1. KRILO UMJESEČINI
Svu je noć slutilo na kišu. Na voden-šapat što školskoj brezi blaži krilo u mjesečini.
Tko zna bi li opazio svijet i Mjesec u snenoj krhotini, da obrišem njime svoj ranjiv odsjaj noći.
Zabole nekad mašta i misli dok ponoć zvona miri i san se djetinji mrijesti u neshvatljivosti.
Moj Prijatelju, poznaš li šare na tepihu i krugove na vodi u dalekoj onoj Jezerskoj Zemlji?
Čuješ li tišinu prije huka i damar u njedrima malenih što se usudiše povjerovati netaknutoj
čistini?
Pred zoru, utihnu korak Nebeske Snahe s košarom mokrog rublja na vijugavoj stazi, što vodi
nad školski brezik. Još kaplja, dvije i sve će utihnuti.
O, studeni, kako te nekad u snu lijepo čelom poznati.
Vlado Karagić