zoran

1. Knjigoteka
~ 1 ~

2. Knjigoteka
Jeff Grubb
WarCraft 3
~ 2 ~

3. Knjigoteka
Za Chrisa Metzena, koji je imao viziju
MMXIV
~ 3 ~

4. Knjigoteka
PROLOG
Usamljena kula
Veći od dva mjeseca večeras je izišao prvi, i sada je visio debeo i srebrno-bijel na vedrom
zvjezdanom nebu. Ispod blistavog mjeseca vrhovi Crveno-grebenih planina uspinjali su se
prema nebu. Sunce je danju bojalo granitne vrhove tonovima purpurne i hrđave boje, ali na
mjesečini su postajali visoki, ponosni duhovi. Na zapadu je ležala šuma Elwynna, njezin
debeli pokrivač hrastova i atlasnog drveća pružao se od podnožja planine do obala mora.
Na istoku se nalazila sumorna močvara Crna bara, krajolik lokvi i niskih brežuljaka, bara i
ustajalih voda, propalih obitavališta i neposredne opasnosti. Sjena je na kratko prešla
ispred mjeseca, sjena gavrana, na putu prema rupi u srcu planine.
Ovdje je odlomljen komad iz glatkih stijena Crvenogrebenih planina i tu se nalazila
okrugla dolina. Nekoć je možda bila mjesto nekog drevnog udara meteora ili uspomena na
snažnu eksploziju, ali eoni su oblikovali okrugli krater u niz strmih, okruglastih brda sada
okruženih planinama. Ni jedno od drevnih stabala Elwynna nije moglo rasti na ovoj visini, i
unutrašnjost prstenastih brda bila je ogoljena uz izuzetak mahovine i vijugavih loza.
U središtu prstenastih brda ležao je ogoljeni brežuljak, gol poput ćele velikog
trgovca iz Kul Tirasa. Uistinu, brdo je svojim oblikom bilo vrlo slično ljudskoj glavi. Tijekom
godina mnogi su to primijetili, iako je samo nekolicina bila dovoljno hrabra, ili snažna, ili
taktična kako bi to spomenula vlasniku.
Na ravnom vrhu brijega stajala je drevna kula, debela, masivna izbočina bijelog
kamena i crnog betona, erupcija koja je bila djelo ljudskih ruku uzdizala se prema nebu,
više od okolnih brda, poput svjetionika u tami. U podnožju kule nalazio se niski zid koji je
okruživao dvorište, i unutar tih zidova bili su ruševni ostaci štale i kovačnice, ali sama je
kula dominirala svime unutar prstenastih brežuljaka.
Ovo se mjesto nekoć zvalo Karazhan. Nekoć je to bio dom posljednjih zagonetnih i
tajanstvenih Zaštitnika Tirisfala. Nekoć je to bilo mjesto života. Sada je jednostavno
napušteno i izgubljeno u vremenu.
Kula je bila okružena tišinom, ali ne i nepokretnošću. U zagrljaju noći tihe su siluete
letjele od prozora do prozora, i utvare su plesale na balkonima i terasama. Manje od
duhova, ali više od uspomena, te siluete nisu bile ništa više od djelića prošlosti koji su se
odvojili od tijeka vremena. Te sjene prošlosti oslobođene su ludilom vlasnika kule, i sada su
bile osuđene na neprekidno preživljavanje vlastite prošlosti u tišini napuštene kule.
Osuđene na preživljavanje, ali bez publike koja bi to cijenila.
A onda se, u tišini, začulo tiho grebanje čizama po kamenu, i ponovilo se. Tračak
kretanja pod blistavim mjesecom, sjena na bijelom kamenu, lepršanje otrcanog, crvenog
plašta na hladnom noćnom zraku. Silueta se zakrivljenim stubama uspinjala na najviši
toranj koji je godinama prije služio kao opservatorij.
Vrata opservatorija odškrinula su se uz škripu drevnih šarki, a onda se zaustavila
zbog hrđe i vremena. Zakrabuljena silueta je na trenutak zastala, onda stavila prst na jednu
~ 4 ~

5. Knjigoteka
šarku i promrmljala nekoliko riječi. Vrata su se tiho otvorila, šarke su bile kao nove. Uljez se
nasmiješio.
Opservatorij je sada bio prazan, uređaji koji su ostali bili su polomljeni i napušteni.
Uljez je, i sam gotovo nečujan poput duha, podigao smrskani astro-lab čija je skala bila
demolirana u nekom sada zaboravljenom bijesu. Sada je bio obična gomila zlata, inertan i
beskoristan u njegovim rukama.
U opservatoriju je bilo još kretnji i uljez je podigao pogled. Sada je u blizini stajala
providna silueta, pored jednog od brojnih prozora. Duh, neduh bio je muškarac širokih
ramena, nekoć tamne kose i brade koje su sada prerano posjedite na rubovima. Silueta je
bila jedan od djelića prošlosti, oslobođena, i sada je ponavljala svoj zadatak, bez obzira bila
promatrana ili ne. Crnokosi je čovjek na trenutak podigao astro-lab, ispravnu kopiju onog u
uljezovim rukama, i petljao s malom polugom na jednoj strani. Trenutak, provjera i
okretanje poluge. Njegove tamne obrve iskrivile su se iznad sablasno zelenih očiju. Još
jedan trenutak, još jedna provjera i još jedan okret. Naposljetku, visoka ogromna silueta je
duboko uzdahnula i položila astro-lab na stol koji više nije bio tamo i nestala.
Uljez je kimnuo. Takve su pojave bile uobičajene čak i u danima kad je Karazhan bio
naseljen, iako su sada, lišene kontrole (i ludila) njihovog gospodara, postale drskije. Ipak, ti
su djelići prošlosti pripadali ovamo, a on nije. On je bio uljez, a ne oni.
Uljez je prešao prostoriju do stuba koje su vodile dolje, dok se iza njega starac
ponovno pojavio i ponovio svoje postupke usmjerivši astro-lab na planet koji se odavno
preselio na drugi dio neba.
Uljez se počeo spuštati u kulu, hodao je stubištima i hodnicima. Ni jedna vrata nisu
bila zatvorena za njega, čak i ona zaključana, ili zahrđala. Nekoliko riječi, dodir, gesta i
spone bi nestale, hrđa bi se pretvorila u crvenkastu prašinu, šarke bi se obnovile. Na
jednom ili dva mjesta drevne su čarolije još uvijek blistale, moćne unatoč starosti. Na
trenutak je zastao pred njima, razmislio, pogledao i pretražio sjećanje u potrazi za
ispravnim protuznakom. Izgovorio je odgovarajuću riječ, izveo odgovarajući pokret rukom,
razbio slabu magiju koja je ostala i nastavio dalje.
Dok je hodao kulom fantomi prošlosti postali su nervozniji i aktivniji. Sada s
potencijalnom publikom, činilo se kao da će ovi djelići prošlosti glumiti do besvijesti, samo
kako bi se oslobodili ovog mjesta. Svi zvukovi koje su nekoć posjedovali odavno su iščezli, i
ostavili samo njihove likove koji su se kretali hodnicima.
Uljez je prošao pored drevnog batlera u crnoj odori, krhkog starca koji je polagano
hodao praznim hodnikom, nosio srebrni poslužavnik i uzde. Uljez je prošao kroz knjižnicu
gdje je mlada žena zelene kože stajala okrenuta leđima i čitala staru knjigu. Prošao je kroz
dvoranu za bankete na čijem je kraju skupina glazbenika svirala bez zvuka i plesači nečujno
plesali. Na drugom kraju gorio je veliki grad, njegov je plamen neučinkovito napadao
kamene zidove i trule tapiserije. Uljez je prošao kroz bešumni plamen, ali lice mu se smrklo
i napelo kad je opet ugledao kako moćni grad Olujni Vjetar gori oko njega.
U jednoj sobi tri su mladića sjedila za stolom i pričala sada nepoznate laži. Metalni
pehari bili su razasuti po stolu, kao i ispod njega. Uljez je stajao i dugo promatrao ovaj
prizor, sve dok fantomska konobarica nije donijela novu rundu. Onda je zatresao glavom i
nastavio.
Gotovo je stigao do prizemlja, i izašao je na niski balkon koji je poput osinjeg
~ 5 ~

6. Knjigoteka
gnijezda visio na zidu iznad glavnog ulaza. Tamo, na prostranom prostoru ispred kule,
između glavnog ulaza i sada srušene štale nasuprot kovačnice, stajala je silueta, usamljena i
izolirana. Nije se kretala poput ostalih, nego je samo stajala tamo, čekala, napeta. Djelić
prošlosti koji nije bio oslobođen. Djelić koji je čekao njega.
Nepokretna silueta pripadala je mladiću s tankim pramenom bijele kose u
neurednoj, crnoj grivi. Imao je kratku, tek izraslu bradu. Otrcani ruksak stajao je pod
mladićevim nogama, a u rukama je čvrsto držao zapečaćeno pismo.
Ovo je i bio i nije bio duh, znao je uljez, iako je vlasnik ove siluete možda mrtav, pao
u borbi pod nepoznatim suncem. Ovo je bilo sjećanje, djelić prošlosti, zarobljen poput
kukca u jantaru, koji čeka oslobođenje. Čeka njegov dolazak.
Uljez je sjeo na kameni rub balkona i pogledao dolje, iza kovačnice, iza brežuljka, iza
prstenastih brda. Vladala je tišina, kao da same planine zadržavaju dah, čekaju njega.
Uljez je podigao ruku i izgovorio niz riječi. Rime i ritmovi prvi su put bili tihi, onda
glasniji, pa glasniji, sve dok nisu razbili tišinu. U daljini, vukovi su čuli njegov glas i
odgovorili zavijanjem.
A silueta mladićeva duha, čije su noge izgleda bile zarobljene u blatu, duboko je
udahnula, prebacila svoj ruksak tajni preko ramena i krenula prema glavnom ulazu
Medivhove kule.
~ 6 ~

7. Knjigoteka
JEDAN
Karazhan
Khadgar je čvrsto stisnuo zapečaćenu pozivnicu i očajnički se pokušao sjetiti svog imena.
Jahao je danima, pridruživao se raznim karavanima i naposljetku sam nastavio put do
Karazhana kroz beskrajne, guste šume Elwynna. Onda dugi uspon na planinu, do ovog
sumornog, praznog, usamljenog mjesta. Čak je i zrak bio hladan i stran. Sada, iscrpljen i
umoran, bradati je mladić stajao u sumraku dvorišta, prestravljen onim što sada mora
učiniti.
Predstaviti se najmoćnijem čarobnjaku Azerotha.
Čast, govorili su učenjaci Kirin Tora. Prigoda, ustrajali su, koja se ne smije propustiti.
Khadgarovi mudri mentori, skupina utjecajnih učenjaka i čarobnjaka, rekla mu je kako su
oni godinama pokušavali dosegnuti uši karazhanske kule. Kirin Tor je želio znati kakva je
sve znanja najmoćniji čarobnjak na zemlji sakrio u svojoj knjižnici. Željeli su znati kakvim
se istraživanjima bavio. Ali najviše su od svega željeli da taj odmetnuti čarobnjak počne
razmišljati o svojoj ostavštini, željeli su znati kad veliki i moćni Medivh planira početi
obučavati nasljednika.
Veliki Medivh i Kirin Tor imali su razmirice zbog te i mnogih drugih stvari, navodno,
i tek je sada uslišio neke od njihovih molbi. Tek će sada primiti šegrta. Khadgarovim
gospodarima nije bilo bitno je li to zbog omekšavanja čarobnjakovog navodno tvrdog srca,
ili samo diplomatski ustupak ili čarobnjakov osjećaj vlastite smrtnosti. Jednostavna je istina
bila kako je taj moćni neovisni (i za Khadgara tajanstveni) čarobnjak zatražio pomoćnika, i
Kirin Tor, koji je vladao magičnim kraljevstvom Dalarana, bio više nego sretan uslišiti
njegov zahtjev.
Izabran je mladi Khadgar i otpremljen sa spiskom putova, zapovijedi,
protuzapovjedi, zahtjeva, prijedloga, savjeta i ostalih naredbi njegovih čarobnjačkih
gospodara. Pitaj Medivha o bitkama njegove majke s demonima, rekao je Guzbah, njegov
prvi instruktor. Saznaj iz njegove knjižnice sve što možeš o vilenjačkoj povijesti, zahtijevala
je lady Delth. Prelistaj njegove knjige i pronađi bestijarije, zapovjedila je Alonda, koja je bila
uvjerena u postojanje pete vrste trolova nezabilježene u njezinim knjigama. Budi izravan,
direktan i iskren, savjetovao je Norlan, Glavni artefaktor - Veliki magus Medivh navodno je
cijenio te osobine. Budi poslušan i uvijek čini što ti se kaže. Ne budi lijen. Uvijek izgledaj
zainteresirano. Stoj uspravno. I povrh svega, drži oči i uši otvorenima.
Ambicije Kirin Tora nisu strašno uzbuđivale Khadgara - njegovo odrastanje u
Dalaranu i rano naukovanje u konklavi pomoglo mu je da shvati kako su njegovi mentori
nevjerojatno znatiželjni u vezi svih oblika magije. Njihovo kontinuirano sakupljanje,
katalogiziranje i definiranje magije vrlo je rano usađeno mladim studentima, i Khadgar nije
bio puno drugačiji od ostalih.
Uistinu, shvatio je, njegova vlastita znatiželja bila je zaslužna za trenutni zadatak.
Njegova vlastita noćna lutanja dvoranama Ljubičaste citadele Dalarana otkrila su više od
~ 7 ~

