Nasljedne bolesti koje se prenose preko heterosoma

1. Naslijedne bolesti koje se prenose
preko heterosoma (spolnih
hromosoma)
Radila: Amina Memić

2. • Genetski poremećaj je stanje
uzrokovano pogreškom u genetskom kodu . DNK
sekvence koje čine genom organizma moraju biti
u potpunosti ispravne, ili biološki procesi koji se
oslanjaju na kodirane upute neće raditi ispravno.
Neke pogreške nisu važne, ali nekoliko uzrokuju
najčešće genetske bolesti, a mnoge mogu biti
odgovorne za rijetka genetska stanja.
• Stanice često provjeravaju svoje DNK na
pogreške, posebno prije dijeljenja. Ove
sigurnosne mjere znače da su čak i najčešći
genetski poremećaji razmjerno rijetki, ali njihova
pojava u općoj populaciji znači da DNK provjera i
redukcija nisu glupi.

3. • Neki od najčešćih genetskih poremećaja su:
• Anemija srpastih stanica
• Rahitis
• Nefritis
• Daltonizam
• Hemofilija
• Polidaktilija
• Anomalija
• Down sindrom
• Turner sindrom
• Proteus sindrom
• Klinefelterov sindrom
• Angelmanov sindrom
• Charcot – Marie – Tooth bolest
• Cri du chat sindrom
• Digeorgeov sindrom
• Duchenneova mišićna distrofija

4. Anemija srpastih stanica
• Naslijeđene nenormalnosti u hemoglobinu mogu izazvati anemiju.
Crvene krvne stanice koje sadrže nenormalni hemoglobin mogu
postati krivo oblikovane ili nisu u stanju prenositi ili dostavljati
zadovoljavajuću količinu kisika. Bolest srpastih stanica
(drepanocitoza) je naslijeđeno stanje znakovito po crvenim krvnim
stanicama u obliku srpa i hroničnoj hemolitičnoj anemiji. Kod
bolesti srpastih stanica crvene krvne stanice sadrže nenormalni
oblik hemoglobina koji smanjuje količinu kisika u stanicama, te
uzrokuje da stanice poprime oblik polumjeseca ili srpa. Stanice u
obliku srpa začepe i oštećuju najmanje krvne žile u slezeni,
bubrezima, mozgu, kostima i drugim organima, smanjujući njihovu
opskrbu kisikom. Budući da su te izobličene stanice krhke, lome se
kako putuju krvnim žilama uzrokujući tešku anemiju, začepljenje
protoka krvi, oštećenje organa i moguće smrt.

5. Simptomi
• Ljudi s tom bolešću uvijek imaju određeni stepen anemije i blage žutice, ali mogu
imati i nekoliko drugih simptoma. Međutim, sve što smanjuje količinu kisika u
njihovoj krvi, kao što je snažno opterećenje, planinarenje, letenje na velike visine
bez dovoljno kisika ili neka bolest, može dovesti do iznenadnog pogoršanja
anemije, boli (često u stomaku ili dugim kostima) i povišene temperature. Bol u
stomaku može biti teška, a može se pojaviti povraćanje. Kod djece, uobičajeni oblik
krize srpastih stanica je sindrom prsnog koša, znakovit po bolovima u prsima i
otežanom disanju. Većina ljudi koji imaju bolest srpastih stanica razvije u
djetinjstvu povećanu slezenu. Do dobi od 9 godina, slezena je uglavnom toliko
oštećena da se stisne i više ne funkcioniše. Jetra se tijekom života sve više
povećava, a od pigmenta oštećenih crvenih krvnih zrnca često se stvaraju žučni
kamenci. Srce se obično poveća pa su česti srčani šumovi. Djeca s bolešću srpastih
stanica često imaju relativno kratak trup, ali duge ruke, noge, prste na rukama i
nogama. Promjene u kostima i koštanoj srži mogu uzrokovati bol u kostima,
naročito u šakama i stopalima. Mogu se pojaviti epizode bolova u zglobu, a zglob
kuka može postati tako oštećen da ga konačno treba hirurški zamijeniti umjetnim
zglobom. Slaba cirkulacija kože može uzrokovati bol u nogama, naročito u
gležnjevima. Oštećenje živčanog sustava često može uzrokovati moždane udar.

6. Utvrđivanje bolesti
• Doktori prepoznaju anemiju, bol u želucu i kosti
te mučninu kao znakove krize srpastih stanica.
Krvne stanice u obliku srpa i djelići razorenih
crvenih krvnih stanica mogu se vidjeti i u uzorku
krvi ispitivanom pod mikroskopom. Pretraga krvi,
elektroforeza, može otkriti nenormalni
hemoglobin i ukazati ima li osoba obilježje
srpastih stanica ili bolest srpastih stanica.
Otkrivanje obilježja može biti važno za planiranje
obitelji, jer treba odrediti koliki je rizik od
dobivanja djeteta s bolesti srpastih stanica.

7. Liječenje bolesti
• U prošlosti su ljudi s bolešću srpastih stanica rijetko živjeli duže od 20 godina, ali
danas obično žive daleko poslije 50. Bolest srpastih stanica se ne može izliječiti pa
je liječenje usmjereno na sprječavanje kriza, suzbijanje anemije i olakšavanje
simptoma. Ljudi koji imaju tu bolest trebali bi pokušati izbjegavati aktivnosti koje
smanjuju količinu kisika u krvi i trebali bi odmah zatražiti liječničku pomoć čak pri
manjim bolestima, kao što su virusne infekcije. Kako imaju povećani rizik od
infekcije trebalo bi ih vakcinisati pneumokoknom vakcinom i vakcinom protiv
Hemofilusa influence. Tijekom kriza srpastih stanica može biti potrebna
hospitalizacija. Osobi se daju velike količine tekućine i lijekovi za olakšanje boli. Ako
liječnik sumnja da je anemija dovoljno teška da može izazvati moždani udar, srčani
napadaj ili oštećenje pluća, mogu se dati transfuzije krvi ili kisik. U međuvremenu
se liječe stanja koja su mogla uzrokovati krizu, kao što je neka infekcija. Istaržuju se
lijekovi za svladavanje ove bolesti, kao što je hidroksiureja. Hidroksiureja povećava
stvaranje jednog oblika hemoglobina kakav se nalazi pretežno u fetusu (plod), što
smanjuje broj crvenih krvnih stanica koje poprimaju oblik srpa. Zato smanjuje
učestalost kriza. Koštana srž obiteljskog člana ili drugog davatelja koji nema gen za
srpaste stanice može se presaditi u osobu s tom bolešću. Premda presađivanje
može izliječiti bolest, to je opasno, pa primatelj mora uzimati lijekove koji potiskuju
imunološki sistem do kraja svoga života. Istražuje se i genska terapija, tehnika
kojom se normalni geni usađuju u matične ćelije.

