Pjesma za Dan učitelja

1. HRVATSKI UČITELJ
Niknu iz naroda i osta s narodom,
na prvoj crti otajstva rodnog,
ko jablan putni il' vrba nad vodom
do sudnjeg časka, do huma kobnog.
Bješe od onih što liježu s nadom
i blijedi ustaju rujanskom zorom,
služba mu čestita posta životom,
a život službom posta gordom.
Naizust poznade čemer svog roda,
nepravde svijeta, nedaće vijeka,
plemenit usud čovječjeg ploda,
zvjezdane kobi, majčinog mlijeka.
Rijetka bi obilja dijelio je s mnogima,
i mnogi je pri svijeći umro mlad,
odaljen od majke, zavičaja, doma,
u neki mrzli, tuđi grad.
A kom se u srcu ne utrnu svjetla,
i koji poživje do sutona svoga,
pustoj bi starosti skrušen ponio,
što još preosta od mladićkih snova.
Terete godina, pokore stida i kušnje ratova,
podnosio bi kao posljednji svjedok svoga doba,
kao što skelar na vodi prima, svadbena mnoštva
i sjene sprovoda.
I što mu preosta?
Zar je doista imao izbora?
I nije li u tom sva pjesma njegova?
Mlinar se vrijedni dičio mlinom,
kovač silinom, nakovnjem, žarom,
gazdinstvo rodom, plodom i marhom,
general vojskom, razbojnik blagom,
pastir planinom, zvjezdanim svodom,
siromah djecom, pjesmom i nadom,
a hrvatski učitelj nad knjigom u noći,
malenim, dobrim onim stadom.
Vlado Karagić