstu sive fosforescencije uokolo, i naslutio da dolaze čak do onoga unutarnjeg svijeta podzemne strave
0 kojem mutne legende govore, i koji je osvijetljen samo blijedim smrt-ognjem zbog kojeg zaudaraju jezovit
zrak i iskonske izmaglice u jamama Zemljine jezgre.
Konačno je daleko ispod sebe vidio blijede linije sivih i zlosutnih vrhunaca za koje je znao da moraju biti
opjevani vrhovi Throka. Grozni i zlokobni su stajali u ukletom krugu bez sunca i vječitih dubina, viši nego što
čovjek može pojmiti, čuvaju užasne doline gdje dholovi odvratno pužu i riju jazbine. Ali je Carter radije gledao
njih nego u svoje zarobljivače, koji su uistinu bile šokantne i sirove crne stvari s glatkim, masnim površinama
slično kitovima, neugodni rogovi koji su zavinuti prema unutra jedan prema drugom, šišmišja krila čije
klepetanje nije odavalo zvuka, ružne grabljive šape, i bodljikavi repovi koji udaraju nepotrebno i nemirno. I
najgore od svega, nisu nikada govorile ili se smijale, i nikada se nisu smješkale jer nisu uopće imale lica s
kojima bi se osmijehivale, samo sugestivne praznine gdje bi lice trebalo biti. Sve što su ikada radile su čvrsto
držale i letjele i škakljale; to je bio život noćnih aveti.
Kako je družina letjela niže, vrhovi Throka su rasli sivi i uzdizali se na sve strane, i moglo se jasno vidjeti
da ništa ne živi na tom oporom i impresivnom granitu beskrajnog sumraka. Na čvrstim nižim razinama smrt-
ognji su ugasnuli, i osoba bi se susrela samo s iskonskim crnilom praznine izuzev visina gdje su tanki vrhovi
stajali kao zlodusi. Uskoro su vrhovi bili vrlo daleko, i uokolo nije bilo ničega osim snažnih brzih vjetrova s
vlagom najdubljih špilja u njima. Tada su na kraju noćne aveti sletjele na pod neviđenih stvari koje su se
doimale kao slojevi kostiju, i ostavile Cartera sasvim samoga u toj crnoj dolini. Dovesti ga ondje je bila
dužnost noćnih aveti koje čuvaju Ngranek i pošto su to učinile, otklepetale su u tišini. Kada je Carter pokušao
pratiti njihov let otkrio je da to ne može, jer su čak i vrhovi Throka izblijedjeli iz vidokruga. Nije bilo nigdje
ničega osim crnine i strave i tišine i kostiju.
Sada je Carter znao iz pouzdanog izvora da je bio u udolini Pnoth, gdje pužu i jazbine riju ogromni
dholovi, ali nije znao što očekivati, jer nitko nikada nije vidio dhola niti čak nagađao kakva bi to stvar mogla
biti. Dholovi su poznati samo u maglovitoj glasini, po šuškanju koje proizvode između planina kostiju i po
ljigavom dodiru koji imaju kada vijugaju pored jedne. Ne mogu biti viđeni jer pužu samo u mraku. Carter nije
htio susresti dhola, pa je osluškivao pažljivo za bilo kakvim zvukom u nepoznatim dubinama kostiju oko
njega. Čak je i na ovome strašnome mjestu imao plan i cilj, jer šapati Pnotha nisu bili nepoznati nekome s
kime je mnogo pričao u starim danima. Ukratko, činilo se vrlo moguće da je ovo mjesto gdje svi zlodusi
budnoga svijeta bacaju otpatke svojih gozbi, i kada bi samo imao dobre sreće, mogao bi nabasati na tu moćnu

15. 15
vrlet višu čak i od Throkovih vrhova koji označuju rub njihove domene. Kiše kostiju će mu reći gdje da traži, i
jednom kada je pronađe zazvat će zloduha da mu spusti ljestve jer iako je čudno reći, imao je vrlo jedinstvenu
povezanost s tim stravičnim stvorenjima.
