Naslov originala: William Diehl - Chameleon

Wiliam Dil

KAMELEON
PROLOG

Povijest je izvještaj, uglavnom lažan, o događajima, uglavnom nevažnim,
koje su izazvali vladari, uglavnom ništari...
Mješavina? Meksikanka i Francuskinja, možda. Činila se previsokom da bi bila
Japanka.
Vani su studene mokre pahulje zasipa...
Central Park, bio je malen ali ukusno uređen stan s jeddnom spavaonicom i
otvorenim ognjištem u dnevnoj sobi. No nešto je ...
KNJIGA PRVA
Ubojstvo se može počiniti zakonitim sredstvima, pravednim i korisnim
ratom,te klevetom,baš kao i otrovom ili b...
Ležao je na leđima i dugo joj se smješkao, osjećajući vrške njezinih noktiju
kako mu, nježni poput leptirovih krila, lupka...
Kad ju je sreo, još je bio u svom drugom usponu, no govorilo se da će
odustati ili umrijeti u roku od godine dana, a osim ...
činilo se kao da su pod vodom. Nježno je ponovno navukao pokrivač na nju da se
ne bi prehladila.
Darovala mu je deset godi...
vlak što ide prema sjeveru, kroz Trento i Brenner do Innsbrucka, i odanle do
Münchena. Tada će se avionom vratiti u Pariz....
eksplodiraju u trenutku kad brzinomjer dođe do 150 kilometara na sat. Pri toj će se
brzini spojna motka, koja održava smje...
provjerio sadržaj kovčega. Unutra je bilo sve što mu je potrebno, uključujući i
ključeve automobila i slijedeću jednostavn...
kutom kreće brzinom od sto pedeset kilometara na sat.
Sigurno, Falmouth.
Nasmijao se u sebi i zatresao glavom. U govna, to...
Marža je polako zaokružio oko kola, pogladio ih po krovu, potapšao ih
prijateljski i prošaptao:
— Va bene, signora, siamo ...
pripucati, bit će to nešto sasvim drugo. Već je to samo po sebi žilava meta, a sa
Maržom za volanom...
Pripalio je cigaret...
automobilom. Kad ga je opisivao, čak i prije no što ga je povjerio papiru, bilo je to
kao da govori o voljenoj ženi, opisu...
Marža ubaci u drugu i pritisne gas. — Provozat ćemo se jedamput okolo,
samo da je zagrijemo — javi kontrolnom tornju.
Mile...
no što danas završi, nagazit će na taj jebeni gas.
Automobil se zaustavi na udaljenom kraju staze, okrenut prema Falmouthu...
okretno pritiskali po kalkulatoru. Znoj mu se slijevao niz sljepoočice — zlovoljno
ga je otrao podlanicom.
149,9.
— E stup...
počeo taliti cijev.
Osjetio je kako se vlak pokrenuo pod njim. Čim je izašao iz stanice, otišao je
u kupaonicu, skinuo per...
nalikovao golemom kukcu, sa svoje četiri divovske čelične noge uronjene duboko
u uspjenjeno more. Platforma je bila čudovi...
čovjeka u zimskim ronilačkim kombinezonima, povezani poput alpinista
najlonskim konopcem; kroz opasno ih je more vukao pod...
ako postane zaista gadno.
— Sranje — reče Lansdale. — Prosjedio sam uragan na prvoj ikad
izgrađenoj platformi. Jebena drve...
japanska što je sasvim okej, samo što su im sve filmčuge sinhronizirane. Malo je
sabasno vidjeti Steve McQueena kako govor...
— Prekid zbog kiše — odgovori Lansdale. — Moram ubiti oko. — Nakon
toga ode do svog apartmana na drugome katu.
VII
Pedeset...
Nestali su u crnome moru, vukući za sobom svoj sablasni svežanj.

VIII
Red monitora duž jednoga zida davao je Lansdaleu pr...
— Izradio se do smrti. Četrdeset i dvije godine. Jednog je dana otišao u ured
i kad sam ga slijedeći put vidjela ležao je ...
primičući mu se.
— Ti si bestidna,
— Da — rekla je — no bolje i to nego nogom u guzicu.
On se nasmijao širokim smijehom i ...
njim. Čitava se počela ukrućivati. Udahnula je i zadržala dah, a zatim ga ispustila u
kratkim izdisajima. I ponovno. I pon...
nešto.
— »Tako nešto« moj đoko! Nema ovdje nikakvog »takvog nečega«, za ime
boga. Evo me odmah dolje.
Zalupio je slušalico...
bura, no samu je eksploziju telegrafskom brzinom prenijela noga potresavši čitavu
platformu. Sama noga, iako mlaćena olujn...
su se ugasila. Lansdale okrene svjetiljku dolje, u razvaljeni i isprevrtani apartman.
Okno, sad već zaronjeno u pobjesnjel...
Ruska zračna baza u Proviđenjima, malo južnije od Beringova prolaza,
ponudila je pomoć, no tri su spasilačka aviona Air Fo...
antilopa s resama, čizmice a la Tony Lama koje su ga produžile do gotovo sto
sedamdeset pet centimetara visine, polo jeans...
cigaru, debelu kemijsku olovku, mali paketić vate, termometar i potkožnu
injekciju.
Nakon što je iz kemijske olovke izvadi...
je na jagodicama prstiju.
— To će biti dovoljno. Imate li robu?
— Tu je. — Eddie izvadi svitak 35-milimetarskog filma iz d...
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
William diehl   kameleon
Upcoming SlideShare
Loading in …5
×

William diehl kameleon

1,293 views

Published on

0 Comments
1 Like
Statistics
Notes
  • Be the first to comment

No Downloads
Views
Total views
1,293
On SlideShare
0
From Embeds
0
Number of Embeds
18
Actions
Shares
0
Downloads
22
Comments
0
Likes
1
Embeds 0
No embeds

No notes for slide

William diehl kameleon

  1. 1. Naslov originala: William Diehl - Chameleon Wiliam Dil KAMELEON
  2. 2. PROLOG Povijest je izvještaj, uglavnom lažan, o događajima, uglavnom nevažnim, koje su izazvali vladari, uglavnom ništarije, i vojnici, uglavnom budale. AMBROSE BIERCE Promatrao ju je već gotovo čitav sat. Bila je apsolutno zgromjujuća krećući se graciozno kroz Bloomingdale's, pažljivo proučavajući svaki dar prije no što bi ga kupila, i križajući ga s liste prije no što bi se pomakla do sljedećeg odjeljka. Elegantno i egzotično stvorenje: povisoka, dotjerana, šik, sva u stilu u crnim jeansicama marke Jordache, kaubojskim čizmicama marke Lucchese, blijedoplavoj svilenoj bluzi i poplinskom kaputiću obrubljenom zečjim krznom. Udarna je stvar bio šešir, crni polucilindar, nakrivljen gotovo drsko preko jednog bademastog oka, koji joj je crnim velom zakrivao lice. Kretao se zajedno s njom, ostavljajući razmak od jedne ili dvije blagajne, petnaestak metara iza nje. Metodički je obavljala svoju kupovinu. Torba joj je bila puna kad je dosegla prizemlje; tu je sišla s pokretnih stepenica, iznenada zabrzavši, i udarila prema ulazu s Avenije Lexington. Za nekoliko trenutaka bit će vani. Tu smo, dakle. Ako namjerava nešto učiniti, sad je trenutak. Uvukao se u svoj kožnati kaput žureći niz drvored žmirkajućih božićnih drvaca, pokraj crveno-bijelog transparenta koji je javljao: »Sretan vam Božić, od svih vaših prijatelja iz Bloomingdale'sa« (ispod čega je bilo poticajno upozorenje: »Još samo 4 dana za kupovinu«), niz stepenice iz mezanina te ispod balkona na kojem je grupica pitomih gimnazijalskih korista gotovo šaptala svoju verziju »Betlehema«. I tada ju je gotovo izgubio. Čitava legija odlučnih kupaca, bježeći pred vjetrom i razmočenim snijegom, šturmovala je kroz okretna vrata, probijajući se nezaustavljivo u dućan. Na trenutak je bio žrtva, zahvaćen bujicom grube navale. Iskoračio je i zakrivudao kroz gomilu, ramenom oslobodio put, zateturao prema naprijed i gotovo naletio na nju. Našli su se licem u lice, gotovo se dodirujući, da bi se potoni jednako iznenada opet razdvojili. Njezino odmicanje od njega bilo je tako graciozno da ga je više osjetio no vidio. Prije no što se mogao ispričati, ona se već snašla i procijenila ga brzim pogledom. Postariji muškarac, s četrdeset i pet godina ili tako nečim na grbači, ali još zgodan, iako mu je lice već počelo pokazivati tragove dobra života a smeđa mu se kosa šarati sijedom. Odijelo mu je bilo besprijekorno: kaputić od tweeda, vunene hlače boje škriljca, košulja sa širokim prugama i Cardinova kravata. Uzvratio joj je pogled, nasmiješio se, gestom je propustio prema vratima i gurnuo ih kad se našla u staklenom trokutu. Je li orijentalka? Polinezijka?