8. Knjigoteka
jedne tajne koje bi konklava radije i dalje krila. Na primjer, ljubav Glavnog artefaktora
prema plamen-vinu, ili strast lady Delth prema mladićima, ili tajna zbirka letaka Korrigana
Knjižničara koji su opisivali (na živopisan način) rituale drevnih obožavatelja demona.
A bilo je tu nešto i o jednom od najvećih mudraca Dalarana, časnom Arrexisu,
jednom od sijedih staraca kojeg su čak i ostali poštivali. Nestao je, ili umro, ili se dogodilo
nešto stravično, i ostali su odlučili to ne spominjati, čak su otišli toliko daleko da su izbrisali
Arrexisovo ime iz knjiga i više ga nikad nisu spominjali. Ali Khadgar je saznao, ipak.
Khadgar je imao načina za pronalaženje potrebnih tekstova, za povezivanje neophodnih
stvari, ili za razgovor s pravom osobom u pravo vrijeme. Bio je to dar, ali se mogao pokazati
i kao prokletstvo.
Bilo koje od ovih otkrića rezultiralo bi u njegovom izboru za ovaj prestižni (i bez
obzira na sve planiranje i upozorenja, potencijalno koban) zadatak. Možda su pomislili
kako je mladi Khadgar predobar u otkrivanju tajni - bolje za konklavu da ga pošalje nekamo
gdje će njegova znatiželja činiti dobro za Kirin Tor. Ili ga barem smjestiti na dovoljnu
udaljenost s koje neće moći otkrivati stvari o ostalim žiteljima Ljubičaste citadele.
A Khadgar je, svojim neumornim prisluškivanjem, također čuo i tu teoriju.
I krenuo je s ruksakom punim zabilježaka, srcem punim tajni i glavom punom
zahtjeva i beskorisnih savjeta. U posljednjem tjednu prije napuštanja Dalarana razgovarao
je sa svakim pripadnikom konklave, u stvari svakim koga je zanimalo nešto o Medivhu. Za
čarobnjaka koji je živio u Nigdjezeinskoj, opkoljen drvećem i zlokobnim vrhovima, članovi
Kirin Tora bili su nevjerojatno znatiželjni u vezi njega. Čak i više od toga.
Duboko udahnuvši (i time se podsjetivši kako je još uvijek u blizini štala), Khadgar je
krenuo prema samoj kuli, noge su mu bile teške kao da vuče svog tovarnog konja.
Glavni je ulaz zijevao poput pećine, bez vrata ili nadstrešnice. To je imalo smisla, jer
koja bi se vojska probijala kroz šumu Elwynn do vrha kratera kako bi se borila sa samim
Medivhom? Nigdje nije bilo zapisano kako je itko ili išta čak i pokušalo napasti Karazhan.
Mračnije otvor bio dovoljno velik za slona. Iznad njega se nalazio široki balkon s
ogradom od bijelog kamena. S tog mjesta čovjek je bio u ravnini s okolnim brežuljcima i
mogao bi promatrati planine iza njih. Uz ogradu se kretala sjena, pokret kojeg je Khadgar
više osjetio nego vidio. Sjena u plaštu, možda, koja se s balkona vratila natrag u toranj. Zar
ga čak i sada promatraju? Zar ga nitko neće dočekati, ili se očekivalo kako će sam ući u
kulu?
“Ti si Novi Mladić?” upitao je tihi, gotovo mrtvački glas i Khadgar je, još uvijek
podignute glave, gotovo iskočio iz kože. Okrenuo se i ugledao pogrbljenu, vitku siluetu koja
se pojavila iz tmine ulaza.
Pogrbljeno stvorenje izgledalo je samo naoko ljudski i Khadgar se na trenutak
zapitao je li Medivh mutirao šumske životinje kako bi mu bile sluge. Ovo je izgledalo poput
ćelave lasice, njegovo dugo lice bilo je uokvireno nečim što je sličilo na dva crna
pravokutnika.
Khadgar se nije sjećao da je odgovorio, i lasičje stvorenje je izašlo iz sjena i ponovilo.
“Ti si Novi Mladić?” pitala je. Svaka je riječ bila izgovorena u zasebnom dahu, u
vlastitoj kutijici, s velikim slovom i odvojena od ostalih. U potpunosti je izašlo iz sjena i
pokazalo se kao ništa više ili manje prijeteće od mršavog starca u crnom pletenom odijelu.
~ 8 ~

9. Knjigoteka
Sluga - ljudski, ali sluga. To, ili bolje rečeno on, još je uvijek nosio pravokutnike na rubu
glave, poput pokrivala za uši, koja su se pružala sve do njegovog poprilično dugog nosa.
Mladić je shvatio kako zuri u starca. “Khadgar”, rekao je, i onda nakon nekoliko
trenutaka pokazao čvrsto stegnuto pismo preporuke. “Od Dalarana. Khadgar od Dalarana, u
kraljevini Lordaerona. Poslao me Kirin Tor. Iz Ljubičaste citadele. Od Dalarana. U
Lordaeronu.” Imao je osjećaj kao da baca kamenje razgovora u duboki, prazni bunar s
nadom kako će starac odgovoriti na bilo koji.
“Naravno da jesi, Khadgare”, rekao je starac. “Od Kirin Tora. Od Ljubičaste citadele.
Od Dalarana. Od Lordaerona.” Sluga je uzeo ponuđeno pismo kao da je dokument živi reptil
i, nakon što je izravnao zgužvane rubove, ubacio ga u džep tunike bez da ga je otvorio.
Nakon što ga je nosio i štitio tolike milje Khadgar je osjetio bol gubitka. Pismo preporuke je
predstavljalo njegovu budućnost, i bilo mu je mrsko gledati kako nestaje, čak i na trenutak.
“Kirin Tor me poslao kako bih pomagao Medivhu. Gospodaru Medivhu. Čarobnjaku
Medivhu. Medivhu od Karazhana”, Khadgar je shvatio kako je samo trunku udaljen od
besmislenog laprdanja, i velikim je naporom čvrsto zatvorio usta.
“Siguran sam da jesu”, rekao je sluga. “Poslali te, hoću reći.” Pogledao je pečat na
pismu, tanka je ruka zašla ispod kaputa i izvukla dva crna pravokutnika povezana tankom
metalnom trakom. “Zasljepljivače?”
Khadgar je zatreptao. “Ne. Hoću reći, ne, hvala.”
“Moroes”, rekao je sluga.
Khadgar je odmahnuo glavom.
“Ja sam Moroes”, rekao je sluga. “Namjesnik Kule. Medivhov kaštelan.
Zasljepljivače?” Opet je podigao crne pravokutnike, iste kao i oni koji su uokvirivali njegovo
usko lice.
“Ne, hvala ti... Moroes”, rekao je Khadgar lica napetog od znatiželje.
Sluga se okrenuo i mršavom rukom slabašno mahnuo Khadgaru neka ga prati.
Khadgar je podigao ruksak i morao je potrčati kako bi sustigao slugu. Unatoč
njegovoj krhkosti sluga se kretao solidnim tempom.
“Jesi li sam u kuli?” pitao je Khadgar dok su se uspinjali vijugavim, širokim niskim
stubama. Kamen je u sredini bio spušten, izlizan bezbrojnim prolascima slugu i gostiju.
“Ha?” odgovorio je sluga.
“Jesi li sam?” ponovio je Khadgar i zapitao se hoće li morati govoriti poput Moroesa
kako bi ga ovaj razumio. “Ovdje živiš sam?”
“Magus je ovdje”, odgovorio je Moroes piskutavim glasom koji je zvučao slabo i
kobno poput grobne prašine.
“Da, naravno”, rekao je Khadgar.
“Ne bi bilo smisla da si ovdje ako on nije”, nastavio je namjesnik. “Ovdje, htjedoh
reći.” Khadgar se zapitao zvuči li starčev glas tako jer se ne koristi često.
“Naravno”, složio se Khadgar. “Još netko?”
“Ti, sada”, nastavio je Moroes. “Još više posla, briga za dvojicu umjesto jednog. Nije
da se mene pitalo.”
~ 9 ~

10. Knjigoteka
“Znači, ovdje ste inače samo ti i čarobnjak?” rekao je Khadgar i zapitao se je li
namjesnik angažiran (ili stvoren) zbog svoje šutljivosti.
“I Cook”, rekao je Moroes. “Iako Cook ne priča puno. Ipak, hvala na pitanju.”
Khadgar je pokušao ne zakolutati očima, ali nije uspio. Nadao se kako će
zasljepljivači s obje strane namjesnikova lica spriječiti slugu da vidi njegovu grimasu.
Stigli su na ravno, hodnik osvijetljen bakljama. Moroes je smjesta krenuo drugim
izlizanim, vijugavim stubama. Khadgar je na trenutak zastao kako bi pogledao baklje.
Približio je ruku na nekoliko centimetara od plamena, ali nije osjetio nimalo topline.
Khadgar se zapitao je li hladni plamen uobičajen u cijeloj kuli. U Dalaranu su koristili
fluorescentne kristale koji su davali postojanu, jednoličnu svjetlost, iako je u svojim
istraživanjima naišao na spomen reflektivnih ogledala, elementarnih duhova zarobljenih u
svjetiljkama i, u jednom slučaju, ogromnih zatočenih krijesnica. Ipak, ovi su plamenovi
izgledali kao smrznuti.
Moroes, koji je već krenuo drugim stubištem, se polagano okrenuo i nakašljao se.
Khadgar je požurio za njim. Zasljepljivači očito nisu toliko ograničavali starog namjesnika.
“Čemu zasljepljivači?” pitao je Khadgar.
“Ha?” odgovorio je Moroes.
Khadgar ga je dodirnuo po glavi. “Zasljepljivači. Čemu?” Moroes je napravio grimasu
za koju je Khadgar pretpostavio kako može biti samo osmijeh. “Magija je ovdje snažna.
Snažna i nepravilna, ponekad. Ovdje... vidiš... stvari. Osim ako nisi pažljiv. Ja sam pažljiv.
Ostali posjetitelji, oni prije tebe, oni su bili manje pažljivi. Sada ih više nema.”
Khadgar se sjetio utvare koju je možda vidio, a možda nije, na balkonu.
“Cook je uzela leće od ružinog kvarca”, dodao je Moroes. “Kune se u njih.” Zastao je
na trenutak, a onda dodao: “Cook je ponekad pomalo budalasta.”
Khadgar se nadao kako će Moroes biti pričljiviji kad se zagrije. “I, već si dugo u
Magusovoj službi?”
“Ha?” opet je ponovio Moroes.
“Već si dugo s Medivhom?” rekao je Khadgar u nadi kako je uspio prikriti
nestrpljenje u glasu.
“Aha”, rekao je sluga. “Dovoljno dugo. Predugo. Čini se godinama. Ovdje je vrijeme
takvo.” Suhonjavi je sluga zašutio i uspon je nastavljen u tišini.
“Što znaš o njemu?” pitao je naposljetku Khadgar. “O Magusu, hoću reći.”
“Pitanje je”, rekao je Moroes i otvorio još jedna vrata • iza kojih se nalazilo novo
stubište, “što ti znaš?”
Khadgarovo istraživanje bilo je iznenađujuće neproduktivno, i njegovi su rezultati
bili frustrirajuće oskudni. Unatoč pristupu Velikoj knjižnici Ljubičaste citadele (i potajnom
pristupu nekolicini privatnih knjižnica i tajnih zbirki) o tom velikom i moćnom Medivhu
nije bilo puno stvari. Ovo je bilo dvostruko sumnjivo, pošto je svaki stariji mag Dalarana
obožavao Medivha i želio je neku stvar od njega. Neki uslugu, neki dar, neki informacije.
Medivh je navodno bio mlad čovjek, po mjerilu čarobnjaka. Bio je tek u četrdesetima,
i većinu tog vremena činilo se kako nije imao prevelikog utjecaja na svoj okoliš. To je bilo
iznenađenje za Khadgara. Većina priča koje je čuo i pročitao opisivale su neovisnog
~ 10 ~

11. Knjigoteka
čarobnjaka kao ekstremno bahatog, neustrašivog u istraživanju tajni koje čovjek nije trebao
znati, a zbog kojih su drugi obično završavali mrtvi, osakaćeni ili prokleti zbog bavljenja
moćima i energijama iznad njihovih sposobnosti. Većina lekcija koje je kao dijete naučio o
nedalaranskim magovima završavale su na isti način - bez ograničenja, kontrole i
razmišljanja, divlji, neuvježbani i samouki čarobnjaci loše su završavali (ponekad su, iako
ne često, zajedno sa sobom uništavali i veći dio okoline).
Činjenica što Medivh nije srušio dvorac na sebe, ili raspršio svoje atome kroz
Izopačeno ništavilo, ili prizvao zmaja bez znanja kako kontrolirati tog zmaja, govorila je ili o
velikoj kontroli ili velikoj moći. Iz gungule koju su učenjaci napravili zbog ovog zadatka, i
spiska instrukcija koje je dobio, Khadgar se odlučio za drugo.
Ipak, iz svih svojih istraživanja nije mogao shvatiti zašto. Ništa nije ukazivalo na
neko veliko Medivhovo istraživanje, nikakvo veliko otkriće, niti ogromno postignuće koje bi
objasnilo divljenje Kirin Tora prema neovisnom čarobnjaku. Nije bilo velikih ratova, velikih
osvajanja, ili poznatih žestokih bitki. Bardovi su bili zamjetno nejasni kad se radilo o
Medivhu, i inače marljivi glasnici samo su kimnuli kad se potegnuo razgovor o njegovim
pothvatima.
A ipak, shvatio je Khadgar, ovdje je bilo nečeg važnog, nešto što je kod učenjaka
stvaralo mješavinu straha, poštovanja i zavisti. Kirin Tor nije ni jednog drugog čarobnjaka
smatrao jednakim po znanju magije, u stvari često su pokušavali kočiti čarobnjake koji nisu
bili odani Ljubičastoj citadeli. A ipak, Medivhu su povlađivali. Zašto?
Khadgar je imao samo sitnice - sitnice o njegovom podrijetlu (Guzbaha je osobito
zanimala Medivhova majka), neke marginalne zabilješke koje su spominjale njegovo ime i
spomen povremenog posjeta Dalaranu. Svi su ti posjeti bili u posljednjih pet godina, i
Medivh se očito sastajao samo sa starijim magovima, kao danas nestalim Arrexisom.
Ukratko rečeno, Khadgar je znao jako malo o ovom navodno velikom magu za kojeg
će raditi. I pošto je znanje smatrao svojim oklopom i mačem imao je osjećaj kako na skori
susret dolazi potpuno neopremljen.
Na glas je rekao: “Ne puno.”
“Ha?” odgovorio je Moroes i napola se okrenuo na stubama.
“Rekao sam kako ne znam puno”, rekao je Khadgar, glasnije no što je namjeravao.
Glas mu se odbijao od golih zidova stubišta. Sada je bilo zakrivljeno, i Khadgar se zapitao je
li kula uistinu visoka koliko je izgledala. Noge su ga već boljele od penjanja.
“Naravno da ne”, rekao je Moroes. “Znaš, to sam htio . reći. Mladi nikad ne znaju
puno. To ih čini mladima, pretpostavljam.”
“Želio sam reći”, rekao je Khadgar nervozno. Zastao je i duboko udahnuo: “Želio sam
reći, ne znam puno o Medivhu. Pitao si.”
Moroes je zastao na trenutak, noga mu je visjela u zraku iznad iduće stube.
“Pretpostavljam da jesam”, rekao je naposljetku.
“Kakav je?” pitao je Khadgar gotovo molećivim glasom.
“Poput svih ostalih, pretpostavljam”, rekao je Moroes. “Ima svojih mušica. Ima svojih
raspoloženja. Dobrih i loših dana. Poput svih ostalih.”
“Navlači hlače nogavicu po nogavicu”, rekao je Khadgar i uzdahnuo.
~ 11 ~