Čovjek kojega je znao u Bostonu - slikar čudnih slikarija s tajnim ateljeom u drevnoj i bezbožnoj uličici
blizu groblja - se zaista sprijateljio sa zlodusima koji su ga naučili da razumije jednostavnije dijelove njihova
odvratnog mipanja9 i slatkorječivosti. Taj je čovjek naposljetku isčeznuo, i Carter nije bio siguran bi li ga
mogao pronaći sada, i iskoristiti po prvi puta u Zemlji snova onaj daleki engleski njegova mutnoga budnoga
života. U svakom slučaju, osjećao je da bi mogao uvjeriti zloduha da ga izvede izvan Pnotha; a bilo bi bolje
susresti zloduha, kojega se može vidjeti, nego dhola, kojega se ne može vidjeti.
Tako je Carter hodao po mraku, i trčao kada bi pomislio da čuje nešto među kostima ispod nogu. Jednom
je udario u kamenitu padinu, i znao je da to mora biti podnožje jednog od Throkovih vrhova. Tada je konačno
čuo monstruozno čegrtanje i kloparanje koje je dopiralo visoko iz zraka, i postao je siguran da je došao blizu
vrleti zloduha. Nije bio siguran da bi ga se moglo čuti iz ove udoline kilometrima niže, ali je shvatio da
unutarnji svijet ima čudnovate zakone. Dok je promišljao, pogodila ga je leteća kost toliko teška da je morala
biti lubanja, i stoga pošto je uvidio svoju blizinu od sudbonosne vrleti odaslao je u zrak najbolje što je mogao
onaj mipajući uzvik koji jest zloduhov zov.
Zvuk putuje polako, pa je prošlo neko vrijeme prije nego je čuo slatkorječivost da mu odgovara. Ali je
konačno došla, i ubrzo zatim mu je rečeno da će biti spuštene ljestve od užeta. Čekanje da se to dogodi je bilo
vrlo napeto, pošto nije znao što je moglo biti uskomešano među onim kostima njegovim vikanjem. Uistinu,
nije puno prošlo prije nego je zaista čuo natruhu šuškanja nešto dalje. Kako je ovo promišljeno prilazilo,
postajalo mu je sve više i više neugodno; jer se nije želio udaljiti od mjesta gdje će doći ljestve. Konačno je
napetost porasla gotovo do nepodnošljivosti, i baš je krenuo panično bježati kada je udarac nečega blizu svježe
nasipanim kostima odvuklo njegovu pažnju od drugoga zvuka. Bile su to ljestve, i poslije minute pipanja imao
ih je zategnute u rukama. Ali drugi zvuk nije prestao, i pratio ga je čak i dok se penjao. Popeo se punih dva
metra od tla kada je čegrtanje ispod raslo nedvosmisleno, i bio je dobrih tri metra u zraku kada je nešto
odozdo zanjihalo ljestve. Na visini koja je morala biti šest ili sedam metara osjetio je da ga je po cijeloj strani
očešalo nešto velike skliske duljine što je raslo naizmjenice konveksno i konkavno s vijuganjem i od tada se
penjao u očaju da pobjegne neizdrživom priljubljivanju njuške toga gnjusnoga i preuhranjenoga dhola čiji
oblik nijedan čovjek ne može vidjeti.
Satima se penjao bolnim i žuljevitim rukama, vidjevši ponovo sivi smrt-oganj i Throkove neugodne
vrhunce. Naposljetku je razabrao iznad sebe ocrtani rub goleme vrleti zloduha, čiju okomitu stranu nije
mogao ugledati; i satima poslije je vidio čudno lice kako pilji preko ruba kao što vodoriga pilji preko ograde
Notre Damea. To ga je natjeralo da gotovo ispusti ljestve zbog nesvjestice, ali tren poslije ponovo je bio svoj;
jer ga je njegov iščeznuli prijatelj Richard Pickman jednom upoznao sa zloduhom, i poznavao je dobro njihova
pseća lica i obješeno držanje i samo njima svojstvenu neprepričljvu fizičku značajku. Uspostavio je kontrolu
ned sobom kada ga je ta odvratna stvar povukla van iz vrtoglave praznine preko ruba vrleti, i nije zavrištao na
djelomično probavljene otpatke nabacane na jednoj strani ili na čučeće krugove zloduha koji glodaju i
znatiželjno promatraju.