9. Rahitis
• Rahitis je poremećaj kod kojeg kosti postaju
mekane, bolne i lako se savijaju jer krv sadrži
nisku razinu fosfata i neodgovarajući oblik
vitamina D. Ovaj vrlo rijetki poremećaj je skoro
uvijek nasljedan, prenosi se dominantnim genom
koji se nalazi na X kromosomu. Genetski defekt
uzrokuje nenormalnost bubrega koja omogućuje
fosfatima da se izlučuju u mokraću, što vodi do
niske razine fosfata u krvi. Budući da su za rast
kostiju potrebni fosfati, ova bolest uzrokuje
poremećaj kosti. Ženske osobe s rahitisom imaju
manje izražene koštane promjene od muškaraca.

10. Opis bolesti i liječenje
• Rahitis obično počinje u prvoj godini života. Raspon mu je
takav da može biti toliko blag da ne stvara primjetljive
simptome, sve do tako izraženog oblika da izaziva savijanje
nogu i ostale deformacije kostiju, bol u kostima i nizak rast.
Koštane izrasline na mjestima gdje se mišići vežu na kost
mogu ograničiti pokretljivost tih zglobova. Djetetova
lubanja se može zatvoriti prije vremena, što dovodi do
grčeva nalik na one kod epilepsije. Laboratorijske pretrage
pokazuju da su razine kalcija normalne ali su razine fosfata
niske. Cilj liječenja je povišenje razine fosfata u krvi, što će
dovesti do normalnog stvaranja kosti. Fosfate se može
uzimati na usta i trebalo bi ih kombinirati s kalcitrolom,
aktiviranim oblikom vitamina D. Uzimanje samog vitamina
D ne pomaže.

12. Nefritis
• Nefritis je zatajenje bubrega koje započinje iznenada, a posljedica je oštećenja
bubrežnih tubula i tkiva koje ih okružuje. Najčešći uzrok ove bolesti je lijek na koji
je osoba ili alergična, ili je taj lijek doveo do izravnog štetnog djelovanja. Lijekovi
poput amfotericina B i aminoglikozida mogu uzrokovati toksičnu reakciju. Alergijska
reakciju mogu potaknuti lijekovi poput penicilina, sulfonamida, diuretika i
nesteroidnih protuupalnih lijekova, uključujući tu i acetilsalicilnu kiselinu (aspirin).
Drugi uzroci uključuju bakterijsku infekciju bubrega (pijelonefritis), rak poput
leukemije i limfoma i nasljedne bolesti. Simptomi su vrlo raznoliki. Kod nekih se
ljudi razviju simptomi infekcije mokraćnog sistema. Ostali imaju malo simptoma, ali
se laboratorijskim pretragama otkrivaju znakovi zatajenja bubrega. Količina
stvorene mokraće može biti normalna ili manja od normale. Mokraća može biti
gotovo normalna, s bjelančevinama ili gnojem samo u tragovima, no
nenormalnosti su često upadljive. Mokraća može sadržavati bjelančevine u
dovoljno velikim količinama da ukazuju na nefrotski sindrom, mikroskopski i golim
okom vidljivu krv, ili gnoj koji sadrži eozinofile, jednu vrstu bijelih krvnih stanica.
Eozinofili se rijetko nalaze u mokraći, a kada se nađu, osoba gotovo sigurno ima
akutni tubulointersticijski nefritis uzrokovan alergijskom reakcijom.

14. Daltonizam
• Daltonizam (ili točnije poremećaj prepoznavanja boja) je nasljedno
stanje koje češće pogađa muški nego ženski spol. Sa problemima
raspoznavanja boja susreće se otprilike 8% muškaraca i manje od 1% žena.
• Problem prepoznavanja crvene i zelene boje je najčešći oblik daltonizma.
Rjeđi slučaj je nasljeđivanje nesposobnosti prepoznavanja plavih i žutih
nijansa boje. Takav poremećaj pogađa u istom broju i muškarce i žene. U
modernoj medicini poznata su tri tipa daltonizma:
protonopija – ne prepoznavanje crvene boje,
deuteranopija – ne prepoznavanje zelene boje i
tritanopija – ne prepoznavanje plave boje.
• Rjetko se događa da osoba koja je “slijepa na boje” vidi samo nijanse sive
boje. Većina ljudi koje se smatra “slijepima na boje” zapravo vide boje, ali
im se određene boje čine blijedima i lako ih zamijene sa drugim bojama,
ovisno o tipu poremećaja prepoznavanja boja.

15. Opis bolesti
• Daltonizam nastupa kada ćelije osjetljive na svjetlost u mrežnici ne
mogu pravilno reagirati na varijacije valnih dužina svjetlosti koje
nam omogućuju da vidimo cijeli niz boja. Fotoreceptori u mrežnici
se nazivaju štapići i čunjići. Štapići su uvijek brojniji i osjetljiviji su na
svjetlost od čunjića, ali nemaju mogućnost prepoznavanja boja.
• U ljudskoj mrežnici se nalazi 6-7 milijuna čunjića koji su odgovorni za
naše viđenje boja. Ti su fotoreceptori koncentrirani u središnjem
dijelu mrežnice koji se zove makula. U središtu makule nalazi se
fovea, točka (promjera 0,3 mm) s najvećom koncentracijom čunjića
u mrežnici i koja je odgovorna za naše jasno prepoznavanje boja.
Genetski naslijeđeni oblici daltonizma se često vežu uz manjak
određenih tipova čunjića ili potpuni izostanak tih čunjića.