12. Knjigoteka
“Ne, levitira u njih”, rekao je Moroes. Stari je sluga pogledao Khadgara i mladić je
primijetio tračak osmijeha na starčevom licu. “Još jedno stubište.”
Posljednje stubište oštro je zakretalo i Khadgar je pretpostavio kako su sigurno u
blizini vrha kule. Stari je sluga vodio.
Stubište je završilo u maloj okrugloj sobi opkoljenoj širokom ogradom. Kao što je
Khadgar i pretpostavio, bili su na samom vrhu kule s velikim opservatorijem. Zidovi i
stropovi bili su prepuni kristalnih prozora, čistih i nezamagljenih. Tijekom njihova uspona
noć je u potpunosti pala i nebo je bilo tamno i posuto zvijezdama.
Sam opservatorij bio je u polumraku, osvijetljen nekolicinom baklji s istim, mirnim
plamenom kao posvuda drugdje. Ipak, ove su bile prekrivene, plamen je bio zakriven zbog
promatranja noćnog neba. Neupaljeni žeravnik nalazio se nasred sobe pripremljen za
kasnije, kad će prema jutru temperatura padati.
Oko vanjskog zida opservatorija nalazilo se nekoliko velikih zaobljenih stolova,
prepunih raznih uređaja. Srebrni mjerači i zlatni astro-labi glumili su utege za papiruse, ili
kao pokazivači koji su drevne knjige držali otvorenima na određenim stranicama. Napola
rastavljen model koji je prikazivao nebeska tijela nalazio se na stolu, tanke žice i dodatne
kugle ležale su pored delikatnog alata. Uz jedan su zid stajale bilježnice, druge su bile u
sanducima naguranima ispod stolova. Karta kontinenta bila je raširena na okviru i
prikazivala južne zemlje Azerotha i Khadgarov Lordaeron, kao i udaljene patuljačke i
vilenjačke kraljevine Khaz Modana i Quel’Thalasa. Karta je bila načičkana brojnim malim
pribadačama, sazviježđa koja je samo Medivh mogao odgonetnuti.
I Medivh je bio tamo, jer za Khadgara to nije mogao biti nitko drugi. Bio je čovjek
srednjih godina, duge kose vezane u rep. U mladosti mu je kosa najvjerojatnije bila crna, ali
sada su se sjedine lagano probijale na sljepoočicama i bradi. Khadgar je znao kako se to
događalo većini čarobnjaka, od napora magičnih energija kojima su upravljali.
Medivh je bio odjeven u odjeću preobičnu za čarobnjaka - kvalitetnu i dobro
krojenu. Kratki kaput, neurešen ukrasima, sezao mu je do struka, preko hlača uguranih u
visoke čizme. Veliki smeđi plašt visio je s njegovih širokih ramena, kapuljača je bila skinuta.
Dok su se Khadgarove oči privikavale na tamu shvatio je kako je pogriješio u vezi
čarobnjakove neukrašene odjeće. U stvari je bila ukrašena srebrnim filigranom, toliko
delikatnim da je na prvi pogled bio nevidljiv. Gledajući čarobnjakova leđa Khadgar je
shvatio kako gleda stilizirano lice neke drevne demonske legende. Zatreptao je i u tom se
trenutku filigran pretvorio u uspavanog zmaja, a onda u noćno nebo.
Medivh je stajao leđima okrenut starom slugi i mladiću i potpuno ih ignorirao. Stajao
je za jednim od stolova, s astro-labom u jednoj ruci i bilježnicom u drugoj. Činio se izgubljen
u mislima, i Khadgar se zapitao je li to jedna od “stvari” na koje ga je Moroes upozorio.
Khadgar je pročistio grlo i krenuo naprijed, ali Moroes je podigao ruku. Khadgar se
skamenio, kao da je začaran.
Stari je sluga tiho prišao magu i pričekao da Medivh primijeti njegovo prisustvo.
Prošla je minuta. Pa druga. A onda period za kojeg se Khadgar mogao zakleti da je vječnost.
Naposljetku, lik u plaštu je spustio astro-lab i napravio tri brze zabilješke u
bilježnici. Zatvorio je bilježnicu uz oštar prasak i pogledao Moroesa.
Kad mu je po prvi put ugledao lice Khadgar je pomislio kako je Medivh puno stariji
~ 12 ~

13. Knjigoteka
od navodnih četrdeset i nešto godina. Lice je bilo izborano i upalo. Khadgar se zapitao
kakvim se Medivh magijama bavio koje su na njegovom licu napisale toliko duboku
povijest.
Moroes je gurnuo ruku u džep i izvukao zgužvano pismo preporuke, grimizni je
pečat sada na nepomičnoj svjetlosti baklji bio krvavocrven. Medivh se okrenuo i pogledao
mladića.
Magusove su oči bile duboko ispod njegovih crnih, teških obrva, ali Khadgar je
smjesta bio svjestan moći u njima.
Nešto je plesalo i treperilo u tim dubokim zelenim očima, nešto moćno, i možda
nekontrolirano. Nešto opasno. Magus ga je pogledao i Khadgar je na trenutak osjetio kako
je čarobnjak zavirio u cijeli njegov život i nije ga smatrao intrigantnijim od bube ili uši.
Medivh se okrenuo od Khadgara i pogledao još uvijek zapečaćeno pismo. Khadgar je
gotovo odmah osjetio olakšanje, kao da je ogromni gladni grabežljivac prošao pored njega
ne obrativši pažnju.
Njegovo je olakšanje bilo kratkotrajno. Medivh nije otvorio pismo. Umjesto toga
njegove su se obrve samo lagano podignule i pergament je planuo uz eksplozivni nalet
zraka. Plamen je zahvatio suprotni dio dokumenta od onog gdje ga je Medivh držao i gorio
intenzivnim, plavim plamenom.
Kad je progovorio Medivhov je glas bio dubok i veseo.
“I”, rekao je Medivh, nesvjestan činjenice kako u njegovoj ruci gori Khadgarova
budućnost, “čini se kako je naš mladi špijun napokon stigao.”
~ 13 ~

14. Knjigoteka
DVA
Razgovor s Magusom
“Nešto nije u redu?” pitao je Medivh i Khadgar je opet osjetio magov pogled. Ponovno se
osjećao poput bube, ali ovoga puta poput neke koja je slučajno prešla preko stola
sakupljača buba. Plamen je već progutao polovicu pisma, i voštani se pečat već topio i
kapao na kameni pod opservatorija. Khadgar je bio svjestan kako je razrogačio oči, lice mu
je bilo blijedo i beskrvno, usta razjapljena. Pokušao je izbaciti zrak iz tijela, ali uspio je
proizvesti samo hripavo šištanje.
Crne, teške obrve zbunjeno su se podigle. “Jesi li bolestan? Moroese, je li ovaj dečko
bolestan?”
“Zapuhan, možda”, rekao je Moroes ravnodušno. “Uspon je bio dug.”
Khadgar se napokon uspio dovoljno sabrati kako bi rekao: “Pismo!”
“Ah”, rekao je Medivh. “Da. Hvala ti, gotovo sam zaboravio.” Prišao je žeravniku i
bacio zapaljeni pergament na ugljen. Plava vatrena kugla spektakularno se uzdigla do
visine ramena, a onda postala normalni plamen i ispunila prostoriju toplim crvenkastim
blistanjem. Od pisma preporuke, pergamenta i grimiznog pečata sa simbolom Kirin Tora,
nije bilo ni traga.
“Ali niste ga pročitali!” rekao je Khadgar, a onda se ispravio. “Hoću reći, gospodine, s
poštovanjem...”
Magus se nacerio i smjestio u veliki stolac načinjen od platna i crnog rezbarenog
drveta. Žeravnik mu je obasjao lice i duboke su se bore razvukle u osmijeh. Unatoč tome
Khadgar se nije mogao opustiti.
Medivh se nagnuo naprijed i rekao: “‘Oh Medivh, veliki i poštovani Maguse,
gospodaru Maguse Karazhana, donosim ti pozdrave Kirin Tora, najučenije i najmoćnije od
magičnih akademija, cehova i društava, savjetnika kraljeva, učitelja učenjaka, istraživača
tajni.’ Još neko vrijeme nastavljaju na ovaj način, svakom se rečenicom sve više hvale. Kako
mi ide za sada?”
“Ne bih znao”, rekao je Khadgar. “Napomenuto mi je…”
“Da ne otvaraš pismo”, dovršio je Medivh. “Ali ti si ga ipak otvorio.”
Magus je podigao pogled kako bi pogledao mladića, i Khadgaru je zastao dah. Nešto
je zablistalo u Medivhovim očima i Khadgar se zapitao posjeduje li veliki mag moć bacanja
čini bez da to itko primijeti.
Khadgar je polagano kimnuo i pripremio se za odgovor. Medivh se glasno nacerio.
“Kada?”
“Na... na putu od Lordaerona do Kul Tirasa”, rekao je Khadgar nesiguran hoće li ono
što će reći nasmijati ili razljutiti njegovog potencijalnog mentora. “Brod je dva dana bio bez
vjetra i...”
“Znatiželja je bila jača”, opet je dovršio Medivh. Nasmiješio se, bio je to vedar bijeli
~ 14 ~

15. Knjigoteka
osmijeh ispod prosijede brade. “Ja bih ga najvjerojatnije otvorio čim bih izašao s vidika
dalaranske Ljubičaste citadele.”
Khadgar je duboko udahnuo i rekao: “Razmišljao sam o tome, ali bio sam uvjeren
kako bi zaštitne čini bile na djelu, barem na toj udaljenosti.”
“I želio si biti dovoljno daleko od bilo kakve čarolije ili poruke koja bi te pozvala
natrag zbog otvaranja pisma. I zatvorio si ga dovoljno dobro da prođe letimičnu provjeru,
uvjeren kako ću ja smjesta polomiti pečat i neću primijetiti tvoje petljanje.” Medivh se
nacerio, ali lice mu se smrklo. “Kako sam to učinio?” pitao je.
Khadgar je zatreptao. “Učinili što, gospodine?”
“Znao što je u pismu?” rekao je Medivh i kutovi usana su mu se spustili. “Pismo koje
sam upravo spalio kaže kako ću otkriti da je mladi Khadgar jako impresivan zbog svoje
dedukcije i inteligencije. Impresioniraj me.”
Khadgar je pogledao Medivha i veseli osmijeh od prije nekoliko sekundi je nestao.
Nasmiješeno lice sada je pripadalo nekom primitivnom kamenom bogu, mudrom i
nemilosrdnom. Oči koje su prije bile pune radosti sada su izgledale kao da jedva zadržavaju
neku skrivenu mahnitost. Obrve su se približile poput rastuće oluje.
Khadgar je na trenutak zastao, a onda rekao: “Pročitali ste mi misli.”
“Moguće”, rekao je Medivh. “Ali netočno. Trenutno si izuzetno nervozan, a to otežava
čitanje misli. Jedan netočan.”
“Već ste dobivali ovakva pisma”, rekao je Khadgar. “Iz Kirin Tora. Znate kakva pisma
šalju.”
“Također moguće”, rekao je veliki mag. “Dobivao sam takva pisma i uistinu su
zamorna u svojoj samohvali. Ali ti, kao i ja, jako dobro znaš stil pisanja. Dobar pokušaj,
ujedno i najočitiji, ali također netočan. Dva netočna.”
Khadgar je stisnuo usta. Um mu je grozničavo radio i srce mu je manijakalno lupalo.
“Osjećaj”, rekao je naposljetku.
Medivhove su oči ostale bezizražajne, a glas nezainteresiran. “Objasni.”
Khadgar je duboko udahnuo. “Jedan od zakona magije. Kad netko rukuje predmetom
ostavlja dio svoje magične aure ili vibracije na predmetu. Kako aure variraju od pojedinca
do pojedinca moguće je povezati se s jednim djelujući na drugo. Na ovaj način pramen kose
može se upotrijebiti kao ljubavna čarolija, ili se iz novčića može saznati tko je bio njegov
prethodni vlasnik.”
Medivh se lagano namrštio i povukao prst preko brade. “Nastavi.”
Khadgar je zastao na trenutak osjetivši težinu Medivhova pogleda na sebi. To je znao
iz predavanja. Bio je na pola puta. Ali kako je to Medivh upotrijebio kako bi saznao...
“Što više netko koristi predmet rezonancija je jača”, rekao je Khadgar brzo. “Znači
ako predmet puno koristi imat će snažniji osjećaj.” Riječi su sada dolazile brže i sigurnije.
“Znači dokument koji je netko napisao ima više aure nego prazan komad pergamenta, i
osoba se koncentrira na ono što piše, pa...” Khadgar je na trenutak dopustio mislima da se
smire. “Čitali ste misli, ali ne moje - misli onoga koji je pisao pismo u vrijeme pisanja -
pronašli ste njegove misli i naglasili riječi.”
“Bez da sam fizički otvorio dokument”, rekao je Medivh i u očima mu je opet
~ 15 ~

16. Knjigoteka
zaplesala svjetlost. “I kako bi ovaj trik bio koristan znanstveniku?”
Khadgar je na trenutak zatreptao i skrenuo pogled s velikog maga u pokušaju da
izbjegne njegov prodorni pogled. “Mogli bi čitati knjige bez da ih listate.”
“Jako dragocjeno za istraživača”, rekao je Medivh. “Ti pripadaš društvu
znanstvenika. Zašlo vi to ne činite?”
“Zbog... zbog...” Khadgar je pomislio na starog Korrigana koji je u knjižnici mogao
pronaći sve, čak i najmanju zabilješku. “Mislim da koristimo, ali samo stariji pripadnici
konklave.”
Medivh je kimnuo. “A to je zbog...”
Khadgar je na trenutak razmislio, a onda odmahnuo glavom.
“Tko bi pisao ako bi sve znanje moglo bilo dostupno mislima i magiji?” predložio je
Medivh. Nasmiješio se i Khadgar je shvatio kako je zadržavao dah. “Nisi loš. Uopće nisi loš.
Znaš protučarolije?”
“Do pete razine”, rekao je Khadgar.
“Možeš li načiniti mističnu munju?” pitao je hitro Medivh.
“Jednu ili dvije, ali trošim se”, odgovorio je mladić i odjednom osjetio kako je
razgovor opet postao ozbiljan.
“A tvoji primami elementi?”
“Najjači sam u vatri, ali poznajem ih sve.”
“Prirodna magija?” pitao je Medivh. “Dozrijevanje, branje, žetva? Možeš li uzeti
sjeme i izvući mladost iz njega sve dok ne postane cvijet?”
“Ne, gospodine. Odrastao sam u gradu.”
“Možeš li stvoriti golema?”
“Doktrina poprijeko gleda na to, ali jasni su mi principi”, rekao je Khadgar. “Ako ste
znatiželjni...”
Medivhove su oči na trenutak zablistale i rekao je: “Doplovio si iz Lordaerona?
Kakvim brodom?”
Khadgar je na trenutak bio zatečen iznenadnom promjenom teme. “Da. Uh...
Tirassijanski vjetrojahač, Graciozni povjetarac”, odgovorio je.
“Iz Kul Tirasa”, zaključio je Medivh. “Ljudska posada?”
“Da.”
“Jesi li ikako razgovarao s posadom?” Khadgar je opet imao osjećaj kako razgovor
postaje ispitivanje.
“Malo”, rekao je Khadgar. “Mislim kako im je moj naglasak bio smiješan.”
“Posadama brodova iz Kul Tirasa gotovo sve je smiješno”, rekao je Medivh. “Je li u
posadi bilo neljudi?”
“Ne, gospodine”, rekao je Khadgar. “Tirassijci su pričali o ljudima ribama. Zvali su ih
Murloci. Jesu li stvarni?”
“Jesu”, rekao je Magus. “Kakve si još rase susreo? I tu ne mislim na varijacije ljudi.”
“Neki gnomovi bili su jednom u Dalaranu”, rekao je Khadgar. “I upoznao sam
~ 16 ~

