Downloaded 242 times
More Related Content
Epika
- 1. OSNOVNI POJMOVI, PRIPOVJEDAČKE TEHNIKE,KOMPOZICIJA, PRIČA, LIK (KARAKTERIZACIJA), EPSKE VRSTE EPIKA Danijela Srbljinović, mag. educ. philol. croat.
- 2. Osnovni pojmovi • tema •fabula, siže • lik • kompozicija • pripovjedač • pripovjedačke tehnike • epika u stihu • epika u prozi
- 3. Tema • predmet umjetničkeobrade • odnosi se na cjelinu djela • može se razlagati na temeljne motive (manje tematske jedinice)
- 4. Pripovjedačke tehnike • pripovjedač(perspektiva iz koje se pripovijeda) • pripovijedanje (naracija) • opisivanje (deskripcija) • dijalog • monolog • unutrašnji monolog
- 5. Pripovjedač (narator) • svakoepsko djelo ima priču u kojoj sudjeluju likovi • tu nam priču priča pripovjedač • pripovijeda u 1. licu (ja) ili u 3. licu (pripovjedač je netko izvan priče) • pripovjedač u 1. licu • sugerira da nije izvan priče, nego je u nju izravno uključen • time pokazuje subjektivan odnos prema likovima i zbivanju • obično se naziva nepouzdani pripovjedač • pripovjedač u 3. licu • pripovijeda neizravno, čime nas uvjerava da je objektivan • nema subjektivan stav prema događajima i likovima • obično se naziva sveznajući pripovjedač
- 6. Vrste pripovjedača sobzirom na njegovu ulogu u djelu • pouzdani pripovjedač (autorski ili sveznajući pripovjedač): ima ulogu čovjeka koji sve zna, prati svoje likove kroz različite sredine, govori o njihovu razvitku, odgoju, zna što se događa u isto vrijeme u različitim sredinama • nepouzdani pripovjedač: priča priču tako da namjerno propušta neke motive, a pripovijeda samo one koji su važni za zbivanje; takvome pripovjedaču ne može se vjerovati više nego bilo kojem drugom liku
- 7. Pripovjedačke tehnike • PRIPOVIJEDANJE(NARACIJA) – pripovjedna tehnika kojom se izražava zapažanje promjena u vremenu i prostoru; nizanje radnje, zbivanja i stanja koja se izmjenjuju u čvrstoj međusobnoj povezanosti • OPISIVANJE (DESKRIPCIJA) – pripovjedna tehnika koja je utemeljena na zapažanju pojava i promjena u prostoru • DIJALOG – razgovor između dvaju likova ili među likovima u književnome djelu • MONOLOG – govorenje jednoga lika bez sugovornika • UNUTRAŠNJI MONOLOG – način iznošenja misli književnoga lika u kojemu se pripovjedač nastoji poistovjetiti s likom i ispričati njegova razmišljanja • SOLILOKVIJ – razgovor lika sa samim sobom • RETROSPEKCIJA – podsjećanje, gledanje unatrag, osvrtanje na prošlost
- 8. Kompozicija • vanjska iunutrašnja • kronološka • retrospektivna • paralelna • uokvirena
- 9. Kompozicija • pokazuje načinna koji je djelo sastavljeno u cjelinu od manjih dijelova • VANJSKA KOMPOZICIJA – podjela na poglavlja i sl. • UNUTRAŠNJA KOMPOZICIJA – uvod, zaplet, vrhunac, kulminacija, rasplet • KRONOLOŠKA KOMPOZICIJA – događaji su poredani kronološki kako su se događali • RETROSPEKTIVNA KOMPOZICIJA – događaji počinju u sadašnjosti pa se vraćaju u prošlost • PARALELNA KOMPOZICIJA – više radnji odvija se istodobno • UOKVIRENA KOMPOZICIJA – počinje od nekog događaja na koji se nadovezuje drugi događaji,a onda se zbivanja,poput okvira ili prstena,vraćaju na početak
- 10.