16. Nastanak bolesti
• Osim genetskih predispozicija, uzroci poremećaja prepoznavanja boja mogu biti:
• Očna mrena. Zamućenje prirodnih očnih leća koje uzrokuje očna mrena može
pogoršati viđenje boja i učiniti da se boje čine blijedima. Na sreću, operacija
katarakte može obnoviti jasan vid boja tako da se prirodne zamućene leće
zamijene sa umjetnim.
• Parkinsonova bolest. Pošto je Parkinsonova bolest neurološki poremećaj, živčane
stanice osjetljive na svjetlost u mrežnici, gdje se odvija proces vida, mogu biti
oštećene ili ne mogu funkcionirati na pravilan način.
• Tiagabin za epilepsiju. Za antiepileptik poznat kao tiagabin se pokazalo da smanjuje
sposobnost prepoznavanja boja kod oko 41% osoba koje uzimaju taj lijek, ali bez
dugoročnih posljedica.
• Leberova nasljedna optička neuropatija. Prevladava kod muškaraca. Može se
pojaviti i kod osoba koje nemaju nikakve druge simptome osim određenog stupnja
poremećaja prepoznavanja boja. Nemogućnost prepoznavanja crvene i zelene boje
je glavni simptom spomenute neuropatije.
• Daltonizam se može pojaviti i kada proces starenja ošteti ćelije mrežnice. Ozljeda ili
oštećivanje dijela mozga koji je zadužen za proces vida također može uzrokovati
poremećaje prepoznavanja boja.

18. Hemofilija
• Hemofilija je poremećaj krvarenja koji uzrokuje
manjak jednog od faktora zgrušavanja krvi.
• Hemofilija A (klasična hemofilija), na koju otpada
oko 80% svih slučajeva, je manjak faktora
zgrušavanja VIII. Hemofilija B (Božična bolest) je
manjak faktora zgrušavanja IX. Načini krvarenja i
posljedice tih vrsta hemofilije su slični. Obje su
naslijeđene preko majke, ali zahvaćaju gotovo
isključivo mušku djecu.

19. Nastanak bolesti
• Hemofiliju uzrokuje nekoliko različitih nenormalnosti gena.
Težina simptoma ovisi o tome kako pojedina nenormalnost
gena oštećuje aktivnost faktora VIII i IX. Kada je aktivnost
niža od 1% od normale, pojavljuju se epizode teškog
krvarenja i iz nejasnih razloga. Ljudi kod kojih je aktivnost
zgrušavanja 5% od normale mogu imati samo blagu
hemofiliju. Oni imaju rijetko neizazvane epizode krvarenja,
ali hirurški zahvat ili ozljeda mogu izazvati nekontrolisano
krvarenje koje može biti smrtno. Blaže hemofilije se mogu
uopće ne dijagnosticirati, premda neki ljudi s aktivnosti
zgrušavanja 10% do 25% od normalne, mogu prekomjerno
krvariti nakon operacije, vađenja zuba ili neke veće ozljede.

20. Opis bolesti
• Općenito, prva epizoda krvarenja pojavljuje se
prije dobi od 18 mjeseci, često nakon manje
ozljede. Dijete koja ima hemofiliju lako dobiva
modrice. Čak injekcija u mišić može uzrokovati
krvarenje koje ima za posljedicu veliki odljev krvi.
Ponavljano krvarenje u zglobove i mišiće može
konačno dovesti do izobličenja i invaliditeta.
Krvarenje može izazivati naticanje baze jezika sve
dok ne dođe do začepljenja disajnog puta, što
otežava disanje. Lagani udarac u glavu može
izazvati znatno krvarenje u lubanji uzrokujući
oštećenje mozga i smrt.

22. Polidaktilija
• Polidaktilija je urođeno stanje u kome se neko rodi sa jednim ili više
dodatnih prstiju na rukama ili nogama. Ovakva degeneracija se
inače može pojaviti na jednoj ili na obje ruke ili noge. Sam naziv
polidaktilija dolazi od grčke riječi poli - mnogo i dactilos - prst. U
ovom slučaju dodatni prsti su opisani kao prekobrojni, odnosno ima
više od normalnog broja. Danas je dostupan čitav niz tretmana za
uklanjanje ovog deformiteta, u zavisnosti od vrste polidaktilije, a
uzrok pojave je često genetske prirode.
• Polidaktilija je sasvim vidljiva golim okom, a način na koji je
predstavljena može varirati, pa se može pojaviti kao:
• – mala, povišena grudvica mekog tkiva, koja ne sadrži kosti (naziva
se nubin),
• – djelimično formiran prst koji sadrži neke kosti, ali ne i zglobove,
• – potpuno funkcionalan prst sa tkivima, kostima i zglobovima.

23. Vrste polidaktije
• Ulnarna ili postaksijalna polidaktilija ili umnožavanje
malih prstiju: Ovo je najčešći oblik stanja, gdje je
dodatni prst na spoljašnjem delu malog prsta. Ova
strana ruke je poznata kao ulnarna strana.
• Radijalna ili preaksijalna polidaktilija ili dupliciranje
palca: Ovo je manje uobičajeno, javlja se u 1 na svakih
1.000 do 10.000 živorođenih beba. Dodatni prst je na
spoljašnjoj strani palca. Ova strana ruke je poznata kao
radijalna strana.
• Centralna polidaktilija: Ovo je retka vrsta polidaktilije.
Dodatni prst je pričvršćen za naprstenjak, srednji ili
najčešće kažiprst.

24. Liječenje
• Liječenje polidaktilije u mnogome zavisi od konkretnog stanja pacijenta:
• Umnožavanje malih prstiju
• Umnožavanje malih prstiju možda neće zahtjevati liječenje, jer to obično ne utiče na to kako ljudi
mogu koristiti svoju ruku. Međutim, ova operacija i dalje može biti potrebna iz kozmetičkih razloga.
Ako se dodatni mali prst samo djelimično formira i ne sadrži nikakve kosti, može se lako ukloniti.
Ljekar može to da uradi tako što će vezati čvrstu žicu oko baze dodatnog prsta. Time se prekida
dotok krvi, što omogućava da višak mekog tkiva prirodno otpadne. Ova procedura se čestoodvija u
prvoj godini nakon rođenja. Ako je dodatni mali prst u potpunosti formiran ili funkcionalan, može
biti potrebna operacija za njegovo uklanjanje.
• Umnožavanje palca
• Tretmani za uklanjanje palca su komplikovaniji, jer dodatni palac može uticati na funkciju drugog
palca. Iz tog razloga možda neće biti moguće jednostavno ukloniti dodatni palac. Hirurgija može biti
potrebna za rekonstrukciju jednog funkcionalnog palca, koristeći djelove oba palca. Postoji mnoštvo
različitih hirurških opcija koje su dostupne u zavisnosti od pozicije i faze formiranja dodatnog palca.
• Centralna polidaktilija
• Postoje neke hirurške opcije za centralnu polidaktilnost, koje uključuju: – zadržavanje dodatnog
centralnog prsta, ali operacija na tetivama i ligamentima da bi se izbegli deformiteti, uklanjanje
dodatnog centralnog prsta i rekonstrukcija onoga na koji je priključen – uklanjanje oba prsta i
rekonstrukcija jednog novog prsta.

