1. PETROVA PJESMA
Postoje nakovnji i ognji kroz koje prođemo netaknuti.
Velik je naum iskovati ljudskost da se ne podaje varljivosti,
ne povine u studeni i prepukne u nesreći.
Nešto u tami žedno se prikrada svakoj živoj varnici.
Odbija s udarcima i zavraća natrag Kovačevoj Sjeni.
Ondje su prolazi.
Spasovo 1961.
Stijena u vreloj postelji utihnu s mirom o kasnoj svijeći.
Ruke umorne žene prekriše ogledala i lice.
Nije se dalo prekriti.
Narod je znao i ćutio o Petrovoj nesreći.
Za njegovom sjenom išle su Sjene Malenih.
Nešto u tami je dolazilo po usne najmilijih.
Po tragove na stazi. Po smijeh nevinih.
Nije se dalo otjerati.
Srkalo je. Pilo. Sasnulo.
Požudno naginjalo iz malih vrčeva u krštenoj glini.
I o molitvi, i kletvi, i o zavjetnoj suzi.
Po njegovom su kaputu i živoj krvi konji mirisali one teške noći.

2. Nešto u tami ga je zvalo po imenu.
Nešto u tami je poplašilo konje, znajući što ima biti.
Nešto u tami je imalo račun s njim.
* * *
Nikad se nismo sreli, a ipak me nosio u svakoj zori.
U mokroj koščevoj nogavici, na ramenu što se omililo krovnoj gredi.
Na dlanu što je milovao i stezao držalicu bradve.
Mlinarskom pozdravu i skelarovoj psovci.
U svakoj sapetoj radosti i brzo požnjevenoj sreći.
Ni glasa mu ni šapta ne pamtim, ni šutnje
kad bi glasni i naopaki nad mudrima pravde zazivali.
Ni duhanskog daha, ni dugačke travke na punoj usni.
Kad bi počinuo kraj Une, pričinjalo se da plove s njim
Dubica, Cerovljani i Donji Baćin.
Ondje su se rađali i umirali svi naši stari.
Tko će nam o njima pričati?
Prevrnuo se fenjer u kom je za me čuvao priču o Nikićevoj kosi.
Utrnuo i lutao nad vodom gdje u plahoj lelujavoj vatri
gore prvi snjegovi.
Još su ondje i nakovnji i ognji i kovački naumi,
odbijaju nam godine kao majske ponoći.
Vlado Karagić