Pjesma za seku Katicu

1. BAĆINSKA ELEGIJA
Neka su bratstva i sestrinstva
rasuta pustom zemaljskom daljinom,
a onda čudnim mislima vraćena,
na ista mjesta, u ista djetinjstva,
u doba što su sjala i tkala
puteve dviju duša.
I ondje gdje se život cjenkao sa sudbama
i sudbe cijedile s kišnog kaputa godina,
dalo se iščitati čudnovato srodstvo duša,
roda Ordanića, Karagića i Glavinića,
orača, kosaca i kovača utrnulog gvožđa.
Nema nas više ondje gdje nas je hrabra žena,
čuvarica i hraniteljica, baka iz Mažuranićkinih priča,
pod Suncem sabirala. Nema nas ni u onim
prebrzo istrgnutim mladostima i pokušajima
da niknemo i trajemo gdje nam nije loza.
Ima nas kad sve utihne, u tuđinama
i nečijim drugim zavičajima.
Ima nas gdje je suza i ima gdje je duša.
Vlado Karagić