Prčanski đir na valima bokeljskih priča - brošura

1. Projekt je financiran od Fonda za
zaštitu i ostvarivanje manjinskih
prava Crne Gore
Autior: Dijana Milošević

2. Prčanj – mala kolijevka usnulih
sjena povijesti, riznica zlatne
škrinje bokeljske baštine, ponosno
opstaje ucrtan na kamenu Boke
kotorske.
Naizgled nečujan i pomalo
zaboravljen, stoji Prčanj s vječno
razapetim jedrima, na ponos Boki,
na ponos narodu hrvatskom, na
ponos narodu bokeškom, na ponos
životu i vjerovanju, na ponos
čovjeku i postojanju!

3. Prčanj – mjesto mističnog šuma
vala, poetskog krika galeba,
zanosne igre raširenih lencula pred
prijetećim burama, mjesto gdje se
igra zanosa tako jednostavno u
riječi pretače.

4. Živi Prčanj bićem
ovdašnjim,
krijući čežnju za
vremenom
ondašnjim.
I moli prolaznost da
ovjekovječi stranice
povijesti svoje.
Moli vale da u slavi
uzdignu sve podvige i
slavu grada ovog!
Moli glase stoljetne
da ožive riječi u
zaboravu nestale.
Da plam kandele
nikad ne ugasne
Da mu ime nikad pod
bršljanom ne zamre!

5. Sve prolazi sve se mijenja, to naš narod zbori,
Al´ sve ono što je trajno Bog i čovjek stvori,
Zemlja, nebo, more, sunce ostati će trajno,
I sve što su naši ljudi stvarali odavno.
Vicko Nikolić

6. Gradimo ovaj mali usnuli grad kroz sjećanja...
Grad mornara, kapetana, jedrenjaka, legendi,
crkava, samostana, slikara, glazbenika,
književnika, junaka i životnih storija bokeških
đardina i finestrina.
U ovo libro sjećanja nanizan je svaki kamen koji
su oblikovali mještani ovog naselja, svi glasi
daleke prošlosti...
U ovim pjesmama moru nižu se note svih
brodskih sirena i svih nestalih glasova, opjevanih
jutara, ribarskih priča i uličnih baldorija... odjeci
života naših očeva i djedova ... odjeci rađanja,
života i nestajanja... U ovim bojama davnih
pasanih vremena naslagane su nijanse života i
stvaranja ljudi ovog kraja.

7. Dok se u spokoju ardure Boka umiva, budi se malo ribarsko
mjesto vječnom pjesmom ribara i krikom galeba, u šumu
mora, te vječne glazbe na putu slavnih jedrenjaka,
prčanjskih kapetana, i u sjeni sjećanja na veliku slavnu
prošlost Prčanja.

8. Hodam kroz stoljeća, slikam povijest Boke na
platnu sjećanja, gradim grad moje baštine...
Tu sam da tragove povijesti slijedim i zaboravu
otrgnem...

9. Znaš li putniče koliko stoljeća je u ovaj kamen skriveno, koliko priča ovim
morem ispričano, koliko suza hridima ovim isplakano...
Koliko bandijera se ovdje vijorilo... Znaš li koliko molitava se pred ovim
oltarima izmolilo...
Tišina koja te obavija dok hodaš
ovim kaletama, ova mala usnula
serenada koja privid samoće
stvara i ova kap mora kojom te
vali jutrom pozdravljaju – sve je
u ovoj čarobnoj moći prčanjskog
naroda upleteno.
I u svakom kriku galeba, u svakoj kapi kiše, na svakom kamenu i u
svakom zamahu ribarskog vesla, ime se jedno u svoj svojoj veličini skriva.

10. Rađali su se ovdje ljudi s prčanjskim valima,
burama i crkvenim zvonima, odrastali na
prčanjskim pontama, klesali svoje priče, svoj
život i djela u kamenim kućama... gradili život i
ostavljali svoje glase u kamenu da vječno
svjedoči novim jutrima rađanja.
Gledam ovo malo zemlje između brda i
mora, ovu tako malu ikonu na platnu života
koju Bog postavi da na ponos ovom narodu
svjedoči!

