1. HRVATSKO SLIKARSTVO
(1. polovica 20. st.)

2. 1900.-1920.
Tijekom ovog razdoblja u Hrvatskoj traje paralelizam
likovnih zbivanja i pluralizam stilova. Uz kontinuitet
historicizma u svim umjetnostima, ali i simbolizam u
kojemu vrhunac kvalitete dostiže Bela Čikoš Sesija
pojavljuje se snažan prodor monumentalizma
skupine Medulić, nasuprot intimizmu četvorice
slikara minhenskog kruga uz koje djeluju i brojne
individualnosti poput M. Račkog, Lj. Babića, E.
Vidovića i M. Tartaglie.

3. Bela Ĉikoš Sesija
Mnogi ga stručnjaci smatraju začetnikom
modernizma i simbolizma u hrvatskom
slikarstvu. 1898. godine sudjelovao je
na Prvoj izložbi Društva hrvatskih
umjetnika . U lipnju 1907. godine sudjelovao je u utemeljenju
Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, uz Roberta Frangeša
Mihanovića, Rudolfa Valdeca, Otona Ivekovića, Mencija Klementa
Crnčića i Branka Šenaou. Predavajući na Akademiji sve se više
posvećivao izučavanju novih generacija slikara, ali nikad nije
zapustio slikarski rad.

4. Odisej ubija prosce, 1898.
Mrtvaĉka straţa, 1896.

5. Marko Antonije nad Cezarom, 1898.

6. Dante pred vratima ĉistilišta, 1898.

7. Valpurgina noć, 1898.

8. Psiha, 1898.
Saloma, 1909.

9. Tijekom ovog razdoblja pojavljuju se razne grupe i grupacije kao
što je Društvo hrvatskih umjetnika koje je nastalo 1898. Oni su
iste godine održali i prvu izložbu u novosagraĎenom
Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, Hrvatski salon. Kako je
Hrvatska tada bila u sastavu Austro-Ugarske, umjetnici se
nastoje oduprijeti pokušajima maĎarizacije i drugih oblika
asimilacije te se nastoje povezati s ostalim južnoslavenskim i
tako 1904. dolazi do okupljanja na Prvoj jugoslavenskoj
umjetničkoj izložbi u Beogradu. 1905. osniva se Savez
južnoslavenskih umjetnika “Lada”, ali se već na prvoj izložbi u
Sofiji otcjepljuje skupina maldih hrvatskih umjetnika iz
Dalmacije pod vodstvom Emanuela Vidovića te u Splitu 1908.
osnivaju “Društvo Medulić”. Time se prekida isključivost
Zagreba kao likovnog centra što je bilo tipično za 19. stoljeće.

10. DRUŠTVO MEDULIĆA
Osnovano je na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi, koja se održavala u Splitu od 30. rujna do 15.
prosinca 1908. u tek dovršenoj zgradi Hrvatskoga doma. Članovima postaju svi umjetnici koji su
izlagali na izložbi,a za predsjednika je izabran Vlaho Bukovac. Ipak, uz Meštrovića, ideologa i
najistaknutijeg člana Društva, presudnu ulogu osnivača te glavnog organizatora i pokretača većine
zbivanja u Društvu imao je Emanuel Vidović. Iako je samo osnivanje »Medulića« u početku imalo
regionalni karakter, s isticanjem da je riječ o društvu umjetnika iz Dalmacije, naglasak će uskoro biti
stavljen na ideju političkog i kulturnog jedinstva svih južnih Slavena i suprotstavljanje politici Austro-
Ugarske. Osim dalmatinskih umjetnika, u osnivačkom je razdoblju bilo važno za članove pridobiti i
umjetnike iz banovinske Hrvatske kako bi se neutralizirao prigovor o separatizmu dalmatinskih
umjetnika, jer je osnovni problem bio u maćehinskom odnosu Društva umjetnika prema umjetnicima
iz Dalmacije – odbijanju njihovih zahtjeva za stipendijama, ateljeima, izložbama, otkupom radova – što
je zapravo bio jedan od primarnih razloga osnivanja Društva. Mlade je umjetnike s jedne strane doista
vodio rodoljubni zanos, a s druge svijest o socijalnoj ugroženosti umjetnika u provinciji izazvana lošim
odnosom zagrebačke administracije. Društvo je ime dobilo po Andriji Meduliću, istaknutom
hrvatskom slikaru i grafičaru koji je svoju umjetničku karijeru razvio u Veneciji u prvoj polovici 16.
stoljeća, a ideja za to ime najvjerojatnije je potekla od Vidovića.
Ciljevi društva : promicanje i čuvanje interesa umjetničkog staleža, djelovanje u korist
domovine, promicanje i unapreĎivanje hrvatske umjetnosti, organiziranje izložaba i
predavanja, moralno i materijalno podupiranje umjetničkih talenata, razvijanje suradnje s umjetničkim
društvima u inozemstvu, sudjelovanje u raspravama oko važnih umjetničkih pitanja,osnivanje
knjižnica i umjetničkih zbirki, izdavanje brošura, organizacija stručnih putovanja, izricanje stručnih
mišljenja i preporuka članova za pojedine umjetničke izvedbe, te osnivanje »obrambenih sudova« za
rješavanje sporova oko umjetničkih pitanja.