26. Anomalija
• Većina prirođenih anomalija probavnog sustava dovodi do nekog
oblika crijevne opstrukcije, što se često očituje poteškoćama pri
hranjenju, proširenjem crijeva i povraćanjem prilikom poroda ili
unutar 1 do 2 dana. Djeca s malformacijama probavnog sistema
pokazuju visoku stopu smrtnosti, u rasponu od 10 do 40%; najveće
stope prate prirođenu dijafragmalnu herniju. Česti oblik anomalije
je atrezija, kod koje ne dolazi do razvoja dijela probavnog sustava ili
on nije dovoljno razvijen. Najčešći oblik je atrezija jednjaka.
• Hitni postupak uključuje dekompresiju crijeva i slanje u centar za
novorođenačku hirurgiju. Također je ključno održavanje tjelesne
temperature, sprječavanje hipoglikemije IV primjenom 10%–tne
otopine glukoze i elektrolita te sprječavanje ili liječenje acidoze i
infekcija kako bi dijete bilo što spremnije za operativni zahvat.
• Budući da oko 1/3 djece s malformacijom probavnog sustava ima i
drugu prirođenu anomaliju, treba ih pažljivo pregledati da bi se
utvrdile malformacije drugih organskih sustava, npr. srca ili bubrega.

27. Down sindrom
• Downov sindrom je poremećaj 21. hromosoma
koji uzrokuje umno zaostajanje, mikrocefaliju,
nizak rast i karakterističan izgled lica. Na
dijagnozu ukazuju tjelesni nedostaci i poremećaji
u razvoju, a potvrđuje se analizom kariotipa.
Liječenje ovisi o specifičnim manifestacijama i
malformacijama. Sveukupna incidencija među
živorođenom djecom iznosi oko 1/800, no
postoje značajne razlike koje ovise o životnoj dobi
majke.

28. Nastanak
• U oko 95% slučajeva postoji jedan cijeli 21. hromosom viška, koji gotovo
uvijek potječe od majke. Neki ljudi s Downovim sindromom imaju samo 46
hromosoma, ali je dodatni dio 21. hromosoma translociran na neki drugi
hromosom. Najčešća je translokacija, pri kojoj je dodatni dio hromosoma
21 pričvršćen za 14. hromosom. U oko 1/2 slučajeva, oba roditelja imaju
normalni kariotip, što ukazuje na novonastalu translokaciju. U
drugoj 1/2 slučajeva 1 roditelj (gotovo uvijek majka), premda fenotipski
urednog izgleda, ima samo 45 hromosoma. Teoretski, mogućnost da majka
nosilac dobije dijete s Downovim sindromom iznosi 1:3. Ako je nosilac
otac, opasnost iznosi samo 1:20. Downov sindrom s mozaicizmom
vjerojatno nastaje uslijed nondisjunkcije tijekom diobe ćelija embrija.
Većina pogođenih ljudi građena je od dvije populacije ćelija, jedne s 46
hromosoma i druge s 47 hromosoma. Prognoza glede inteligencije
vjerojatno ovisi o omjeru ćelija s trisomijom 21 u mozgu. Mali broj ljudi s
Downovim sindromom ima jedva zamjetljive kliničke znakove i standardnu
inteligenciju. Ako kod roditelja postoji mozaicizam spolnih ćelija za
trisomiju 21, postoji povećana opasnost da će i drugo dijete biti zahvaćeno
ovim sindromom.

29. Opis bolesti, simptomi
• Novorođenče koje boluje od ovog sindroma je obično mirno, rijetko plače i ima
hipotoniju mišića. Većina ima spljošteni profil lica, premda se neka doimaju
normalno prilikom rođenja te tek tijekom djetinjstva razviju karakteristični izgled
lica. Čest je nalaz spljoštenog zatiljka i viška kože u tom području. Vanjski očni
uglovi su ukošeni prema gore a obično postoje nabori epikantusa u unutarnjim
uglovima očiju. Obično su vidljive Brushfieldove mrlje koje nestaju tijekom prvih 12
mjeseci života. Usta se često ne mogu potpuno zatvoriti zbog toga što je jezik velik
i isplažen i nedostaje mu središnji utor. Uši su često malene i okruglastog oblika.
Šake su kratke i široke i često pokazuju majmunsku brazdu. Prsti su kratki i
pokazuju klinodaktiliju 5. prsta, koji se često sastoji od samo dvije falange. Stopala
mogu pokazivati široki razmak između palca i drugog prsta, a plantarni jastučić se
često proteže sve do stražnje strane stopala. Koža dlanova i stopala pokazuje
karakteristične dermatoglife. Oko 40% bolešću pogođene novorođenčadi ima
prirođenu srčanu manu; najčešće su defekt ventrikularnog septuma i
atrioventrikularni kanal. Kod njih je povećana incidencija gotovo svih drugih
prirođenih malformacija, osobito atrezije duodenuma. Također mnogi ljudi s
Downovim sindromom imaju bolest štitnjače (najčešće hipotireoza).

30. Opis bolesti, simptomi
• Kako bolesna djeca rastu, zaostajanje u tjelesnom i umnom razvoju
brzo postaje očito. Rast je nizak a prosječni koeficijent inteligencije
iznosi oko 50. Čini se kako je starenje ubrzano. Prosječna dob u
kojoj dolazi do smrti iznosi 49 godina, međutim, mnogi prežive i do
pedesetih ili šezdesetih godina. Očekivani životni vijek je skraćen
ponajprije zbog srčanih bolesti, a u manjoj mjeri i zbog podložnosti
infekcijama i akutne mijeloične leukemije. Osim toga, tijekom
starenja se u ljudi s Downovim sindromom mogu razviti poteškoće
sluha i vida. Mnogi od njih razvijaju znakove Alzheimerove bolesti u
ranoj životnoj dobi, te prilikom obdukcije mozak odraslih osoba s
Downovim sindromom pokazuje tipične mikroskopske osobine. Kod
žena pogođenih bolešću postoji 50% mogućnost da će i njihov fetus
imati Downov sindrom. Međutim, mnogi zahvaćeni fetusi se
spontano pobacuju. Muškarci s Downovim sindromom su neplodni,
osim onih s mozaičnim oblikom bolesti.