  3. 3. Mješavina? Meksikanka i Francuskinja, možda. Činila se previsokom da bi bila Japanka. Vani su studene mokre pahulje zasipale Aveniju Lexington, plešući iznad rešetki podzemne željeznice, prije no što bi ih oštar vjetar što je propuhivao gradom uzvitlao uz Pedeset devetu ulicu. Mahnuli su istom taksiju, odskočili od istog slapa bljuzge kad je ovaj zakočio, i budući da je većina taksija ili isparila ili otišla na gablec na prvi znak ružnog vremena, odlučili krenuti istim kolima. Bio je to početak priče. Pozvao ju je na piće. Šacnula ga je ispod prpošnog oboda svog polucilindra, i na njegovo iznenađenje, potvrdno kimnula. Zaustavili su se kod Pierrea, i tu je zaigrao na pravu kartu. Otišla je nakon jednog pića. Kad je plaćao račun, ober je prišao njegovu stolu i uručio niu poruku. Njezin je telefonski broj bio načrčkan na komadiću papira. Savršeno. Ručali su sutradan u La Cote Basque, proveli dio popodneva lunjajući kroz novu postavu Muzeja suvremene umjetnosti, otišli na piće u Charlev O's i potom na klizanje na Rockfeller Plažu. Otišla se kući preodjenuti, da bi se potom našli u Četiri godišnja doba na večeri. Imala je na sebi strogi crni kostim s bijelom viktorijanskom bluzom ukrašenom irskom čipkom i s visokim ovratnikom nabijenim gotovo do brade, i svoj vječiti šešir kojega je veo davao dašak tajanstvenosti. Govorila je vrlo malo, a i tada je razgovor bio neosoban. Kao što to često biva s friškim ljubavnim avanturama, zaobilazili su sva osobna pitanja, kako bi tajanstvenost potrajala što duže. Poslije večere, zahvaćeni duhom godišnjeg doba, slušali su božične zboriste ispred Rockfeller Plaze i zatim razgledavali izloge duž Pete avenije. Ponovno je zasniježilo, no vjetar je zamro, a na pločnicima su se počeli stvarati bijeli snježni nanosi. Prošlo je nekoliko taksija s upaljenim natpisima »Izvan službe«. Tada se ulica ispraznila i na njoj nije bilo ničega osim nekakvog zalutalog fijakera što. je skrenuo nekoliko blokova od Plaze prema Central Parku. Konj je turobno kloparao kroz snijeg dok je kočijaš, mlada žena pod cilindrom sa svilenom ružom na vrpci, sjedila sklupčana pod gunjem. Mahnuli su joj negdje na sredini Pete avenije, i ona je pristala da ih odbaci do Šezdeset treće ulice. I oni su se skutrili ispod toplog gunja, gdje ju je on obujmio, privukao k sebi primičući njeno lice svojemu laganim pokretom ruke, na što je ona odgovorila poljubivši ga gotovo ovlaš, slijedeći vrhom jezika rub njegove donje usne. Poljubili su se ponovno. I zatim ponovno, istražujući jedno drugome lice vršcima prstiju dok su im jezici treperili naprijed i nazad. Peta je avenija bila prazna kad su došli do njena stana. Vjetar se ispuhao i snijeg je sada padao gotovo okomito, ispunjajući brazde što su ih ostavili kotači. Sve se ovilo u baršunastu tišinu. Dao je vozaču tri novčanice od deset dolara, iskočio iz kola i galantno preveo damu preko vlažnoga rubnika sve do nadstrešnice njenog staništa, na što ga je ona uzela pod ruku i uvela u predvorje. Iza njih, zapuši snijega progutali su pucketanje ženinog biča. Čim su se našli u stanu, ispričala se i otišla u spavaonicu. Apartman, koji se nalazio na trećem katu, i s kojeg se pružao pogled na
  4. 4. Central Park, bio je malen ali ukusno uređen stan s jeddnom spavaonicom i otvorenim ognjištem u dnevnoj sobi. No nešto je nedostajalo, i trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati da u sobi nema nikakvih osobnih stvari. Bez slika, bez suvenira. Izgledala je gotovo kao izložak u kakvoj trgovini namještaja. Zastao je još na trenutak ili dva procjenjujući apartman, a onda ušao u kupaonu za goste i zatvorio vrata. Spustio je hlače. Oko lijevog bedra bio mu je omotan kožnati remen a na njemu nožnica s unutrašnje strane noge. Drška što je virila iz nje bila je djeljana dok nije postala plosnata i uska, a zatim izdubljena kako bi mu fino nalegla na prste. Ovio ih je oko drške pa izvukao dlijetlo za drvo, od one vrste kakvu upotrebljavaju kipari. Pregledao ga je. Zavinuti rubovi žljebaste šipke zračili su obećanjem nečeg zloga. Oštrica je bila odrezana nekih dvanaest centimetara od drške i zatim usiljena u iglu. Provjerio je vršak kažiprstom, jedva ga dodirnuvši prije no što je probio kožu. Posisao je kap krvi s jagodice, ponovno navukao hlače, zatim segnuo rukom za leđa i turnuo šilo za pojas. Za provjeru se pogledao u ogledalo i zatim vratio u dnevnu sobu. U spavaonici je tiho svirao radio. Pozvala ga je i on je ušao. Svjetla su bila ugašena, i sva je iluminacija dolazila od pola tuceta svijeća što su treperile u sobi. Sjedila je na sredini kreveta, nagnuta prema naprijed i spuštene glave, dok joj se duga crna kosa spuštala u slapovima gotovo sve do krila, preko ramena bila joj je prebačena čipkasta spavaćica. Prižmirio je očima pokušavajući raspoznati detalje u zamračenoj sobi. Iza njega nema ogledala. To je dobro. Približavajući se krevetu spuznuo je kaputić i prebacio ga preko stolice, raskopčao košulju i počeo je izvlačiti iz hlača, slijedeći rukom pojas, oslobađajući njene krajeve. Kad su mu se ruke primakle leđima, ona se naglo uspravila i slegnula ramenima. Prozračna je odjeća spala s nje. Prizor ga je zaprepastio i on je zastao oklijevajući; u tom trenutku neodlučnosti ona je zamahnula desnicom i podigla je, ispruženu, ravno ispred sebe. Učinila je to tako brzo da nije vidio pištolj već samo blistavi plamen iz grla cijevi, i osjetio strahovit udarac topline na licu trenutak prije no što mu je zrno raznijelo mozak. Padajući, Colin Bradley je prostenjao samo jednu, konačnu riječ: — Kameleon?
  5. 5. KNJIGA PRVA Ubojstvo se može počiniti zakonitim sredstvima, pravednim i korisnim ratom,te klevetom,baš kao i otrovom ili bodežom. LORD ACTON I Još je bio mrak kad se Marža probudio — bilo je to u onu posljednju minutu ili dvije prije svitanja kad je sunce još uvijek zarobljeno iza zvonika u Veneciji i kad se prvi zakrvavljeni prsti dana provlače između građevina posežući preko lagune prema njima. Žena mu je ležala kraj njega, usnula na svojoj strani, dok joj se plameno crvena kosa širila poput lepeze po žutoj satenskoj jastučnici; nekoliko minuta, očiju napola otvorenih, divio joj se tako usnuloj. Hej, Marža, ti sretni jebivjetru, pomislio je. Imaš sve i ovaj put sve štima. Ovo je dobro razdoblje za tebe, najsretnije doba tvojeg života. Oči su mu uhvatile odbljesak svilene spavaćice, polegle po podu, kamo ju je noćas bacila; nasmijao se sasvim tiho u sebi. Bili su u braku već deset godina, a još ga je i sad iznenađivala i veselila svojom bestidnošću u krevetu. Milena de la Rovere, orkanska glumica, crvenoglava tigrica koja je zavrtjela mozgom svim režiserima Evrope i Hollywooda, no koja je još uvijek s njim, nakon deset godina, i još uvijek izvor napasti, još uvijek njegova ljubavnica. Gledajući u izderanu spavaćicu prisjećao se kako je klečala nad njim u krevetu, urličući neobuzdano, iz punih pluća, sve engleske »prlijavštine« kojima ju je naučio, i zatim otkopčavajući poput konca tanke vrpce na ramenima svlačila svilenu spavaćicu boje šampanjca do boli polagano preko svojih grudiju sve dok ih više nije mogla zadržavati i dok nisu izletjele oslobođene, s bradavicama punim krvi i očekivanja dok ga je nastavljala dražiti, strpljivo migoljeći iz odjeće i pustivši da joj padne oko koljena, oslobodila jednu nogu i objašila ga njome da bi potom oslobodila i drugu razderavši spavaćicu i bacivši je nemarno preko sobe. — Tri stotine tisuća lira — uzviknuo je smijući se — a ona postupa s njom kao da je ručnik iz Holiday Inna! — U govna i Holiday Inn — odviknula mu je i također prasnula u smijeh. Tada se nagnula nad Maržu, uzela mu jednu od bradavica među zube i počela je vrlo polako okretati; osjetio je kako bubri u njenim ustima prije no što ju je počela sisati — nakon toga ga je pogledala. — Va bene? — upitala je zločesto. — Molto bene... Polako je proslijedila jezikom od bradavice pa sve dolje do pupka, opisujući u njemu krug. — E permesso.. ? Bio je to šapat, i ona se koncentrirala na njegov trbuh čekajući odgovor. Marža je prostenjao i zatim rekao, gotovo jednako tiho: — Naprijed.
  6. 6. Ležao je na leđima i dugo joj se smješkao, osjećajući vrške njezinih noktiju kako mu, nježni poput leptirovih krila, lupkaju po trbuhu. I tada jezik, jednako rasplinut, više naslućen no oćućen. To je bilo nešto za njega. Bilo je to nešto čime je voljela početi stvari. Tada su joj usne strugnule preko vrška njegova uda i on se uzdigao prema njoj; ona ga je obuhvatila i počela brujati, dubokim jednoličnim tonom, i Marža je osjetio kako je izgubio tlo pod nogama. Činilo se da je svugdje. Jezikom, prstima, usnama. Počeo se gibati u ritmu s njom, odgovarajući gotovo automatski na njenu erotsku uvertiru. Mogao je osjetiti srce kako mu kuca u grlu. Potražio je prstima njenu kosu, na što je ona počela pomicati glavu mumljajući sve jače; mogao je osjetiti duboko brujanje njena grla kako vibrira u njemu dok postaje sve tvrđi i tvrđi. — »II tempo si e jermato per me«. — Mala smrt — huknuo je. — Za me se vrijeme zaustavilo. — Vrijeme ne postoji — odgovorila je, prigušena. Nakon toga više nije bilo priče, i napokon, kad je osjetio da je na granici eksplozije, kliznuo je dolje povlačeći je istovremeno naviše prema sebi, povukao ruku lagano preko njenog trbuha, osjetio njezino runo i stisnuo ga između dva prsta, počeo vrtjeti ruku u sporim krugovima dok ga je ona još uvijek milovala, privlačeći ga sve bliže sebi sve dok nije osjetio kako ga je zalila njena vatra. Njene su ga ruke obujmile iza leđa i stegle ga, i tada je on počeo pjevušiti, ponovno i ponovno, nalazeći se na samom rubu, osjećajući kako eksplodira u njoj: — Predajem se ... predajem ... predajem... — I napokon: — Ljubim te. Kada su se uzeli, međunarodni su im tračerski krugovi prorekli nekoliko mjeseci, u najbolju ruku godinu dana. Ona je tada imala dvadeset godina i bila jedna od najblistavijih talijanskih filmskih zvijezda još od svoje sedamnaeste. Marži je bilo trideset osam i vraćao se iz ništavila. Upravo je dobio treću trku u slijedu nakon što je bio otpisan kao škart od većine sportskih pera i sponzora u toj vrsti posla. Tri su ga godine smatrali povučenim iz opticaja, propalim slučajem u trideset petoj. Tada se kod njega pojavio Noviliano, veliki tata automobilske industrije, i ponudio mu da počne sve ispočetka. Nova kola, eksperimentalna, temperamentna, no do ludila brza i stabilna. — Za njih treba čovjek s iskustvom — rekao mu je Noviliano. — Ne mogu takav stroj povjeriti žutokljuncu. Bio je to početak jedne od najuspješnijih veza u povijesti automobilskih trka. Noviliano i Marža i Aquila 333, revolucionarni automobil sa zagrijanim spoilerima na repu karoserije koji su trebali »zakuhati zrak« i tako stvoriti stabilnost, odrezanom zadnjicom i jedinstvenim sistemom alkoholne mlazne injekcije, koja je automobilu dala osamdeset kilometara prednosti u akcionom radijusu pred svime što se kotrljao stazom, i smanjila tako broj zaustavljanja za najmanje trećinu. Bila je to zvjerčica, neka o tome ne bude nikakve sumnje, i Marža ju je vozio kao da je srašten s karoserijom. Ništa ga nije moglo smesti; bio je apsolutno neustrašiv, čovjek koji je prezirao smrt. Jednom je rekao u nekakvom intervjuu: — Vidio sam smrt, dva ili tri puta, kako sjedi na ogradi i maše mi. Rek'o sam joj: »Jebi se, curo, još ne. Nećeš dobiti Maržu ovaj put.« Mislim, tko se boji smrti, neka bude blagajnik. Ova igra nije za njega.
