1. Pjesmaza MarijanuBertusi
Bijašeu drevnom gradu pod Kalnikom
žena što je iza sinovesmrti svaku noć
cjelivala kamen. Mrzlim usnama promrzli
cvijet. I bila bi usahla da ga nije pohodila,
zorama, jutrima, podnevima, za svim
nevidljivim nebeskimvojskama što
pohode nijeme. Markova su zvona blažila
tišine, a s grobnog su raspela za njom
silazile izranjeneruke i blažile joj suze. I
rijeke su tekle i ceste, ko slatko-gorke
sudbinerazblaženeu sutone, svadbe,
gozbei zaborave.
Tisuću dvjesto četrdeset i devet noći je tako žalovala, dok kroz nju ne
potekošedvije ponornice, jedna k pretužnom srcu Zemlje a jedna u Zvjezdane
beskraje.
Bijašeu staromgradu s križevima u imenu žena što joj je iza sinovljevesmrti
toliko prepuklo srce, da joj ni usnesunca ne čuše, ni kosa kišesvibanjske, ni
grudijorgovane. I šanu i kanu ko cvijet na melem-kamen. Ne stigošeje ni krici,
ni molitve, ni muževeskršeneruke.
Bila je. Rađala. Voljela. Krilila. Od silne majčinskezanijemila tuge.
Mira joj nebesa podajte. Mira. Tišine. Utjehe.
Počivala u miru, kao Dijete.
Vlado Karagić