11. IZLOŢBE
Organizacija izložaba u zemlji, a posebice u inozemstvu,na kojima je javnosti trebalo
predstaviti umjetničko stvaralaštvo članova Društva, te prodajom radova omogućiti
umjetnicima i Društvu daljnji rad, bila je od izuzetne važnosti. Od svake se izložbe
očekivao ne samo moralni već i materijalni uspjeh. Bile su to moderno organizirane,
reprezentativno zamišljene izložbe koje su pokazivale najrazličitija stilska strujanja: od
akademizma do slobodnijih, suvremenih umjetničkih izričaja. Za svaku su izložbu bili
točno utvrĎeni uvjeti izlaganja, a radove je birao stručni žiri. Jednako su važne bile
umjetnine kao i postavljanje izložbe, dizajn kataloga, plakata, pozivnica. Bio je to
zapravo nastavak kontinuiteta institucionalizacije i modernizacije hrvatske umjetnosti te
uspostavljanja novih likovnih vrijednosti, započet još od izložbe Hrvatskog salona 1898.
kojemu su značajno pridonijeli i “medulićevci”. Za vrijeme svoga postojanja priredilo i
sudjelovalo na uvjetno rečeno sedam izložaba: Prva dalmatinska umjetnička izložba u
Splitu 1908., Izložba Društva hrvatskih umjetnika “Medulić” u Ljubljani 1909. , Izložba
Meštrović-Rački u Zagrebu 1910., Izložba Nejunačkom vremenu usprkos u Zagrebu,
1910., MeĎunarodna izložba u Beogradu 1912. i Izložba jugoslavenskih umjetnika iz
Dalmacije u Splitu 1919.
Izložba Nejunačkom vremenu uprkos bila je središnja i najznačajnija izložba Društva s
posebnim »nacionalnim« obilježjem i trebala je najvjerodostojnije predstaviti idejne i
umjetničke ciljeve Društva – političko i kulturno jedinstvo svih južnih Slavena te
»nacionalnu« umjetnost s tematskim uporištem u junačkoj narodnoj pjesmi.

12. ĈLANOVI
Društvu su umjetnici pristupali postupno, sudjelujući na skupnim izložbama, a često
su ga prešutno ili ponekad javno napuštali. Na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi
članovima postaju svi izlagači, njih ukupno dvadeset i osam. Uz stalnu, u smislu
organizacije, najaktivniju umjetničku jezgru Društva, koju od osnivanja čine
Meštrović, Bukovac, Vidović, Rački, Krizman te Katunarić, Uvodić i Meneghello
Dinčić, treba istaknuti i umjetnike koji su od prve izložbe vjerni članovi »Medulića«, te
iako manje aktivni u samom Društvu, redovito izlažu na gotovo svim njegovim
izložbama. To su: Marinković, Lalić, Rosandić, Dešković i Vučetić. Za trajanja izložbe
Nejunačkom vremenu usprkos zabilježen je porast novih članova, o čemu izvještava
tisak, a svjedoči i podatak u Katastru društava u Dalmaciji, gdje je za 1910. godinu
upisano 45 redovitih članova. Za 1911. zabilježeno je 40, a 1912. godine 31 redoviti
član. Članovi Društva nisu bili samo dalmatinski i hrvatski umjetnici (kao ne-
Dalmatince,najčešće se kao najistaknutije izdvajalo Račkoga, Krizmana i Tišova, iako
je bilo i drugih »banovinskih« članova poput Ljube Babića, Ive Kerdića i drugih), već i
istaknuti srpski umjetnici Nadežda Petrović, Milan Milovanović, ĐorĎe Jovanović,
Branko Popović te slovenski slikari Joža Uprka, Ivan Grohar, Rihard Jakopič i
Matej Jama.