Sada je bio na slabo osvijetljenoj ravnici čija su jedina topografska obilježja bila veliko kamenje i ulazi u
jazbine. Zlodusi su ga općenito poštovali, iako ga je jedan pokušao uštipnuti dok je nekoliko drugih buljilo u
njegovu mršavost špekulirajući. Kroz strpljivu je slatkorječivost propitkivao o svome iščezlome prijatelju, i
otkrio da je postao svojevrsni istaknuti zloduh u bezdanima bliže budnome svijetu. Zelenkasti postariji zloduh
se ponudio da ga sprovede do Pickmanovog sadašnjeg staništa, i tako je unatoč urođenom prijeziru slijedio
stvorenje u prostranu jazbinu i puzao za njim satima u crnilu bujne plijesni. Izbili su na sumračnoj ravnici
posutoj osamljenim ostacima Zemlje - stari nadgrobni spomenici, slomljene urne, i groteskni odlomci
spomenika - i Carter shvati s ponešto emocija da je vjerojatno bliže budnome svijetu nego u bilo kojem
drugom trenutku od kako se spustio niz sedam stotina stepenica iz pećine plamena do Vratiju dubljeg
drijemeža.
Ondje, na nadgrobnom spomeniku iz 1768. ukradenom s groblja Granary Burying Ground u Bostonu,
sjedio je zloduh koji je nekoć bio umjetnik Richard Upton Pickman. Bio je gol i gumenast, i poprimio je toliko
fizionomije zloduha da je njegovo ljudsko porijeklo već bilo neprimjetljivo. Ali i dalje se sjećao malo
engleskoga, i bio je u stanju razgovarati s Carterom roktajima i jednosložnim riječima, pomagavši se tu i tamo
slatkorječivošću zloduha. Kada je saznao da Carter želi doći do začarane šume i od tamo do grada Celephaisa u
zemlji Ooth-Nargai s onu strane Tanarskih brda, doimao se prilično dvojbeno; jer ovi zlodusi budnoga svijeta
nemaju posla na grobljima gornje Zemlje snova (ostavljajući to crvenonogim vampovima koji se kote u
mrtvim gradovima), i mnoge se stvari ispriječavaju između njihova zaljeva i začarane šume, uključujući
9 meeping - riječ u situacijama kada se želi proizvesti zvuk kojim se zapravo ništa konkretno ne želi reći, iz
niza razlog taj je način komuniciranja bio vrlo popularan u školama Sjeverne Amerike

16. 16
strahovito kraljevstvo gugova.
Gugovi, dlakavi i divovski, su nekoć položili kamene krugove u toj šumi i prinosili čudne žrtve Drugim
bogovima i gmižućem kaosu Nyarlathotepu, dok jedne noći jedna njihova grozota nije doprijela do ušiju
zemaljskih bogova i bili su protjerani u podzemne pećine. Samo golema skrivena kamena vrata sa željeznim
prstenom spajaju bezdan zemaljskih zloduha sa začaranom šumom, a ta se gugovi boje otvoriti zbog
prokletstva. Da bi smrtni sanjar mogao proputovati njihovo kraljevstvo pećina i izaći kroz ta vrata je
nezamislivo; jer su smrtni sanjari prije bili njihova hrana, i čuvaju legende o ukusnosti takvih sanjara iako je
protjerivanje ograničilo njihovu prehranu na ghastove, ona odbojna bića koja umiru na svjetlu, i koja žive
ispod svodova Zina i skaču na dugim košutinim nogama poput klokana.
Tako je zloduh koji je bio Pickman savjetovao Cartera ili da napusti bezdan kod Sarkomanda, napuštenoga
grada u dolini ispod Lenga gdje crno dušično stepenište koje čuvaju krilati diarotni lavovi vodi dolje iz Zemlje
snova do nižih zaljeva, ili da se vrati kroz crkveno groblje u budni svijet i započne potragu ispočetka niz
sedamdeset stepenica laganog drijemeža do pećine plamena i niz sedam stotina stepenica do Vratiju dubljeg
drijemeža i do začarane šume. Ovo, naime, nije odgovaralo tragaču; jer nije znao ništa o putu od Lenga do
Ooth-Nargaie, i također je oklijevao da se probudi da ne bi zaboravio sve što je do sada stekao u ovome snu. Bilo je
pogubno za njegovu potragu da zaboravi značaj i božanska lica onih pomoraca sa sjevera koji trguju oniksom
u Celephaisu, i koji, kao sinovi bogova, moraju pokazati put prema hladnoj pustoši i Kadathu gdje obitavaju Veliki.
