1. ŽIVOT I SMRT RADE ĐURĐEVIĆA
Postoje ljudi gvozdene volje, čiji duh bijaše iskovan u doba kad su zemljom hodile
Vojske Divova. Ni jedna im nedaća u životu nije teška, ni jedan kamen preoštar. Velika
snaga im darovana, ponos i trpljenje marljivoga. Velika pogača na stolu, velika polja,
veliki puti, velika sudba.
Da pred nas stane sve što se podiglo rukama i marom ovog dobrog čovjeka, iznikla
bi planina, veća od Kalnika. Da se stope sve kapi znoja, potekla bi gorska rijeka i
pronijela glase o snazi do dalekih mora.
Ima nešto biblijsko u tome, kad Bog nekome povjeri četiri sina. „Tebe sam izabrao
da budeš stijena pod ovim komadom neba.“, reče mu u snu glas. „Tebe sam izabrao
da hodiš svijetom visok, jak i pravedan.“
I hodio je takav, čestit, lijep i uspravan. Daleko mu se čuo glas. Nije se bojao ni
posla ni podnevnog žarkog ognja, nije se stidio zasukanih rukava. Nije se uklanjao
zlu i svakog je umio gledati pametnim, jasnim očima. Volio je među slabima i
kolebljivima sresti čovjeka nalik sebi, a takvih bijaše malo. Svega dvojica, trojica za
cijelog jednog života.
Gdje god je trebalo, zapeo bi za dvojicu i nije bio od čekanja. Znao je da je život sad
i da smo sami graditelji svojih mostova. Znao je tajnu života, biserje malih sreća, znao
je cijenu i stazu pravednika i s te staze nije silazio.

2. Bio je poprijek s prijekima i blag s osjećajnima. Samom sebi bio je bič i kočijaš. Po
godinama je trebao biti starac, a po srcu prvi među mladićima. Bio je vjeran sebi i
svojima i nema nad tim većeg spomenika.
Nesreća je išla k njemu polako i on je išao k svojoj nesreći pripravan, ali ne da ga
kazni, jer takvome čovjeku pristoji samo nagrada. Njegova žrtva i smrt mučenika
bijahu posljednji otkup svog roda, od sviju starih nesreća, što su ih tamna, teška doba
tovarila na njega. Svojom je nesrećom maknuo nesreću s puta svojih sinova.
Kad padne ovakav junak, ljudina, prođu nas trnci, pitanja i nevjerica. I ne pitajte se
vi koji se pitate, što bi bilo da je plandovao kako se planduje u dane državnih
blagdana. Njegov sastanak sa smrću bio je zapisan u zvijezdama. Šumu je volio kako
se voli majka i šuma ga izabra za junačku smrt u doba gdje nema junaštva.
Svome je rodu dao svoju krv, svojoj djeci poštenje, a unucima i praunucima svojim
dobro, čestito ime. Nema ga s nama, a ipak ga ima. Ne miče usnama, a čujemo mu
glas. Ruke je tople podigao i raskrilio nad rodom svoga roda, da traje i blista pod
suncem i zvijezdama. Hvala mu jer bijaše plemenit, velik u žiću, velik u smrti.
Ruka mu milosrdna nebeska, umorne ruke sklopila. Neka mu je topla i blaga,
sveta hrvatska zemlja. Počivao u miru.
Iskrena sućut ožalošćenoj obitelji, prijateljima i znancima, svim dragim ljudima što
će ga u srcu nositi dok je nas.
VladoKaragić