- 11. Priča (fabula isiže) • FABULA – niz događaja u književnom djelu povezanih vremenski i raspoređenih onako kako bi se mogli dogoditi u stvarnosti • SIŽE – poredak događaja u književnom djelu (pisac ih raspoređuje bez obzira na kronologiju zbivanja)
- 12. Lik (karakterizacija) • fizička •socijalna • psihološka • etička • govorna
- 13. Lik • zamišlja sekao stvarna osoba i na temelju teksta gradi se njegov karakter • određuje se fizički, socijalno, psihološki, etički i govorno • autor ga oblikuje različitim načinima: opisima, izravnim iznošenjem misli i osjećaja, pripovijedanjem, dijalogom • nekim se likovima prikazuju tipovi ljudi – daju im se opće, svima prepoznatljive osobine (npr. tip ratnika u epovima ili detektiva u kriminalističkom romanu)
- 14. Vrste karakterizacije • fizička– vanjski opis lika: opis njegova izgleda i odjeće • socijalna – opisuje društveno podrijetlo lika, način na koji sredina utječe ne njegovo ponašanje, stavove o životu i svijetu • psihološka – takav književni postupak kojim se prikazuje unutarnji život lika (osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti) • etička – otkriva etičke/moralne osobine lika; govori kako se lik odnosi prema drugome liku, prema radu, narodu domovini • govorna – takav književni postupak kojim književnik govorom lika (npr. zavičajnim dijalektom, slengom, uzrečicama, osobitim stilom govora) karakterizira lik i tako čitatelja upoznaje se s njegovim podrijetlom, osobinama, obrazovanjem i sl. • karakterizacija postupkom – književni postupak kojim književnik ponašanjem/djelovanjem/postupcima lika karakterizira lik
- 15. Epske vrste • epskapjesma • ep • epopeja • Jednostavni oblici: • mit • bajka • basna • legenda • poslovica • zagonetka • vic • Složeni oblici: • kratka priča • novela • pripovijetka • roman Epika u stihu Epika u prozi
- 16. Epika u stihu •EPSKA PJESMA – obrađuje jedan događaj, a u njezinu je središtu lik epskoga junaka • EP – opširno epsko djelo u stihu u kojemu se oko glavnoga događaja i likova nižu sporedne radnje i likovi • EPOPEJA (herojski ep) – daje najširu sliku života, običaja i vjerovanja nekoga naroda; javljaju se događaji i likovi (kolektivni junaci) presudni za opstanak tog naroda
- 17. Ep • epske temeod iznimnog su značenja za zajednicu (rat, važni pojedinci, putovanja), a epski junak nositelj je osobina naroda (kolektivni junak) • epski pjesnik govori uvijek govori u ime cijele zajednice (npr. Homer progovara u ime svih Grka), a ne u svoje osobno ime • junaci epskih djela predstavnici su naroda kojemu pripadaju nositelji osobina toga naroda
- 18. Epska tehnika (ključnipojmovi) • ep započinje invokacijom – to je postupak zazivanja muze ili božje pomoći pri pisanju epa • pripovijedanje započinje in medias res – u središte zbivanja, što znači da mu ne prethodi nikakav uvod • dok čitamo ep, slijedimo glavnu radnju i pred nama se odvijaju događaji • budući da je završetak te radnje unaprijed poznat, epski se pjesnik služi retardacijom (usporavanjem) radnje – u glavnu radnju umeće se niz sporednih s ciljem usporavanja glavne radnje
- 19. Epska tehnika (ključnipojmovi) • Sredstva su retardacije radnje: • ponavljanja (riječi, izraza ili situacija) • stalni epiteti (brzonogi Ahilej, sjajnošljemac Hektor, silni Agamemnon) • izrazi; stih/stihovi • digresije (manja udaljavanja) • udaljavanje od osnovnog tijeka radnje duljim opisom – to može biti opis predmeta, osobe ili događaja • u Homerovoj se Ilijadi, opisujući štit, epski pjesnik udaljuje od ratničkih zbivanja prikazom grčkoga života u mirnodopsko vrijeme • epizode (opsežnija, odnosno dulja udaljavanja) • dulje udaljavanje od glavne radnje: tematski jedinstvena cjelina koju možemo pratiti od početka do kraja • u mnogim se epovima pojavljuju samostalne epizode umetnute u središnju radnju • epizoda u Homerovoj Ilijadi: oproštaj Hektora i Andromahe
- 20.