  7. 7. Kad ju je sreo, još je bio u svom drugom usponu, no govorilo se da će odustati ili umrijeti u roku od godine dana, a osim toga, njoj je bilo svega dvadeset, i kako se mogao nadati da bi je mogao zadržati kad je sve muško, od puberteta do staračkog doma, žudjelo za njom? Marža i Aquila 333 stvarali su povijest automobilskih trka — kola su bila sjeme iz kojeg će niknuti jedan od najuzbudljivijih automobilskih pothvata novoga doba. Što se brže uspinjala njezina zvijezda to je on brže vozio. Za svaki filmski hit što bi ga ona stvorila, on bi osvajao novu kariranu zastavu. Nije bilo suparništva među njima. On se radovao njezinom uspjehu a ona je u Marži vidjela ono što je malo kome bilo ikad dopušteno vidjeti: šampiona u svakom smislu, koji ju je volio i poštovao i ponašao se prema njoj kao prijatelju i ljubavnici, ne kao filmskoj zvijezdi. Druge je uznemiravala njezina ljepota i njen uspjeh. »Uznemirenost« je bila riječ koju nije poznavao. Nije bila dio njegova rječnika. Za Maržu, uznemirenost je bila nešto o čemu se nije moglo ni misliti. I ona ga je obožavala zbog toga. Vozio je zastrašujućom vještinom, kao opsjednut čovjek, i to je trajalo sve dok ga Milena napokon nije zamolila da napusti posao. Bio je bogatiji no što je ikada mogao sanjati. Nije se više trebao ni na čemu dokazivati. A osim toga, Noviliano ga je želio dobiti za rad na novoj zamisli, novom automobilu koji bi imao brzinu i ljupkost, koji bi vozio poput šampiona zahvaljujući znamenitom stroju s mlaznom injekcijom, stroju sposobnom da s istom količinom goriva prođe trostruku kilometražu. Ne bi to bila trkaća kola već automobil za ulicu, no u koji bi bila ugrađena sva komercijalno praktična dostignuća bolida. Maran je posao bio da ga isprobava i isprobava i isprobava sve dok se ne postigne savršenstvo. Automobil se trebao zvati Aquila Milena zbog toga što ima, kao što reče Profesor — veliki Di Fiere, njegov konstruktor — sve odlike rijetke i lijepe žene. To je bila i počast za Maržu — nazvati automobil imenog onoga što mu je bilo najdraže u životu. I kakav je to automobil bio — on je naprosto mogao revolucionirati industriju. Sam patent injekcijskog sistema mogao je od njih načiniti mnogostruke milijunaše. I tako je napustio trke. A ona je napustila glumu. Pronašao je savršeno mjesto za njihov novi dom, brežuljak izvan Malcontente, na rubu Lagune Venete, s kojeg se pružao pogled na njenu ljubljenu Veneciju; tu je za nju izgradio grčku vilu, svega tridesetak kilometara udaljenu od tvornice u Padovi. Okrenuvši glavu, pogledao je kroz nadsvođeni portal, preko terase i preko lagune, prema Veneciji, promatrajući kako sunce proviruje iza zvonika i polako natapa sobu prozračnim crvenim sjajem. Za njega je to bio najljepši dio dana. Oduvijek. Osjećao se dobro. Danas će biti savršen dan da se provjeri Milena. Kad sve bude gotovo, odvesti će njenu imenjakinju u Monte Carlo na Staru godinu. Početno testiranje bit će njegov prvi novogodišnji dar samome sebi. Pokrenula se kraj njega, prevrnuvši se na leđa; satenski je pokrivač skliznuo i sad je ležala pred njim, usnula i naga. Bio je zadivljen njenim tijelom, kao što je uvijek bio, ponovno je za njim žudio, no zora definitivno nije njezin dio dana. Studeni zapuh prostrujao je kroz vrata, zanjihavši usporeno čipkaste zavjese —
  8. 8. činilo se kao da su pod vodom. Nježno je ponovno navukao pokrivač na nju da se ne bi prehladila. Darovala mu je deset godina, i u njima nije bilo trenutka zbog kojeg bi žalio. — Grade — rekao je meko. — Tante grazie. Nagnuo se nad nju i poljubio je nježno u obraz, i tada, pogledavši još jednom blještavo nicanje sunca, krenuo se istuširati i odjenuti. No prije no što je otišao, vratio se, nagnuo se i poljubio je još jednom u obraz, na što je ona otvorila jedno oko, nasmiješila se i rekla, svojini nesavršenim engleskim: — Ne vozi prebrazo. II Kad je šef odjela odredio Falmouthu zadatak, ovaj je najprije napravio spisak. To mu je oduzelo nekoliko dana. Najprije je ispisao svoje ciljeve a zatim čitav posao razlomio u segmente: s jedne je strane papira ispisao segmente kronološkim redom; s druge je strane te iste segmente ispisao prema njihovoj riskantnosti, počinjući s najopasnijim. Tada ih je vrlo pažljivo redigirao, kombinirajući obje liste u nešto što je smatrao najboljim i najsigurnijim načinom izvršenja zadatka. Opskrbili su ga izvanrednim obavještajnim materijalima. Svime što je god zatražio. Nacrtima automobila. Detaljnim planom tvornice na kojemu su bili označeni svi punktovi službe sigurnosti. Fotografijama same staze. Medicinskim dosjeima Marže, Noviliana, Di Fiere i trojice pomoćnih vozača, dosjeima koji su podjednako isticali njihove osobne kao i radne osobine. I sažetkom o gradu Padovi: slikovitom i teško provincijalnom, poznatom ne samo po Tvornici automobila Aquila, već i po bazilici Svetog Antuna i Giottovim freskama, koje su privlačile posjetioce sa svih strana svijeta. To je bilo povoljno. Turističko mjesto. A bit će tu i hodočašća, kako bi se dolično počela nova godina. Tako je mnogo lakše djelovati, i tu se pružaju dobre prilike za skrivanje. Trebalo im je otprilike mjesec dana da sve dovedu na svoje mjesto. Planirao je operaciju u Parizu, u malom turističkom hotelu u ulici Fresnel, malo ispod ulice Longchamp i pola bloka daleko od rijeke. Bio je blizu središta zbivanja no ipak sasvim tih. Pretvorio je apartman u privatni štab, s kartama na zidovima, avionskim i željezničkim voznim redovima, fotografijama glavnih momaka, planovima automobila, tvornice i grada. Počeo je proučavanjem cestovnih karata i voznih redova. Falmouth je uvijek davao najviši prioritet načinu na koji se dolazi na poprište i odlazi s njega. Kao svaki dobar obavještajac, stavljao je samoodržanje na vrh liste. Nakon toga se mogao koncentrirati na sam posao. Iz Pariza može odletjeti do Nice, ondje sjesti na noćni vlak što ide duž obale i preko Milana. Tu će nabaviti kola i odvesti se do Padove, do koje preostaje nekih dvije stotine kilometara. Izvlačenje će biti škakljivije. Kad posao jednom bude gotov, morat će se maknuti brzo no tako da ne privuče ničiju pažnju. Odvest će se do Verone, sjesti na
  9. 9. vlak što ide prema sjeveru, kroz Trento i Brenner do Innsbrucka, i odanle do Münchena. Tada će se avionom vratiti u Pariz. Jedini riskantni dio puta bit će vožnja od Padove do Verone. No to je samo sedamdeset kilometara, što se dade lagano svladati za jedan sat. K vragu, trebat će bar sat da prođe prvi šok, i ako sve bude teklo po planu, ionako ga nitko neće tražiti. Sve je to ubacio u kompjutor u vlastitoj glavi i ostavio da se krčka, revidirajući listu svake noći, zatim je memorirajući, nakon čega bi uništio pisanu kopiju — da bi ujutro počeo novo redigiranje. Svaki put kad bi revidirao listu, zapamtio bi je i potom uništio. Falmouth je već dugo bio u poslu; nikada nije griješio. Trebalo mu je deset dana da smisli plan za koji je osjetio da je savršen. Najgadniji je dio posla bilo doprijeti do kola; služba sigurnosti u padovanskoj tvornici bila je nemoguća. Naravno, to se da izvesti, no faktor rizika je vrlo visok. Mora postojati neki bolji način. Sjedio je satima proučavajući nacrte tvornice, zatim buljeći u planove samih kola, istražujući svaki dio stroja i liste proizvođača dijelova. Iznenada evo ga, tu je savršen odgovor. Za pokusne vožnje bio je konstruiran složeni kompjuterski sistem. Instrumenti ugrađeni u komandnu ploču automobila daju časovite digitalne ispise o svakom ključnom dijelu automobila, šaljući ih istodobno i terminalu smještenom u kontrolnom tornju pokraj staze. Memorija sistema držana je u mini-kompjuteru veličine malog stereo-kazetofona smještenom između požarne pregrade i putničke kabine. Na pritisak dugmeta, digitalni ispis otkriva brzinu koja se trenutno dade pretvoriti u litre na sto kilometara, prijeđene kilometre, prosječnu brzinu po kilometru, preostale litre, tlak ulja, čak i napone u izvjesnim dijelovima automobila, kao što su ovjesni sistemi, transmisija te prednja i stražnja osovina. To je vrlo rafiniran sistem, ali ne i posebno revolucionaran. General Motors je ponudio slične digitalne ispise na svojim većim automobilima pred više od godine dana. Ovaj je kompjuter bio preuređen da bi mogao davati specifične informacije o Aquili Mileni; bio je naručen u maloj firmi nekog elektroničkog specijalista u Marseillesu. Tamošnje je osiguranje bilo nikakvo. Ni jedan firmin posao nije bio tajan. Bilo je relativno jednostavno domoći se shema General Motorsovog sistema preko nekog momka u Parizu koji se bavio takvim stvarima. Falmouth je tjednima zurio u te planove dok nije znao sve o sistemu. Memorija je bila sadržana na kao oblate tankim pločama, dvadeset centimetara širokim i sedamdeset i pet dugačkim. Svaka je od tih ploča sadržavala tucet čipova ne većih od nokta. Tu je Falmouth upotrijebio svoje poznavanje eksploziva. Najprije je projektirao a potom i izradio seriju sićušnih C-4 bombica, od onoga što Francuzi nazivaju plastique, koje nisu bile veće od glave šibice a uz to još i spljoštene, tako da su se mogle prilijepiti na ploče s memorijom i premazati bojom. Povezao je naboje tankim žicama za žice što su vodile u digitalni kompjuter. Napravio je i nekoliko dugačkih petlji žice koja je sadržavala tanki fosforni fitilj a koja bi trebala ići od mini-kompjutera do benzinskog rezervoara i do senzora u spojnoj motki i smjernoj osovini prednjih kotača. Namjestio ih je da
