2. Kako prepoznati znake autizma?
Važno je uočiti:
• kako dijete komunicira sa vaspitačima i drugom djecom?
• pokazuje li interesovanje za ljude?
• prati li i imitira ono što drugi rade?
• koliko razumije jezik?
• može li sarađivati u jednostavnim igrama?
• čime se i kako samostalno igra?
• kako dijete uči? u kojim domenima uči brže, a u kojima je
sporije?
3. Najčešće je uočljivo da:
• komuniciraju pretežno kad im nešto treba, a rjeđe da bi usmjerila
pažnju odraslih na nešto što im je zanimljivo, odnosno da bi
podijelila neko socijalno iskustvo
• slabije razumiju što im se govori,
• teško im je “uhvatiti pogled“; kontakt očima ne upotrebljavaju u
komunikacijske svrhe,
• igra im je često stereotipna, otežano sarađuju, ponekad sve rade
sama i u manjoj mjeri uključuju druge osobe u svoje aktivnosti.
• nešto kasnije, kada počnu govoriti, može biti upadljivo to da govore
bez jasne funkcije, često izgovarajući napamet upamćene fraze ili
čak i cijele dijaloge (npr. odomke iz crtanog filma ili reklame).
• djeca s Aspergerovim sindromom (visokofunkcionalnim
autizmom) imaju specifična, jaka interesovanja, neki od njih su kao
male enciklopedije, znaju napamet sve glavne gradove, sve vrste
ptica, sve nazive instrumenata i sl.
4. Što može biti znak za uzbunu?
Često se autizam pojavljuje već u prvim mjesecima života, a rjeđe između
druge i treće godine.
Dijete sa autizmom:
nije zainteresovano za okolinu
vidi, ali mu je pogled prazan; čuje, ali je ravnodušno prema zvukovima
kada ga uzmemo u naručje, ono ne reaguje, ostaje ukočeno ili mlitavo
ne smiješi se, osim samom sebi
tepa, ali ne odgovara na majčine riječi
Djetetu sa autizmom:
su poremećeni i hranjenje i san
5. Dijete sa autizmom:
teško komunicira i ima govorne smetnje; neka djeca uopšte ne
govore.
da bi izrazilo što želi, viče i ljuti se, postaje agresivno prema
drugima, ali i prema sebi: grize samo sebe i tuče se po glavi.
Govor kojim se služi nije jezik komunikacije. Što je govor razvijeniji,
to su veći izgledi za napredak djeteta; probleme u komunikaciji prati
razdražljivost i slaba koncentracija;
izgleda kao da je dijete gluvo, ali ono čuje (npr. šuštanje lišća ili
papira)
Pojedinačno, navedeni poremećaji nisu karakteristični za autizam, ali
nekoliko njih zajedno, znak su za uzbunu.
Djeca sa senzornim oštećenjima imaju ponašanje slično autizmu, ali
kada se da odgovarajuća terapija i rehabilitacija, ponašanje se
mijenja (za razliku od autizma).
6. Kako pomoći djetetu sa autizmom?
Najbolji je tretman prilagođen konkretnom djetetu.
Uvijek je potrebno podsticati razvoj djeteta, njegovu samostalnost i
socijalizaciju, a slabiti negativne oblike ponašanja (agresiju,
stereotipije, autoagresije)
Što se ranije prepozna autistični poremećaj i dijete uključi u
odgovarajuću stručnu rehabilitaciju, to su šanse veće.
Roditeljima djeteta sa autizmom potrebno je mnogo snage i upornosti
da upoznaju svoje dijete i prihvate ga onakvog kakvo ono jeste. Često
se porodica izoluje od društvenog okruženja, koje ne prihvata dijete sa
autizmom. Dijete sa autizmom traži brigu i pomoć gotovo 24 sata
dnevno, uz stalno otklanjanje kriznih stanja. Rješenje nije u zatvaranju
u krugu porodice. Bez stručnog rada u odgovarajućim uslovima, ne
može se pomoći ni djetetu ni porodici.