31. Dijagnoza i liječenje
• Na dijagnozu se može posumnjati prenatalno, na
osnovi tjelesnih osobina fetusa otkrivenih ultrazvukom,
ili abnormalne razine hormona probirom seruma
majke, a potvrđuje se amniocentezom uz
kariotipizaciju.
• Liječenje ovisi o specifičnim simptomima. Osnovni se
poremećaj ne može izliječiti. Liječenje bi također
trebalo uključivati genetičko savjetovanje obitelji,
društvenu potporu i obrazovne programe koji
odgovaraju razini intelektualne funkcije. Neke srčane
greške se hirurški ispravljaju. Hipotireoza se liječi
nadomještanjem hormona.

33. Turner sindrom
• Turnerov sindrom nastaje uslijed potpunog ili djelomičnog nedostatka jednog od
dva spolna hromosoma, pri čemu fenotipski nastaje žena. Dijagnoza počiva na
kliničkim nalazima a potvrđuje se analizom kariotipa. Liječenje ovisi o simptomima
i može uključivati operaciju zbog srčanih oboljenja te, često, liječenje hormonom
rasta zbog niskog rasta i nadoknadu estrogena zbog izostajanja puberteta.
Turnerov sindrom se javlja u oko 1/4000 živorođene ženske djece i najčešći je
poremećaj spolnih hromosoma kod žena. Međutim, 99% zametaka s 45,X se
spontano pobacuje. Oko 50% pogođenih djevojčica ima kariotip 45,X; oko 80% njih
je izgubilo X hromosom porijekla oca. Većina od preostalih 50% su mozaici.
Ponekad, zahvaćene djevojčice imaju jedan normalni X hromosom i jedan X
hromosom koji je poprimio prstenast oblik, da bi do toga došlo, mora biti izgubljen
komad i s kratkog i s dugog kraka neuobičajenog X hromosoma. Neke pogođene
djevojčice imaju jedan normalni X kromosom i jedan dugi krak izohromosoma
oblikovan gubitkom kratkog kraka i nastankom hromosoma koji se sastoji od dva
duga kraka X hromosoma. Te djevojčice često imaju mnoge fenotipske osobine
Turnerovog sindroma; stoga se čini kako u izazivanju fenotipa važnu ulogu ima
delecija kratkog kraka hromosoma X.

34. Opis bolesti
• Mnoga novorođenčad su vrlo blago pogođena, međutim, kod nekih postoji jako
izražen limfedem dorzuma šaka i stopala te limfedem ili labavi kožni nabori na
stražnjoj strani vrata. Ostale, česte promjene, uključuju pterigij na vratu i širok
prsni koš sa široko razmaknutim i uvučenim bradavicama. Pogođene djevojčice su,
u usporedbi s drugim članovima obitelji, nižeg rasta. Rjeđe se nalazi niska linija
kose na stražnjoj strani vrata, ptoza, brojni pigmentirani nevusi, kratke 4.
metakarpalne i metatarzalne kosti, upadljive jagodice prstiju s petljama na
dermatoglifima te hipoplazija noktiju. Dolazi do povećanja ugla između kostiju u
laktu. Česte srčane mane su koarktacija aorte i bikuspidni aortalni zalistak.
Starenjem se često razvija hipertenzija, čak i bez koarktacije. Česte su malformacije
bubrega i hemangiomi. Ponekad, do teleangiektazije dolazi u GI sustavu, s
posljedičnim GI krvarenjem ili gubitkom bjelančevina. Disgeneza gonada se zbiva u
90% slučajeva, onemogućujući početak puberteta, razvoj tkiva dojki i početak
menstruacije. Međutim, 5 do 10% pogođenih djevojčica spontano dobiva mengu, a
vrlo rijetko su te žene plodne i imaju djecu. Umna zaostalost je rijetka, no mnoge
osobe imaju izvjesno smanjenje nekih perceptivnih sposobnosti zbog čega postižu
loš uspjeh na testovima iz matematike, premda prilikom verbalnog dijela testova
inteligencije postižu prosječne ili iznadprosječne rezultate.

35. Dijagnoza
• Kod novorođenčadi, na dijagnozu se može posumnjati na osnovi
postojanja limfedema ili pterigija na vratu. Ako ovih osobina nema,
kod neke djece se dijagnoza postavlja kasnije, na osnovi niskog
rasta, izostanka pubertetskog razvoja i amenoreje. Dijagnoza se
potvrđuje analizom kariotipa. Za otkrivanje srčanih mana su
indicirani ehokardiografija ili MR. Citogenetička analiza i istraživanja
za Y kromosom specifičnim sondama se poduzima kod svih osoba s
disgenezom gonada kako bi se isključio mozaicizam s populacijom
ćelija koja sadrži Y kromosom. Ti su ljudi obično fenotipski žene koje
pokazuju različito izražene osobine Turnerovog sindroma. One su u
velikoj opasnosti od razvoja tumora gonada, osobito
gonadoblastoma, te bi im gonade trebalo profilaktički odstraniti čim
se postavi dijagnoza.

36. Liječenje
• Za osnovnu gensku anomaliju ne postoji specifično liječenje.
Koarktacija aorte se obično otklanja hirurški. Ostale srčane mane se
prate i otklanjaju prema potrebi. Limfedem se obično može ublažiti
odgovarajućim podupirućim steznicima. Ukoliko je rast <5.
percentile, može se započeti s primjenom humanog
rekombinantnog hormona rasta, s početnom dozom od 0,05 mg/kg.
Nadoknada estrogena je obično potrebna kako bi započeo pubertet,
a tipično se primjenjuje u dobi od 12 ili 13 godine, u obliku
konjugiranog estrogena u dozi od 0,3 mg ili mikroniziranog
estradiola u dozi od 0,5 mg 1×/dan. Nakon toga se primjenjuju
kontraceptivne pilule koje sadrže progestin, kako bi se održale
sekundarne spolne osobine. Hormon rasta se može primjenjivati uz
nadomještanje estrogena sve dok se epifize ne zatvore, kad se s
njegovom primjenom prestaje. Nastavljanje primjene estrogena
pomaže pri uspostavi optimalne gustoće kostiju i razvoja kosti.