Poslije mnogo uvjeravanja zloduh je pristao voditi svojeg gosta unutar velikog zida kraljevstva gugova.
Postojali su mali izgledi da bi se Carter mogao iskrasti kroz to sumračno kraljevstvo kružnih kamenih kula u
vrijeme kada će se svi divovi prežderati i hrkati unutra, i doprijeti do središnje kule sa znakom Kotha na
njemu, koja ima stepenice koje vode gore do onih kamenih skrivenih vratiju u začaranoj šumi. Pickman je čak
pristao posuditi tri zloduha da pomognu s polugom nadgrobnog spomenika u podizanju kamenih vrata, jer
zloduha se gugovi ponešto boje, i često bježe sa svojih vlastitih kolosalnih groblja kada ih vide da se tamo goste.
Također je savjetovao Cartera da se preruši kao zloduh; obrijavši bradu kojoj je dopustio da naraste (jer je
zlodusi nemaju), valjajući se gol u plijesni da dobije točnu teksturu, i hodajući odmjerenim hodom
uobičajenim obješenjačkim načinom, sa svojom odjećom u zavežljaju kao da je odabrani zalogaj iz grobnice.
Dosegnuti će grad gugova - koji je velik kao i cijelo kraljevstvo - kroz prikladne jazbine, izranjajući na groblju
nedaleko od Kule Kotha koja krije stepenice. Moraju se čuvati, međutim, velike pećine blizu groblja; jer to su
usta svodova Zina, i osvetoljubivi ghastovi uvijek budno i ubojito paze na one stanovnike višeg bezdana koji ih
love i vrebaju. Ghastovi pokušavaju izaći kada gugovi spavaju i napadaju zloduhe spremno kao i gugove, jer ih
ne znaju razlikovati. Vrlo su primitivni, i jedu jedni druge. Gugovi imaju stražara na tjesnacu unutar svodova
Zina, ali on je često pospan i ponekad ga zaskoči banda ghastova. Iako ghastovi ne mogu živjeti na pravome
svjetlu, mogu izdržati na sivom sumraku bezdana satima.
Tako je na kraju Carter puzao kroz beskrajne jazbine s tri na pomoć spremna zloduha noseći ploču
nadgrobnog spomenika por. Nepemiaha Derbyja, umrlog 1719., s groblja Charter Street Burying Ground u
Salemu. Kada su ponovo izašli na otvoreni sumrak bili su u šumi prostranih monolita obraslih lišajem koji su
sezali visoko gotovo koliko je oko moglo vidjeti i tvorili su skromne nadgrobne spomenike gugova. Na desno
od rupe iz koje su izmigoljili, vidljiv kroz redove monolita, bio je izvanredan pogled na kiklopske okrugle kule
koje su rasle bez kraja u sivi zrak unutarnje Zemlje. To je bio veliki grad gugova, čije su vratnice deset metara
visoke. Zlodusi često dolaze ovdje, jer će pokopani gug hraniti zajednicu gotovo godinu dana, čak i s dodatnim
rizikom bolje je kopati za gugovima nego se zamarati s grobovima ljudi. Carter je sada shvaćao povremene
divovske kosti koje je osjećao ispod sebe u udolini Pnotha.