7. Cerebralna paraliza
• Cerebrum – mozak
• Paraliza – poremećaj pokreta i položaja
Neprogresivni poremećaji pokreta i položaja tijela,
nastali oštećenjem ili nezrelošću mozga
8. • Cerebralna paraliza je stanje koje nastaje nakon
oštećenja mozga kod novorođenčeta. Oštećenje nastaje
prije, za vrijeme ili nakon porođaja. Oštećenje može biti
različitog intenziteta i na različitim lokacijama u mozgu, a
zavisno od lokacije, javljaju se i simptomi. Ako je
npr.zahvaćen dio frontalnog korteksa koji je zadužen za
funkciju ruke, doći će do pareze ruke.
• Zavisno od položaja i ozbiljnosti povrede mozga
koja uzrokuje djetetove teškoće pri kretanju, ona
može uzrokovati i druge probleme – teškoće u
razvoju, epileptične napade, teškoće u govoru,
teškoće u učenju, probleme sluha ili vida
9. Postoji više tipova cerebralne paralize:
1.Spastična cerebralna paraliza (70% djece):
• spastičnost sva četiri ekstremiteta (kvadriplegija),
• samo dva ekstremiteta (spastična diplegija),
• spastična hemiplegija (zahvaćena lijeva ili desna strana
tijela)
2. Ekstrapiramidalna CP
Karakterišu je nevoljni pokreti, poremećaj ravnoteže,
poremećaj tonusa mišića...
3.Mješovita CP
Inteligencija kod djece sa CP je, vrlo često smanjena. Ipak, kod jednog
broja djece inteligencija je sasvim normalna, uprkos vidljivom motornom
deficitu
10. Tretman
• Ljekovi za liječenje CP ne postoje. Postoje ljekovi koji
olakšavaju bol ili disanje kod osoba s CP (simptomatsko liječenje)
• Najvažniji oblik liječenja predstavlja vježbanje kojim se dijete
privikava na što prirodniji položaj tijela pri svakodnevnim kretnjama.
• fizikalni terapeut, radni terapeut i logoped, trude se da
poboljšaju djetetov posturalni tonus, pokrete i govor
• djelotvornost fizikalnog tretmana zavisi od oštećenja
mozga i od postojanja drugih oštećenja, kao što su
malformacije i defekti čula, epilepsija i drugo, kao i od
samog tretmana tj. vremena kada je počeo, koliko je ciljan i
kojim se intenzitetom realizuje
11. Dijete sa cerebralnom paralizom kreće u
vrtić/školu
Prije dolaska djeteta, dobro bi bilo da se
vaspitačica informiše o:
- sposobnosti komunikacije djeteta sa okolinom
- intelektualnom razvoju
- specifičnostima u motoričkom funkcionisanju
- specifičnostima u senzornom funkcionisanju
- nivou razvoja percepcije
- emocionalnom i socijalnom razvoju
- neurološkim teškoćama (npr. epilepsija) ili nekim
drugim bitnim teškoćama ili bolestima
12. Važno
- prostor bez stepenica i pragova, ili sa rampama za
ulazak kolica, prilagođen sanitarni čvor,
- sto za rad na kojem se radna ploča može postaviti u
kosi položaj, a omeđena je letvicama da ne klizi
pribor za rad, blok ili sveska;
- stolica na kojoj se dijete može oslanjati i bočno uz
mogućnost njegovog vezivanja radi fiksacije u
najpovoljnijem položaju za rad, a ponekad je
potrebno da ima i dodatak za fiksiranje glave;
- individualno planiranje i programiranje vaspitno-
obrazovnih sadržaja koji, kod istog djeteta za
različita vaspitno-obrazovna područja mogu biti na
različitim nivoima.
13. Šta je Down sindrom?
• Down sindrom je najčešći genetski poremećaj koji nastaje usled
viška jednog hromozoma ili dijela hromozoma u jezgru svake ćelije
tijela
• Nastaje u trenutku začeća. Zašto, još uvijek se ne zna!