17. Knjigoteka
patuljačke artefaktore u Ljubičastoj citadeli. Za zmajeve znam iz legendi; u jednoj od
akademija vidio sam zmajsku lubanju.”
“Što je s trolovima, ili goblinima?” rekao je Medivh. “Trolovi”, rekao je Khadgar.
“Četiri poznate vrste trolova. Možda postoji peta.”
“To su nebuloze koje uči Alonda”, promrmljao je Medivh, ali je kimnuo Khadgaru
neka nastavi.
“Trolovi su divlji, veći od ljudi. Vrlo visoki i snažni, izduženih lica. Hm...” Razmislio je
na trenutak. “Plemenska organizacija. Gotovo potpuno protjerani iz civiliziranih zemalja,
skoro izumrli u Lordaeronu.”
“Goblini?”
“Puno manji, veliki poput patuljaka. Inventivni, ali na destruktivan način.
Neustrašivi. Čitao sam kako su kao rasa ludi.”
“Samo oni pametni”, rekao je Medivh. “Čuo si za demone?”
“Naravno, gospodine”, rekao je Khadgar hitro. “Hoću reći iz legendi, gospodine. I
znam odgovarajuće čarolije i zaštite. Svi magovi Dalarana uče ih od prvog dana obuke.”
“Ali nikad nisi prizvao nijednog”, rekao je Medivh. “Ili bio prisutan kad je netko to
činio.”
Khadgar je zatreptao i zapitao se je li ovo trik pitanje. “Nisam, gospodine. To mi ni ne
pada na pamet.”
“Ne sumnjam”, rekao je Magus, i glas mu je postao za nijansu oštriji. “Htio Sam reći
kako ti to ne bi palo na pamet. Znaš li što je Zaštitnik?”
“Zaštitnik?” Khadgar je iznenada osjetio kako je razgovor opet krenuo u novom
pravcu. “Čuvar? Stražar? Možda druga rasa? Je li to vrsta čudovišta? Možda zaštitnik od
čudovišta?”
Medivh se sada smiješio i odmahivao glavom. “Ne brini. To ni ne trebaš znati. To je
dio trika.” Onda je podigao pogled i rekao: “I što ti znaš o meni?”
Khadgar je bacio pogled prema kaštelanu Moroesu i iznenada shvatio kako je sluga
nestao, stopio se sa sjenama. Mladić je na trenutak zamucao. “Magovi Kirin Tora vas
izuzetno cijene”, uspio je naposljetku, diplomatski.
“Očito”, rekao je Medivh ljutito.
“Vi ste moćan neovisni čarobnjak, navodno savjetnik kralja Llanea od Azerotha.”
“Dugo se poznajemo”, rekao je Medivh i kimnuo mladiću.
“Osim toga...” Khadgar je oklijevao i zapitao se može li mu mag uistinu čitati misli.
“Da?”
“Ništa specifično što bi opravdalo veliko poštovanje...” rekao je Khadgar.
“I strah”, dodao je Medivh.
“I zavist”, dovršio je Khadgar i odjednom osjetio zbunjenost pitanjima ne znajući
kako odgovoriti. Brzo je dodao: “Ništa specifično što bi objasnilo veliko poštovanje koje
Kirin Tor ima prema vama.”
“Tako treba i biti”, prasnuo je Medivh uz osmijeh i protrljao ruke iznad žeravnika.
“Tako treba i biti.” Khadgar nije mogao vjerovati kako velikom magu može biti hladno. On
~ 17 ~

18. Knjigoteka
je osjećao znoj nervoze kako mu se cijedi niz leđa.
Medivh je nakon nekog vremena podigao pogled i nadolazeća oluja opet se pojavila
u njegovim očima. “Ali što ti znaš o meni!”
“Ništa, gospodine”, rekao je Khadgar.
“Ništa?” Medivhov se glas podigao i činilo se kako odjekuje opservatorijem. “Ništa?
Prešao si cijeli taj put zbog ničega? Nisi se čak ni potrudio saznati? Možda sam ja samo
izgovor tvojih gospodara da te uklone s puta, u nadi kako ćeš stradati putom. Ne bi bio prvi
put da je netko pokušao nešto takvo.”
“Nije bilo puno toga za saznati. Niste učinili puno”, odgovorio je Khadgar žustro, a
onda duboko udahnuo kad je shvatio s kime razgovara i što govori. “Hoću reći, ništa što
sam mogao saznati, hoću reći...”
Očekivao je bijes starijeg maga, ali Medivh se samo nacerio. “A što si saznao?” pitao
je.
Khadgar je uzdahnuo i rekao: “Potječete iz obitelji čarobnjaka. Vaš je otac bio mag
Azerotha, Nielas Aran. Vaša je majka bila Aegwynn, što može biti i titula i ime, jer se
spominje prije više od osamsto godina. Odrasli ste u Azerothu i od djetinjstva poznajete
kralja Llanea i lorda Lothara. Osim toga...” Khadgarov je glas zamro. “Ništa.”
Medivh je pogledao žeravnik i kimnuo. “Pa, to jest nešto. Više no što većina ljudi
uspije saznati.”
“I vaše ime znači ‘Čuvar tajni’”, dodao je Khadgar. “Na visokom vilenjačkom. To sam
također saznao.”
“Istina”, rekao je Medivh i odjednom je izgledao umorno. Nekoje vrijeme zurio u
žeravnik. “Aegwynn nije titula”, rekao je nakon nekog vremena. “To je samo ime moje
majke.”
“Onda je postojalo nekoliko Aegwynn, najvjerojatnije obiteljsko ime”, predložio je
Khadgar.
“Samo jedna”, rekao je Medivh tiho.
Khadgar se nervozno nasmiješio. “Ali onda bi ona imala...”
“Preko sedamsto godina u doba mog rođenja”, rekao je Medivh uz iznenađujuće
frktanje. “Puno je starija od toga. Ja sam bio kasno dijete u njezinom životu. Što može biti
jedan od razloga zašto Kirin Tor zanima što imam u svojoj knjižnici. I tebe su poslali da
saznaš.”
“Gospodine”, rekao je Khadgar najiskrenije što je mogao. “Da budem iskren, svaki
mag osim najviših u Kirin Toru želio je da saznam nešto od vas. Ispunit ću im želje najbolje
što budem mogao, ali ako postoji materijal koji želite zabraniti ili sakriti, u potpunosti ću
shvatiti...”
“Da to mislim ne bi prošao kroz šumu na putu ovamo”, rekao je Medivh, odjednom
ozbiljan. “Trebam nekog za sortiranje i organiziranje knjižnice, za početak, onda ćemo se
baciti na posao u alkemičarskim laboratorijima. Da, odgovarat ćeš. Znaš, ja znam značenje
tvog imena kao što ti znaš značenje mog. Moroese!”
“Tu sam, gospodine”, rekao je sluga i odjednom izronio iz sjena. Khadgar je unatoč
svemu poskočio.
~ 18 ~

19. Knjigoteka
“Odvedi dečka do njegovih odaja i pobrini se da nešto pojede. Dug je dan iza njega.”
“Naravno, gospodine”, rekao je Moroes.
“Jedno pitanje, gospodaru”, rekao je Khadgar i zastao. “Hoću reći, Veliki maguse,
gospodine.”
“Za sada me zovi Medivh. Također odgovaram na Čuvar tajni i nekoliko drugih
imena, od kojih nisu sva poznata.”
“Što ste mislili s onime kako znate moje ime?” pitao je Khadgar.
Medivh se nasmiješio i u sobi je opet postalo toplo i ugodno. “Ne govoriš patuljački”,
primijetio je.
Khadgar je odmahnuo glavom.
“Moje ime znači ‘Čuvar tajni’ na visokom vilenjačkom. Tvoje ime znači ‘Povjerenje’
na starom patuljačkom jeziku. I držat ću te za ime, mladi Khadgare. Mladiću od Povjerenja.”
Moroes je odveo mladića do njegovih odaja u polovici kule objašnjavajući onim
sablasnim, mrtvačkim glasom dok su silazili stubama. Obroci u Medivhovoj kuli bili su
prilično jednostavni - kaša i kobasice za doručak, hladni ručak i velika, obilna večera,
obično gulaš ili pečenje s povrćem. Cook je nakon večere išla na spavanje, ali u hladnoj je
sobi uvijek bilo ostataka. Medivhovo se radno vrijeme najblaže moglo opisati riječju
“hirovito” i Moroes i Cook odavno su naučili kako mu ugoditi s najmanje muke.
Moroes je izvijestio mladog Khadgara kako on, kao pomoćnik a ne sluga, neće imati
taj luksuz. Morat će pomoći velikom magu kad god to ovaj bude zahtijevao.
“To sam i očekivao, kao šegrt”, rekao je Khadgar.
Moroes se okrenuo u pola koraka (hodali su gornjom galerijom iznad dvorane za
prijeme ili plesne dvorane). “Još nisi šegrt, momče”, zazviždao je Moroes. “Ni u snu.”
“Ali Medivh je rekao...”
“Možeš srediti knjižnicu”, rekao je Moroes. “Posao pomoćnika, ne šegrta. I drugi su
bili pomoćnici. Nitko nije postao šegrt.”
Khadgar se namrštio i osjetio kako mu je lice crveno. Nije u magovoj hijerarhiji
očekivao postojanje razine prije šegrtovanja. “Koliko prije...”
“Ne mogu ti reći, stvarno”, uzdahnuo je sluga. “Nitko nikada nije došao toliko
daleko.”
Khadgaru su sinula dva pitanja odjednom, zastao je i onda pitao: “Koliko je
‘pomoćnika’ bilo prije mene?”
Moroes je pogledao preko ograde galerije i njegove su se sive oči zamutile. Khadgar
se zapitao razmišlja li sluga ili ga je pitanje izbacilo iz takta. Galerija ispod njih bila je
oskudno namještena s teškim stolom na sredini i stolcima. Bila je iznenađujuće prazna i
Khadgar je zaključio kako Medivh nije održavao puno banketa.
“Deseci”, rekao je Moroes naposljetku. “Najmanje. Većina iz Azerotha. Vilenjak. Ne,
dva vilenjaka. Ti si prvi iz Kirin Tora.”
“Deseci”, ponovio je Khadgar, i snuždio se kad se zapitao koliko je puta Medivh uzeo
mladog budućeg čarobnjaka u svoju službu.
Postavio je drugo pitanje. “Koliko su izdržali?”
~ 19 ~

20. Knjigoteka
Moroes je ovoga puta frknuo i rekao: “Dane. Ponekad sate. Jedan vilenjak nije se
uspio čak ni popeti na vrh kule.” Dodirnuo je zasljepljivače na staroj glavi. “Oni vide, znaš.”
Khadgar se sjetio siluete na glavnom ulazu i samo kimnuo.
Naposljetku su stigli do Khadgarovih odaja, u pokrajnjem hodniku nedaleko dvorane
za bankete. “Operi se”, rekao je Moroes i dodao Khadgaru fenjer. “Zahod je na kraju
hodnika. Ispod kreveta je posuda. Dođi u kuhinju. Cook će ti nešto podgrijati.”
Khadgarova je soba bila uski dio kule, prikladnija za razmišljanje samotnog
svećenika nego maga. Uski krevet uz jedan zid, i jednako uzak stol uz suprotni, s praznom
policom iznad. Ormar za odjeću. Khadgar je bacio ruksak u ormar bez da ga je otvorio i
prišao malom prozoru.
Prozor je bio uski komad olovnog stakla, smješten vertikalno na osovinu u sredini.
Khadgar je gurnuo jednu polovicu i polagano ga otvorio, sasušeno ulje počelo je curiti s
osovine dok je prozor rotirao.
Još je uvijek bio visoko u kuli i brežuljci koji su okruživali kulu bili su sivi i ogoljeni
na svjetlosti dva mjeseca. Khadgaru je s ove visine bilo očito kako su brežuljci nekoć bili
krater, ogoljen i izglađen godinama. Je li neka planina iščupana s ovog mjesta, poput trulog
zuba? Ili se možda prsten brda nije uopće uzdigao, nego se ostatak okolnih planina uzdigao
brže i ostavio samo ovo mjesto moći u svojoj sredini?
Khadgar se pitao je li Medivhova majka bila ovdje kad se zemlja uzdigla, ili spustila
ili je komad neba pao. Osamsto godina bilo je puno čak i za čarobnjake. Nakon dvjesto
godina, nakon naučene glavnine stvari, većina ljudskih čarobnjaka bila je mrtvački mršava i
krhka. Biti star sedamsto godina i imati dijete! Khadgar je zatresao glavom i zapitao se šali
li se Medivh s njim.
Khadgar je skinuo plašt i posjetio zahod na kraju hodnika. Bio je spartanski, ali imao
je vrč hladne vode, umivaonik i dobro, čisto ogledalo. Khadgar je pomislio upotrijebiti malu
čaroliju, za zagrijavanje vode, a onda se jednostavno odlučio protiv toga.
Voda je bila osvježavajuća i Khadgar se preodjenuo u manje prašnjavu odjeću -
udobnu košulju koja mu je sezala gotovo do koljena i hlače. Njegova radna odjeća. Izvukao
je uski nož iz ruksaka i, nakon kratkog razmišljanja, ubacio ga u jednu čizmu.
Izašao je na hodnik i shvatio kako nema pojma gdje je kuhinja. Pored štala nije bilo
kuhinje, pa se ona definitivno nalazila u kuli. Najvjerojatnije na ili blizu prizemlja, s
pumpom iz bunara. Sa slobodnim prolazom prema dvorani za bankete, bila ona korištena
ili ne.
Khadgar je lako pronašao galeriju iznad dvorane za bankete, ali morao je tražiti
stube, uske i vijugave, koje su vodile s nje. Iz same dvorane za bankete imao je izbor brojnih
putova. Khadgar je odabrao najvjerojatniji i završio u slijepom hodniku s praznim sobama,
sličnima njegovoj, s obje strane. Drugi je izbor donio isti rezultat.
Treći je mladića doveo u žarište bitke.
Nije to očekivao. U jednom je trenutku silazio stubama, pitajući se hoće li mu trebati
karta ili zvono ili lovački rog za navigaciju u kuli. Idućeg trena strop iznad njega se otvorio i
ispunilo ga je blistavo nebo boje svježe krvi i našao se opkoljen oklopljenim ljudima
spremnima za bitku.
Khadgar je ustuknuo, ali hodnik iza njega je nestao i ostavio samo neravan, ogoljeni
~ 20 ~

