1. LABUDOV SAN
/Pjesma za Ivu Gregurevića/
Otišao je kako odlazi Sava.
Otplovio u san, u dušu naroda,
za maglama i vrbama svoga vremena,
u razdrljenoj bijeloj košulji domaćeg sina,
Hrvata meka srca i tvrda korijena.
Otišao je kako se ne odlazi iz pamćenja svijeta,
kao dječarac s konjima čija griva miriše
na mesmer pusta trka i široka brka,
na duvan didova i divan snigova,
gdje se voda vraća po labudov san.
Usnuo je kako majčinskom rukom sniva Posavina,
odriješena kao marama za psovkom žandara,
poganom čizmom gažena, nikad pokorena,
vezena i lijepa ko misna oprava,
otkana i prošaptana, ko zadnja molitva.
Počivao u miru Veliki Sine Hrvata.
Vlado Karagić