• Hromozomi prenose sve nasledne karakteristike. Na svakom
hromozomu nalaze se hiljade gena u kojima su zapisane sve naše
nasledne osobine. Hromozomi dolaze u paru i u svakoj ćeliji se
nalaze 23 para (46 hromozoma ukupno). U svakom paru jedan
hromozom dolazi od majke, a jedan od oca.
14. Istorijat
• Osoba sa Down sindromom je oduvjek bilo. Najstarija
svjedočanstva su glinene i kamene figure iz Olmečke
kulture, prije 3000 godina.
• Engleski ljekar John Langdon Down (1828 – 1896), u
svom privatnom sanatorijumu za djecu sa smetnjama u
intelektualnom razvoju, sreo je bar 10% djece koja su
ličila jedno drugom kao braća. Primijetio je da je ova
njihova posebnost (koju je nazvao „mongoloidizmom“),
neobičan biološki fenomen, jer se ne uklapa u sliku
ostale djece sa intelektualnim smetnjama.
15. Zašto Down sindrom, a ne – Down-ov
sindrom?
• Zato što gospodin Down nije imao ovaj sindrom, nego je
sindrom samo dobio ime po njemu (engleski ljekar John
Langdon Down, 1866. je prvi opisao sindrom)
• Djeca sa Down sindromom su ista kao i druga djeca
samo što im se dogodilo da imaju i neke dodatne
potrebe, koje mogu biti medicinske i edukativne.
• Genetičar Jerome Lejeunea (1926 – 1994), otkrio je
1958.god., da pacijenti sa Down sindromom, imaju jedan
dodatni hromozom na 21.paru.
16. Karakteristike
• BLAGO KOSE OČI, MALA USTA I NOS, MALA GLAVA,
OKRUGLO LICE, ŠIROK VRAT, KRAĆE RUKE I PRSTI,
KOMPLETNA ANATOMIJA ZAOBLJENA, LIGAMENTI I
MIŠIĆI MEKI;
• LJUPKI SU, KOMUNIKATIVNI I NJEŽNI, IMAJU
POSEBAN ŠARM KOJI JE LAKŠE DIJELITI NEGO
OPISATI...
• IPAK OVO STANJE LIŠAVA DIJETE NAJVREDNIJEG
DARA GENETSKOG NASLEĐA: PUNE SNAGE
RACIONALNE MISLI
17. OSNOVNI PRINCIPI RANE
INTERVENCIJE
• Sva djeca uče. I djeca sa Down sindromom uče,
ali sporije i zato im treba više puta ponoviti
određenu stimulaciju
• Djecu sa Down sindromom učimo istim
spretnostima i vještinama kao i drugu djecu
• Prve godine života su odlučujuće za učenje
18. Preporuka u radu
• DA BI DIJETE BILO MOTIVISANO, MORAMO TAKO
FORMULISATI PITANJA, DA ONO MOŽE NA VEĆINU
NJIH TAČNO ODGOVORITI. USPJEH POVEĆAVA
SAMOPOUZDANJE, RAZVIJA POZITIVNU SLIKU O
SEBI, A ZADACI SAMI PO SEBI POSTAJU NAGRADA
20. Svako nemirno dijete nije
hiperaktivno!
• Kada su u pitanju djeca sa ovom teškoćom, u praksi
nailazimo na mnoge nedoumice i nespretne,
preuranjene procjene. Od mnogih vaspitača i
nastavnika možemo čuti da svako radoznalije i
nemirnije dijete »proglašavaju« hiperaktivnim.
• Neadekvatnim vaspitnim mjerama i postupcima kod
ove djece nastaju otpori (negativizam, a nekada i
agresija) .
21. HIPERAKTIVNOST
• Pokazalo se da je u osnovi ovog poremećaja
nedostatak pažnje, pa je uvedena međunarodna
oznaka AD/HD sindrom (deficit pažnje/hiperaktivni
poremećaj). Djeca iz ove grupe pokazuju brojne
poremećaje vezane za organizaciju i trajanje
pažnje, za perceptivne procese, za intelektualno
funkcionisanje, ispoljavaju poremećaje govora i
komunikacije sa vršnjacima i odraslima.