21. Knjigoteka
krajolik kao ni jedan koji je do sada vidio. Ljudi su vikali i pokazivali, ali njihovi su glasovi,
unatoč činjenici što su bili tik pored Khadgara, bili nerazgovijetni i prigušeni, kao da govore
ispod vode.
San? pomislio je Khadgar. Možda je na trenutak legao i zaspao, i ovo je samo neka
noćna strava koja je proizvod njegovih briga. Ali ne, gotovo je mogao osjetiti vrućinu
umiranja, usijano sunce na tijelu, povjetarac i glasne ljude oko sebe.
Činilo mu se kao da je odvojen od ostatka svijeta, zatočen na vlastitom malom otoku,
sa slabašnim vezama sa realnošću. Kao da je postao duh.
Uistinu, vojnici su ga zanemarivali kao da je duh. Khadgar je posegnuo kako
bijednog zgrabio za rame i na njegovo olakšanje ruka mu nije prošla kroz izubijani oklop.
Otpor je postojao, ali samo bezoblične vrste - mogao je osjetiti čvrstoću oklopa, i ako se
koncentrirao, osjetiti grube rubove ulubljenog metala.
Ovi su se ljudi borili, shvatio je Khadgar, i žestoko i nedavno. Samo je jedan čovjek
od tri bio bez ikakvih priručnih zavoja, okrvavljeni znaci rata izvirivali su ispod prljavih
oklopa i oštećenih kaciga. Njihovo je oružje također bilo oštećeno i poprskano
tamnocrvenom bojom. Našao se na bojnom polju.
Khadgar je proučio njihov položaj. Bili su na vrhu malog brijega, običnog nabora u
ravnici oko njih. Sva postojeća vegetacija je srušena i sada je formirala grube bedeme koje
su čuvali namršteni ljudi. Ovo nije bio siguran položaj, dvorac ili tvrđava. Izabrali su ovo
mjesto za borbu samo zato što im drugo nije bilo dostupno.
Vojnici su se razmaknuli kad se njihov očiti vođa, ogromni, sjedobradi čovjek širokih
ramena, progurao kroz njihove redove. Oklop mu je bio ulubljen kao i svima ostalima, ali
sastojao se od prsnog dijela preko grimizne halje učenjaka, i to vrste koja ne bi bila
neuobičajena u Kirin Toru. Porub, rukavi i prsa te grimizne halje bili su ispisani runama
moći - od kojih je Khadgar neke prepoznao, ali ostale su mu bile strane. Vođina
snježnobijela brada dosezala je gotovo do struka i sakrivala oklop ispod sebe, i nosio je
crvenu kacigu s jednim zlatnim draguljem na čelu. U jednoj je ruci držao palicu s draguljem
na vrhu, u drugoj tamnocrveni mač.
Vođa je urlao na vojnike, glasom koji je Khadgara podsjetio na pobjesnjelo more.
Ipak, činilo se kako ratnici znaju što govori jer su se poredali na barikade dok su ostali
ispunjavali praznine u nizu.
Zapovjednik snježnobijele brade prošao je pored Khadgara, i unatoč svemu mladić je
zateturao unatrag, s puta. Zapovjednik ga nije trebao primijetiti, kao ni okrvavljeni ratnici.
Ali zapovjednik jest. Na trenutak je zastao, zamucao, krivo spustio nogu na neravno tlo i
gotovo pao. Ipak, okrenuo se i pogledao Khadgara.
Da, gledao je Khadgara, i budućem šegrtu bilo je jasno kako ga drevni mag-ratnik
vidi, i to jasno. Zapovjednikove su oči zaronile duboko u Khadgarove i Khadgar je na
trenutak imao isti osjećaj kao kad ga je Medivh prodorno promatrao. Ipak, ako ništa drugo,
ovaj je bio intenzivniji. Khadgar je pogledao zapovjednikove oči. I uzdahnuo od onog što je
ugledao u njima. Unatoč svemu, okrenuo se i prestao gledati maga-ratnika.
Kad je Khadgar opet podigao pogled zapovjednik mu je kimao. Bilo je to kratko,
jedva primjetno kimanje, i starčeve su usne bile uska crta. Onda se vođa snježnobijele brade
okrenuo i izderao na ratnike ohrabrujući ih da se obrane. Khadgar je želio poći za njim,
~ 21 ~

22. Knjigoteka
sustići ga i saznati kako ga je on mogao vidjeti, a ostali ne, i što mu može reći, ali oko sebe je
čuo poklič, slabašni poklič umornih ljudi posljednji put pozvanih na izvršenje dužnosti.
Mačevi i koplja podignuti su prema nebu boje zgrušane krvi, i ruke su pokazale obližnje
grebene gdje su poplave skinule purpurnu s tla boje hrđe.
Khadgar je pogledao u pravcu u kojem su ljudi pokazivali i zelena i crna plima prelila
se preko obližnjeg grebena. Khadgar je pomislio kako je to neka rijeka, ili magični i šareni
blatni val, ali je shvatio kako je val nadolazeća vojska. Crna je bila boja njihovih oklopa, a
zelena je bila boja njihove kože.
Bila su to stvorenja iz noćnih mora, parodije ljudi. Njihovim zelenim licima
dominirale su velike ralje oštrih zuba, nosovi su im bili spljošteni i njuškali su poput pasa,
oči su im bile sićušne, okrvavljene i ispunjene mržnjom. Njihovo bijelo oružje i ukrašeni
oklopi blistali su na vječno umirućem suncu ovog svijeta, i kad su se uspeli na greben
ispustili su urlik od kojeg je tlo pod njihovim nogama zadrhtalo.
Vojnici oko njega ispustili su vlastite pokliče i dok su se zelena stvorenja približavala
brdu ispuštali su oblak za oblakom strijela s crvenim perima. Prvi red čudovišnih stvorenja
je zateturao i pao i bio istog trena pregažen od strane onih koji su bili iza. Još jedan oblak i
novi red neljudskih čudovišta se srušio, ali njihov je pad ipak progutala nadolazeća plima
mase koja je stizala. S Khadgarove desne strane pojavile su se munje koje su plesale
površinom i čudovišta su vrištala dok im je spaljeno meso otpadalo s kostiju. Khadgar se
sjetio zapovjednika ratnika-maga, ali također je shvatio kako su ove munje samo neznatno
smanjivale nadolazeću hordu.
A onda su zelena čudovišta bila na njima, val bijelog i zelenog jurnuo je na grubi
bedem. Srušeno drveće nije bilo ništa više od grančica na putu ove oluje i Khadgar je mogao
osjetiti popuštanje crte. Jedan od vojnika pored njega je pao, probijen crnim kopljem. Na
ratnikovom je mjestu bila noćna mora zelene kože i crnog oklopa, i urlala je dok je
zamahivala prema njemu. Unatoč svemu, Khadgar je ustuknuo dva koraka i onda se
okrenuo kako bi pobjegao.I gotovo se zabio u Moroesa koji je stajao na vratima.
“Ti”, smireno je prošištao Moroes,”jako kasniš. Možda si se izgubio.”
Khadgar se opet okrenuo i vidio kako se iza njega ne nalazi svijet grimiznog neba i
zelenih čudovišta, nego prazna dnevna soba, s praznim kaminom i stolcima prekrivenima
platnom. Zrak je mirisao na prašinu koja je nedavno podignuta.
“Ja sam...” prodahtao je Khadgar. “Vidio sam... ja sam...”
“Izgubljen?” predložio je Moroes.
Khadgar je progutao knedlu i onda šutke kimnuo.
“Kasna večera je gotova”, progunđao je Moroes. “A sada se nemoj ponovno izgubiti.”
I u crno odjeveni sluga se okrenuo i tiho kliznuo iz sobe.
Khadgar je još jednom pogledao slijepi hodnik u koji je zalutao. Nije bilo čarobnih
prolaza ili magičnih vrata. Vizija (ako je to bila vizija) završila je naglo kao što je i počela.
Nije bilo vojnika. Nije bilo stvorenja zelene kože. Nije bilo gotovo poražene vojske.
Ostalo je samo sjećanje koje je preplašilo Khadgara do srži. Bilo je stvarno. Činilo se
stvarno. Činilo se istinito.
Nisu ga prestrašila čudovišta ili krvoproliće. To je bio mag-ratnik, zapovjednik
snježnobijele brade koji ga je mogao vidjeti. Koji mu je, činilo se, pogledao u srce, i otkrio da
~ 22 ~

23. Knjigoteka
je nedostojan.
I najgore od svega, bjelobradi lik u oklopu i halji imao je Khadgarove oči. Liceje bilo
ostarjelo, kosa snježnobijela, pokreti moćni, a ipak, zapovjednik je imao iste oči koje je
Khadgar ugledao u čistom ogledalu prije samo nekoliko trenutaka (života?).
Khadgar je napustio dnevnu sobu i zapitao se nije li prekasno za nabavljanje
zasljepljivača.
~ 23 ~

24. Knjigoteka
TRI
Privikavanje
“Počet ćemo polako”, rekao je stariji čarobnjak s druge strane stola. “Uzmi dio knjižnice.
Razmisli kako ćeš ga organizirati.” Khadgar je kimnuo iznad kaše i kobasica. Većina
razgovora za doručkom bila je o Dalaranu. Što je popularno u Dalaranu i kakva je moda u
Lordaeronu. O čemu se prepiru po hodnicima Kirin Tora. Khadgar je spomenuo kako je
trenutno filozofsko pitanje kad je otišao bilo da li ste vatru, kad ste ju napravili magijom,
stvorili ili prizvali iz neke paralelne dimenzije.
Medivh je puhnuo iznad svog doručka. “Budale. Ne bi prepoznali alternativnu
dimenziju da se pojavi i ugrize ih za... A što ti misliš?”
“Ja mislim...” I Khadgar je iznenada shvatio kako je opet na ispitivanju. “Ja mislim
kako bi to moglo biti nešto sasvim drugo.”
“Odlično”, rekao je Medivh i nasmiješio se. “Kad ti daju dva izbora, uvijek odaberi
treći. Naravno, ti si želio reći kako kad stvoriš vatru, sve što činiš jest koncentriranje
urođene prirode vatre sadržane u okolini na jedno mjesto, to jest stvaranje?”
“Oh da”, rekao je Khadgar i onda dodao: “Mislio sam tako. Neko vrijeme. Prije
nekoliko godina.”
“Dobro”, rekao je Medivh i salvetom obrisao bradu. “Imaš hitar um i realno mišljenje
o sebi. Da vidimo što ćeš učiniti s knjižnicom. Moroes će ti pokazati put.”
Knjižnica je zauzimala dvije razine i nalazila se negdje na trećini kule. Stubište na
ovom dijelu kule protezalo se uz vanjski zid citadele i stvaralo veliku prostoriju visoku dva
kata. Masivna željezna platforma tvorila je gornju galeriju na drugoj razini. Uski prozori
prostorije bili su prekriveni željeznim rešetkama i smanjivali ono malo prirodne svjetlosti
koja je ulazila u sobu na ne veću količinu svjetlosti no što ju je davala pokrivena baklja. Na
velikim hrastovim stolovima na donjoj razini kristalne kugle prekrivene debelim slojem
prašine blistale su plavosivom svjetlošću.
Sama prostorija bila je katastrofa. Knjige su bile razbacane i otvorene, svici su bili
prebačeni preko stolaca i tanki sloj prašine prekrivao je sve poput lišća na šumskom tlu.
Drevnije knjige, još uvijek lancima vezan za police bile su izvučene i visjele su poput
zatočenika u nekoj tamnici.
Khadgar je pogledao štetu i duboko uzdahnuo. “Počet ćemo polako”, rekao je.
“Mogu te spakirati za sat vremena”, rekao je Moroes iz hodnika. Sluga nije želio ući u
knjižnicu.
Khadgar je podigao komad pergamenta ispod nogu. Jedna je strana bila zahtjev Kirin
Tora da velik mag odgovori na njihovu posljednju poruku. Druga je strana imala
tamnocrvenu mrlju koju je Khadgar u početku smatrao krvlju, ali je shvatio kako to nije
ništa više od otopljenog voštanog pečata.
“Ne”, rekao je Khadgar i potapšao svoju malu vrećicu opreme za pisanje. “To je samo
~ 24 ~

25. Knjigoteka
veći izazov no što sam očekivao.”
“To sam već čuo”, rekao je Moroes.
Khadgar se okrenuo kako bi ga upitao za komentar, ali sluga je već nestao s vrata.
Khadgar je opreznošću provalnika krenuo kroz krš. Izgledalo je kao da se u knjižnici
vodila bitka. Hrptovi su bili pokidani, korice su bile napola poderane, stranice su bile
presavinute, knjižni blokovi bili su u potpunosti iščupani iz korica. I to je važilo za knjige
koje su još uvijek bile uglavnom cijele. Još je listova bilo istrgnuto iz korica i prašina na
stolovima prekrivala je naslage papira i pisama. Neka su bila otvorena, ali neka su još uvijek
bila nepročitana, njihovo znanje skriveno iza voštanih pečata.
“Magus ne treba pomoćnika”, promrmljao je Khadgar i očistio kraj jednog stola i
izvukao stolac. “Treba spremačicu.” Pogledao je prema vratima kako bi se uvjerio da je
kaštelan uistinu otišao.
Khadgar je sjeo i stolac se opasno zaljuljao. Opet je ustao i vidio kako su neravne
noge pomaknule knjigu s metalnim koricama. Naslovnica je bila ukrašena, a rubovi stranica
presvučeni srebrom.
Khadgar je otvorio knjigu i kad je to učinio osjetio je kako se nešto u knjizi
pomaknulo, poput klizača koji se pomiče po metalnoj motki ili kapi žive koja klizi kroz
staklenu cijev. Nešto metalno odmotalo se s hrptom knjige.
Knjiga je počela kucati.
Khadgar je hitro zatvorio knjigu i ona se utišala uz oštro zujanje i prasak,
mehanizam se vratio u početni položaj. Mladić je oprezno položio knjigu na stol.
Tada je primijetio tragove vatre na stolcu koji je koristio i podu ispod njega.
“Sad mi je jasno zašto si imao toliko pomoćnika”, rekao je Khadgar i počeo lagano
hodati prostorijom.
Situacija se nije popravila. Knjige su visjele otvorene preko naslona stolaca i
metalnih prečki. Pisma su u dubini sobe postala brojnija. Nešto je napravilo gnijezdo u
jednom kutu police, i kad ga je Khadgar izvukao s police, iz njega je ispala mala lubanja
rovke i razbila se kad je pala na pod. Gornja je razina bila malo više od skladišta, knjige nisu
čak ni bile na policama, samo su bile složene u visoke gomile, brda koja su vodila do planina
koje su vodile do neosvojivih vrhova.
I postojalo je jedno prazno mjesto, ali ovo je izgledalo kao da je netko potpalio vatru
u očajničkom pokušaju smanjivanja količine prisutnog papira. Khadgar je pogledao mjesto i
odmahnuo glavom - ovdje je također gorjelo nešto drugo, jer bilo je komada tkanine,
najvjerojatnije od halje učenjaka.
Khadgar je zatresao glavom i vratio se do mjesta na kojem je ostavio pribor za
pisanje. Izvadio je tanku drvenu olovku s gomilom metalnih vrhova, kamen za oštrenje i
oblikovanje vrhova, nož sa savitljivom oštricom za grebanje pergamenta, bočicu tinte od
hobotnice, malu posudu za taljenje tinte, zbirku tankih, plosnatih ključeva, povećalo i nešto
što je na prvi pogled sličilo metalnom cvrčku.
Podigao je cvrčka, okrenuo ga na leđa i, koristeći posebno oblikovano pero, navinuo
ga. Guzbahov dar kad je Khadgar završio svoj prvi tečaj za pisara pokazao se
neprocjenjivim u mladićevim lutanjima hodnicima Kirin Tora. Unutrašnjost je sadržavala
jednostavnu, ali učinkovitu čaroliju koja je upozoravala na aktiviranu zamku.
~ 25 ~

