Uspomena na Danijelu Jakrlin

1. ZA TIHIM ZVONIMA NEPOVRATA
Bilo nas je četrdesetak stranaca pod maskama, obitelji,
ožalošćenih i prijatelja, na posljednjem ispraćaju Danijele Jakrlin.
Na onom malom ladislavskomgroblju nije se pravo poznalo tko je
tko, osimtrojice muškaraca isklesanih u boli koji joj bijahu rod i
dom. Ili sestre Biljane što se slamala pod naletima mrzle nevjerice.
Sestra sestri kraj osjeća najdublje.
Nešto se visoko podiglo u pjesmi vjetrovitog sedamnaestog
travnja i sva mala mjesta oko Ladislava Sokolovačkog povilo u
jedno: Trnovac, Većeslavec, Ruševac, Povelić, Zrinski Topolovac,
Križ Gornji, Maslarac, Mala Mučna, Srijem i Velika Branjska… Koliko
crkvica, zvonika, raspela, križanja i kapelica na maloj grudi svijeta.
Koliko tužnih grobnih humaka što se ovdje zaklanjaju križem, od
davnina.
Stari se svećenik Mato umornim korakom uspinjao k crkvici na
brijegu, noseći kofer iz svoje mladosti, s misnim kaležima, raspelom
i svetom vodom. Glas mu je bio poput vjetra i kiše što se nećka, rastrgan snagompsalama i
riječima Evanđelja, osnažen žiškom vjere što se lomi u čovjeku. Nisamplanirao držati govor
na sprovodu, ali samga iznio u dahu, jer nešto je važno i veliko nedostajalo. Nada,
suosjećanje, zahvalnost...
Mihael, Antonio i Ivica držali su se hrabro i dostojanstveno, vidno oslonjeni jedni na druge,
kao na nekoj Meštrovićevoj skulpturi. Snaga u suspregnutoj boli preplela se oko njih, kao da
se drže za ruke. U čudnoj alkemiji nesreće ljudsko se tijelo pretvara u stjenovit kamen.
Gorjelo je, boljelo i hladilo, pa opet rasplamsavalo kovitlac pitanja bez kraja.
S visokih se hrpa svježe iskopane zemlje oko otvorene grobnice, svako malo zarušio poneki
grumen i zlokobno udario o drven lijes. Pričinjalo se neobično duboko pustiti takvu lađu za
vječnu plovidbu. Kamen na spomeniku krio je imena Mirka, Steve i Treze Jakrlin. Mirko je
tragično otišao s 37, njegov otac Stevo sa 61, tek je starica obitelji dostigla sedamdesetu. Ima
nešto s tom granom Jakrlina što ih kušnjom i nesrećom sapinje da budu veći i jači. Dar
prerane smrti u mnogima probudi iskru života koja se ne može zatajiti.
Limena glazba je odaslala u visove nekoliko dubokih, potresnih napjeva. Veliki Nebeski
Urar zaustavio je valjda najnježniji sat u grudima od ovoga svijeta. Svatko je od nas mogao
prizvati Danijelin lik i glas, s visokih nebeskih prozora. Gore negdje, mora da ju je čekao
dvorac. Iz najskromnijeg doma u selu poći će u najraskošnije odaje Spasiteljeve Milosti.
Stajali smo na tihoj svadbi nepovrata, a tek nekoliko koraka dalje, preko povijene
grobljanske žice, na velikoj hrpi stajskog gnoja igralo se s kokošima malo, šareno ladislavsko
prase. Bijaše to nevin, bezazlen seoski prizor, a opet groteskno otisnut simbol nad krugovima
života.
Sve što korača zemljom vraća se zemlji. Sve što pod nebom diše, vraća se nebu. Tek se mi
smrtni, lomni i ranjivi koprcamo između dvije stvarnosti, poput ladislavskog praseta koje želi
živjeti, otkrivati i nemirnom njuškicom iskopati novi mirisni trag. Zvona su zvonila, ljudi se
ljuljali, kiša je plakala u nebeska njedra, krijući suzne kapi dok ne odu ljudi. Ljudi otiđoše,
bolno i nesigurno, kao što i dođoše, samo se sjene trojice muškaraca i jedne djevojke
zavratiše u sumrak. Bilo je to nešto između njih i Duše Svijeta.
Vlado Karagić