Ravno naprijed, odmah izvan groblja, rasla je sasvim okomita litica u čijem je podnožju neizmjerna i
prijeteća pećina zijevala. Za ovo su zlodusi rekli Carteru da izbjegava koliko je god moguće, jer je to bio ulaz u
bezbožne svodove Zina gdje gugovi love ghastove u tmini. I zaista, to je upozorenje ubrzo bilo jako dobro
opravdano; na trenutak je zloduh počeo puzati prema kulama da vidi je li vrijeme počinka gugova bilo točno
predviđeno, zasvijetlio je u sumornim ustima one ogromne pećine prvo jedan par žućkasto-crvenih očiju pa
još jedan, podrazumijevajući da gugovi imaju stražara manje, i da ghastovi uistinu imaju izvrsno izoštren
njuh. Pa se zloduh vratio u jazbinu i pokazao rukama svojim suputnicima da budu tiho. Bilo je najbolje
ostaviti ghastove na miru, a bila je i mogućnost da bi se uskoro mogli povući, pošto moraju naravno biti
prilično umorni poslije svladavanja gugovskog stražara ispod crnih svodova. Tren poslije nešto veličine malog
konja je doskočilo van na sivi sumrak, i Carteru je pozlilo od pogleda na tu krastavu i nezdravu zvijer, čije je
lice toliko čudnovato ljudsko unatoč nedostatku nosa, čela, i ostalih bitnih pojedinosti.
Trenutačno su tri ostala ghasta iskočila van da se pridruže svome drugu, i zloduh tiho slatkorječivo reče
Carteru da je njihov nedostatak rana iz bitke bio loš znak. To je pokazivalo da se uopće nisu borili s gugovskim
stražarom, nego su jedva kliznuli pokraj njega dok je spavao, tako da su njihova snaga i divljaštvo bili
nenarušeni i ostati će tako dok ne nađu žrtvu i ne riješe je se. Bilo je vrlo neugodno vidjeti te prljave i
neproporcionalne životinje kojih je uskoro bilo oko petnaestak, ritajući se uokolo i skakajući svojim
klokanskim skokovima u sivom sumraku gdje su se uzdizale divovske kule i monoliti, ali bilo je još neugodnije

17. 17
kada su razgovarah međusobno grlenim kašljanjem ghastova. A ipak, koliko god bili užasni, nisu bili užasni
koliko je bilo ono što je sada izašlo iza njih iz pećine uznemirujuće nenadano.
Bila je to šapa, punog metra poprijeko, opremljena zastrašujućim kandžama. Nakon nje je izašla još jedna
šapa, a poslije toga velika crno-krznena ruka za koju su obje šape bile spojene kratkim podlakticama. Tada su
se zacaklila dva ružičasta oka, i glava probuđenoga gugovskog stražara, velika kao bačva, se doljuljala u
vidokrug. Oči su stršale pet centimetara sa svake strane, zasjenjene koštanim izraslinama obraslim grubim
dlakama. Ali glava je bila najužasnija zbog ustiju. Ta usta su imala ogromne žute očnjake koji su se nizali od
vrha do dna glave, otvarajući se okomito umjesto vodoravno.
Ali prije nego je taj nesretni gug uspio izroniti iz pećine i uspraviti se do svojih punih šest metara,
osvetoljubivi ghastovi su bili na njemu. Carter se pobojao na trenutak da će oglasiti uzbunu i uzbuditi sav svoj
narod, dok mu zloduh nije tiho slatkorječivo rekao da gugovi nemaju glasa nego razgovaraju koristeći izraze
lica. Bitka koja je tada uslijedila je bila zaista zastrašujuća. Sa svih su strana otrovni ghastovi grozničavo navrli
na tromoga guga, otkidajući i derući svojim njuškama, i razvaljujući ubojito svojim tvrdim šiljatim kopitima.
Cijelo su vrijeme uzbuđeno kašljali, vrištali kada bi ogromna vertiklana usta guga povremeno zagrizla u
jednog njihovog pripadnika, tako da bi buka borbe sigurno probudila uspavani grad da nije načimanje čuvara
počelo premještati akciju dublje i dublje unutar pećine. Kako god bilo, metež se uskoro sasvim povukao iz vida
u crnilo, samo s pokojim zlim odjekom da obilježi da još nije gotovo.
