Pjesma o Zagrebu

1. 29. LISTOPADA
29. listopada. 97 godina od povijesnog saborskog čitanja.
Skoro pa stotina od smrti Franje Josipa.
Glavni grad Hrvata ušuškan maglama u tajnovit kišni san.
Priča o kralju što je umakao Tatarima.
Barbara Celjska, Katarina Branković i psovka medvedgradskih kaštelana.
Ima li išta slađe od buradi mladog vina?
Teško kramarima slobodnog kraljevskog grada.
Ovdje su Španjolci branili Gradec od Zapoljina Kaptola.
Ovdje su nedostojni tužakali velikog sigetskog kapetana.
Brižljivo postrojena u dva i dva šapuću djeca ispod Bolleovih zvonika.
„Kako je velika...!“
Milijun misli. Krunica pitanja.
Svitak tamjana za kovanicu najveće zvijeri u Hrvata.
Jednonogi prosjak šutke ispruža djetinji dlan.
Kap i milostinja vrela kao posljednja mjesečnica.
Tišina teška kao rakija s Trpučeva brega
preli se na sjenu keltskog obeliska.
Ovdje je na krunu Svetog Stjepana pljunuo mladi Krleža.
Hodnici kojima je koračala Judita Petronila
vrište na očaj bijelih nesvjestica. Neman i Vodoriga...
O rode roda moga! Tko li ti zatre trag?
O, Jelena Rakoczyeva pa Thokolyeva,
zar ni smrti među nevjernima nema?
Odljev stvorenja. Usud ništenja. Kamenita vrata.
Munkacz, Sedmogradska, Nikomedia...
Savi se Gospa u nujni svitak plamena.
Palača knezova Konjskih i Uršulina kapelica.
Krizantema s Gupčeva groba. Krik pravednika.
Davnina koja stane na dlan.
Četiri sjajna vranca i biskupska kočija.
Pamtiš li Zagrebe sudbu Nevinih žrtava,
Pobunu omladine, Gajevu unuku,
Jukićev atentat i nesretnog koprivničkog đaka
Milivoja Šćerbaka?
Blago krotkima. Oni će baštiniti ono što preostane od svijeta...
Blago bestidnima! Oni će protresti i ono netaknuto
sa Zabranjena Stabla.
Care Karlo i carice Zita,
ratuju li i u vječnosti kad mine šuštaj žita?
Vlado Karagić