11. Prčanj – ovo malo naselje ispisuje
mnoge stranice u mozaiku
povijesti bokeljskog naroda i slave
Boke.
Ovo je mjesto čuvenih pomoraca i
pomorskih kapetana, postojbina
čuvenih ratnika i odličnih mornara.
Ratovalo se, odlazilo i
vraćalo, molilo se Blaženoj
Djevici, gradile crkve,
donosili zavjetni darovi...

12. U zagrljaju Boke, čarobnom igrom povijesnih priča, legendi, svetaca, umjetnika, književnika i
pomoraca, prčanjski zvonici glorijom ime Prčanja veličaju i slavu predaka u trajanje slivaju.

13. Jedno ime ovoga kraja, Željko Brguljan otvara
nam i danas finestine doma svoga i drevnog
Prčanja otkrivajući tajnovite glase ovog mjesta
koje vječno storije priča.
Kao i mnogi odavde je mnoge vapore ispraćao
i svaki otkucaj davno pasanih ura sačuvao.

14. „Bez mora nismo mogli. Ujutro, nakon buđenja, još u piđami, otvarali bismo škura i
laštre prema moru da vidimo kakvo je – mirno ili valovito, plavo, sivo ili zeleno, i kako
se zaliv u njemu odražava. Kasnije, nakon zimskog doručka, lutao sam po obali i
spjažama da vidim što je more izbacilo, tragao sam za znakovima s daleke
nedokučive pučine koji su zalutali u duboki zaljev. Kao što bi se znao izgubiti u
njegovim meandrima poneki pešikan ili delfin, prateći brod još s velikog mora...”
Željko Brguljan

15. Miris Boke – Željko Brguljan
U sobi, bolujem između uspomena
sa snovima leptira čednih.
Čekajući igru probuđenih sjena,
za starom plimom tiho tugujem.
Kroz prozor otvoren ulazi arija
i miris usnulih dalekih krajeva.
Dok slušam molitvu plavih zmajeva
sva soba mirom je preplavljena.
Zaboravljen, lutajući pustim poljima
mirišem nemirne vitke čemprese
po tihim bokeljskim grobljima.
Bolest je moja-uspomena slatka
uz prizor što se tiho svija,
kao šapat latica pokislih kamelija.

16. Ivo Visin – ime utisnuto u sjećanjima, na kamenu
prčanjskom, u bokeljskoj povijesti, ime čiji duh razotkriva u
svojim stihovima i ugledni akademik dr. Miloš Milošević, koji
poezijom zalazi u svijet kapetanovog mladalačkog zanosa i
smjelosti za dosezanjem daljina i pomorskih izazova.

17. Nemir je otrovnom rukom
dodirnuo sve oko mene.
Nemir mi skrio ljepote
prirode, mladosti, žene.
Pust mi je zavičaj dragi
sivo zalivsko more,
oštrijem je,
grabljivim kljunom
orao kljuvao gore.
Pusti me, tako je tijesno
pod ovim skučenim svodom!
Horizont hoću bez kraja,
sva mora pod mojim brodom!
Mladost ml prostori zovu,
sirenski glas širina,
zamaha, podviga gordih,
olujni bijes visina!
Neću uz obale plaho
smirene vjetrove lovit,
sva mora staze su moje ,
svu zemlju mogu oplovit!
Jalovo kamenje šupljim,
sljepačkim očima gleda,
pružilo staračke ruke,
iz mrtvog zaliva ne da!
"O nerazumno li zbori
mladost bez mjere i znanja !
Prevruća mašta ti rađa
nezrele misli i stanja.
Ko bi ti novac dao
za takve luđačke snove?!
Zar da mu potopiš zlato
dok drugi sigurno plove?
Ti ćeš pronalaziti, valjda,
zemlje i zlatne rude,
zauzdat ciklonske noći,
gledati šarene ljude!
Jadniče! Sa trista ruku
smrt će te grabiti. Idi!
Svinuta kosa joj viri
s bezbrojnih podmorskih hridi
slaće ti glasnike svoje
gusare, groznice, bune,
žeđu ti utrobu gristi
razorne vitlat tajfune.„
"Dosta je! Staračko srce
u tebi umorno bije.
Govori oprez, iskustvo
što se po lukama krije.
Pa nek me udave rađe
vali tog sinjeg groblja,
ne, bezimen član ja nisam
neznanog pomorskog roblja.
Kukavan kapetan samo
skriva se u svakoj dragi
i plovi u pola vjetra
po davno utabanoj stazi.
Oblake silne ću, makar
vezat za katarke svoje,
pa njinim zanosnim ritmom
snove ostvarit moje !„
Miloš Milošević
Diijalog pred putovanjem

