1. P a r t i j a
/Pjesma za Željka Lanovića/
Živ sam. Živom slikomprijatelja prkosim
praznini i pukotinama smisla. Dan je prepratio
odbljeske višnjih nauma u sjenovit plamostaj. Nitko
više ne može do mene. Ona koja miri sjene stanara
na prozorima i krotka stada na prilazima gradića,
učinila je da nema ničeg što ne dolazi iznutra.
Rukav od iznošenog jeansa koji odlaže čašu
pričinja se tako znan. Osmijeh i kretnja, kao da se
ispričava. Ponekad je jednostavno tako, nema
dobrih objašnjenja. Neki jednostavno pristaju
k Bijelima.
Egzaktna znanost u kazaljkama zidnog sata i maglena predstava o porubima svjetova
između misli i poteza. Nešto čemu nikako ne pristaje naziv p a r t i j a . Mreška se u njoj
tišina kao da je energizirana. Otpijam gutljaj ponornice uhvaćene u okno starog školskog
prozora. Mrzlina zastaje na usnama, pa onda silazi metaboličkim lijevcima u mikrobeskraj
fizioloških galaksija. Koliko savršeno uređenih procesa za stvorenje koje bi bolje pristalo
među zvjerad. Mijenjam ovaj plašt od zgrušanih energija za tanak tračak noćnog srebra.
Zagledaju li plahi svoj zbiljski odraz na izvorima, prije no što ih prisvoji strepnja od
nezbiljskoga? Jedno od onih pitanja koja se prečuju dok ruka čudnovato oklijeva nad
teksturom crnih figura. Mogu li se uopće dohvatiti prstima?
Stol s plohama tama i svjetala prenosio je šapat u pore dobrog drveta. Električni
mehanizam s crkvenog zvonika poranio je u polusnu za čitav Slikarev hvat. Za čovjeka
uhvaćenog u savršeni kristal to više nije imalo značaja.
Vlado Karagić