  10. 10. eksplodiraju u trenutku kad brzinomjer dođe do 150 kilometara na sat. Pri toj će se brzini spojna motka, koja održava smjer prednjih kotača, razletjeti u komade i automobil će izgubiti kontrolu. Benzinski će rezervoar također otići sekundu ili dvije poslije toga. Falmouthu je trebalo više od mjesec dana da pripremi naboje. Bio je to opasan posao, čak i za stručnjaka poput njega. Ali je zato upad u malu tvornicu i ugradnja bombica u ploče s memorijom bila pjesma. Odletio je do Marseillesa večernjim avionom; malo poslije ponoći provalio je katanac pri svjetlosti zvijezda, spustio se u tvornicu i našao ploče, uredno poredane u sobi za kontrolu proizvoda. Kontrolne su mu kartice kazale sve što je trebao znati: sve osim jedne imale su odobrenje i bile spremne za isporuku, a ta jedna nije bila bitna za njegov plan. Trebali su mu sati da dovrši posao. Napustio je tvornicu nekoliko minuta prije pet i vratio se jutarnjim avionom u Pariz. Do sada sve u redu. Zatim se malo skrasio da bi pročistio čitav plan. Preostala su mu još tri tjedna. Pustio je brkove i dao promijeniti frizuru, no nije bio njome zadovoljan. Prekratka. Kupio je ofucanu crnu periku da njome pokrije crvenu kosu i dan prije odlaska obojio brkove u crno. Odabrao je jednostavnu odjeću, onakvu kakvu bi nosio kakav fotoreporter — slobodni strijelac: oker baršunaste hlače, bijelu dolčevitku, vjetrovku od antilopa i tenisice s ulošcima i podstavljenim donovima koje su dodale još gotovo pet centimetara na njegovih normalnih sto i osamdeset. Osjećao se dobro, jako dobro, tog jutra kad je otišao. Došavši na milanski terminal, Falmouth je otišao ravno u ured American Expressa. Mladi žigolo u deformiranom sakou, s tankom kravatom obješenom oko rastvorena ovratnika pogledao ga je kroz pilotske sunčane naočale i upitao: — Si? Falmouth se nasmiješio svojim ležernim, dječačkim, fotoreporterskim smiješkom: — Buon giorno, signore. Scusi, c'e una lettera per me, Harry Spettro? Zaguljenko je uzdahnuo i rekao glasom koji nije skrivao dosadu: — Un momenta, — izvukao ladicu i dokono počeo prebirati po pismima. Pogledao je Falmoutha. — S-p-e-t-t-r-o? — Si. — Identificazione, per favore. Falmouth mu tutne krivotvorenu vozačku dozvolu i pasoš. Mladićeve su oči počele skakati sa slike u pasošu na Falmoutha i obrnuto. Zadovoljan, kimnuo je glavom i uručio mu pismo. — Mille grazie — rekao je Falmouth uz smiješak i zatim dodao, ispod glasa: — Mali šmokljane. — Prego — odgovorio je klinac. — Molim. Izišao je napolje i razderao kuvertu. U njoj je bio ključ i kratka poruka: »Pretinac 7541.« Pronašao je pretinac, izvadio teški, plosnati kožnati kovčeg što je bio u njemu i smjestio ga u svoju putnu torbu da bi potom otišao do toaleta, gdje je
  11. 11. provjerio sadržaj kovčega. Unutra je bilo sve što mu je potrebno, uključujući i ključeve automobila i slijedeću jednostavnu poruku: »Crni Fiat 224, registarski broj XZ 592, parkiralište terminala, red 7, sekcija 2, karta ispod rezervnog kotača.« Dosad je sve išlo dobro. Odvezao se ravno do Padove i smjestio u nekom malom hotelu. Trebalo mu je još nekoliko dana, više no što je planirao, da pronađe slobodnu sobu sa slobodnim pogledom na desetkilometarsku probnu betonsku stazu. Gotovo je već bio odlučio da odgodi projekt poslije Nove godine, kad je iz neke taverne ugledao prikladnu kuću. Zasjela je na uzvišicu, podalje od ceste, trokatnica okrenuta prema istoku. Dovoljno visoko i dobro usmjerena. Sad je još samo valjalo postići da dobije sobu sa stražnje strane. Bilo je teže no što je mislio. Na koncu je i to bilo sređeno, ali tek poslije žustre debate sa ženom koja je bila vlasnica tog čuda, furioznom talijanskom udovicom koja mu je najprije zalupila vrata pred nosom a potom zaprijetila policijom ako bude inzistirao. Ali kad joj je rekao da je došao fotografirati baziliku za »Paris-Match«, da su svi hoteli prepuni, i nakon toga joj ponudio svotu koja je, lako moguće, bila deset puta veća od uobičajene za takve sobe, napokon se smekšala. Sin joj je bio na ferijama, skijajući se u Austriji. Možda će mu odgovarati njegova soba. No zahtijeva tišinu — nema posjeta. Ona je dobar katolik i ne želi nikakve priče u susjedstvu. Lokacija je bila savršena, ni milju daleko od staze i s potpuno slobodnim pogledom, i premda je soba bila prilično malena, bila je udobna i čista, sa zidovima pokrivenim fotografijama skijaša, skijaškim plakatima, kartama znamenitih skijaških staza i naljepnicama poznatih zimovališta. Sin je bio više no aficionado — bio je fanatik. Mansardni je prozor bio okrenut prema stazi. To je dobro, pomislio je Falmouth. Bilo ga je gotovo nemoguće vidjeti s ulice, a osim toga, prozor je imao i dasku s koje se moglo djelovati. Zaključao je vrata i smjesta se dao na posao. Kovčeg što ga je donio iz Milana sadržavao je teleskop marke Bausch & Lomb Discoverer sa konstantno fokusiranim zoomom (15 do 60 puta) i minimalnim vidnim poljem od dvanaest metara na kilometar. Težio je jedva dva i pol kilograma zajedno sa stativom i bio dugačak četrdeset pet centimetara. Puška je bila još impresivnija. Nikad nije vidio ništa slično. Na njoj nije bilo ničega osim cijevi i zatvarača sa aluminijskim kosturom od kundaka, a bila je duga svega osamdeset pet centimetara, zajedno sa skrivačem plamena i prigušivačem. Stalak je također bio aluminijski. U njoj je bio ugrađen laserski teleskop za koji je znao da je u dlaku točan sve do tisuću pet stotina metara. Promjenljivi magazin s pet naboja visio je ispod zatvarača; bio je pun — u njemu su bili eksplozivni čelični meci kalibra 7,62 mm. Čitava pripovijest nije težila više od četiri i pol kilograma. Obarač koji dlaka može povući. Toplina prsta gotovo ga je pokrenula. Čist posao. Sve što je tražio, pa još i malo pride. Puška je u strogoj rezervi. Ako C-4 naboji ne obave svoj posao, može se dogoditi da mora pripucati — i kakvo će to pucanje biti! Sa pet stotina metara na automobil što se pod pravim
  12. 12. kutom kreće brzinom od sto pedeset kilometara na sat. Sigurno, Falmouth. Nasmijao se u sebi i zatresao glavom. U govna, to je i tako samo radi osiguranja. Postavio je stativ pa izoštrio i zumirao na ulazna vrata staze. Mogao je razlučiti stožere: grom od teleskopa. Postavio je pušku kraj njega, kalibrirao teleskop i nanišanio ga, promatrajući kako mijenja fokus slijedeći cilj po stazi. Krasno. Molim Boga da ga ne moram upotrijebiti. Sve što je još mogao učiniti bilo je da čeka. III Kad se Marža pojavio, ured je bio prazan. Tek je prošlo sedam, a osoblje obično ne dolazi prije osam. Skuhao je kavu i provjerio kakvo će biti vrijeme. Potom je otišao u svoje prostorije i preobukao se u trkačko odijelo: dugačke pamučne gaće, vatrootporni kombinezon s crvenom prugom niz jedan rukav i blistavo crvenim brojem na leđima te naljepnicom Aquile na srcu s jednom jedinom riječju — »UNO« — ispod nje; debele bijele čarape i Adidasove trkaće tenisice. Ugurao je par vozačkih rukavica od svinjske kože u džep nad koljenom kombinezona. Kad je bio gotov pošao je hodnikom iz svojih prostorija do privatnih vratiju garaže i ušao. Na Maržu je taj miris djelovao afrodizijački. Ne smrad benzina i alkohola i strojnog ulja, već ono što oni predstavljaju; stajao je tako u mraku minutu ili dvije, dok su mu misli otklizile u prošlost. Bilo je mnogo velikih dana u njegovu životu, i on je njušio u zraku da će današnji sigurno biti jedan od njih. Napokon je upalio svjetla. Automobil je ležao sam u sredini garaže. Bio je bez mrlje, uglačan kao zrcalo i apsolutno zgromljujući, nisko polegla limuzina, remek-djelo stila, aerodinamičko čudo, sa zašiljenim i rebrastim poklopcem motora, s krovom gurnutim prema natrag kako bi se izbjeglo ono što je Di Fiere zvao aspetto di carro funebre, izgled pogrebnih kola, i linijama koje su blago tekle prema natrag, od prednjih blatobrana do stražnjeg dijela u stilu Ferrarija. Di Fiere tu nije ništa pokušao usavršiti. — Savršenstvo se ne usavršava — govorio bi. — Savršenstvo se prihvaća. Instrumentalna ploča bila je ispunjena elektronskim spravicama od vratiju do vratiju. To će biti Di Fierijev posao — vrtjeti različitu kontrolu dugmad kako bi zrcalni kompjuter u kontrolnom tornju mogao imati trenutačni ispis automobilovih performansi, koje će se odmah potom ispisivati na papirnatu vrpcu. Blistao je kao dragulj, čak i pod fluorescentnim svjetlom; cjelina je njegove površine crne poput ugljena bila narušena tek dvama uskim, blistavo crvenim trkačkim potezima što su klizili s obadvije strane — bilo je to zato što su to bile Marzine boje i zato što će taj automobil jednoga dana biti njegov, i zato što će on biti taj koji će jednoga dana reći »Spreman je«, nakon čega će ga izbaciti na tržište i otkriti kako su dobro obavili posao.