Tada je najoprezniji od zloduha dao znak svima da krenu dalje, i Carter je slijedio trojicu odmjerenoga
hoda izvan šume monolita i u mračne gadne ulice toga užasnoga grada čije su se okrugle kule kiklopskog
kamenja vinule u vis izvan pogleda. Tiho su vrludali preko tih grubih kamenih pločnika, osluškujući s
gađenjem grozno prigušeno frktanje s velikih crnih dovrataka koji su označavali drijemanje gugova. Zabrinuti
zbog kraja vremena za odmaranje, zlodusi su nametnuli ponešto ubrzani korak, ali niti tako putovanje nije
bilo kratko, jer su udaljenosti u tome gradu divova vrlo velike. Konačno su, ipak, došli do donekle otvorenog
prostora ispred kule čak prostranije od ostalih, iznad čijeg je kolosalnog dovratka bio uglavljen monstruozan
simbol u bareljefu koji bi natjerao čovjeka da ga prođe jeza bez da zna njegovo značenje. To je bila središnja
kula sa znakom Kotha, i unutra one goleme kamene stepenice jedva vidljive u sutonu su bile početak velikoga
stepeništa koji vodi u gornju Zemlju snova i začaranu šumu.
Tako je počeo uspon beskrajne dužine u posvemašnje crnilo, koji je bio skoro nemoguć zbog monstruozne
veličine stepenica, koje su napravili gugovi, i koje su stoga bile skoro metar visoke. O njihovom broju Carter
nije mogao donijeti točnu procjenu, jer se ubrzo toliko potrošio da su mu neumorni i savitljivi zlodusi bili
primorani pomoći. Cijelim je beskonačnim usponom vrebala opasnost otkrivanja i progona, jer iako se
nijedan gug ne usudi podignuti kamena vrata prema šumi zbog prokletstva Velikih, nema takvih zabrana koje
su se ticale kule ili stepenica, a odbjegle ghastove često hvataju, čak do samoga vrha. Toliko su oštre uši
gugova, da bi se gole noge i ruke penjača mogle spremno čuti kada se grad probudi i naravno da bi onda
trebalo sasvim malo vremena za dugokorake divove, naviknute izlovljavanjem ghastova ispod svodova Zina da
vide bez svjetla, i da preteknu njihov manji i sporiji plijen na tim kiklopskim stepenicama. Bilo je vrlo
obeshrabrujuće razmišljati kako se tihi progoneći gugovi uopće ne bi čuli, ali bi se stvorili vrlo nenadano i
šokantno u tmini oko penjača. Niti se na tradicionalni strah gugova prema zlodusima ne bi mogli osloniti na
tome naročitome mjestu gdje prednosti leže toliko na strani gugova. Bilo je također nešto opasnosti od
tajanstvenih i otrovnih ghastova, koji su često skakali na kulu za vrijeme ure gugovskog sna. Ako bi gugovi
duže spavali, a ghastovi se ubrzo vratili od svoga čina u pećini, miris penjača bi lagano mogle pokupiti te
gnjusne i pakosne stvari. U tom bi slučaju bilo gotovo bolje da ih pojede jedan gug.
Tada, poslije eona uspinjanja, do njih je dopro kašalj odozgo iz mraka i stvari su zaokrenule vrlo opasnim
i neočekivanim smjerom.
Bilo je jasno da je ghast, ili možda čak više njih, zalutao na tu kulu prije dolaska Cartera i njegovih vodiča;
i bilo je jednako jasno da je ova opasnost vrlo blizu. Poslije sekunde bez disanja vodeći je zloduh gurnuo
Cartera uza zid i organizirao svoje srodnike na najbolji mogući način, sa starom pločom nadgrobnoga
spomenika podignutom za porazan udarac kada god bi neprijatelj mogao doći u vidokrug. Zlodusi mogu
vidjeti u mraku, pa družini nije bilo toliko loše kao što bi bilo Carteru da je sam. U drugom trenutku je
kloparanje kopita otkrilo spuštajuće skakanje barem jedne zvijeri, a zlodusi noseći ploču namjeste svoje
oružje za udarac očajnika. Uskoro su dva žućkasto-crvena oka bljesnula, a zadihanost ghasta je postala čujna
iznad kloparanja. Kako je doskočio na stepenicu iznad zloduha, zavitlali su drevni nadgrobni spomenik s
čudesnom silinom, tako da se čuo samo hroptaj i zvuk gušenja prije nego se žrtva srušila u nezdravu hrpu.