- 21. Antička (kvantitativna) versifikacija •utemeljena je na pravilnoj izmjeni dugih (arza) i kratkih (teza) slogova • mora – duljina trajanja kratkoga sloga; dugi slog trajao je dvostruko dulje od kratkoga sloga (dvije more) • stopa – osnovna ritmičko-melodijska jedinica; sastojala se od dvaju ili više slogova raspoređenih u nekim stalnim odnosima • na prvi dugi slog u svakoj stopi najčešće je padao ritmički udar (iktus)
- 22. • određuju seprema broju i vrsti stopa • trimetar (3 stope) • tetrametar (4 stope) • pentametar (5 stopa) • heksametar (6 stopa) • elegijski distih – strofa sastavljena od heksametra i pentametra • alkejska strofa (četverostih) • safička strofa (četverostih) Vrste stihova Vrste strofa
- 23. Heksametar • najstariji antičkistih (stih Ilijade i Odiseje) koji su Grci, po predaji, dobili od samog Apolona • sastavljen je od 6 stopa (tzv. šestomjer) • čine ga 5 daktila (dugi i dva kratka sloga) ili sponedja (dva duga sloga), a na kraju se mogao pojaviti i trohej (dugi i kratki slog) • prvi slog svake stope morao je biti dug
- 24. Epika u prozi •mit • bajka • basna • legenda • saga • vic • trač • poslovica • zagonetka • aforizam • novela • pripovijetka • roman Jednostavni oblici Složeni oblici
- 25. Jednostavni oblici • MIT– oblikuje se priča koja najčešće objašnjava nešto čovjeku nepoznato, neobjašnjivo – postanak svijeta, zagrobni život i sl.: Sizif – mit o čovjekovoj potrebi za vječnim životom koja je neostvariva; Orfej i Euridika – mit koji objašnjava zašto se na otoku Lezbu rađaju najbolji pjesnici; Mit o Edipu – priča o tome kako se kažnjavaju oni koji ne slušaju bogove • BAJKA – književna vrsta u kojoj se pojavljuju nestvarni događaji i likovi, ali tako da se isprepleću sa stvarnim događajima; odlikuje ju formulaičan način izražavanja te polarizacija likova na dobre i zle; vrste: narodna bajka i umjetnička bajka • BASNA – kratka vrsta pisana u obliku alegorije; nositelji su radnje najčešće životinjski likovi koji predstavljaju ljudske karaktere; začetnik basne: Ezop • LEGENDA – književna vrsta u kojoj se pripovijeda život nekog čovjeka čiji životni stav i ponašanje predstavljaju uzor ljudima; u prvim su se legendama prikazivali životi kršćanskih svetaca, a kasnije njihovom temom postaju i likovi koji nisu vezani uz kršćanstvo (Legenda o Aleksandru Velikom) • SAGA – oblik staroskandinavske priče o nekome događaju iz daleke prošlosti – o podvizima bogova, o starim rodovima, o prvim vladarima i sl.
- 26. Jednostavni oblici • VIC(njem. dosjetka, šala) – sažeto se iznose neke situacije, događaji ili karakteri tako da se obratom na kraju izaziva komičan dojam; često utemeljen na dvosmislenosti, za razumijevanje je odlučujući kontekst • POSLOVICA – jednostavna jezična struktura kojom se sažeto izražava neka spoznaja o bitnim životnim pojavama; najčešće u obliku jedne rečenice, vrlo često ritmična • ZAGONETKA – posebni oblik postavljanja pitanja tako da se navode osobine onoga o čemu je riječ (na prvi pogled često skrivene) • AFORIZAM – kratak oblik jednostavne i duhovito izrečene teze ili sažete misli, sve češće sa svojstvima paradoksa • ANEGDOTA – duhovita, a često i satirična kratka priča o znamenitim ljudima ili događajima
- 27. Bajka • pojavljuje sekao jednostavni oblik u usmenoj književnosti (narodna bajka) • temeljne osobine bajke: • formulaičan početak i završetak (Bio jednom jedan…, Jednom davno, u stara vremena…, I tako su živjeli sretno do kraja života…) • radnja započinje izravno (in medias res) • vrijeme i prostor nisu jasno određeni • likovi su podijeljeni na dobre i zle (crno-bijela karakterizacija likova) • pojava natprirodnih bića, stvari i događaja (vile, vještice, čarobnjaci; čarobno zrcalo, čudesna svjetiljka; pretvaranje čovjeka u životinju i sl.) • dobro uvijek pobjeđuje, a zlo biva kažnjeno • kasnije se javlja novi tip bajke – umjetnička bajka koja u jednostavnu strukturu narodne bajke unosi novine i bajku prilagođava duhu svoga vremena
- 28. Basna • kratka književnavrsta pisana u obliku alegorije • temelji se na sukobu i najčešće je u obliku dijaloga • nositelji radnje najčešće su životinjski likovi, ali to mogu biti i prirodne pojave, stvari i ljudi • likovi nisu individualizirani, već se preko njih prikazuju ljudski karakteri • strukturu basne čini priča nakon koje dolazi pouka • ponekad se pouka javlja na početku basne, a ponekad nije izrečena