  13. 13. Marža je polako zaokružio oko kola, pogladio ih po krovu, potapšao ih prijateljski i prošaptao: — Va bene, signora, siamo soli — lei, io e U Professore. Faciamogli vedere guelche cosa! — U redu, gospođo, sad smo sami — vi, ja i Profesor. Pokazat ćemo mi njima! Izišao je u oštar, čist i prohladan jutarnji zrak. Osjetio je samo dašak vjetra i to mu se dopalo. Za sat ili dva neće ga uopće biti. Uvjeti su savršeni. Protrljao je ruke i zatim obavio nešto što je već postao ritual. Propješačio je stazu, kao što ju je propješačio u Le Mansu i Raintreeu i Monzi prije svake trke, tražeći pukotine u kolniku, kliska mjesta, skupljajući šljunčiće i grane i bacajući ih preko unutrašnjeg zida. Deset kilometara šetnje oduzelo bi mu obično oko jedan sat. Marža nije volio iznenađenja. Signora Forti, Falmouthova privremena gazdarica, probudila ga je u sedam sati s kavom i pecivom — bilo je to najmanje što je mogla učiniti za ono što je plaćao. — Grazie. Scusi, non sono vestito — rekao je ispričavajući se što nije odjeven. Vrata je odškrinuo taman toliko da može uzeti pladanj. Navukao je hlače i majicu kratkih rukava, izvadio teleskop i pušku iz ormara i postavio ih na oznake, napravljene ljepljivom vrpcom, na dasci mansardnog prozora. Kraj teleskopa je ostavio blok milimetarskog papira i mali džepni kalkulator. Već je izračunao i uprogramirao udaljenost između dviju oznaka na povratnoj putanji staze, tamo negdje gdje je ulazila u dalju petlju. Dovoljno je bilo pritisnuti dugme u trenutku kad automobil prijeđe prvu oznaku i učiniti to ponovno kad prijeđe drugu, da bi kalkulator izbacio točnu brzinu. Bude li automobil prešao brzinu od sto pedeset kilometara na sat a da se ništa ne dogodi, morati će pripucati. Srknuo je malo kave pa igrajući se oslobodio vijak na stalku puške i nanišanio preko nje. Prebacio se na teleskop i zumirao ga do pune snage: ugledao je poznati crni kombinezon sa crvenom mrljom na rukavu. Mogao je čak pročitati riječ ispod Aquiline značke: »UNO«. I lice — to tamnoputo, izražajno lice s granitno tvrdom vilicom i neposlušnim busenom crne kose — Marža! Prema posljednjim informacijama, Marža bi trebao biti sa ženom u Monte Carlu sve do iza Nove godine. Prvih nekoliko testova trebali su provesti pomoćni vozači. Falmouthova se ruka lagano zatresla kad je shvatio da će ubiti Maržu — idola sviju žena/heroja mladih sanjalica, fantaziju svakog čovjeka u Italiji. Marža je bio nacionalni heroj — ne, bio je internacionalni heroj. Jednog će dana njegovi kipovi biti po gradskim trgovima. Gdje god došao, mase su se skupljale da ga vide, dodirnu, da skandiraju: — Marža, Uno... Marža, Uno. Tako se nismo pogodili. Tako se sasvim sigurno nismo pogodili. Što je ono Jack Hawkins neprestano ponavljao u »Mostu na rijeci Kwai?« »Uvijek postoji neočekivano.« Kriste, to je pouka! Nakon dvadeset godina u tom poslu morao je znati da sve ide i suviše glatko. U svakom slučaju, u automobil je uprogramirao njegovo uništenje, i to je u trideset govana to. No ako C-4 zakaže, i ako bude morao
  14. 14. pripucati, bit će to nešto sasvim drugo. Već je to samo po sebi žilava meta, a sa Maržom za volanom... Pripalio je cigaretu promatrajući kako kralj trka žurno grabi okolo dugačkom stazom. Kad je Marža završio i vratio se u tvornicu, Falmouth je razložio pušku. To je to. Ako bombe zakažu, Marža će se naprosto odšetati. Do đavola, Marža je bio jedan od njegovih heroja, za ime boga. Neće ga ubiti puškom. U stvari, nakon dvadeset godina u poslu ponadao se da će jednom, bar jednom, omanuti. IV Giuseppe di Fiere, koji je tako majstorski konstruirao Aquilu 333 i Milenu, stigao je u sedam i pedeset, sijeda mu je kosa bila zamršena vjetrom. Di Fiere je imao sedamdeset jednu godinu, pa ipak je vozio svoju preuređenu Aquilu formule l sa spuštenim krovom kroz kišu, sunce ili snijeg, svakoga dana, svih trideset kilometara od svoje čaše di campagna do tvornice. Nikada nije bio vozač. Bio je to propali san koji je izdahnuo u mukama. Počeo se utrkivati na motociklima u četrnaestoj godini. U šesnaestoj je već sebi stvorio ime. I tada, jednog nedjeljnoga popodneva na blatnjavoj stazi u Vincenzionu, izlazeći iz osmice, izgubio je kontrolu. Mogao je osjetiti kako motor isklizava ispod njega: bio je na zemlji prije no što je išta mogao učiniti, s desnom nogom ukliještenom stražnjim kotačem, dok ga je motor, s mašinom koja je još uvijek urlala dok je poskakivao po tvrdo nabitoj zemlji, vukao čitavih pedeset metara, meljući mu nogu u bezobličnu masu bez kostiju prije no što je počeo luđački poskakivati oko njega raspadajući se na dijelove. Liječnici u poljskoj bolnici odrezali su mu nogu upravo ispod koljena, to jest ono što je ostalo od nje. To ga je stajalo noge i smisla za vožnju, ali ne i ljubavi za trke — ona je bila dio njegove psihe, san usađen u krv, i tako se on posvetio drugoj po redu najljepšoj stvari na svijetu: počeo je projektirati trkaće automobile. Studirao je strojarstvo, neko vrijeme radio kao mehaničar, proučio aerodinamiku i zaposlio se u projektnom odjelu engleske tvornice aviona de Havilland. Još u dvadesetim godinama, znao je već svaki vijak i maticu i svaki konstrukcijski element svakog automobila što je ikada pobijedio. Pročešljao je Evropu tražeći veterane i počeo ih obnavljati. Prije no što je u trideset četvrtoj konstruirao svoj prvi uspješni automobil, već je bio automobilski genij. I njegovi su automobili pobjeđivali. Konstruirao je za najbolje — Ferrarija, Maseratija, Porshea. Sada je prošao puni krug s najvećim od svih njih, Novilianom. Di Fiere je imao vrlo specijalan odnos prema Marži. Možda je u njemu vidio sina kojeg nikada nije imao ili vozača kojim nikad nije postao. Bilo što od toga. Proždirao se brigom svaki put kad bi Marža izašao na stazu, trpio s njim zbog svake ozljede, osjećao se pobjednikom svaki put kad bi Marža pobijedio. Odgajao je Maržu kao što bi otac odgajao sina. Tri je godine dijelio s Maržom — i ni s kim drugim, čak ni s padroneom, samim Novilianom — svaki mučni detalj, svaki unutrašnji lom, svaki prodor, svaki trijumf i poraz u svom traganju za savršenim
  15. 15. automobilom. Kad ga je opisivao, čak i prije no što ga je povjerio papiru, bilo je to kao da govori o voljenoj ženi, opisujući njen temperament, njene radosti i njena nezadovoljstva. Čak je rekao Marži kako da joj se obraća kad se nađe s njom na stazi, kako bi ga slušala i dolično se vladala. Bila je to fantazija koja se materijalizirala: dobio je sredstva najboljeg proizvođača na svijetu da stvori svoju lutkicu, i najboljeg vozača da je isproba. I zato što su obojica bili strastveni ljudi, Marža je razumio starca i znao da ta kola nisu šoca ni musava uličarka; ta su kola bila dama — elegantna, lijepa, savršeni, čestiti borac. I tako im je Di Fiere dao ime Milena, prema jedinom što je Marža volio više od trka. V Noviliano je stigao posljednji, što se moglo i predvidjeti. Bio je to čovjek koji je držao do tradicije, discipliniran i s utvrđenim navikama. Stizao je u tvornicu, šest dana tjedno, uvijek točno u devet sati; krupan muškarac, gotovo sto devedeset pet centimetara visok, s težinom koja se kolebala oko sto trideset kilograma. Ipak je sve na njemu bilo besprijekorno. Nosio je besprijekorno trodijelno odijelo, s besprijekornim karanfilom u zapućku i besprijekornu bijelu košulju sa savršenom plavocrvenom leptir-mašnom u stilu Grofice Marice. Njegova čelično siva kosa i brada bile su podšišane bez zamjerke. Nitko nikada nije vidio Noviliana u ničemu manje formalnom, ili s raščešljanom kosom ili olabavljenom kravatom. Elegancija je bila Novilianov zaštitni znak. Bib je savršen playboy i na svoj način živa reklama kao i Marža. U jednoj mu je ruci bila kantica s ledom a u drugoj tri visoke šampanjske čaše. Nije rekao ni riječi, naprosto je ušao i spustio čabrić na radnu klupu, izvadio iz njega bocu Dom Perignona pa ispalio čep. Napunio je čaše, pružio jednu Marži a drugu Profesoru. Slutnja mu je osmijeha zaigrala na kutovima usnica i nju je gotovo sakrila brada. Marža se okrene Profesoru. — Jeste li to vidjeli, signore? Aj-aj? Čini mi se da je bio smiješak. Da, za ime Boga, to je zaista bio smiješak. Veliki se padrone napokon nasmiješio. — Smijući se, podigne čašu. Tri su čaše zazvonile kad su se kucnuli. — Salute — reče Noviliano — e grazie. Marža i Di Fiere otpiju svaki po gutljaj i zatim spuste čaše na radnu klupu. — Pratit ću vas iz kontrolne sobe — reče Noviliano. Potapšao je Maržu po leđima i poljubio Di Fierea u obraz, nakon čega ova dvojica uđu u kola i zakopčaju sigurnosne pojaseve. Marža okrene ključ i pokrene motor, a zatim povuče polugu mjenjača ubacujući u prvu; Milena se mekano izvezla na cestu. — Što velite, Profesore? — upita Marža. Stari se zavalio, smiješeći se s velikim zadovoljstvom. — Spremni. Napokon spremni.
  16. 16. Marža ubaci u drugu i pritisne gas. — Provozat ćemo se jedamput okolo, samo da je zagrijemo — javi kontrolnom tornju. Milena se izvezla lagano, zelena svjetla na digitalnom displeju mijenjala su se neprestano dok je Profesor pritiskao dugmad provjeravajući brzinu, potrošak goriva, zagrijavanje mašine, naprezanja. Marža je povezao automobil krugom staze brzinom od 55 kilometara na sat. Motor je bio ispitan na klupi i sada je radio tiho, u trenutku izvršavajući Marzina naređenja. Na trenutak je ispustio volan diveći se njegovoj stabilnosti, a zatim krenuo povratnim dijelom staze, upravljajući sa samo jednim prstom na volanu. Zabacio je volan, osjetio kako automobil odgovara i zatim se gotovo trenutačno vraća na staru putanju. — Vozi se sam — rekao je. Profesor se nasmiješio. — Grazie. Počeli su testiranje. Automobil se ponašao veličanstveno krivudajući u slalomima pri brzinama od 55, 65 i 70 kilometara na sat. Marža je bio zaprepašten stabilnošću te putničke limuzine. Di Fiere je transformirao trkaći automobil u putnički s besprijekornom preciznošću, izgubivši najmanje što je bilo moguće u toj pretvorbi. Profesor je držao stalni ispis utroška goriva; automobil je prosječno trošio manje od četiri litre na sto kilometara, što se penjalo na pet pri akceleracijama. Na ravnim dionicama i pri brzini od osamdeset na sat, digitalni je brojčanik pokazivao manje od tri i pol litre. — Buonissimo — reče s velikim zadovoljstvom i nastavi pritiskati dugmad te šaptom razgovarati s magnetofonom, dajući prijedloge koje će kasnije ocijeniti, kad bude preslušavao vrpce. Opazio je podrhtavanje u prednjem ovjesnom sistemu pri brzini od 65 kilometara koje je pripisao prebalansiranju torzionog momenta; predložio je povećanje sadržaja alkohola u injekcijskoj smjesi kako bi se smanjio utrošak goriva za daljnju petinu litre; upozorio je na zviždanje prozora desnih vratiju do kojeg je dolazilo pri brzini od oko 84 kilometara na sat. Povremeno bi i Marža ubacio koju opasku: — Možemo razmisliti o mekšim perima, sada su prekruta. Vozi malo pretvrdo. Uglavnom je ipak samo vozio, razgovarajući s automobilom u pola glasa, polako postajući sve svjesniji činjenice da je prva osoba za volanom automobila koji će možda jednoga dana voziti milijuni ljudi. Tada je osjetio da je Milena spremna za prave stvari. — Ovo me pomalo gnjavi — javio je tornju. — Probat ćemo malo ubrzanja. — Bravo — rekao je Di Fiere. — Da vidimo što mala može! Falmouth se zalijepio za svoj »superskop« dok su rnu prsti pritiskali dugmeta »Start« i »Stop« kako bi Milena prolazila oznake; oči su mu letjele s okulara na kalkulator, provjeravajući brzinu. U jednom se trenutku popela na šezdeset pet, zatim je ponovno pala. Bože, pomisli, zar mu neće čak ni nagaziti na gas? Možda i neće. Možda su to samo preliminarne probe, možda će testove brzine prepustiti nekome drugome. Sigurno. To je Marža, nemoj zaboraviti, najbrži vozač svijeta. Nagazit će na gas. Prije
