Rođendanska pjesma

1. PJESMA ZA VLADU OD TRUDA
Trud.
Riječ hrapava i tvrda
kao krušna kora.
Takvi su mu i dlanovi
a osmijeh širok kao krošnja
golemog hrasta ponad groblja.
Trud.
Stari topolovački rod
kom je sudbina zemlja.
Po sili ratova i naravnih zakona,
narodnih odbora i prijekih sudova,
ženidbi, sprovoda i ostavina,
još ih je samo dva kućna mjesta.
Ona stara čestita zadruga
kraljuje na nebesima.
Vlado od Truda.
Nije posljednji, al' živi i radi
ko' da je posljednji.
Da treba, sambi podigao
nagnuta mlinarska kola
i onaj kamen što pozna
tajnu brašna. Tajnu svijeta.
Vrijedi za dvojicu, priča za jednoga.
Tvrdoglav. Samouk. Pametan,
kako su bili nekoji među starima,
zna više od deset "školanih duša"
i "carskih savjetnika" našeg doba.
Prirodna inteligencija, laka i nesputana
dok rastavlja i sastavlja, dokučuje i prepravlja
u potpalublju Gatesovih mašinica,
znatiželjan i uporan kao dječak.
Najkraći put do znanja je kao staza
iz djetinjstva.
Trud. Čovjek. Prijatelj. Hrvat. Brat.
Vrijedi za trojicu. Svetkuje sam.
Pomogne svakom i koga ne zna i koga zna.
Izdržat će takav kao Velebit i Bilogora zajedno.
Kao hrast čijimžilama struji žiće maslina.
Ko' vjetar u oluji što pamti kletvu djedova.
Naš Vlado. Topao i mek kao krušna duša.
Sretan rođendan Prijatelju.
Vlado Karagić