18. Prčanju, Prčanju, galebovo krilo,
Na odmoru tamo ispod kitna brda,
Pred tobom je stijena i sura i tvrda,
Još i kamen goli i timorno bilo;
I Dobrota priča ljepote i milja,
Preko mora tebi bratski pozdrav šilja.
Gdje su tvoji drevni, slavni kapetani,
I galije moćne i hitre i lake?
Tko li odn'je tvoje pomorske junake?
Gdje su tvoji sjajsni i gosparski dani?...
Palače su puste, pomalo se ruše
Baš u naše nove i slobodne dane,
Samo Crkva stoji, zapis tvoje duše,
I Gospoda moli, da ti sunce grane!..
Rikard Katalinić Jeretov - Prčanju

19. 19
Samoća – Ida Verona (ulomak)
Kišilo je, ali s mrakom
Nebo se razvedrilo
Vidjelo se u bezbrojnim
skupinama
Plavetnilo ovjenčano
zvijezdama.
Naslonjena pokraj prozora
besposlena
Zadržah se lica u zaboravu
izgubljena
A moja duša drhtaše turobna,
I moj duh popušta umoran.

20. I tražila sam neko utočište
Da bih odmorila svoje srce slabo
Sam čak Bog razdražen kao sudac
Kao da mi reče: „Što si učinila?“
Ja sam odvojio od svojega ognja,
Od svojega ognjišta božanskog i čistog,
Žeravicu da bi stvorio tvoju dušu
S valom mojega plavetnila.
Može se okrznuti život
Koraka laka i oka prema meni,
Miran kao dijete koje moli,
Snažan, žarki kao vjera.
Pratimo neke tihe sjene na starim prčanjskim palatama, osluškujemo riječi rastanka na mramornim pločama među
čempresima i vječnom tišinom, uranjamo u svijet mističnih svjetova poezije i prepoznajemo lik velike pjesnikinje Ide Verone.

21. Ovdje se ljudi uvijek vraćaju, nekad dušom i sjećanjima i vječnom čežnjom, nekad tjelom i dušom, nekad samo sjenom
postojanja, ali uvijek u zagrljaju rodnog kraja...
Povratak Prčanju - vječna je priča ovog kraja
Povratak Prčanju
Ja morem po svjetu plovim,
brod mi je moj drugi dom,
al’ uvijek sa žarom novim
vraćam se Prčanju mom.
O dragi Prčanju grade,
ponosne Boke si sin,
ime ti proslavit znade
kapetan Ivo Vizin!
Po tebi nekad sam htio,
obišao dvorce i hram,
al’ srce veliko, skrito,
tek sada u tebi znam.
O dragi Prčanju grade,
luko za Boku i svijet,
krase te i skalinade,
valovi i parapet!
U tebi sve su mi draže
Ćakule s rive i vrt
i jedra, barke i plaže
Glavati I Markov rt.
O dragi Prčanju grade
pomorca starog dom,
na moru tvoje su nade
i ljubav za Bokom svom!
Vladimir Brguljan

22. Legende stare i sjene na hridima i danas su u
pjesmama upletene i pričama ovjekovječene.
Mnoge su sjene mladosti obalama našim stopljene,
mnoge su storije moru ispričane i suze djevojačke u
bolu isplakane. Tre sorelle, tri sestre zaljubljene u
jednog mornara- legenda stara koja o djevojačkim
snovima i čistoj ljubavi vječno pripovjeda.
Tre sorelle
Suza u moru se ne vidi,
ne vidi se tuga očima.
Kad čovjek zaćuti vrijeme priča
priču staru vjekovima.
Sanjale su, molile se Gospi,
On, da li će doć? Ne neće doć.

