1. SLIKARICA VATRA
Zabijelilo je ovdje. Zastudenilo. Nešto od mraza, nešto od zemnih
mahovina što ih hrane sumorne misli i sjene samoće. Orah u župnom
dvoru ogrnuo se u nepomičnost. Pokoji automobil razgrne tišinu u
putne okrajke i u tom biva sve. Zvon crkvenog zvona podsjeti na
kvarat devetog sata prvog novembarskog dana. San se sveti Svim
Svetima. Ili ih miluje drugačija java? Blagi bestjelesni beskraj.
Ne razumijemo se ni u ove žive oko sebe, kojima je tako potrebna
naša ruka, a htjeli bi cvijećem i svjetlima ugoditi mrtvima. Najpoštenije
je još od svega ne pristajati na svijet sa smrtima, pa ih nositi u sebi,
povrh svih zavežljaja i naramaka, neimaština i imetaka do točke
gdje ćemo i mi biti samo svjetla. Samo svjetla...
Zabjelasao se svijet i zatitrao plamičcima, ma opet nam je staza
blatna i omekšala od koraka, raskvašenih i razgaženih od teškog disanja.
Zar nas već smori i ta nejaka strmina do križa s imenom što ga duša
žmireći iščita do zadnjeg slovnog mjesta? Ili nas smori ponjava života?
Eno ih! Razbuktaše se zvona od bakrenih haljina na tornju triju
arkanđela. Parafinskom jutru godi ova glazba, kao zemlji šapat
starih gospodara. Umorna se paščad vraća s noćnog pira.
Sliježu se u jarke sjene putnih vrata. Sve zasta, jer sunce
u ljudima posusta i zasta.
U rakijskoj čaši zacakli se beskraj.
Zapliva u dimu muškarac s konjima.
Djedov glas i psovka. Kandžija i rzaj.
Miris toplog sijena. Ključanica vijeka.
Nećka se u peći slikarica vatra.
Vlado Karagić