Činilo se da je bila samo ova jedna životinja, i poslije trenutka osluškivanja zlodusi potapšaju Cartera u znak
da ponovo krene. Kao i prije, bili su dužni pomoći mu i bilo mu je drago napustiti to mjesto pokolja gdje su
prostački ostaci ghasta ležali u neprirodnom položaju nevidljivi u tmini.
Naposljetku su zlodusi zaustavili svoga suputnika, i osjećajući ih iznad sebe, Carter je shvatio da su velika
kamena skrivena vrata konačno dosegnuta. Da se potpuno otvori tako golema stvar nikome nije ni palo na
pamet, nego su se zlodusi nadali da će ih uspjeti podići taman toliko da gurnu nadgrobni spomenik između

18. 18
kao potporanj, da dozvole Carteru da šmugne kroz pukotinu. Oni sami su planirali spuštanje natrag i povratak
kroz grad gugova, pošto je njihova neuhvatljivost velika, i nisu znali put preko kontinenta do avetinjskog
Sarkomanda sa svojim lavlje čuvanim vratima u bezdan.
Moćni su bili napori ta tri zloduha prema kamenim vratima iznad njih, i Carter je pomogao gurati sa svom
snagom koju je imao. Procijenili su da je rub tik do vrha stepenica pravi, i na njega su osovili svu silu svojih
zloglasno uhranjenih mišića. Poslije par trenutaka se pojavio tračak svjetlosti i Carter, kome je povjeren taj
zadatak, je gurnuo kraj starog nadgrobnog spomenika u otvor. Tada je uslijedilo moćno podizanje; ali je
napredak bio vrlo spor, i morali su se naravno vratiti u početni položaj svaki put kada ne bi uspjeli okrenuti
ploču i potporanj da se prolaz otvori.
Iznenada im se očaj povećao tisuću puta zvukom na stepenicama ispod njih. Bilo je to udaranje i
kloparanje ubijenog ghastovog kopitastog tijela dok se okretao dolje do nižih razina; ali od svih mogućih
razloga zašto se to tijelo pomicalo i okretalo, nijedan nije ni najmanje ulijevao povjerenje. Stoga, poznavajući
navike gugova, zlodusi su prionuli poslu s popriličnim gnjevom i u iznenađujuće kratkom roku su držali vrata
tako visoko da su ih mogli držati mimo dok Carter nije okrenuo ploču i ostavio izdašan otvor. Tada su pomogli
Carteru da se provuče, dopuštajući mu da im se popne na gumenasta ramena i zatim gurajući njegova stopala
dok se nije dočepao blagoslovljenog tla vanjskoga svijeta gornje Zemlje snova. Još sekunda i oni su se također
provukli, srušivši nadgrobni spomenik i zatvorivši velika skrivena vrata dok je dahtanje ispod postalo čujno.
Zbog prokletstva Velikih nijedan gug nikada ne smije izroniti kroz taj prolaz, pa je s dubokim olakšanjem i
željom za odmorom Carter tiho legao na debele groteskne gljive začarane šume dok su njegovi vodiči čučnuli
blizu u položaju u kojem se zlodusi odmaraju.
Čudna koliko je bila ta začarana šuma kroz koju je prošao tako davno, sada je ništa manje nego raj i užitak
poslije onih jazova koje je upravo napustio. Nigdje uokolo nije bilo živog stvora, jer su zoogovi u strahu
izbjegavali misteriozna vrata i Carter se smjesta posavjetovao sa svojim zlodusima o njihovom daljnjemu
putu. Na povratak kroz kulu se nisu više usudili, a budni ih svijet nije privlačio kada su saznali da moraju
proći pored svećenika Nashta i Kaman-Thaha u pećini plamena. Pa su naposljetku odlučili da se vrate kroz
Sarkomand i njegova vrata bezdana, iako kako naći put do tamo nisu znali. Carter se prisjetio da leži u dolini
ispod Lenga, i također se prisjetio da je susreo u Dylath-Leenu zlokobnog, škiljavog starog trgovca za kojeg se
govorilo da je trgovao na Lengu, stoga je savjetovao zlodusima da potraže Dylath-Leen, preko polja Nira i
prate rijeku Skai do njenog ušća. To su smjesta odlučili napraviti, i nisu gubili vrijeme na vucaranje, pošto je
sve deblji sumrak obećavao da ih čeka cijela noć za putovanje. I Carter se rukuje sa šapama tih odbojnih
zvijeri, zahvaljujući im na pomoći i poslavši svoju zahvalnost zvijeri koja je nekoć bila Pickman, ali nije si
mogao pomoći da ne ispusti uzdah zadovoljstva kada su otišli. Jer zloduh je zloduh, i u najboljem slučaju je
neugodan suputnik čovjeku. Poslije toga Carter potraži šumsko jezerce i očisti se od blata donje zemlje, poslije
čega je ponovo vratio na sebe odjeću koju je tako pažljivo nosio.