23. Zvone zvona sa Prčanja
Zvone zvona svetog hrama.
Tajnu krije samo prozor treći
On da li ce doć, ne neće doć.
Tre sorelle – Dušica Ćetković
Tre sorelle

24. Zamutiće more, obasjaće nebo,
jedrenjakom on će doći.
Dušu će svoju nemirnu dati
Sanjale su svake noći.
Sanjale su, molile se Gospi.
On da lI će doć? Ne, neće doć.
Tre sorelle– Dušica Ćetković
Tre sorelle

25. Zvone zvona sa Prčanja
Zvone zvona svetog hrama.
Tajnu krije samo prozor treći
On da li ce doć, ne neće doć.
Tre sorelle – Dušica Ćetković
Tre sorelle

26. SPALI ME U SRCU
Spali me u srcu
a zatim raspi moj
pepeo
gorama visokim
kroz oblake
zelenim pašnjacima
vjetrom
vodama okeana
kroz kišu.
Tako ću pepelom
kad rukama ne mogu
svijet da zagrlim.
Don Branko Sbutega
Kamen ovaj i libra mnoga o povijesti vas uče. Oslušnimo glas koji nas vječno na
buđene priziva. Kao da njegova sjena i dalje bdi nad ovim mjestom, a njegov blagi
osmjeh o prolaznosti govori, učeći kako se živi dostojanstveno i skromno.
Don Branko Sbutega – čovjek koji hoda kroz vječnost

27. Mističan je ovaj
kamen bokeljski,
veže ljude
okovima vječne
stoljetne odanosti
domu, vjeri i
svojoj zemlji...

28. Kao da je Gospod
upravo ovdje riznicu
svoju sagradio i
svakom kamenu
slavu podario.
A imena, na kamenu
bokeškom ponikla,
čuvaju vječno plam
prčanjske glorije.

29. Putniče,
u ovom kamenu
prčanjskom slivaju
se i molitve i
pjesme ribara, i
sjene palata i
slava prčanjskih
kapetana...

30. 30
Putniče,
u ovom kamenu
urezani su junački
podvizi hrabrih
mornara i poznatih
kapetana, glasi
kamenih kuća, okusi
prčanjskog života i
prvi jutarnji plesovi
galeba...

31. Putniče,
U ovom kamenu
urezani su i slikari i
pjesnici,
i župnici i mještani,
i pjesme mora i zvuk
vapora,
i serenadie i ljubavi
tajne...
i pogledi s finestrina,
i davno nestali glasovi
mnogih dragih ljudi ...

32. 32
Na svakom
koraku zaplamti
poneka buktinja
slave i veličine
ovoga maloga
bisernog zrna
Boke kotorske...

33. 33

34. 34
Nevidljivim nitima
Prčanj zna duh
čovjeka zauvjek da
zarobi.
Nikada ljudi sa ove
obale ne odlaze,
duh Boke u njima
zauvjek ostaje

35. Jedna ruka i dalje čvrsto drži ključeve ove riznice pod feralima sjećanja i duha prčanjskoga.
Don Željko Pasković upravitelj župa Prčanj i Stoliv u Boki Kotorskoj otkriva i čuva ovaj prčanjski kamen obrastao
bršljanom pod felcadom prolaznosti, darujući mu svetost i svjetlost ponovnog rađanja.

37. Na ovom kamenu živjeti će vječno slava i šum prčanjskih vala

38. NAME OR LOGO
AmaterskokazališteHrvatskognacionalnogvijećaCrneGore

39. Prčanjskiđirnavalimabokeljskihpriča