1. U metempsihozi
/Pjesma za Silviju Križan/
Dani u Ulici Ivana Draškovića otkucavaju kao sati.
Kao noć osjajena u žmirkavoj putnoj lokvici.
Melem tišine u nutrini prenu tek
stvarnost i njeni nijemi prolaznici.
Ljudi, kaputi i naknadno nasnimljeni koraci.
Ključevi, prsti i novčić zametnut
u mekoj bijeloj paprati.
Sustaju dahovi, samotni bjesovi
i nešto nalik krivnji vjernosti.
Odajom tajni što pamti dragosti
minuše mačji koraci.
Jesmo li mogli umaći sudbi?
Putuje porub plamtećih misli po snu u svijeći.
Dvadeset i jedan dan za dvadeset u jednoj noći.
Takoše usne muškarca na slici u divnoj metempsihozi.
Nitko nas ovdje neće tražiti...
Profesorica arheologije, samoće i povijesti
još jednom osluhnu zemne one grudi.
poljanama rodnim gdje tumaraju vlakovi.
Voljet će noćas sjene snjegovi.