38. Proteus sindrom
• Proteus sindrom javlja se tijekom fetalnog razvoja. To je
uzrokovano onim što stručnjaci nazivaju mutacijom ili
trajnom izmjenom gena AKT1. Gen AKT1 pomaže u
regulaciji rasta. Nitko zapravo ne zna zbog čega dolazi do
ove mutacije, ali liječnici sumnjaju da su slučajne i da nisu
naslijeđene. Iz tog razloga, Proteus sindrom nije bolest koja
se prenosi s generacije na generaciju. Fondacija Proteus
sindrom naglašava da ovo stanje nije uzrokovano nečim što
je roditelj učinio ili nije učinio. Znanstvenici su također
otkrili da je mutacija gena mozaik. To znači da utječe na
neke stanice u tijelu, ali ne i na druge. Ovo pomaže objasniti
zašto jedna strana tijela može biti pogođena, a ne druga, i
zašto ozbiljnost simptoma može toliko varirati od jedne
osobe do druge.

39. Simptomi
• Simptomi obično variraju od osobe do osobe i mogu uključivati:
• asimetrične nadrasti (jedne strana tijela koja ima duže udove od druge)
• uzdignute, grube kožne lezije koje mogu imati kvrgav, brazdasti izgled
• zakrivljena kičma, koja se također naziva skolioza
• masne preraste, često na stomaku, rukama i nogama
• nekancerozni tumori, koji se često nalaze na jajnicima, i membrane koje
pokrivaju mozak i kičmenu moždinu
• nepravilne krvne žile, što povećava rizik od krvnih ugrušaka opasnih po
život
• malformacija središnjeg živčanog sistema koja može uzrokovati mentalne
poteškoće i značajke poput dugog lica i uske glave, uvijenih očnih kapaka i
širokih nosnica
• zadebljani jastučići kože na stopalima

40. Dijagnoza i liječenje
• Dijagnoza može biti teška. Stanje je rijetko, a mnogim doktorima i
nepoznato. Prvi korak koji doktor može poduzeti je biopsija tumora
ili tkiva i ispitivanje uzorka na prisustvo mutiranog AKT1 gena. Ako
se pronađe, za pretragu unutarnjih masa mogu se upotrijebiti
skrining testovi, poput rentgenskih zraka, ultrazvuka i CT-a.
• Ne postoji lijek za Proteus sindrom. Liječenje se uglavnom fokusira
na minimiziranje i upravljanje simptomima. Stanje utječe na mnoge
dijelove tijela, pa je u liječenje uključen cijeli tim doktora kao što su:
• kardiolog, dermatolog, pulmolog, ortopedista, fizioterapeut i
psiholoh ili psihijatar.
• Može se preporučiti hirurgija za uklanjanje prekomjernog rasta kože
i viška tkiva. Liječnici također mogu predložiti hirurško uklanjanje
ploča rasta u kosti kako bi se spriječio prekomjerni rast.

41. Komplikacije sindroma
• Proteus sindrom može uzrokovati brojne komplikacije. Neke mogu biti
opasne po život. Tumori mogu komprimirati organe i živce, što rezultira
stvarima poput urušenog pluća i gubitka osjećaja u udovima. Prekomjerni
rast kostiju također može dovesti do gubitka pokretljivosti. Rastovi mogu
uzrokovati i neurološke komplikacije koje mogu utjecati na mentalni razvoj
i dovesti do gubitka vida i napadaja. Osobe s Proteus sindromom sklonije
su trombozi dubokih vena jer može utjecati na krvne žile. Tromboza
dubokih vena je ugrušak krvi koji se javlja u dubokim venama tijela, obično
u nozi. Ugrušak se može osloboditi i putovati po cijelom tijelu. Ako ugrušak
stane u plućnoj arteriji, što se naziva plućna embolija, može blokirati
protok krvi i dovesti do smrti. Plućna embolija je a vodeći uzrok smrti kod
ljudi s Proteusovim sindromom. Uobičajeni simptomi plućne embolije su:
• kratkoća daha
• bol u prsima
• kašalj koji ponekad može potaknuti sluz u krvi

43. Klinefelterov sindrom
• Klinefelterov sindrom ima 2 X hromosoma uz 1 Y hromosom, što
dovodi do razvoja muškog fenotipa. Klinefelterov sindrom se
pojavljuje u oko 1/ 800 živorođene muške djece. Višak X
hromosoma je u 60% slučajeva porijekla od majke. Pogođeni dječaci
su obično visoki, s nesrazmjerno dugim rukama i nogama. Pubertet
obično nastupa u uobičajeno doba, no dlakavost lica je često slabo
izražena. Postoji sklonost poteškoćama pri učenju a mnogi pokazuju
niži verbalni IQ, slabija obrada slušnih informacija i otežano čitanje.
Razlika u kliničkim slikama je velika, a mnogi muškarci s 47, XXY
imaju normalan izgled i intelekt. Mnogi slučajevi se otkrivaju
prilikom obrade neplodnosti. U 15% slučajeva se radi o mozaicizmu,
a ti muškarci mogu biti plodni. Neki pogođeni muškarci uz Y
hromosom imaju 3, 4 ili čak 5 X hromosoma. S povećanjem broja X
kromosoma povećava se izraženost umne zaostalosti i malformacija.

45. Angelmanov sindrom
• Angelmanov sindrom je genetski poremećaj koji uzrokuje teškoće u
razvoju i neurološke probleme – poteškoće s govorom, ravnotežom i
hodanjem, a u nekim slučajevima dolazi i do epileptičkih napada.
Razvio se na 15. hromosomu naslijeđenom od majke. Naziv je dobio
prema dr. Harryju Angelmanu, britanskom pedijatru koji je prvi
opisao sindrom 1965. godine. Česti osmjesi i provale smijeha
uobičajeni su za osobe s Angelmanovim sindromom. Angelmanov
sindrom se obično ne otkrije dok roditelji ne počnu primjećivati
zakašnjeli razvoj kada beba ima između 6 i 12 mjeseci. Napadaji
često počinju u dobi od 2 do 3 godine. Klinička slika osobe s
Angelmanovim sindromom je varijabilna. Liječenje Angelmanova
sindroma fokusira se na upravljanje zdravstvenim i razvojnim
problemima djeteta.