  17. 17. no što danas završi, nagazit će na taj jebeni gas. Automobil se zaustavi na udaljenom kraju staze, okrenut prema Falmouthu. Zatim nenadano krene, glatko se ubrzavajući. Prođe kraj Falmouthovih oznaka i ovaj provjeri brzinu. Bravo, počeo je testove ubrzanja. To je bilo od nula do pedeset. Postaje nemiran. Falmouth je promatrao kako je automobil zaokružio stazom vraćajući se na startnu liniju. Usporio je i ponovno se zaustavio. Možda će sad pokušati, tjerati ga dokle može, preko 140 na sat. Falmouth je sad pušio cigaretu za cigaretom, pripaljujući jednu na drugoj, dok mu se visoko na čelu pojavila tanka nit znoja duž granice kose. Automobil se ponovno pokrenuo. Ovaj put je Marža išao od nule do 65. Tada se učinilo da ubrzava zavijajući u bližoj okuci. Falmouth je to provjerio pomoću oznaka na povratnoj stazi. Vozio je 105 i činilo se da se ubrzava približavajući se udaljenijoj petlji. Marža je provezao Milenu kroz udaljeniju okuku staze brzinom od 105 kilometara na sat — učinilo mu se da vozi na koturaljkama. — Fantastico! — uzvikne izravnavajući je. — Podbodimo je malo — što velite, Profesore? Di Fiere je sijao. — Sur, sur. Ubodimo curicu vi guzicu, ne? Polako, polako sada — nemoj je forsirati! Marža je podigao obrvu kao da želi reći: — Učite li me kako da vozim? — no kada je Profesor uvukao glavu u ramena i zbunjeno rekao: — Scusi, — Marža se samo nasmijao i razuvjerio ga: — Nema zla, prijatelju, to je od uzbuđenja. Di Fiere se zapiljio u digitalni displej kad je Marža počeo puštati Milenu s uzde; promatrao je kako se brzo penju desetinke kilometra. 121,5 129 129,6 132 136,5 138 141,1 146,1 149. Na prednjoj traci Falmouth je izmjerio 101,5, zatim ih je pratio kako su šibnula kroz bližu petlju ne izgubivši pri tom ni desetinku kilometra na sat, na koncu je zumirao na povratnu stazu. Vidio je kako se digitalni ispis popeo preko 130. Blagi bože, zaista je nakanio. Povratna je staza šibala ispod Marže i Di Fierea kad je automobil izašao iz petlje, ubrzavajući se jednolično bez zastajkivanja, dok je digitalni brojčanik kuckao sve brže i brže. 135. ..141... 146... Falmouthova su se usta osušila kao da su se napunila vatom dok su mu prsti
  18. 18. okretno pritiskali po kalkulatoru. Znoj mu se slijevao niz sljepoočice — zlovoljno ga je otrao podlanicom. 149,9. — E stupendo! — uzviknuo je Marža. Dosegli su 150 i C-4 je grunuo po zapovijedi. Kad je eksplodirao, glavni se udar usmjerio prema zemlji, uzdigao prednji dio automobila te istog časa razdvojio spojne motke koje su održavale smjer kotača. Slomile su se poput suhih grančica. Kotači su pošli poput muhe bez glave. Istovremeno, fosforni je fitilj zacvrčao kroz čitavu šasiju prema rezervoaru benzina. Marža je ulazio u okuku, naginjući se zajedno s kolima, s rukama ispruženim gotovo ravno u klasičnom vozačkom položaju, kad je osjetio detonaciju ispred stopala. Požarna se pregrada rasula i vrući je nalet plina provalio u kabinu. Trenutak kasnije, volan mu se istrgao iz ruku. Automobil se divlje oteo kontroli i Marža je frenetično zgrabio upravljač pokušavajući ga vratiti. Zakrivudao je, zaderavši unutrašnju ogradu okuke pod kutom od kojih četrdeset pet stupnjeva — lijeva se prednja strana automobila rasula. Blatobrani su se odgulili uz užasnu škripu razderanog metala. Motor je bio istrgnut sa svog postolja, a zračne vreće pod komandnom pločom uz šištanje su se napunile zrakom zabivši Maržu i Profesora u sjedala. Automobil se nagnuo odbijajući se od zida — trenutak kasnije eksplodirati su rezervoari benzina. Milena je bila odbačena preko staze prema suprotnoj ogradi kad se oglasila stražnja eksplozija; Marža osjeti nenadani jezivi nalet topline i odmah zatim plamenove koji su proključali kroz stražnje sjedalo omotavši i njega i Di Fierea — i tada prsnuše vreće sa zrakom. Stari je muškarac kriknuo samo jednom, kad mu je plamen provalio u nos i usta da bi mu spalio pluća. I već je bio mrtav. Marži se učinilo da traje čitavu vječnost, iako je sve bilo gotovo u sekundi ili dvije. Kad se automobil počeo suludo okretati po stazi, ugledao je svoju staru dušmanku, tu nacerenu, sablažnjivu prikazu što ju je ranije vidio već toliko puta, vidio i zaobišao; sjedila je sada na ogradi ravno ispred njega, omotana plamenovima, privlačila ga gestom k sebi, i kad je automobil čeono udario o zid, Smrt je raširila ruke a vozač joj poletio u zagrljaj. VI Falmouth se nije opustio sve dok vlak nije izišao iz Verone i prevalio dobar dio puta na sjever prema Alpama. Srce mu je tuklo po rebrima a košulja bila mokra od znoja u trenutku kad je našao svoj odjeljak i smjestio se u njemu. Uvalio se u naslonjač, zatvorio oči mumljajući u sebi usporeni slijed događaja. Prešao je u mislima čitavu listu, provjeravajući je li sve prošlo u redu. Bio je siguran da ga nitko nije vidio kako napušta kuću. Vožnja do Verone prošla je glatko; nije čak ni vidio nikakva policajca. Parkirao je kola i ubacio kovčeg u pretinac, iz kojega ga je, kako je pretpostavljao, već netko izvadio. Pogledao je na sat. Nek me đavo nosi, dosad je netko u Veroni već vjerojatno
  19. 19. počeo taliti cijev. Osjetio je kako se vlak pokrenuo pod njim. Čim je izašao iz stanice, otišao je u kupaonicu, skinuo periku, počešljao svoju crvenu kosu i obrijao brkove. Potom je spalio vlasulju, vozačku dozvolu i pasoš izdan na ime Harryja Spettra i za svime povukao vodu. U trenutku kad je kondukter pokucao na vrata, on je ponovno bio Anthony Falmouth. Kartodrapac, niski trbušasti čepac šezdesetih godina i vodenastih očiju, uze mu dokumente. — Vi ste inglese? — upita prigušenim, tremolirajućim glasom. — Si — odgovori Falmouth. — A jeste li čuli za tragičnu novost? Nije želio čuti. Šutke je odmahnuo glavom. — Marža je mrtav. Naš veliki šampion. Najveći sportaš Italije iza Novalarija. Numero Uno e morto. Studen se uspela Falmouthovim leđima. Odgovorio je: — Jako mi je žao. — I tada, počekavši trenutak, dodao: — A kako je umro? Kondukter mu je izbušio nekoliko rupica na karti i zatim rekao, upravo ponosno: — U automobilu, naravno — i produžio dalje. Nakon što je kondukter otišao, Falmouth se naprosto razlio. Sve je iz njega izašlo i najednom je bio ispran i svladan tjeskobom; osjetio je kako ga počinju peći suze u kutovima očiju. *** Đavlu, rekao je samome sebi, postajem prestar za takva sranja. Harry Lansdale zastade u svom uobičajenom obilasku, naslonivši se na nepropusnu pregradu nebodernog »Henry Thoreaua« i zureći namrgođeno kroz okno na palubu najveće naftne platforme svijeta. I ranije je vidio oluja, u svim dijelovima svijeta, no ova, ova će zacijelo omastiti ruke. Približava se ponoć i temperatura je mora bila između -3° i -4° Celzijevih, i još se spuštala. Britki je arktički vjetar zavijao s Beaufortova mora preko goleti gorja Brooks još od prošle noći. Temperatura je i dalje padala, more je bivalo sve hladnije dok je sunce bacalo svoje sive, trajno sumračne zrake preko smrznute pustoši sjeverne Aljaske. Vjetar je izgubljeno plakao kroz okljaštrene smreke i tundru, a bijele su polarne lisice, lunjajući u potrazi za leminzima, oplakivale svoju mršavu lovinu plačnim tužbalicama u stalnom blijeđenju zore. Počele su se pojavljivati sante leda, nošene strujom iz Sjevernog ledenog oceana u Cukotsko more, gdje su ih veliki valovi, smrznuta daha i zapjenjenih krijesta, bacali poput perca. Sada je zimski olujni vjetar, brišući gnjevno preko otvorenog mora, jurišao na plutajuću naftnu platformu dvije stotine kilometara daleku od kopna, urličući kroz snasti i trzajući njenim zategama. Lansdale se nije brinuo o platformi. Bila je izgrađena tako da je mogla podnijeti sve što bi joj arktičke furije mogle poslati. Gledan iz zraka, »Thoreau« je
  20. 20. nalikovao golemom kukcu, sa svoje četiri divovske čelične noge uronjene duboko u uspjenjeno more. Platforma je bila čudovišna, dva puta duža od igrališta za rugby, s palubom podignutom dvadeset metara iznad vode i nadgrađem što se uzdizalo gotovo pet katova iznad toga. Njezine noge, nalik na udove velikog pauka prodirale su šezdeset metara pod površinu mora i bile usidrene za dno, šezdeset daljnjih metara dublje, pomoću debelih čela. Prislonio je dlan na zid. Ni titraja. Ni dva metra visoki valovi ni surovi vjetrovi nisu mogli zatresti njegovu maljucu. »Thoreau« je zaista bio Lansdaleovo krunsko ostvarenje; najveća poluuronjiva platforma ikad izgrađena, plutajući grad čiji su betonski blokovi skrivali stanove za dvije stotine ljudi posade; tri različita restorana, od kojih je svaki posluživao hranu spravljenu od različitog glavnog kuhara; dva kinematografa u kojima su se prikazivali premijerni filmovi; i okrugli tanjur parabolične antene kroz koju je prolazilo devedeset različitih televizijskih programa iz svih krajeva svijeta do 53-centimetarskih televizora smještenih u svim apartmanima. Posadi je bilo na raspolaganju sve što je beskonačne dane moglo učiniti podnošljivijima, jer je konstrukcija ležala pokraj sjeverozapadne obale Aljaske, dvije stotine trideset kilometara sjeveroistočno od rta Hope, na samom rubu ledene kape, možda na j osamljeni ja ljudska predstraža na svijetu. Ležala je iznad jednog od najbogatijih naftonosnih slojeva koje je čovjek ikada priveo eksploataciji. Lansdale nije bio samo glavni konstruktor i direktor projekta, bio je