Egzocitne vrste biljaka BiH

1. Egzocitne vrste biljaka BiH
Radila:Ajna Memic

2. Runolist
• Runolist (lat. Leontopodium), rod trajnica iz
porodice Compositae kojemu pripada oko 60
vrsta. Na
području Hrvatske raste planinski ili krški
runolist L. n. subsp. Alpinum (sin.
Leontopodium alpinum)[1], gdje je zaštićena
Zakonom o zaštiti prirode 1952.g. na svim
prirodnim nalazištima.
• Rasprostranjena je od Engleske, na jug
do Sredozemlja, a u Hrvatskoj na gorskim
predjelima Dinarida. Vrsta obrašćuje
pukotine i police vapnenačkih stijena
predplaninskog i planinskog pojasa Dinarskog
gorja, i to uglavnom na sjevernim stranama,
ali se u višim dijelovima mjestimično javlja i
na kamenjarskim travnjacima, npr. na
području Zavižana na Velebitu. Raste u
opsegu endemičnih biljnih zajednica iz sveze
Micromerion croaticae, npr. u as. Asplenio-
Silenietum hayekianae. Biljka je trajnica koja
se razmnožava sjemenom, ali se obnavlja i iz
korijena.

3. Panciceva omorika
• Pančićeva omorika (lat. Picea omorika)
je crnogorična vrsta drveća iz porodice
Pinaceae, koja u prirodi raste u jako
malom arealu i endemska je vrsta
u Srbiji i Bosni (Podrinje), ali je raširena
po parkovima diljem Europe i Sjeverne
Amerike, koristi se i kao božićno drvce.
Otkrio ju je 1875. godine botaničar Josip
Pančić na planini Tari, a 1887. godine
dao joj je znanstveni naziv i opis. Pančić
je rođen u naselju Ugrini u Bribiru,
u Hrvatskoj a
od 1846. godine liječnikom je u Srbiji
gdje se bavio izučavanjem flore i faune,
mineralogije i geologije.[1]

4. Hrvacka sibireja
• Hrvatska sibireja je listopadni grm
iz porodice ruža. Dobro je
razgranat i gustog rasta. Naraste i
do 1m visine. Korijen je jak i
dobro razvijen. Kora je u početku
glatka, sjajna, tanka i
crveenkastosmeđa, a kasnije
plitko ispucana i sivosmeđa.
Pupovi su dugi 4 do 9mm, građeni
od nekoliko crvenkastosmeđih
ljuski koje su kožaste, na rubu
trepavičasto

5. Bor munika
• Munika je drvo visoko do 30 metara, s promjerom debla do
1 m. Krošnja je ovalnopiramidalna ili piramidalna. Deblo je
snažno često pri dnu sabljasto savijeno. Grane su u
pravilnim pršljenovima.
• Kora je u mladosti glatka i bjelkastosiva (leucodermis), dok
u starijoj dobi postaje pepeljastosiva i karakteristično
ispucana na jasno omeđene, mnogokutne pločice,
slične panciru.
• Korijen je jako razvijen, sa brojnim i snažnim ograncima
koji duboko prodiru u pukotine u vapnenačkim stijenama.
• Pupovi su bez smole, do 2 cm dugi.
• Četine (iglice) su tamnozelene, krute, oštre, koncentrirane
na vrhu grančica u obliku zbijenih kitica. Duge su 6 do 9
cm i oko 1.5 mm široke.
• Cvjetovi su jednospolni. Muški cvjetovi su u obliku resa,
grupirani, a ženski češeri su u grupama od 2, 3 ili 4, a
rijetko i pojedinačni.
• Češeri su 7 do 8 cm dugi i oko 2,5 cm debeli, s plosnatom
ili piramidalnom, žućkastosmeđom apofizom. Češeri prve
godine imaju karakterističnu tamnoljubičastu boju.
• Slične su onima od crnog bora (u stadiju zrenja), ali se od
njih razlikuju po izrazitom, unatrag savinutom ili ravnom
kratkom šiljku na vrhu pupa i po plodnim ljuskama, koje su
s obje strane jednobojne - svijetlosmeđe i krte. Zriju druge
godine.
• Razmnožava se sjemenom. Sjeme je eliptično, dugo oko 7
mm, pjegavo, sa oko 25 mm dugim krilcem koje obuhvaća
sjeme.

6. Bijelo (vranicko) zvonce
• Bijelo vraničko
zvonce[1] ili Vraničko
zvonce[2] (lat. Edraianthus
niveus)
je bosanskohercegovački biljni
endem iz
porodice Zvončikovki, a raste
jedino na
planinama Vranici (Ločika, Krst
ac[3]), Zec-planini i Vitreuši.[1]
• Ovu biljku prvi je otkrio i
opisao austrijski
botaničar Beck koji je
istraživao floru BiH.[4]

7. Zanovjet

8. Bosanski ljiljan

9. Hercegovacki zvoncic

10. Halacija

11. HVALA NA PAZNJI!