46. Simptomi
• Angelmanov sindrom se javlja otprilike u 1 od 20 000 novorođene djece. Simptomi
se razvijaju postepeno tako da ovise o dobi osobe, a također i o genetičkom
mehanizmu nastanka disfunkcije kritične regije. Najtežu i tipičnu kliničku sliku
imaju oni s delecijom (gubitkom dijela hromosoma). Karakteristični znakovi i
simptomi Angelmanovog sindroma su:
• kašnjenje u razvoju, intelektualni invaliditet
• mikrocefalija
• nedostatak govora ili minimalni govor
• problemi s hranjenjem
• nemogućnost hodanja ili održavanja ravnoteže
• krut hod i pokreti,
• drhtavo kretanje ruku i nogu
• često smješkanje i smijeh
• epileptični napadaji
• strabizam
• donja čeljust koja strši

47. Dijagnoza
• Sindrom se dijagnosticira genetičkim testiranjem, a u procesu
otkrivanja bolesti, nakon postavljene sumnje temeljem kliničke
slike, može pridonijeti i karakterističan nalaz EEG-a. Budući da ne
postoji način za “popravak” oštećenja hromosoma, ne postoji lijek
za Angelmanov sindrom. Liječenje se fokusira na upravljanje
problemima u razvoju. Ovisno o simptomima liječenje
Angelmanovog sindroma može uključivati:
• Lijekove za kontrolu napadaja
• Fizikalnu terapiju
• Komunikacijsku terapiju
• Bihevioralnu terapiju
• Sve vrste i metode terapije se koriste kako bi se izvukao maksimum
te da se poboljša kvaliteta života oboljelog.

49. Charcot–Marie–Tooth bolest
• Simptomi CMT obično počinju u kasnom djetinjstvu ili ranoj odrasloj
dobi no kod nekih se ljudi simptomi ne pojavljuju prije ranih
tridesetih ili četrdesetih, a glavne značajke bolesti su deficiti kao
posljedica oštećenja donjeg motornog neurona, senzorički znakovi i
simptomi. Slabost počinje distalno u stopalima i napreduje
proksimalnu u uzlaznom paternu. Razvijaju se neuropatske
deformacije kostiju, a za Charcot-Marie-Tooth bolest karakteristični
su viseće stopalo (pes cavus) i pandžasti palčevi. Kako bolest
napreduje može se javiti slabost mišića ruku. U ranoj fazi nestaju
mišićni refleksi u skočnom zglobu, a kanije i patelarni te refleksi u
gornjim udovima. Znaci disfunkcije senzoričkog sustava javljaju se
kod oko 70% oboljelih i uključuju gubitak osjećaja vibracije i pozicije
zglobova praćeno smanjenjem osjećaja boli i temperature u
području šaka, stopala i donjeg dijela potkoljenica. Mogu se javiti i
parestezije ali one su rjeđe nego kod drugih neuropatija. U gotovo
40% slučajeva CMT tipa 2 javlja se sindrom nemirnih nogu.

51. Cri du chat sindrom
• Cri-du-chat sindrom je genetsko stanje. Zove se i mačji krik. To je brisanje
na kratkom kraku kromosoma 5. Rijetko je stanje, a javlja se kod samo oko
1 od 20,000 1 do 50,000 novorođenčadi. „Cri-du-chat“ na francuskom
znači „plač mačke“. Dojenčadi sa sindromom proizvode snažan plač koji
zvuči poput mačke. Grkljan se razvija nenormalno zbog brisanja
hromosoma, što utječe na zvuk djetetovog plača. Sindrom je uočljiviji u
dobi djeteta, ali postaje teško dijagnosticirati nakon 2 godine. Cri-du-chat
također nosi brojne invalidnosti i abnormalnosti. Mali postotak
novorođenčadi s cri-du-chat sindromom rodi se s ozbiljnim oštećenjima
organa ili drugim životnim komplikacijama koje mogu rezultirati smrću.
Većina kobnih komplikacija događa se prije djetetovog prvog rođendana.
Djeca s cri-du-chatom koja dosegnu 1 godinu općenito će imati normalan
životni vijek. No dijete će najvjerojatnije imati cjeloživotne fizičke ili
razvojne komplikacije. Ove komplikacije ovisit će o težini sindroma.
Otprilike polovica djece sa sindromom cri-du-chat nauči dovoljno riječi za
komunikaciju.

52. Opis bolesti
• Ozbiljnost simptoma vašeg djeteta ovisi o tome koliko genetske informacije nedostaje u
hromosomu 5. Neki su simptomi teški, dok su drugi toliko mali da mogu ostati nedijagnosticirani.
Mačji krik, koji je najčešći simptom, s vremenom postaje manje uočljiv.
• Simptomi
• respiratorne poteškoće
• mala brada
• neobično okruglo lice
• mali nos
• nabori kože preko očiju
• nenormalno široko postavljene oči
• nenormalno oblikovane ili slabo postavljene uši
• mala vilica
• djelomična pregib prstiju ili nožnih prstiju
• jedna crta na dlanu
• unutarnji problemi su česti u djece sa ovim stanjem. Primjeri uključuju:
• skeletni problemi poput skolioze
• oštećenja srca ili drugih organa
• loš mišićni tonus
• poteškoće sa sluhom i vidom

53. Liječenje
• Stanje se obično dijagnosticira pri rođenju, na temelju
tjelesnih abnormalnosti i drugih znakova poput
tipičnog krika. Test hromosoma koji koristi posebnu
tehniku ​​zvanu FISH analiza pomaže u otkrivanju malih
brisanja. Vaš liječnik može ili testirati mali uzorak tkiva
izvan vreće u kojoj se razvija dijete ili testirati uzorak
amnionske tekućine.
• Ne postoji specifičan tretman za cri-du-chat sindrom.
Može se pomoći upravljati simptomima fizikalnom
terapijom, terapijom jezika i motoričkih sposobnosti i
obrazovnom intervencijom.