26. Knjigoteka
Čim je jednom okrenuo pero metalni cvrčak je prodorno zapištao. Khadgar je od
iznenađenja gotovo ispustio detektirajućeg kukca. Onda je shvatio kako ga uređaj
jednostavno upozorava na intenzitet potencijalne opasnosti.
Khadgar je pogledao na gomilu knjiga oko sebe i tiho opsovao. Povukao se do vrata i
dovršio navijanje cvrčka. Onda je donio prvu knjigu koju je podigao, onu koja je kucala, do
vrata.
Cvrčak je lagano zapištao. Khadgar je položio knjigu sa zamkom na jednu stranu
vrata. Podigao je drugu i donio ju. Cvrčak je ostao tih.
Khadgar je zadržao dah u nadi kako je cvrčak sposoban otkriti sve vrste zamki,
magičnih i drugih, i otvorio knjigu. Bila je to monografija pisana nježnom ženskom rukom o
politici vilenjaka od prije tristo godina.
Khadgar je ostavio rukom pisanu knjigu s druge strane vrata i vratio se po novu
knjigu.
“Poznajem te”, rekao je Medivh idućeg jutra uz kobasice i kašu.
“Khadgar, gospodine”, rekao je mladić.
“Novi pomoćnik”, rekao je stariji mag. “Naravno. Oprosti, ali pamćenje mi više nije
ono što je bilo. Puno se toga događa, bojim se.”
“Trebate li kakvu pomoć, gospodine?” pitao je Khadgar.
Stariji je čovjek na trenutak razmislio o tome, a onda rekao: “Knjižnica, Mladiću od
Povjerenja. Kako idu stvari u knjižnici?”
“Dobro”, rekao je Khadgar. “Jako dobro. Zaposlen sam razvrstavanjem knjiga i
papira.”
“Ah, po temi? Autoru?” pitao je veliki mag.
Smrtonosne i nesmrtonosne, pomislio je Khadgar. “Mislim po temi. Većina je
anonimna.”
“Hmmmfph”, rekao je Medivh. “Nikad ne vjeruj nečemu na što čovjek neće staviti
reputaciju i ime. U redu, nastavi. Reci mi, što magovi Kirin Tora misle o kralju Llaneu? Jesu
li ga ikad spomenuli?”
Rad se nastavio puževim tempom, ali činilo se kako Medivh nije bio svjestan
vremena. Uistinu, svako je jutro bio lagano i ugodno iznenađen što je Khadgar još uvijek s
njima, i nakon kratkog izvješća o napretku razgovor bi skrenuo u novom pravcu.
“Kad smo već kod knjižnica”, rekao je. “Što radi knjižničar Kirin Tora, Korrigan?”
“Što ljudi Lordaerona misle o vilenjacima? Je li koji ikad viđen tamo, sjeća li se
netko?”
“Postoje li kakve legende o ljudima s bikovskim glavama u hodnicima Ljubičaste
citadele?”
A jednog jutra, oko tjedan dana Khadgarova boravka u kuli, Medivha uopće nije bilo.
“Otišao je”, rekao je Moroes jednostavno kad ga je upitao.
“Kamo je otišao?” pitao je Khadgar.
Stari je kaštelan slegnuo ramenima i Khadgar je skoro mogao čuti škripu kostiju u
njegovom tijelu. “On to inače ne govori.”
~ 26 ~

27. Knjigoteka
“Što radi?” bio je uporan Khadgar.
“On to inače ne govori.”
“Kad će se vratiti?”
“On to inače ne govori.”
“Ostavio bi me samog u ovoj kuli?” pitao je Khadgar. “Bez nadzora, sa svim onim
mističnim tekstovima?”
“Mogu doći i paziti na vas”, ponudio se Moroes. “Ako tako želite.”
Khadgar je odmahnuo glavom, ali je rekao: “Moroese?”
“Aha, mladi gospodine?”
“Ove vizije...” počeo je mladić.
“Zasljepljivače?” predložio je sluga.
Khadgar je opet odmahnuo glavom. “Prikazuju li prošlost ili budućnost?”
“Oboje, kad primijetim, ali inače ne”, rekao je Moroes. “Primijetim, htio sam reći.”
“A one iz budućnosti, ostvare li se?” rekao je mladić. Moroes je ispustio nešto što je
Khadgar mogao smatrati samo dubokim uzdahom koji mu je protresao kosti. “Po mom
iskustvu, da, mladi gospodine. U jednoj viziji Cook je vidjela kako razbijam komad kristala,
pa ih je sakrila. Prošli su mjeseci, i gospodar je naposljetku zatražio taj komad kristala.
Izvadila ga je iz skrovišta i za dvije minute sam ga razbio. U potpunosti nenamjerno.” Opet
je uzdahnuo. “Idućeg je dana nabavila svoje leće od ružinog kvarca. Želite li još nešto?”
Khadgar je rekao ne, ali bio je zamišljen dok se stubama uspinjao do knjižnice. Sa svojom je
organizacijom otišao najdalje što se usudio i Medivhov iznenadni odlazak ostavio ga je u
škripcu, bez daljnjih naputaka.
Mladi budući šegrt ušao je u knjižnicu. S jedne strane zida nalazile su se one knjige (i
ostaci knjiga) koje je cvrčak označio kao “sigurne”, dok je druga polovica sobe bila
ispunjena (uglavnom očuvanijim) knjigama koje su označene kao opasne.
Veliki su stolovi bili prekriveni listovima i neotvorenim pismima, složenima u dvije
polu-uredne gomile. Police su bile u potpunosti prazne, lanci su visjeli bez svojih
zatočenika.
Khadgar je mogao razvrstavati papire, ali bolje je ispuniti police knjigama. Ali većina
knjiga bila je bez naslova, ili ako su ga imale, korice su bile toliko istrošene, izlizane i
poderane da bi bile čitljive. Jedini način za određivanje sadržaja bilo je otvaranje knjiga.
Što bi aktiviralo začarane. Khadgar je pogledao na spaljeni trag na podu i zatresao
glavom.
Onda je počeo tražiti, najprije među začaranim knjigama, a onda među nezačaranim,
sve dok nije pronašao ono što je tražio. Knjigu označenu simbolom ključa.
Bila je zaključana, debeli metalni prsten držao ju je zatvorenom, osiguran lokotom.
Khadgar nigdje u svojim istraživanjima nije našao pravi ključ, iako ga to nije iznenadilo,
uzevši u obzir organizaciju sobe. Uvez je bio čvrst, a same korice bile su metalne i
presvučene crvenom kožom.
Khadgar je izvukao plosnate ključeve iz svoje torbice, ali nisu odgovarali velikoj
bravi. Naposljetku je, koristeći vrh noža za oštrenje, Khadgar uspio ugurati srebrni metal
kroz bravu i čuo se zadovoljavajući “klik” kad je obavio posao.
~ 27 ~

28. Knjigoteka
Khadgar je pogledao cvrčka kojeg je držao na stolu, ali • on je još uvijek bio tih.
Mladi je mag zaustavio dah i otvorio tešku knjigu. Kiseli smrad trulog papira ispunio
mu je nosnice.
“O zamkaama i bravaama”, pročitao je naglas iskrivivši usta zbog arhaičnog pisma i
viška samoglasnika. “Pravaa monografiija o prirodi zaštitnih sredstaava.”
Khadgar je privukao stolac (malo niži jer je otpilio tri predugačke noge kako bi ga
izravnao) i počeo čitati.
Medivha nije bilo puna dva tjedna, i do kraja tog razdoblja Khadgar je knjižnicu
počeo smatrati svojom. Svakog bi jutra ustajao na doručak, dao Moroesu podrobno izvješće
o napretku (o čemu kaštelan, kao ni Cook nikad nisu pokazali nikakvu znatiželju), i onda
nestao u prostoriji. Ručak i večera su mu dopremljeni, i često je radio noću pod blagom
plavičastom svjetlošću blistavih kugli.
Također se dobro prilagodio prirodi kule. Često je krajičkom oka primijetio siluete,
samo tračak otrcanog plašta koji bi nestao kad bi se okrenuo kako bi ga pogledao.
Poluzavršena riječ koja je lebdjela zrakom. Iznenadna hladnoća kao da su vrata ili prozor
ostavljeni otvoreni, ili nagla promjena tlaka, kao da se iznenada pojavio tajni ulaz. Kula je
ponekad stenjala pod vjetrom, drevno se kamenje pomicalo nakon stoljeća od izgradnje.
Polagano, navikao se na prirodu, ako već ne potpuni sadržaj, knjiga u knjižnici, i
izbjegavao klopke koje su bile postavljene oko najvrjednijih svezaka. Njegovo istraživanje
dobro mu je poslužilo u posljednjem slučaju. Uskoro je postao stručnjak u zavaravanju
mehanizama čarolija i klopki kao stoje bio stručnjak za zaključana vrata i tajne u Dalaranu.
Trik je kod većine bio uvjeriti mehanizam za zaključavanje (bio magične ili mehaničke
prirode) kako brava nije otvorena dok je u stvarnosti bila. Otkrivanje stoje aktiviralo
pojedinu klopku, bila to težina, ili pomicanje komada metala ili čak izloženost suncu ili
svježem zraku, bilo je pola puta do pobjede.
Bilo je knjiga pred kojima je bio nemoćan, čije su se brave oduprle čak i njegovim
modificiranim ključevima i svestranom nožu. Te su išle na najvišu razinu, iza, i Khadgar je
odlučio otkriti što je u njima, ili sam ili izvlačenjem informacija iz Medivha.
Sumnjao je u ovo drugo i zapitao se nije li veliki mag koristio knjižnicu samo kao
skladište za naslijeđene knjige i stara pisma. Većina magova Kirin Tora imala je barem neki
privid reda u arhivi, s najvrjednijim svescima skrivenima na sigurno. Ali Medivh je sve imao
nabacano, kao da mu u stvari nisu trebale.
Osim za test, pomislio je Khadgar. Test koji će zaokupiti buduće šegrte.
Sada su knjige bile na policama, najvrjednije (i nečitke) osigurane lancima na gornjoj
razini, dok su uobičajenije vojne povijesti, almanasi i dnevnici bili na donjem katu. Ovdje su
također bili svici, varirali su od bezveznih spiskova kupljene i prodane robe u Olujnom
Vjetru do zapisa epskih pjesama. Ovo posljednje bilo je osobito zanimljivo, postoje
nekolicina bila o Aegwynn, Medivhovoj navodnoj majci.
Ako je živjela osamsto godina, sigurno je bila moćna čarobnica, pomislio je Khadgar.
Više informacija o njoj najvjerojatnije se nalazilo u zaštićenim knjigama u pozadini. Do sada
su se te knjige oduprle svakoj čaroliji i fizičkom pokušaju zaobilaženja brava i klopki, a
cvrčak je praktički cvilio od strave kad god bi ih pokušavao otvoriti.
Ipak, posla je bilo više nego dovoljno, s kategorizacijom izgubljenih dijelova,
~ 28 ~

29. Knjigoteka
sastavljanjem knjiga koje je starost gotovo uništila i sortiranjem (ili barem čitanjem) većine
pisama. Neka su bila na vilenjačkom, a još više, iz raznih izvora, u nekoj vrsti šifre.
Posljednji je tip dolazio s raznim pečatima, iz Azerotha i Kliaz Modana, Lordaerona, kao i
mjesta koja Khadgar nije mogao pronaći u atlasu. Velika je skupina međusobno
komunicirala u šiframa, i sa samim Medivhom.
O šiframa je bilo nekoliko drevnih monografija, većina se odnosila na zamjenu slova
i nagib. U tim šiframa nije korišteno ništa nalik kodu. Možda su koristili kombinaciju
metoda kako bi izmislili vlastitu.
Kao rezultat, Khadgar je imao monografije o kodovima, zajedno s početnicama na
vilenjačkom i patuljačkom, otvorene na stolu one večeri kad se Medivh iznenada vratio u
kulu.
Khadgar ga nije čuo koliko je osjetio njegovo iznenadno prisustvo, onako kako se
zrak mijenja dok se približava oluja. Mladi se mag okrenuo u stolcu i tamo je bio Medivh,
njegova široka ramena ispunjavala su vrata, plašt je svojevoljno lepršao iza njega.
“Gospodine, ja...” počeo je Khadgar, nasmiješio se i napola ustao. Onda je vidio kako
je kosa velikog maga raščupana, kako su njegove blistave zelene oči razrogačene i bijesne.
je ponekad stenjala pod vjetrom, drevno se kamenje pomicalo nakon stoljeća od izgradnje.
Polagano, navikao se na prirodu, ako već ne potpuni sadržaj, knjiga u knjižnici, i
izbjegavao klopke koje su bile postavljene oko najvrjednijih svezaka. Njegovo istraživanje
dobro mu je poslužilo u posljednjem slučaju. Uskoro je postao stručnjak u zavaravanju
mehanizama čarolija i klopki kao stoje bio stručnjak za zaključana vrata i tajne u Dalaranu.
Trik je kod većine bio uvjeriti mehanizam za zaključavanje (bio magične ili mehaničke
prirode) kako brava nije otvorena dok je u stvarnosti bila. Otkrivanje što je aktiviralo
pojedinu klopku, bila to težina, ili pomicanje komada metala ili čak izloženost suncu ili
svježem zraku, bilo je pola puta do pobjede.
Bilo je knjiga pred kojima je bio nemoćan, čije su se brave oduprle čak i njegovim
modificiranim ključevima i svestranom nožu. Te su išle na najvišu razinu, iza, i Khadgar je
odlučio otkriti što je u njima, ili sam ili izvlačenjem' informacija iz Medivha.
Sumnjao je u ovo drugo i zapitao se nije li veliki mag koristio knjižnicu samo kao
skladište za naslijeđene knjige i stara pisma. Većina magova Kirin Tora imala je barem neki
privid reda u arhivi, s najvrjednijim svescima skrivenima na sigurno. Ali Medivh je sve imao
nabacano, kao da mu u stvari nisu trebale.
Osim za test, pomislio je Khadgar. Test koji će zaokupiti buduće šegrte.
Sada su knjige bile na policama, najvrjednije (i nečitke) osigurane lancima na gornjoj
razini, dok su uobičajenije vojne povijesti, almanasi i dnevnici bili na donjem katu. Ovdje su
također bili svici, varirali su od bezveznih spiskova kupljene i prodane robe u Olujnom
Vjetru do zapisa epskih pjesama. Ovo posljednje bilo je osobito zanimljivo, postoje
nekolicina bila o Aegwynn, Medivhovoj navodnoj majci.
Ako je živjela osamsto godina, sigurno je bila moćna čarobnica, pomislio je Khadgar.
Više informacija o njoj najvjerojatnije se nalazilo u zaštićenim knjigama u pozadini. Do sada
su se te knjige oduprle svakoj čaroliji i fizičkom pokušaju zaobilaženja brava i klopki, a
cvrčak je praktički cvilio od strave kad god bi ih pokušavao otvoriti.
Ipak, posla je bilo više nego dovoljno, s kategorizacijom izgubljenih dijelova,
~ 29 ~