- 29. Složeni oblici • NOVELA– kraća pripovjedna vrsta; u njoj se u sažetom obliku najčešće obrađuje jedan lik ili događaj; nastala je u 14. stoljeću, a začetnik je talijanski autor Giovanni Boccaccio zbirkom novela Dekameron • PRIPOVIJETKA – srednje duga pripovjedna vrsta, opsegom veća od novele, a manja od romana; obično se pojavljuje veći broj likova i događaja; u njoj se može dublje ulaziti u razradu teme – pripovijedanje je opširnije, složenija je psihološka karakterizacija likova • ROMAN – velika pripovjedna prozna vrsta; u njemu pripovjedač pripovijeda priču o nekoj temi u kojoj sudjeluju različiti likovi
- 30. Novela • tema: temommože postati sve ono što zanima autora (sudbina nekog lika, zanimljiv događaj i dr.) • kompozicija (građena na čelu ekonomičnosti): • uvod: donosi sažet prikaz osobina lika ili događaja koji će se obraditi; svrha je kod čitatelja izazvati očekivanje • središnji dio: obično se bavi psihološkom analizom lika ili razradom događaja • završetak: često predstavlja obrat – naglim se preokretom ističe nešto osobito važno za temu • novele se mogu povezivati u novelističke cikluse → tzv. uokvirena novela: jedna novela služi kao okvir ostalim novelama jer se njome objašnjava njihova povezanost (npr. Dekameron)
- 31. Vrste romana (do17. stoljeća) • VITEŠKI ROMAN – glavni je lik vitez plemenita roda koji ide iz pustolovine u pustolovinu iskazujući svoju hrabrost, a zaštitnik je slabih i nemoćnih • PIKARSKI ROMAN – pustolovnog karaktera, glavni je lik anonimni siromašni pučanin – skitnica (picaro) i lutalica – koji prolazi kroz život zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti • PASTORALNI ROMAN – ljubavne tematike, radnja se najčešće zbiva u idiličnoj prirodi među pastirima; začetnik je Jacopo Sanazzaro romanom Arcadia
- 32. Vrste romana (prematemi, prema strukturi) • pustolovni roman • povijesni roman (začetnik Walter Scott) • društveni (socijalni) roman • psihološki roman • roman ideja • filozofski roman • epistolarni roman (roman u obliku pisama) • sentimentalni roman • roman lika • roman struje svijesti • egzistencijalistički roman
- 33. Vrste romana –prema temi • društveni • porodični • psihološki • povijesni • pustolovni • ljubavni • viteški • kriminalistički
- 34. Vrste romana –prema stavu autora i općemu tonu romana • humoristički • satirički • sentimentalni • didaktički • tendenciozni
- 35. Vrste romana –prema činiteljima integracije svih elemenata unutar romana (načelo oblikovanja) • roman zbivanja (npr. kriminalistički ili pustolovni romani) • roman lika (lik dominira strukturom romana) • roman prostora • lančani/stepenasti – novele kao dijelovi romana; kraj jedne početak je iduće; nadovezuju se jedna na drugu • prstenasti – jedna okvirna novela obuhvaća sve ostale poput prstena • paralelni – dvije paralelne fabule u romanu
- 36. Vrste romana –prema književnim epohama • realistički (tradicionalni) • moderni
- 37.
- 38. Vrste romana –odnos pripovjedača prema priči • autorski – pripovjedač je sam autor • ja-roman – jedan je od likova pripovjedač • personalni – pojedini likovi kao pripovjedači
- 39. Najvažniji romani europskeknjiževnosti • Miguel de Cervantes Saavedra: Bistri vitez Don Quijote od Manche – prvi roman u današnjem smislu riječi • Johann Wolfgang Goethe: Patnje mladoga Werthera – epistolarni roman • Honore de Balzac: Otac Goriot – realistički roman • Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna – preteča modernoga romana • Marcel Proust: U traganju za izgubljenim vremenom – početak moderne proze • Albert Camus: Stranac – egzistencijalistički roman
- 40. Najvažniji romani hrvatskeknjiževnosti • August Šenoa: Zlatarovo zlato (1871.) – prvi hrvatski roman u današnjem smislu riječi • Ante Kovačić: U registraturi – jedan od najboljih romana hrvtaskoga realizma • Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići – realistički roman • Milutin Cihlar Nehajev: Bijeg – najbolji roman hrvatske moderne • Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza (1932.) – prvi hrvatski moderni roman • Ranko Marinković: Kiklop – egzistencijalistički roman
- 41. Izrađeno prema: Dragica DujmovićMarkusi, Sandra Rosseti-Bazdan, Vedrana Močnik, Vremeplovom do mature: priručnik za pripremu državne mature iz Hrvatskoga jezika, Zagreb: Profil Klett, 2017. Dragica Dujmović Markusi, Književni vremeplov 1: čitanka iz hrvatskoga jezika za prvi razred gimnazije, Zagreb: Profil, 2007.