njegov stvaralac. Osamnaest je godina sanjao o toj utopiji na rubu svijeta, skrojenoj po njegovoj mjeri. Bile su mu potrebne četiri godine planiranja, borbi u konferencijskim dvoranama i spletkarenja po barovima i restoranima da bi uvjerio konzorcij četiriju kompanija da prihvate rizik. Ono što je na koncu prevagnulo, bio je sam čovjek. Harry Lansdale je poznavao naftu; znao ju je otkriti i znao do nje doći. Bio je žilav kao Arktik i čvrst kao platforma što ju je izgradio, bio je to čovjek što je posvetio život traganju za tim crnim blagom zapečaćenim u zemljinim njedrima. Radio je na bušaćim garniturama širom svijeta i da to dokaže, dao da mu utetoviraju njihov popis niz desnu mišicu i nosio ga tako ponosno kao što narednik nosi svoje čvarke; bilo je tu svega, od Sweet Dipa, priobalne platforme u Louisiani i Calamitv Runa u Sjevernom moru, pa sve do beskonačnih pustinjskih naftnih polja Saudijske Arabije koja su prozvali Hotelom kod pješčane oluje. Da, nečim je to ipak platio — u redu stvar. U četrdesetoj, lice mu je bilo kao đon, krševito od teškim radom stečenih bora, a ruke nalik na šmirgl zbog žuljeva što su se na njima skupili; u kosi mu je bilo više soli nego papra. Ali za Lansdalea, sve je to bilo vrijedno svake bore, svakog žulja i svake sijede vlasi. Nasmiješio se, podigao šalicu s kavom i, lagano udarivši po oknu, zabrundao glasom raštimanim cigaretama i viskijem i nespavanjem: — Sretna ti Nova godina, buro. Čak i na dubini od trideset metara more je bilo nemirno; njegove su se mase valjale ispod dvometarskih valova na površini. Tanka je nit svjetla probila tanko more, a za njom je slijedilo nešto što je na prvi pogled moglo izgledati kao grupica od četiri morža koji su se u formaciji probijali kroz turobne vode. Bila su to četiri
  21. 21. čovjeka u zimskim ronilačkim kombinezonima, povezani poput alpinista najlonskim konopcem; kroz opasno ih je more vukao podvodni skuter. Kutija veličine dječjeg lijesa bila je najlonskim uzicama prikačena za vozilo. Čovjek koji je vodio grupicu primakne zglavak tijesno uz masku. Samo mu je jedno oko bilo u redu. Na mjestu drugoga bila je groteskna prazna duplja. Pogledavao je kompas i ronilački sat neprestano ispravljajući smjer. TJski snop njegove reflektorice klizio je naprijed i nazad dok ga je usmjeravao prema tamnome moru. Tada jedan od njegovih ljudi opazi ono što su tražili i oči mu se razgorače iza staklenog vizira maske: pred njima je bio divovski čelični stup, pet metara širok i nepomičan poput planine, rugajući se uspjenjenom oceanu, dok su se kojekakve naplavine komešale oko njega i udarale o nj. Vođa zaokrene skuter od stupa, održaVajući sigurnu udaljenost između sebe i njega, jer ih je jedan jedini snažni val mogao baciti na stup i uništiti i ljude i njihov podvodni stroj. Držali su se na udaljenosti od oko šest metara; a za to je vrijeme vođa pripremio podvodnu pušku i potom ispalio osti, i to tako da su ove zasjeke vodu pokraj čelične noge prije no što su izgubile brzinu. Val je povukao uzicu oko stupa. Tada je vozač tri četiri puta zaokružio oko njega, stvorivši tako sigurnu vezu između njih i stupa, a potom zavezao skuter prema moru, držeći uzicu stalno napetom. Preostala su trojica oslobodila lijesoliku kutiju i zatim pedalj po pedalj krenula niz uzicu prema čeličnom stupu. Za vrijeme svoje šetnje kroz instalacije, koju je običavao činiti svake noći prije spavanja, Lansdale je stupio u kontrolnu dvoranu i zastao, promatrajući rad dežurne posade. Djelovalo mu je poput scene iz kakvog znanstvenofantastičnog filma, sa kompjuterskim ispisima koji su se palili i gasili dok je ingeniozno smišljena pumpna stanica crpla naftu iz nekoliko podvodnih izvora u krugu od pedesetak kilometara i prebacivala je u spremnike ugrađene u obod platforme, a odatle, kroz pola metra debelu cijev što je tekla dnom Čukotskog mora, sve do prijemne stanice u blizini sela Wainwright, dvije stotine kilometara na istok, gdje su se pustoši Aljaske stapale s morem. Bila je to revolucionarna ideja. I upalila je. Bit će sada već tri mjeseca kako stanica radi kao podmazana. Razumije se, ima malih glavobolja, no njih je trebalo i očekivati. Ali nema ničeg većeg. Sada »Thoreau« radi s dežurnom posadom od sto dva muškarca i četiri žene, stotinu ljudi manje no što je uobičajeno, i svi su oni dobrovoljci koji su preskočili svoj božični dopust da bi stanica mogla raditi i preko praznika. Slick Williams, genij za elektroniku i čovjek koji je rukovodio računskim centrom, sjedio je za glavnini pultom, s nogama na stolu, pijuckajući kavu i promatrajući kako se svjetla pale i gase. Podigao je pogled kad je ušao Lansdale. — Bok, šefe — rekao je. — Obilazite sirotinju? Lansdale se nasmijao. — U toj igrački od šezdeset milijuna dolara? — Oko njega je bila možda najrafiniranija kompjuterizirana kreacija ikad izgrađena. — Drži na oku stabilizatore, vani postaje burno. — Dogovoreno — odgovori VVilliams. — Reci Sparksu da me obavijesti
  22. 22. ako postane zaista gadno. — Sranje — reče Lansdale. — Prosjedio sam uragan na prvoj ikad izgrađenoj platformi. Jebena drvena skela petnaest godina stara. Mogao bi tu šocu strpati ovdje u sobu. Izgubili smo samo jednoga. Siroti je govnar dobio konzervu u glavu — letjela je brzinom od sto pedeset na sat. Prebila mu vrat. Inače, sve što nas je snašlo, bilo je da smo promočili do kože. Williams kimne. Znao je njegove priče. — Bit ću ili u baru da popijem nešto za spavanje ili u svom apartmanu — reče šef i ode, odšetavši se niz hodnik do meteorološkog centra. Radarske su karte pokrivale jedan zid, dok su se njihovi azimutni snopovi okretali u krugu, brišući sve u radiusu od dvije stotine kilometara. Meteorolog je bio još klinac, dvadeset šest godina star, koščat, bubuljičav i dugokos, s naočalama debelim kao dna boca Johnnie Walkera. Ali je bio u redu. Svi koji su se ukrcali bili su u redu — inače ne bi bili ovdje. Ispod njih, olujno je more nijemo udaralo o stupove. — Kurva nam se približava, Šefe — reče mladoliki meteorolog koji je, zbog razloga njemu poznatih, sam sebi prikrpio nadimak Sparks, prema starim radiooperaterima. — Na što je nalik? — Vjetrovi od sto pedeset kilometara, bljuzga, snijeg i gadno, velim gadno more. I već je spalo na četiri stupnja ispod ledišta. Tko se danas slučajno smoči — daju mu oko pet minuta u takvoj vodi. — Bilo tko se noćas smoči bit će u vječnim lovištima prije no što mu dobacimo uže — reče Lansdale. — Od ovakvih mi se bura lede leđa. — Prošli smo i kroz gore, klinjo. Zašto se ne iskopčaš i upadneš na film? Imaju nekakav s Clint Eastwoodom, neki s majmunom. — Kinematografi su radili dvadeset četiri sata na dan. — Ostajem ovdje. Nema prozora i ne čuje se baš puno. Prespavat ću tu na poljskom krevetu, ako me izda snaga. Osim toga, Cagney će mi praviti društvo. — Pokazao je na jedan od više tuceta monitora pokraj radarskih karti. Zvuk je bio stišan, no na ekranu je bio Jimmy Cagnev u protrku kroz rafineriju, upucavajući sve što mu se našlo pred očima. — To je bila muškarčina — reče Lansdale. — U usporedbi s njim svi ovi današnji mačistički šupci djeluju kao Ziegfeldove brodvejske čuče. Cagney je upravo bio na vrhu nekakvoga golemoga kuglastog rezervoara, i FBI ga je pokušavao pokupiti. — Pazi sad — reče klinjo. — To će biti najveličanstveniji kraj svih vremena. Cagney je bio okružen plamenovima, prošupljen zrnima, no još se nije dao. — Evo me, Ma! — uzviknuo je. — Na vrhu svijeta! — I »bljuuum«! — ode k vragu i Jimmy i rafinerija i polovica Južne Kalifornije. — Čist posao — reče Šef. — Čist posao — ponovi malac poput jeke. — Što to hvataš? — WTBS iz Atlante, Georgia. Vrte filmove čitavo vrijeme. Ima i jedna
  23. 23. japanska što je sasvim okej, samo što su im sve filmčuge sinhronizirane. Malo je sabasno vidjeti Steve McQueena kako govori čo-čo-sanski. — Dobro, malac. Zavući se ovdje dok ne prođe. Cijenim predanost poslu. — Sranje — odgovori Sparks. — Da mi je itko rekao gdje ću završiti kad sam odabrao meteorologiju na Floridskom sveučilištu, prebacio bih se na stočarstvo. — Sparks, za to što bi gledao kako se krave tucaju nitko ti ne bi dao dvjesto krpa na dan. — Ne bi, ali bi zato bilo tristo puta zabavnije. Šef se nasmije. — Dobro, momče, ako te ćopi nervoza, okreni broj. Doći ću te držati za ručicu. Svjetla na ispisu kompjutera počela su žmirkati. — Sada dolazi izvještaj od Barrowa — reče Sparks. Otipkao je riječ »TYPE« na tastaturi — izvještaj je smjesta bljesnuo na ekranu jednog od monitora. — Isuse, Šefe, oni očitavaju vjetrove od tri stotine na sat. I valove! Penju se deset metara uz obalu. Temperatura — prozviždao je kroz zube — četrdeset jedan ispod ništice. I kiša ispod ništice. Ne govna, nego tuča. A čemu si se nadao, izjebanoj proljetnoj rosulji? Ova će zdrkana platforma ujutro izgledati poput slapova Niagare. — Sparks, jezik ti se strašno iskvario — reče Lansdale. — Morat ću pisati tvojoj majci. — Samo izvoli, reci joj i tko me je to naučio. Lansdale se nasmija. — Javi mi ako iskrsne nešto ozbiljno — reče i napusti meteorološki centar. Hodajući kroz tunel prema baru mogao je čuti kako olujno more divlja po čeličnim nogama ispod njega i urlikanje vjetra u snasti. Volio je zvuk i atmosferu bure. »Thoreau« je bio žilav poput teretne mazge i nepomičan poput Himalaja. Uspeo se liftom do prvoga kata i ušao u bar. Willie Nelson je lamentirao iz jukeboxa, a u jednom se kutu baca poker pod glavom divovskog soba što ga je neki od naftaša uklepao jednog vikenda, skoknuvši u lov do Yukona. Lansdale je volio tu atmosferu. Bio je to stari Zapad, rub civilizacije, sa John Wayneom i Randy Scottom i Henry Fondom i O. K. koralom, sve smotano zajedno. Pogledao je niz bar i ugledao Marge Cochran, jednu od četiri žene na platformi, crvenokosu damu u ranim četrdesetim, terenskog tesara po zanatu. I ona je, kao i Šef, platila danak teškome radu, no još je i sad zaostao odjek mladenačke ljepote na njenom četvrtastom licu i u tirkiznim očima. Rad je održao njeno tijelo vitkim i mladim. Unatoč brazdama na preplanulom licu bila je to lijepa žena, s nogama na zemlji i srdačno otvorena. Šef ju je fiksirao dosta dugo, no ona se nije obazrela. Na koncu, kad ju je s kraja bara počeo svrdlati pogledom, okrenula mu se na trenutak i zločesti joj smješčić brzo preletio preko usana. Žilava dama, pomislio je. Da, baš žilava. Bombončić sa željeznom glazurom. Naručio je pivo Carta Blanca i sasuo ga niz grlo u trenutku kad je ušetala šačica tehničara, vraćajući se s večernje smjene. — Da bacimo jednu? — upita jedan od njih.