30. Knjigoteka
sastavljanjem knjiga koje je starost gotovo uništila i sortiranjem (ili barem čitanjem) većine
pisama. Neka su bila na vilenjačkom, a još više, iz raznih izvora, u nekoj vrsti šifre.
Posljednji je tip dolazio s raznim pečatima, iz Azerotha i Khaz Modana, Lordaerona, kao i
mjesta koja Khadgar nije mogao pronaći u atlasu. Velika je skupina međusobno
komunicirala u šiframa, i sa samim Medivhom.
O šiframa je bilo nekoliko drevnih monografija, većina se odnosila na zamjenu slova
i nagib. U tim šiframa nije korišteno ništa nalik kodu. Možda su koristili kombinaciju
metoda kako bi izmislili vlastitu.
Kao rezultat, Khadgar je imao monografije o kodovima, zajedno s početnicama na
vilenjačkom i patuljačkom, otvoreno na stolu one večeri kad se Medivh iznenada vratio.
Khadgar ga nije čuo koliko je osjetio njegovo iznenadno prisustvo, onako kako se
zrak mijenja dok se približava oluja. Mladi se mag okrenuo u stolcu i tamo je bio Medivh,
njegova široka ramena ispunjavala su vrata, plašt je svojevoljno lepršao iza njega.
“Gospodine, ja...” počeo je Khadgar, nasmiješio se i napola ustao. Onda je vidio kako
je kosa velikog maga raščupana, kako su njegove blistave zelene oči razrogačene i bije-
“Lopove!” viknuo je Medivh i pokazao Khadgara. “Uljezu!” Stariji je čarobnjak
pokazao prema mlađem i počeo izgovarati niz nepoznatih riječi, riječi nenamijenjenih
ljudskom grlu.
Unatoč svemu, Khadgar je podigao ruku i u zraku ispred sebe ispisao zaštitni simbol,
ali mogao je jednostavno činiti nepristojnu gestu koliko je to imalo učinka na Medivhovu
čaroliju. Zid stvrdnutog zraka pogodio je mladića i odbacio i njega i stolac u kojem je sjedio.
Monografije i početnice klizale su površinom stola poput čamaca zahvaćenih iznenadnom
olujom, a bilješke su rasplesano odletjele.
Iznenađeni Khadgar odbačen je unatrag gdje se sudario s jednom od polica. Sama se
polica zatresla od siline udarca i mladić se prestrašio kako će se srušiti i njegov će trud biti
uzaludan. Polica je ostala na mjestu, iako se pritisak sile napada na Khadgarova prsa
pojačao.
“Tko si ti?” zagrmio je Medivh. “Što radiš ovdje?”
Mladi se mag borio protiv težine na prsima i uspio progovoriti: “Khadgar”,
procijedio je. “Pomoćnik. Čistim knjižnicu. Vaše zapovijedi.” Dio njegova uma zapitao seje li
ovo razlog zbog kojeg Moroes govori ovako sažeto.
Medivh je zatreptao na Khadgarove riječi i uspravio poput čovjeka upravo
probuđenog iz dubokog sna. Lagano je pomaknuo ruku i zid očvrslog zraka smjesta je
nestao. Khadgar se srušio na koljena i počeo pohlepno udisati zrak.
Medivh mu je prišao i pomogao ustati. “Žao mije, momče”, počeo je. “Zaboravio sam
da si još uvijek ovdje. Pretpostavio sam kako si lopov.”
“Lopov koji je namjeravao prostoriju ostaviti urednijom no što ju je našao”, rekao je
Khadgar. Malo je boljelo dok je disao.
“Da”, rekao je Medivh, pogledao prostoriju i kimnuo, unatoč neredu koji je
prouzročio njegov napad. “Da. Mislim kako nitko prije nije stigao ovako daleko.”
“Sortirao sam ih po vrsti”, rekao je Khadgar, još uvijek pognut. “Povijesti, uključujući
epske pjesme. Prirodne znanosti s vaše lijeve strane. Legendarni materijal u sredini, s
rječnicima i pratećom literaturom. Moćniji materijal -alkemičarske bilješke, opisi čarolija i
~ 30 ~

31. Knjigoteka
teorija idu na balkon, zajedno s nekim knjigama koje nisam uspio identificirati, a izgledaju
prilično moćno. Te ćete morati sami pogledati.”
“Da”, rekao je Medivh koji je sada ignorirao mladića i gledao prostoriju. “Izvrsno.
Izvrstan posao. Jako dobro.” Pogledao je oko sebe, izgledao je poput čovjeka koji se opet
počinje snalaziti u vremenu i prostoru. “Uistinu jako dobro. Dobar posao. A sada dođi.”
Veliki je mag jurnuo prema vratima, zastao i okrenuo se. “Ideš li?”
Khadgar je imao osjećaj kako ga je pogodila nova mistična munja. “Idemo? Kamo
idemo?”
“Na vrh”, rekao je Medivh uljudno. “Pokreni se ili ćemo zakasniti. Vrijeme je
ključno!”
Za starijeg čovjeka Medivh se hitro uspinjao stubama i žustrim tempom preskakao
dvije odjednom.
“Što je na vrhu?” prodahtao je Khadgar i napokon ga sustigao blizu vrha.
“Transport”, prasnuo je Medivh, a onda na trenutak zastao. Okrenuo se u mjestu i
ramena su mu se spustila. Na trenutak se činilo kako je plamen iz njegovih očiju iščezao.
“Moram se ispričati. Za ono prije.”
“Gospodine?” rekao je Khadgar, u glavi mu se zavrtjelo od ove nove transformacije.
“Moje pamćenje nije ono što je nekoć bilo, Mladiću od Povjerenja”, rekao je Magus.
“Trebao sam se sjetiti kako si u kuli. Uz sve što se događa, pretpostavio sam kako si...”
“Gospodine?” prekinuo ga je Khadgar. “Vrijeme je ključno?”
“Vrijeme”, rekao je Medivh, kimnuo i lice mu je zablistalo. “Da, tako je, idemo, ne
zaostaj!” I nakon toga starac je opet krenuo preskakati dvije stube odjednom.
Khadgar je shvatio kako opsjednuta kula i neuredna knjižnica nisu jedini razlozi
zbog kojih su ljudi odlazili od Medivha i požurio za njim.
Stari kaštelan ih je čekao u opservatoriju kule. “Moroese”, zagrmio je Medivh kad je
stigao na vrh kule. “Zlatnu zviždaljku, molim te.”
“Aha”, rekao je sluga i izvadio tanki cilindar. Na njemu su bile ispisane patuljačke
rane koje su blistale na svjetlosti lampi. “Već sam ih pozvao, gospodine. Ovdje su.”
“Oni?” počeo je Khadgar. Iznad njih se čulo šuštanje velikih krila. Medivh je krenuo
prema ogradi i Khadgar je podigao pogled.
Velike ptice spustile su se s neba, njihova su krila blistala na mjesečini. Ne, ne ptice,
shvatio je Khadgar - grifoni. Imali su tijela velikih mačaka, ali glave i prednje noge bile su od
morskih orlova, a krila su im bila zlatna.
Medivh je uzeo uzde. “Zajaši svoga i krećemo.” Khadgar je pogledao veliku zvijer.
Bliži je grifon ispustio prodoran krik i udario po podu prednjim nogama. “Nikad nisam...”
počeo je mladić. “Ne znam...” Medivh se namrštio. “Zar u Kirin Toru ništa ne uče? Nemam
vremena za ovo.” Podigao je prst, promrmljao nekoliko riječi i dodirnuo Khadgarovo čelo.
Khadgar je ustuknuo i viknuo od iznenađenja. Dodir starog maga bio je poput
guranja usijanog željeza u mozak. Medivh je rekao: “Sada znaš. Uzmi uzde, smjesta.”
Khadgar je dodirnuo čelo i iznenađeno uzdahnuo. Sada je uistinu znao kako pravilno
osedlati grifona, također i kako ga jahati, i sa sedlom i (u patuljačkom stilu) bez sedla. Znao
je kako skrenuti, kako lebdjeti i, najvažnije od svega, kako se pripremiti za iznenadno
~ 31 ~

32. Knjigoteka
slijetanje.
Khadgar je opremio svog grifona, svjestan kako ga glava lagano boli, kao da se
znanje koje je sada bilo unutra mora malo meškoljiti kako bi si napravilo mjesta u njegovoj
glavi.
“Spreman? Prati me!” rekao je Medivh ne čekajući odgovor.
Par je poletio, velike su zvijeri zamahnule krilima. Velika su stvorenja mogla nositi
oklopljene patuljke, ali ljudi u haljama gotovo su dosegli njihove granice.
Khadgar je vješto skrenuo svog grifona i pratio Medivha dok je stariji mag letio
iznad mračnih vrhova drveća. Bol u njegovoj glavi se proširila s mjesta koje je Medivh
dodirnuo, i čelo mu je sada bilo teško, a misli zbrkane. Ipak, koncentrirao se i precizno
ponavljao pokrete velikog maga, kao da je cijeli život letio na grifonima.
Mladi je mag pokušao sustići Medivha kako bi pitao kamo idu, što je njihov cilj, ali
nije ga mogao prestići. Čak i da jest, shvatio je Khadgar, vjetar bi prigušio i najglasnije
povike. Pa ga je pratio prema istoku dok su se iznad njih nadnosile planine.
Khadgar nije mogao reći koliko su letjeli. Možda je nakratko zadrijemao na
grifonovim leđima, ali ruke su čvrsto držale uzde i grifon je držao tempo sa svojim bratom.
Tek kad je Medivh naglo skrenuo svog grifona u desno Khagdar se probudio iz sanjarenja
(ako je to bilo sanjarenje) i pratio velikog maga na jug. Khadgarova glavobolja,
najvjerojatnije produkt čarolije, gotovo je u potpunosti prestala i ostavila samo lagano
peckanje kao podsjetnik.
Prešli su planine i Khadgar je shvatio kako lete iznad ravnice. Ispod njih mjesečina je
bila razbijena u bezbrojnim lokvama. Velika močvara ili bara, pomislio je Khadgar. Sada je
sigurno rano jutro, obzor na njihovoj desnoj strani počeo se osvjetljavati s eventualnim
obećanjem dana.
Medivh se spustio nisko i podigao obje ruke iznad glave. Baca čarolije s grifonovih
leđa, shvatio je Khadgar, i iako ga je um uvjeravao da zna kako činiti ovo, upravljati velikom
zvijeri koljenima, u srcu je osjećao kako nikad neće osjećati ugodu kod takvog manevra.
Stvorenja su se spustila još niže i Medivh je iznenada okupan kuglom svjetlosti koja
ga je jasno obasjala i uhvatila Khadgarovog grifona kao sjenu. Ispod njih, mladi je mag na
uzvisini koja je stršila iz okolne močvare ugledao utvrđeni bivak. Preletjeli su nisko iznad
tabora, i Khadgar je ispod sebe mogao čuti povike i zveket naglo zgrabljenog oružja i
oklopa. Što Medivh radi?
Prošli su tabor i Medivh se uspeo i skrenuo, Khadgar je kopirao njegove pokrete.
Vratili su se iznad tabora i sada je bilo svjetlije - vatre koje su prije tinjale sada su plamtjele
u noći. Khadgar je ugledao veliku ophodnju, možda čak i odred. Zapovjednikov je šator bio
velik i ukrašen, i Khadgar je iznad njega prepoznao stijeg Azerotha.
Znači saveznici, jer Medivh je navodno bio blisko povezan s kraljem Llaneom od
Azerotha i Lotharom, viteškim prvakom kraljevine. Khadgar je očekivao kako će Medivh
aterirati, ali umjesto toga mag je podbo grifona i podigao mu glavu. Velika krila zvijeri
zamahnula su kroz mračni zrak i opet su se uspeli, i ovoga puta jurnuli na sjever. Khadgar
nije imao izbora nego pratiti, dok je Medivhova svjetlost jenjavala veliki je mag opet
uhvatio uzde.
Opet preko močvare, i Khadgar je dolje vidio tanku traku, preravnu za rijeku,
~ 32 ~

33. Knjigoteka
preširoku za kanal za navodnjavanje. Znači cesta koja je prelazila močvaru i povezivala
komade suhe zemlje koji su se uzdizali iz mulja.
Onda se tlo uzdiglo do novog grebena, novog suhog mjesta i novog tabora. U ovom je
taboru također bilo vatri, ali one nisu bile blistave, kontrolirane vojne. Ove su bile
razbacane čistinom i kad su se približili Khadgar je vidio kako su to zapaljena kola, njihov
sadržaj razbacan među tamnim ljudskim tijelima koja su bila bačena poput lutaka na
pijesku tabora.
Kao i prije, Medivh je preletio tabor, onda se okrenuo visoko u zraku i skrenuo kako
bi se vratio. Khadgar ga je pratio, mladi se mag naginjao u stranu kako bi bolje vidio. Činilo
se kako je karavan opljačkan i zapaljen, ali i stvari su bile razbacane na tlu. Zar pljačkaši ne
bi uzeli plijen i kola? Ima li preživjelih?
Odgovor na posljednje pitanje došao je u obliku povika i kiše strijela koja je doletjela
iz grmlja oko tabora.
Vodeći je grifon urliknuo kad je Medivh bez napora povukao uzde i maknuo
stvorenje s puta kiše strijela. Khadgar je pokušao isti manevar, toplo, lažno, utješno sjećanje
u njegovoj glavi govorilo mu je kako je ovo ispravan način skretanja. Ali za razliku od
Medivha, Khadgar je jahao previše naprijed, i nije dovoljno snažno povukao uzde.
Grifon je skrenuo, ali nedovoljno kako bi izbjegao sve strijele. Nazupčana strijela
probila je desno krilo i velika je zvijer prodorno vrisnula, trznula se u letu i počela očajnički
lamatati krilima kako bi izbacila strijelu.
Khadgar je izgubio ravnotežu i nije ju uspio povratiti. U djeliću sekunde uzde su mu
ispale iz ruku, koljena su skliznula s grifona. Grifon je ostao bez kontrole, propeo se i u
potpunosti zbacio Khadgara sa svojih leđa.
Khadgar je zamahnuo prema uzdama. Kožne trake udarile su ga po prstima i onda
nestale u noći, zajedno s njegovom životinjom.
A Khadgar je poletio prema tami ispod sebe.
~ 33 ~

