1. U ognjicama
/Pjesma za Prijatelja/
Ima noći kad ni snijeg, ni glazba Otisa Taylora,
ni bajkovit odsjaj u porubima zavjesa
ne mogu poništiti lijevak praznina.
Prignu se dah pod teretom duha
nad bijelim vratom zabljesnu sablast
i prosu mašta rumenih kapljica
nalik činu samoponištenja.
Nema više onog osmijeha...
Mirišu prsti po narančinoj kori i nemiru s usana.
Pišem poemu protiv mrzlih vjetrova
i pognut koračam dok mi sjenu ne prisvoji mećava
u žudnji ništavila priljubljena o prozorska zrcala.
Nijema i neutješna u smrtima bijelih sanjara
tumara Bilogora za vučjim dusima
usukanim od jelenskih potjera,
prostrtim proplancima
i šumskim ognjicama.
Ne može biti da ga više nema...
Vlado Karagić