Sada je bila noć u toj štovanja vrijednoj šumi monstruoznog drveća, ali se zbog fosforescencije moglo
putovati lako kao po danu, zbog čega se Carter otputio na dobro poznatu stazu prema Celephaisu, u zemlji
Ooth-Nargai iza Tanarskih brda. I kako je napredovao pomislio je na zebru koju je ostavio privezanu za
pepeljasto drvo na Ngraneku na dalekome Oriabu prije toliko eona, i pitao se da li ju je koji od sakupljača lave
nahranio i oslobodio. I pitao se, također, da li će se ikada vratiti u Bahamu i platiti za zebru koja je bila ubijena
u noći u onim drevnim ruševinama pokraj Yathove obale, i bi li ga se stari vlasnik taverne sjetio. Takve su bile
misli koje su mu dolazile na zraku ponovno dosegnute gornje Zemlje snova.
Ali trenutačno mu je napredak bio prekinut zvukom iz vrlo velikoga šupljeg drva. Izbjegavao je veliki krug
kamenja, budući da nije mario za razgovor sa zoogovima baš sada; ali se činilo kroz tu osobitu lepršavost u
tome golemome drvu da je važno vijećanje u toku negdje drugdje. Nakon što se približio razabrao je naglaske
napete i usijane rasprave, i ubrzo je postao svjestan stvari na koje je gledao s najvećom zabrinutošću. Jer je rat
s mačkama bio predmet debate na tome suverenom skupu zoogova. Sve je počelo nestankom družine koja se
šuljala iza Cartera u Ulthar, i koju su mačke pravedno kaznile za neprikladne namjere. Taj ih je događaj dugo
mučio i sada, ili barem kroz mjesec dana, marširajući zoogovi su se spremali udariti cijelo mačje pleme u nizu
iznenadnih napada, skidajući pojedinačne mačke ili grupe mačaka neopazice, i ne dajući čak nebrojenim
mačkama Ulthara poštenu priliku za obučavanje i mobilizaciju. To je bio plan zoogova, i Carter je uvidio da ga
mora osujetiti prije nego nastavi sa svojom moćnom potragom.
Stoga se vrlo tiho Randolph Carter iskrao do ruba šume i zajecao mačji povik preko polja obasjanih
zvijezdama. I debela mačketina iz obližnje kolibe se potrudila i prenijela ga preko kilometara valovitih livada
do ratnika velikih i malih, crnih, sivih, tigrastih, bijelih, žutih, i miješanih, i odjekivalo je Nirom i s druge
strane rijeke Skai čak do Ulthara, i Ultharove brojne mačke su sazvale zbor i postrojile se u liniju za
marširanje. Bila je sretna okolnost da nije bilo Mjeseca, pa su sve mačke bile na Zemlji. Skačući brzo i tiho,
odskočile su sa svakog ognjišta i vrha kuće i izlile se u veliko krzneno more preko ravnica do ruba šume. Carter
je bio ondje da ih pozdravi, i prizor vitkih, zdravih mačaka je doista bio ugodan njegovim očima poslije stvari
koje je vidio i uz koje je hodao u bezdanu. Bilo mu je drago vidjeti svog prečasnog prijatelja ijednom spasitelja
na čelu Ultharove postrojbe, ogrlica s činom oko njegova uglađenoga vrata, a brk nakostriješen pod ratničkim