Za dobrim čovjekom pođe sunce i majčinskom kretnjom zagrli svijet. Tolika blaga pođu u tišine gdje ništa, ništa ne nestaje, samo se šutnjom zaodjene. Za dobrim čovjekom krenu suze, zalupa srce i ponos prostre djetinjstva, mladosti i puste godine, pod blagim vjetrom prenu se krošnje, umire ptice i noć nad zavičajem svemu šapne: Velik je svijet...

1. PJESMA ZA DOBROG ČOVJEKA
Ni najtužnije pjesme svijeta, ni zlatne ponjave majskog sunca,
ni dobra zvona, sućut prijatelja, dječja suza, ni molitva,
ne mogu zamijeniti onu svjetlost što je od Njega dolazila.
Ništa ondje tako silno ne prekriva tišinu kao djedov glas.
Golem se Svemir svom težinom nadvio nad sudbu malog čovjeka.
Povorka duga kao sjena jablana nad kasabom u sumrak.
O, čestitosti, kolikih si se sreća i jada bila nauživala
i kolikih odricanja na se naprtila, da Rodu svome podaš dobar glas.
O, srećo majčina, puštena u grumenja, nad hrastovinu vijeka,
što oca i djeda, kao šapat nosi Zvonarima Sna...
Počivaj mirno, vazda živ i uspravan, Čovječe što pamtiš
jutra jasnih zvijezda, ponoć rodnih šuma, drhtaj beskraja.
Vlado Karagić