13. PRESTANAK
DJELOVANJA DRUŠTVA
Iako je aktivno djelovanje Društva “Medulić” prestalo početkom Prvog
svjetskog rata, u ožujku 1919. Društvo organizira posljednju izložbu
svojih članova. U skladu s imenom novoosnovane države promijenilo je
naziv u Jugoslavensko društvo »Medulić«, a izložba je održana pod
nazivom Izložba jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije. U umjetničkom
smislu nije donijela ništa novo; odabir izlagača i radova temeljio se na
onim djelima koja su bila dostupna i nalazila su se u Splitu. Izložba je
bila primarno političkoga karaktera, prireĎena kako bi se onemogućila
talijanska posezanja za hrvatskom obalom Jadrana i propaganda o
divljim i nekulturnim barbarima, te kao potpora mirovnim pregovorima
u Parizu. Nakon ove izložbe Društvo “Medulić” više se ne spominje.

14. EMANUEL BOŽIDAR VIDOVIĆ
Osnivač i voĎa Društva „Medulić” roĎen je u Splitu
24. prosinca 1870. Djetinjstvo provodi u starim
ambijentima Splita i Trogira gdje stječe prve
impresije koje bitno utječu na njegovo kasnije
stvaranje. 1887. odlazi u Veneciju na Accademiu di
Belle Arti i slika Veneciju i Milano gdje ga nakratko
inspirira tehnika divizionizma G. Segantinija.
Povratkom u Split 1895. nailazi na krug slikara,
književnika, muzičara i kritičara koji su pod
utjecajem moderne umjetnosti naročito isticali
lirske i simboličke komponente umjetnosti.
Splitu je najaktivnije utjecao na likovni i kulturni
život, ali i na pedagoški, odgojivši na Realnoj
gimnaziji i Obrtničkoj školi znatan broj slikara
mlaĎe generacije.

15. U Splitu i okolici radi studije i skice u prirodi, otvorenim bojama i pod
neposrednim dojmom realnoga pejzaža. Kasnije, prenoseći te prvotne i svježe
impresije u atelijeru na velika platna, zaodjeva ih u maglenu i polumračnu
atmosferu, postižući tako lirske, a često i simboličke ugoĎaje. Iako je atmosfera u
njegovim platnima postajala sve tamnija, na brojnim slikama toga razdoblja,
nalaze se likovne kvalitete posebne snage i osebujnosti. Na rijetkim svijetlijim i
toplije obojenim djelovima tamnih velikih platna, uspijevao je ostvariti intenzivne
luminističke i kolorističke efekte. Od 1930-te redovno posjećuje Trogir te tada
počinje slikati i mrtve prirode, uglavnom starih skulptura, crkvenih predmeta i
antikviteta kojima je bio ispunjen njegov splitski atelijer. Kasnije slika i interijere
svoga atelijera i mrtve prirode s voćem, cvijećem ribama i sl., a prvi put ih je
izložio 1929. U neposrednom dodiru sa realnošću tih predmeta boje postaju
otvorenije, ctreži jasniji, a dugo životno i likovno iskustvo odrazilo se pozitivno u
profinjenoj lirskoj noti i tipično mediteranskom ugoĎaju. U drugoj polovini svoga
života ulazi svojim novim radovima u krug suvremenih slikara, stvarajući brojna
djela sve bogatije likovne kvalitete. Od 1938. do 1940. slika interijere splitskih i
trogirskih crkava. Iako je mnoge radove nakon izložaba uništavao, sačuvan je
veliki opus od oko tisuću slika, gvaševa, akvarela i crteža, karikatura, naročito iz
poslijednjeg razdoblja njegova stvaranja. Umro je u svom rodnom gradu 1. lipnja
1953. godine,a najveći dio svoga stvaranja posvetio je upravo tada tome
provincijskom gradiću. Bezuvjetno je najveći splitski slikar, ali i jedan od najvećih
slikara hrvatskog modernog slikarstva. Godine 1984. ustanovljena je Velika
nagrada Splitskog salona "Emanuel Vidović“, 2006. u Splitu je otovrena i Galerija
“Emanuel Vidović”.

16. Vranjic,1898.

17. Venecija, oko 1900.

18. Angelus, 1906./1907.

19. Predveĉerje, 1908./1907.

20. Split, 1919.

21. Stare boje i kistovi, 1938.

22. Unutrašnjost Splitske katedrale, 1939.

23. Unutrašnjost Crkve sv. Kriţa, 1939.

24. Kućni atelijer, 1940.

25. Mrtva priroda s kipom, 1947.