1. U kosi
Koliko kiša možeš ponijeti
na stazi što ju sjenama miluju križevi,
spokojnoj Zemlji Nevidljivih,
o, strpljivi svijete u noći?
Koliko šapata nebesko-jezerskih,
namjesto molitvi premoljenih,
u krotke lijevke tišina dospiješ odliti,
dok ne poteku živi, potočni, kao sni?
Koliko mora da je u tebi čiste odanosti,
kad pod onim mrzlim slapovima
o svjetlu šibice prostranstvima zboriš
i plamnu studen zebnji u mokroj miriš kosi?
Vlado Karagić