55. DiGeorgeov sindrom
• DiGeorgeov sindrom obuhvaća hipoplaziju ili aplaziju timusa i paratireoidnih
žlijezda koja vodi T–staničnoj imunodeficijenciji i hipoparatireozi. DiGeorgeov
sindrom proizlazi iz delecije gena u DiGeorgevoj hromosomskoj regiji na
hromosomu 22qll, mutacija gena na hromosomu 10p13 i mutacija drugih
nepoznatih gena koji uzrokuju poremećaj u razvoju struktura koje se razvijaju iz
faringealnih vreća. Većina slučajeva je sporadična; pogađa podjednako oba spola.
DiGeorgeov sindrom može biti djelomičan, kada neke funkcije T–stanica postoje, ili
potpun, kada T–stanice nemaju nikakvu funkciju. Dojenčad ima nisko položene uši,
pukotinu na licu u središnjoj liniji, malenu i uvučenu mandibulu, hipertelorizam,
skraćen filtrum te prirođenu srčanu manu. Također imaju hipoplaziju ili aplaziju
timusa i paratireoidnih žlijezda, što dovodi do manjka T–stanica i hipoparatireoze.
Ponavljajuće infekcije započnu ubrzo nakon rođenja, ali stupanj imunodeficijencije
znatno varira a funkcija T–stanica se može spontano popraviti. Hipokalcijemična
tetanija se pojavi unutar 24–48 h od rođenja. Prognoza obično ovisi o težini srčane
mane. Kod djelomičnog DiGeorgeova sindroma, hipoparatireoza se liječi
nadoknadom kalcija i vitamina D, duže preživljavanje nije ugroženo. Kompletni
DiGeorgeov sindrom je smrtonosan bez liječenja, a liječi se transplantacijom
kultiviranog tkiva timusa.

57. Duchenneova i Beckerova mišićna distrofija
• Duchenneova i Beckerova mišićna distrofija―najčešće mišićne
distrofije―bolesti su koje uzrokuju slabost mišića najbližih trupu.
Genetska mana koja uzrokuje Duchenneovu mišićnu distrofiju
razlikuje se od one koja uzrokuje Beckerovu mišićnu distrofiju, ali
obje mane uključuju isti gen. Gen je recesivan i prenosi se na X
hromosomu. Mada žena može prenositi defektni gen, ona nema
bolest, jer normalni X kromosom nadomješta gensku manu drugim
X hromosomom. Međutim, svaki muškarac koji naslijedi defektni X
hromosom imat će bolest. Dječacima s Duchenneovom mišićnom
distrofijom gotovo u potpunosti nedostaje bitna mišićna
bjelančevina, distrofin, za koju se vjeruje da je važna u održavanju
sastava mišićnih stanica. Na svakih 100.000 rođenih dječaka, 20 do
30 ima Duchenneovu mišićnu distrofiju. Dječaci s Beckerovom
mišićnom distrofijom stvaraju distrofin, ali bjelančevina je
prekomjerne veličine i ne funkcionira ispravno. Beckerova mišićna
distrofija zahvaća 3 na svakih 100.000 dječaka.

58. Opis bolesti
• Duchenneova mišićna distrofija obično se najprije javlja kod dječaka u dobi
od 3 do 7 godina kao slabost u zdjelici ili oko nje. Nakon toga slijedi slabost
u ramenim mišićima i postaje stalno sve težom. Uz slabljenje mišići se
povećavaju, ali nenormalno mišićno tkivo nije jako. U 90% dječaka s
Duchenneovom mišićnom distrofijom povećava se i slabi srčani mišić
uzrokujući probleme sa srčanim otkucajima. Dječaci s Duchenneovom
mišićnom distrofijom općenito se gegaju, često padaju, imaju poteškoća
pri uspinjanju stubama i u podizanju iz sjedećeg položaja. Mišići ruku i
nogu im se stežu oko zglobova pa ne mogu u potpunosti ispružiti laktove i
koljena. Konačno se razvije nenormalno zakrivljena kičma (skolioza). Do
dobi od 10 do 12 godina većina djece s tom bolešću ograničena je na
invalidska kolica. Sve veća slabost čini ih osjetljivima na upalu pluća i druge
bolesti i većina umire do dobi od 20 godina. Iako su njihovi simptomi slični,
dječaci s Beckerovom mišićnom distrofijom imaju lakšu bolest. Simptomi
se prvi puta jave u dobi od oko 10 godina. U dobi od 16 godina vrlo malo ih
je ograničeno na invalidska kolica, a više od 90% ih je u dobi od 20 godina
još uvijek živo.

59. Liječenje
• Liječnici sumnjaju na mišićnu distrofiju kada mali dječak postaje slabim i slabije
raste. Jedan enzim izlazi iz mišićnih stanica uzrokujući da razine tog enzima u krvi
postaju nenormalno visoke. Međutim, visoke razine kreatin kinaze u krvi ne moraju
značiti da osoba ima mišićnu distrofiju i druge mišićne bolesti mogu uzrokovati
povišene razine tog enzima. Liječnik obično poduzima biopsiju mišića―pri čemu se
uzme mali komadić mišića za ispitivanje pod mikroskopom―da se potvrdi
dijagnoza. Pod mikroskopom mišić općenito pokazuje mrtvo tkivo i nenormalno
velika mišićna vlakna. U kasnim stadijima mišićne distrofije mrtvo mišićno tkivo
nadomješta mast i drugo tkivo. Duchenneova mišićna distrofija se dijagnosticira
kada posebne pretrage pokazuju izvanredno niske razine bjelančevine distrofina u
mišiću. Pretrage koje podupiru dijagnozu uključuju električna proučavanja mišićne
funkcije i proučavanja provodljivosti živaca.
• Ni Duchenneova niti Beckerova mišićna distrofija ne mogu se izliječiti. Fizikalna
terapija i vježbanje pomažu spriječiti mišiće da se trajno ne stegnu oko zglobova.
Katkada je potreban hirurški zahvat da se oslobodi stisnute, bolne mišiće. Kao
sredstvo za privremeno olakšanje mišićne napetosti ispituje se kortikosteroidni
lijek, prednison. U ispitivanju je i gensko liječenje koje bi osposobilo mišiće da
stvaraju distrofin.