34. Knjigoteka
ČETIRI
Bitka i nakon bitke
Zrak je izletio iz Khadgarovih pluća kad je pao na tlo. Zemlja među njegovim prstima bila je
rahla i shvatio je kako je sigurno pao na jednu od pješčanih dina uz rub grebena. Mladi je
mag nesigurno stao na noge. Greben je iz zraka izgledao poput šumskog požara. S tla je
izgledao poput ulaza u sami pakao. Vatra je sada gotovo u cijelosti progutala kola, njihov je
sadržaj bio razasut i gorio je duž grebena. Bale platna bile su razmotane u prašini, bačve
probušene i razbijene, hrana uništena i smrskana. Oko njega je također bilo tijela ljudi
odjevenih u lagane oklope. Ugledao je i nekoliko blistavih kaciga i mačeva. To su čuvari
karavane koji nisu ispunili svoj zadatak.
Khadgar je slegnuo bolnim ramenom, ali bilo je samo natučeno, ne i slomljeno. Bez
obzira na pijesak, trebao se razbiti. Snažno je zatresao glavom. Svi preostali bolovi od
Medivhove čarolije bili su nadjačani jačom boli negdje drugdje.
Khadgar je ugledao kretanje i čučnuo. Glasovi su režali na nepoznatom jeziku. Jeziku
koji je Khadgarovim ušima bio i grlen i bezbožan. Tražili su ga. Vidjeli su kako je pao sa
svoje životinje i sada su ga tražili. Dok je gledao pognute su siluete čeprkale po olupinama i
ocrtavale se na svjetlosti vatre.
Nešto je kuckalo u pozadini Khadgarova uma, ah nije mogao odrediti što. Umjesto
toga počeo se udaljavati s čistine u nadi kako će ga tama sakriti od stvorenja.
Ali to nije išlo. Iza njega je pukla grana ili je noga u čizmi pronašla rupu pod lišćem ili
je kožni oklop na trenutak zapeo za granu. U svakom slučaju Khadgar je znao kako nije sam
i smjesta se okrenuo kako bi pogledao...
Čudovište. Parodija ljudskosti u zelenom i crnom.
Nije bilo veliko poput stvorenja u njegovoj viziji, niti masivno, ali je ipak bilo
stvorenje iz noćne more. Njegovim ogromnim raljama dominirali su prema gore zakrivljeni
očnjaci, ostalo je bilo malo i zlokobno. Khadgar je po prvi puta shvatio kako ima velike,
šiljate uši. Najvjerojatnije ga je čulo prije no što ga je vidjelo.
Oklop mu je bio crn, ali to je bila koža, ne metal iz njegovog sna. Stvorenje je u jednoj
ruci nosilo baklju koja je obasjavala duboke crte njegovog lica i činila ga još čudovišnijim.
Stvorenje je u drugoj ruci nosilo koplje ukrašeno malim bijelim predmetima. Khadgar je
zapanjeno shvatio kako su predmeti ljudske uši, trofeji masakra oko njih.
Khadgar je sve ovo shvatio u trenu, u trenu susreta čovjeka i čudovišta. Zvijer je
uperila sablasno ukrašeno koplje prema mladiću i ispustila gromoglasan poklič.
Izazov je prekinut kad je mladi mag promrmljao riječ moći, podigao ruku i malom
munjom moći pogodio stvorenje u trbuh. Zvijer se zgrčila, njezin je urlik naprasno prekinut.
Jedan dio njegova uma bio je zapanjen onime stoje učinio, drugi je znao kako je vidio
za što su ova stvorenja sposobna, u viziji u Karazhanu.
Stvorenje je upozorilo ostale članove svoje jedinice, i sada su se taborom razlijegali
~ 34 ~

35. Knjigoteka
bojni pokliči. Dvije, četiri, deset takvih karikatura krenule su prema njemu. Još gore, čuo je
slične urlike iz same močvare.
Khadgar je znao kako nema dovoljno moći da ih sve odbije. Prizivanje mistične
munje bilo je dovoljno da ga oslabi. Još jedna će ga dovesti u neposrednu opasnost od
gubljenja svijesti. Možda bi mogao pokušati pobjeći?
Ali ta su čudovišta najvjerojatnije poznavala mračnu močvaru koja ih je okruživala
bolje od njega. Ako ostane na pješčanom grebenu pronaći će ga. Ako pobjegne u močvaru
čak ga ni Medivh neće uspjeti locirati.
Khadgar je pogledao nebo, ali nije bilo ni traga Magusu ili grifonima. Je li Medivh
negdje sletio i prikrada se čudovištima? Ili se vratio do ljudskih snaga na jugu kako bi ih
doveo ovamo?
Ili se, mrko je pomislio Khadgar, Medivhovo raspoloženje opet promijenilo i
zaboravio je kako je na ovom letu netko bio s njim?
Khadgar je hitro pogledao u tamu, a onda prema mjestu same zasjede. Oko vatre se
kretalo još više sjena, i još više ih je urlalo.
Khadgar je podigao sablasno trofejno koplje i odrješito krenuo prema vatri. Možda
neće uspjeti ispaliti više od jedne ili dvije mistične munje, ali čudovišta to nisu znala.
Možda su glupa kao što su izgledala. I neiskusna u vezi čarobnjaka kao stoje on
neiskusan u vezi njih.
Ako ništa drugo, iznenadio ih je. Posljednja stvar koju su očekivali bila je da se
njihov plijen, žrtva koju su izbacili iz sedla grifona, pojavi na rubu svjetlosti vatre noseći
trofejno koplje jednog od stražara.
Khadgar je bacio koplje u vatru pri čemu je podiglo gomilu iskri.
Mladi je mag prizvao malo vatre, malu kuglu, i držao ju u ruci. Nadao se kako je
ozbiljno ocrtavala njegovo lice kao što je baklja ocrtavala stražarevo. I trebala je.
“Odlazite odavde”, zagrmio je Khadgar i pomolio se da mu glas ne pukne. “Odlazite
odavde ili umrite.”
Jedna od krupnijih zvijeri napravila je dva koraka prema njemu i Khadgar je
promrmljao riječ moći. Mistična energija nagomilala se oko njegove plamene ruke i
pogodila zelenog nečovjeka posred lica. Zvijer je imala vremena podići ruku do uništenog
lica prije no što se srušila.
“Bježite”, viknuo je Khadgar i potrudio se govoriti što je moguće dubljim glasom.
“Bježite ili vas čeka ista sudbina.” U želucu je imao led, i pokušao je ne zuriti u goruće
stvorenje.
Koplje je doletjelo iz tame i s posljednjom energijom • Khadgar je prizvao zrak,
taman dovoljno da ga odgurne u stranu. Kad je to učinio osjetio je slabost. To je bilo
posljednje što je mogao učiniti. Bio je uistinu potpuno ispražnjen. Bilo je krajnje vrijeme da
njegov blef upali.
Okolna stvorenja, oko desetak vidljivih, su ustuknula jedan korak, pa još jedan. Još
jedan povik, pretpostavio je Khadgar, i pobjeći će natrag u močvaru i dati mu dovoljno
vremena da i sam pobjegne. Već je odlučio bježati na jug, prema vojnom taboru.
Umjesto toga čulo se prodorno cerekanje koje je zaledilo Khadgarovu krv. Zeleni
~ 35 ~

36. Knjigoteka
ratnici su se razmaknuli i druga je silueta krenula naprijed. Bila je mršavija i pognutija od
ostalih, i nosila je halju boje sasušene krvi. Boja neba iz Khadgarove vizije. Lice mu je bilo
zeleno i izobličeno kao i kod ostalih, ali ovome su oči blistale primitivnom inteligencijom.
Podiglo je ruku, s dlanom prema naprijed, izvadilo bodež i zabilo vrh u dlan. Crvena
je krv potekla u sakupljeni dlan.
U crveno odjevena zvijer izgovorila je riječ koju Khadgar nikad nije čuo, riječ od koje
su boljele uši, i krv je planula.
“Čovjek se želi igrati?” rekao je u crveno odjeveni monstrum na grubom ljudskom.
“Želi se igrati čarolijama? Nothgrin se može igrati!”
“Smjesta odlazite”, pokušao je Khadgar. “Smjesta odlazite ili umrite!”
Ali glas mladog maga sada je zadrhtao i u crveno odjevena spodoba samo se
nasmijala. Khadgar je pogledao oko sebe u potrazi za najboljim mjestom za bijeg i zapitao
se bi li mogao zgrabiti jedan od mačeva stražara koji su ležali na tlu. Pitao se blefira li ovaj
Nothgrin poput njega.
Nothgrin je zakoračio prema Khadgaru i dvije zvijeri s čarobnjakove desne strane
iznenada su vrisnule i planule. To se dogodilo toliko naglo da je šokiralo sve, uključujući
Khadgara. Nothgrin se okrenuo prema gorućim stvorenjima kako bi vidio da im se
pridružuju još dvojica, planuli su poput suhog pruća. Također su vrisnuh, koljena su im
popustila i srušila su se na tlo.
Na mjestu gdje su bila stvorenja sada je stajao Medivh. Činilo se kako i sam gori, jače
od okolne vatre, zapaljenih kola i gorućih leševa na tlu i upija njihovu svjetlost. Izgledao je
vedro i opušteno. Nasmiješio se okupljenim stvorenjima, bio je to divlji, brutalni osmijeh.
“Moj šegrt vam je rekao da odete”, rekao je Medivh. “Trebali ste poslušati njegovu
zapovijed.”
Jedna od zvijeri je urliknula i čarobnjak ju je ušutkao zamahom ruke. Nešto čvrsto i
nevidljivo pogodilo je zvijer posred lica, začuo se prodoran prasak kad se glava odvojila od
tijela, zakotrljala unatrag i pala na tlo samo trenutak prije no što je tijelo stvorenja palo na
pijesak.
Ostatak stvorenja je ustuknuo za korak, a onda nestao u noći. Samo je vođa, u crveno
odjeveni Nothgrin, ostao, njegove velike ralje razjapile su se od iznenađenja.
“Nothgrin te poznaje, čovječe”, zasiktao je. “Ti si onaj...”
Sve ostalo što je stvorenje reklo nestalo je u vrisku kad je Medivh zamahnuo rukom i
stvorenje je poletjelo u plamenom oblaku. Letjelo je, vrištalo, sve dok mu cijela pluća nisu
spaljena i ostaci njegovog izgorjelog tijela počeli su padati dolje poput crnog snijega.
Khadgar je pogledao Medivha i čarobnjak veselo, samozadovoljno smiješio. Osmijeh
je nestao kad je ugledao Khadgarovo pepeljasto lice.
“Jesi li dobro, momče?” pitao je.
“Odlično”, rekao je Khadgar i osjetio iscrpljenost. Pokušao je sjesti, ali samo je
završio na koljenima, um mu je bio istrošen i prazan.
Medivh je u trenu došao do njega i položio dlan na mladićevo čelo. Khadgar je
pokušao maknuti ruku, ali otkrio je kako nema snage.
“Odmori se”, rekao je Medivh. “Povrati snagu. Najgore je prošlo.”
~ 36 ~

37. Knjigoteka
Khadgar je kimnuo i zatreptao očima. Pogledao je tijela oko vatre. Medivh ga je
istom tom lakoćom mogao ubiti u knjižnici. Što ga je tada zaustavilo? Neki tračak
prepoznavanja Khadgara? Neki djelić sjećanja ili ljudskost?
Mladi je mag uspio procijediti: “Ta stvorenja.” Petljao je jezikom. “Što su...”
“Orci”, rekao je Magus. “To su bili orci. I za sada je dosta pitanja.”
Na istoku, nebo se osvjetljavalo. S juga se čuo zvuk blistavih rogova i moćnih kopita.
“Konjica napokon stiže”, rekao je Medvih uz uzdah. “Preglasno i prekasno, ali nemoj
im to reći. Oni mogu srediti zalutale. Sada se odmaraj.”
Ophodnja je uletjela u tabor, polovica je sjahala, druga je nastavila cestom. Konjanici
su počeli pregledavati tijela. Određena je skupina za sahranu ljudi iz karavana. Nekoliko
mrtvih orka koje je Medivh zapalio sakupljeno je i bačeno u vatru, tijela su im crnila dok su
se pretvarala u pepeo.
Khadgar se nije sjećao da ga je Medivh ostavio, ali se vratio sa zapovjednikom
ophodnje. Zapovjednik je bio snažni, stariji čovjek, lica izboranog vremenom i bitkama.
Brada mu je bila više sijeda nego crna, a kosa se povukla iza polovice glave. Bio je krupan, i
impresivan u oklopu i velikom plaštu. Khadgar je preko jednog ramena mogao vidjeti dršku
velikog mača, štitnik je bio ogroman i optočen draguljima.
“Khadgare, ovo je lord Anduin Lothar”, rekao je Medivh. “Lothare, ovo je moj šegrt,
Khadgar od Kirin Tora.”
Khadgaru se zavrtjelo u glavi i najprije je čuo ime. Lord Lothar. Kraljev prvak,
prijatelj iz djetinjstva i kralja Llanea i Medivha. Mač na njegovim leđima sigurno je Veliki
kraljevski mač, namijenjen obrani Azerotha i...
Je li Medivh maločas rekao kako je Khadgar njegov šegrti
Lothar je kleknuo na jedno koljeno kako bi bio na istoj razini s mladićem, pogledao
ga i nasmiješio se. “Znači napokon si našao šegrta. Morao si ići u Ljubičastu citadelu po
njega, ha, Mede?”
“Pronašao sam jednu dobru osobinu, da”, rekao je Medivh.
“I ako lokalni čarobnjaci lagano polude zbog toga, još bolje, ha? Oh, nemoj me tako
gledati, Medivh. Što je ovaj učinio da te toliko impresionirao?”
“Oh, uobičajeno”, rekao je Medivh i pokazao zube kad se nacerio. “Organizirao mi je
knjižnicu. Ukrotio je grifona iz prve. Sam napao ove orke, uključujući šamana.”
Lothar je lagano zazviždao. “Organizirao je tvoju knjižnicu? Impresioniran sam.”
“Lorde Lothar”, uspio je Khadgar naposljetku. “Vaše su vještine poznate čak i u
Dalaranu.”
“Odmaraj se, momče”, rekao je Lothar i spustio tešku ruku na rame mladog maga.
“Mi ćemo srediti ostatak tih stvorenja.”
Khadgar je odmahnuo glavom. “Nećete. Ne ako ostane- • te na cesti.”
Kraljev prvak zatreptao je od iznenađenja i Khadgar nije bio siguran je li to zbog
njegove pretpostavke ili riječi.
“Dečko je u pravu, bojim se”, rekao je Medivh. “Orci su otišli u močvaru. Čini se kako
bolje od nas poznaju Crnu baru, i zato su ovdje toliko učinkoviti. Mi se držimo putova, a oni
mogu kružiti oko nas.”
~ 37 ~