• U ponašanju djece sa AD/HD sindromom uočava
se impulsivnost, slaba kontrola emocija, niska
tolerancija u konfliktnim situacijama; preosjetljivost,
razdražljivost i promjene raspoloženja
22. ADHD sindrom
KARAKTERISTIKA
• Rani početak, prije 5-e godine
KLJUČNI SIMPTOMI
• Poremećaj pažnje
• Impulsivnost
• Hiperaktivnost
UČESTALOST
• Od 1 do 10% djece je
hiperaktivno; češće dječaci
23. Kada kažemo da dijete ima
poremećaj pažnje?
Ako se, tokom 6 mjeseci uočava najmanje 6 od 9 navedenih simptoma:
• ne obraća pažnju na detalje; pravi nemarne greške
• ima problem da održi pažnju na zadatku
• ne sluša kada mu se direktno obraćate
• ne prati uputstva, ne završava zadatak
• ne može da organizuje aktivnost; skače sa jedne na drugu
• izbjegava rad sa mentalnim naporom
• gubi stvari potrebne za zadatke
• lako mu se odvlači pažnja
• zaboravnost i rasijanost u svakodnevnim aktivnostima
24. Impulsivnost
• Smanjena kontrola impulsa, tj.reakcija, na događaje
koji su nevažni za obavljanje zadatka
• Reagovanje bez razmišljanja o mogućim
posledicama (prelaz preko ulice – opasan, kao i
otvoren prozor, vruća rerna, nož...). Impulsivno
ponašanje može biti motivisano i pukom
znatiželjom, npr. tek toliko da dijete vidi što će se
dogoditi kad se u supu stavi tempera.
• Vrlo često impulsivna djeca imaju teškoća sa
stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u
riječ, nametanje, govorenje pogrešnih stvari u
pogrešno vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje
drugih bez razloga za to, agresivno rješavanje
sukoba...može dovesti do problema u odnosima s
vršnjacima, pa dijete koje traži i treba prijatelje na
kraju bude odbačeno.
25. Karakteristična ponašanja
hiperaktivne djece
• bebe: puno plaču, kasno noću traže da jedu, imaju
problem sa snom, često se bude, teško ih je smiriti i
utješiti;
• Iako vrlo često, rano prohodaju, često su nespretnija od
druge djece, puno padaju,
• Na predšk.uzrastu: stalno u pokretu, ne mogu da sjede
mirno, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, teže se sama
igraju; loše planiraju i predviđaju posljedice svojih
aktivnosti.
• ponekad se ne pojavljuje strah od odvajanja; nekritična su
u prilaženju nepoznatim osobama; imaju teškoće u
predviđanju posljedica ponašanja, pa su često
neustrašiva i istraju u situacijama koje plaše drugu djecu.
• U predšk. periodu, hiperaktivna djeca su izrazito
nestrpljiva, nikad nisu na svom mjestu, ne slušaju
vaspitačicu, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često
prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u
obavljanju zadataka ili aktivnosti.
26. • Zbog takvog ponašanja vaspitači često hiperaktivnu djecu vide kao
nedisciplinovanu i zločestu.
• Druga djeca ih, u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim,
kada hiperaktivno dijete reaguje impulsivno, fizički ili verbalno
napadne ili povrijedi drugo dijete ili ga omete u igri, i vršnjaci ga
počinju odbacivati.
• Važan pokazatelj - dijete je hiperaktivno svuda, u svakom kontekstu
(kuća, škola, prodavnica, crkva….).
• Česta je i nespretnost
27. Preporuke za rad sa djetetom sa
ADHD sindromom
• Davati jednostavna i jasna uputstva;
• Zahtjevi treba da budu realni;
• Verbalna uputstva treba, kad god je to moguće, pratiti
slikama, modelima;
• Neophodno je provjeriti da li nas je dijete razumjelo;
• Podsticati dijete da aktivno učestvuje u usvajanju znanja;
• Podstaći dijete da pita i uspostaviti odnos povjerenja sa
djetetom;
• Složenije teme i teža pitanja postavljati na početku
radnog dana, zbog sklonosti zamaranju kod ove djece.