  24. 24. — Prekid zbog kiše — odgovori Lansdale. — Moram ubiti oko. — Nakon toga ode do svog apartmana na drugome katu. VII Pedeset metara pod Lansdaleovim nogama četiri su čovjeka nastavljala svoj pogibeljni posao. Dok je vozač usmjeravao skuter na valove, jedan je od Ijudi-žaba zakačio uzicu kutije za kopču na pojasu i skratio konopac na tridesetak centimetara. On je očito bio najizdržljiviji plivač; bicepsi su mu napinjali izolirani kombinezon dok se primicao iza vođe. Zamah je bio nenadan i čudovišan, udarajući bez upozorenja iz neprozirnog, podivljalog mora; bio je to rep četiri metra visokog vala što se kretao površinom, trideset metara iznad njih. Zgrabio je skuter, hitnuo ga tako da se propeo — na trenutak je izgledalo kao da se osovio na jedan kraj, pokazujući prema površini, dok vozač nije ponovno stekao kontrolu. Uzica se olabavila na jedan smrtonosni trenutak i tada se ponovno zategla. Bilo je to dovoljno da se istrgne iz ruku čovjeka s kutijom. Gnjevno ga je more dograbilo i odvuklo od uzice, vitlajući njime s nogama preko glave i bacajući ga, poput vlati morske trave, prema stupu. Zamlatarao je svojim snažnim rukama pokušavajući se oduprijeti podmuklom, nečujnom strujanju, no bio je nemoćan poput djeteta zahvaćen smrtonosnim protutokom, a divovski je stup djelovao poput magneta. Počeo se okretati kroz vodu s nogama preko glave dok nije naglavce udario o stup; lubanja mu prasne poput biča udarivši o golemi valjak. Tijelo mu se divlje zatrese u samrtnom grču, a snop crvenih kapljica brižne iz njegova regulatora treperavo se uzdižući prema površini. Vođa oštro pogleda zdravim okom i privuče mlitavu priliku pomoću sigurnosnog konopa; pogleda joj kroz masku. Ranjenikove su oči bile napola otvorene, vidjele su se samo bjeloočnice. Krv koja mu je izbijala iz nosa punila je masku. Vođa kimne glavom prema ostalim članovima ekipe i, otkačivši kutiju, pusti beživotno tijelo da otplovi. Samrtnika je oštri zamah odvukao do kraja sigurnosnog konopa. Vođa zamahne perajama prema stupu i pusti da ga more zanese prema njemu. Jedan mu se ronilac pridružio. Zajedno su se probili niz kolonu dok nisu pronašli zavareni spoj. Boreći se protiv opakog mora, pričvrstili su kutiju za čeličnu nogu dok je ronilac na skuteru pokušavao održati plovilo usmjereno na valove. Kad su osigurali kutiju, vođa povuče ručicu na njenome boku i poklopac odskoči. Usmjeri svjetlo na otvor kutije. Tu je bio tempirrii mehanizam. Namjestio ga je na četiri sata i zatim se s drugim roniocem uspeo natrag uz kolonu do čelične uzice. Treći je ronilac groteskno visio pod njima dok mu je tijelo mlatilo o stup. Iz njegova regulatora nisu više izlazili mjehurići. Kad su došli do skutera, vođa aluminijskim sjekačem za žicu presiječe uže što ga je vezalo za stup i ovaj srnu naprijed. Trojka se sabila, i dok se njihov kompanjon, bacan podvodnim valovima, njihao za njima na kraju sigurnosnog konopca, vođa je pogledao na kompas i usmjerio reflektoricu u mrak, odvodeći skuter od smrtonosnog valjka.
  25. 25. Nestali su u crnome moru, vukući za sobom svoj sablasni svežanj. VIII Red monitora duž jednoga zida davao je Lansdaleu preko zatvonog televizijskog kruga sliku svega što se zbivalo u kontrolnim dvoranama i vanjskim dijelovima »Thoreaua«. Susnježića je mela kroz snasti i gotovo vodoravno preko palube. Vjetar se već popeo na sto osamdeset, a možda i dvije stotine kilometara na sat, pomislio je. Brzina je vjetra već olujna i još se povećava. Začulo se kucanje na vratima. — Otključano je — reče Lansdale. Marge je ušla, zatvorila vrata, smješkala mu se nekoliko sekundi a zatim okrenula ključ ne skidajući oči s njega. — Ti nemaš ni malo stida. — Toga nema na ovom šlepu. — Šlepu! Isuse, to je bogohulno! — Nasmijao se. — Poći ćeš sa mnom samo zato što sam kapetan nogometnog tima. — Ne — ja. Htjela sam samo vidjeti tucaju li terenci u čarapama. — Ovisi o tome kako je hladno. — Dvadeset ispod nule i još pada. — Možda ih ostavim. — Do đavola i hoćeš. Zakoračala je preko dnevne sobe zaustavivši se na trenutak pred policom s knjigama. Shellev, Coleridge, Shakespeare, Franckov »Zen i njegovi klasici«, francuski i španjolski rječnik, primjerci »Crvene žetve« i »Krvarine« Dashiella Hammetta. Kroz okno je pogledala preko sivog, blijedog, beskonačnog mora, preko valova šibanih susnježicom i vjetrom. — Bogami frka — rekla je i okrenula leđa oknu. — Bože, voljela bih se vratiti u civilizaciju gdje je svijetlo po danu i tamno po noći. Smiješao joj je rum-kolu i donio joj preko sobe. — Zašto si do đavola ostala ovdje preko praznika? — upitao je. — Sigurno je kao klinac da nije zbog doplatka. — Dobro dođe. Šezdeset dva i pol dnevno povrh sto dvadeset pet. To je skoro tisuću dolara za dva tjedna. No u svakom slučaju, jedan mi je sin negdje u Vermontu sa svojini školskim skijaškim društvom, a drugi je kod cure u Ohiu. Zbog čega da idem kući? — I zato to? — Dobro... i ti si tu. — Čudi me da nisi zaboravila. — Teško moguće. — Jesi li rastavljena? — upitao je. Nikad prije nisu razgovarali o osobnim stvarima. — Udovica. Udana u dvadeset drugoj, obudovjela u trideset sedmoj. — Što je bilo?
  26. 26. — Izradio se do smrti. Četrdeset i dvije godine. Jednog je dana otišao u ured i kad sam ga slijedeći put vidjela ležao je u mrtvačnici, dok je neki sroljo trljao ruke nad njim pokušavajući mi utrapiti lijes od pet tisuća dolara. — Malo gorčine. — Malo gorčine? Možda. Samo malo. Ali mi je sigurno izmijenila život. — Voljela si ga? — Pa... sigurno. Sigurno da sam ga voljela. Bio je fin čovjek. — Isuse, kakav epitaf. Ovdje leži Joe. Bio je fin čovjek. — Zvao se Alec. — Svejedno je to ušljivi epitaf. — No dobro, nije baš bio jako uzbudljiv. Bio je... udoban. Alec je bio čudesno udoban čovjek. — I kako si onda završila kao tesar? Na ovom šlepu, kako si se izvoljela izraziti. — Obnavljala sam antikvitete. Posao je iskliznuo iz ruku. Slijedeće čega se sjećam jest da sam bila prekaljeni terenac. A što je s tobom? Magisterij iz strojarstva i pune ruke tetovirancije. Ni to ne ide skupa. — Za to možeš zahvaliti staroj mrcini koja se zove Rufus Haygood. — Rufus Haygood? — Ja. Završavao sam svoj rad na sveučilištu Louisiana i one su mi važne face iz ITT-a, Essoa i AT & T-a probijale uši pričama o tome kako je krasno raditi za njih, kad je jednog dana upao Rufus i rekao da zabija drveni toranj u samom Zaljevu: »Dat ću ti deset zelenjaka na sat, a to je više no što možeš skupiti hopšući s tim prokletim masnoguzim jebivjetrima, a uz to ću te naučiti i svemu što se može znati o toj naftnoj ujdurmi, a ti ćeš meni pričati o knjigama« — i tu sam otkrio, znaš, da nikad nije išao u školu. Tako sam se idućih sedam godina vukao za njim od rupe do rupe, i tako je on meni servirao sat ili dva škriljavca i plinskih bušotina i bušaćih garnitura, a nakon toga bih ja njemu zauzvrat servirao sat ili dva Shelleyja i Coleridgea i Hammetta. Ali sam naučio o nafti, jebeš mi sve. — I gdje je on sada? — S Alecom, ma gdje god to moglo biti. Utopio se. Pecajući na nekakvom zasranom jezeru na Floridi. Nalio se i svalio iz čamca. Stara mrcina nikad nije naučila plivati. Vani je vjetar jaukao pod prozorom zasipajući ga bljuzgom. — Prekrasna noć da se ostane doma — reče Marge. — Možemo zapaliti vatru i ugnijezditi se. — Kad bi bilo ognjišta. — Možemo ga zamislili. — Nisam se ljuljao već tri mjeseca. Ispružila je četiri prsta, — Šijem te za mjesec — rekla je. — Stekla si reputaciju djevice s »Thoreaua«. — Pa me provjeravaš, ha? — Ćuj, moj je posao pobrinuti se da svatko na platformi bude sretan. Ne možemo si dopustiti probleme s padom morala. — O jednom se od tih problema možeš odmah pobrinuti — rekla je
  27. 27. primičući mu se. — Ti si bestidna, — Da — rekla je — no bolje i to nego nogom u guzicu. On se nasmijao širokim smijehom i kimnuo: — Zaista bolje. Također se smijući, povukla je zatvarač i otvorila radnu košulju. Nije nosila grudnjak. Njene su se grudi, čvrste od teškoga posla na platformi, uspravile, dok su bradavice već jasno javljale želju. Lansdale je stajao kraj zida, zureći u nju. Zatresao je glavom. — Nevjerojatno — promrmljao je trgajući sa sebe košulju i bacajući je na pod. Još je bila dva ili dva i pol metra od njega. Povukla je zatvarač svojih traperica veoma polako. — Da pustim muziku? — M-m. Sjeo je na krevet naslonivši se na lakte i promatrao svaku kretnju što bi je učinila. Njihala se naprijed i nazad polako spuštajući traperice preko bokova i zatim ih puštajući da padnu. Crna joj je kovrdža provirila preko vrha bikini-gaćica. Okrenula se od njega, neprestano se ljuljajući i počela stezati i opuštati bedra. Imala je apsolutno nevjerojatno dupe. — Težak ti rad savršeno leži — rekao je. Podvukla je palce ispod ruba gaćica i djelomično ih spustila, stalno se uvijajući, ljuljajući se na muziku iz vlastite glave. Povukao je zatvarač svojih hlača i skinuo ih. Bio mu je tvrd kao stijena, nabubrio u sportskim gaćicama. Pogledala ga je preko ramena i počela mu se primicati natraške. Okrenula se kad je došla do ruba kreveta i zavukla ruku pod gaćice, milujući sebe dok je gledala njega. Mogao je čuti kako joj prsti klize preko usnice. Klekla je na rub kreveta između njegovih nogu i počela mu trljati tvrdo udo kroz gaćice, dok napokon nije pod njih podvukla ruku, povukla ih do stegana i počela ga milovati. Trznuo se protiv volje iznenađen njenom žuljevitom rukom. No ona je znala posao: dlanom mu je trljala donju stranu uda dok mu je prstima gladila vršak. Lansdale je zatvorio oči. — Isuse — rekao je — trebala bi to patentirati. — To je tek početak — odgovorila je i, nagnuvši se, usisala ga u usta, grickajući ga zubima. Nagnuo se naprijed i posegnuo rukama, uzeo jednu od njezinih dojki u ruku i počeo je dragati jagodicama, puštajući da mu dlan jedva dodiruje bradavicu. Njezin je jezik izletio slijedeći ga čitavom dužinom i Lansdale se uspravio još malo, kližući rukom prema njenom čvrstom trbuhu, dok mu jagodice nisu tek dodirnule rub gaćica. Počela se svijati, krećući se prema njegovoj ruci. Kroz svilu je mogao osjetiti vlažnost, mogao je osjetiti nabreklu dražicu dok je rukom vozio duž njenog spolovila. Počela se smijati, no smijeh se brzo pretvorio u tiho stenjanje. — Jebem ti — kriknula je. Noge su joj počele podrhtavati, zatim je pala na bok pokraj njega, zgrabila ga za glavu i gurnula je među noge. Zderao joj je gaćice i usrkao u usta njenu tvrdu dražicu okrećući glavu u zbijenim krugovima i palucajući jezikom. Šakom ga je čvrsto uhvatila za kosu vodeći mu glavu dok se pomicala s
  28. 28. njim. Čitava se počela ukrućivati. Udahnula je i zadržala dah, a zatim ga ispustila u kratkim izdisajima. I ponovno. I ponovno. Uzdigla se prema njemu, saplevši mu pete iza bokova. Tempo se ubrzavao, dali im je bivao sve isprekidaniji, pokreti brži. Tada se učinilo da su se svi mišići njezina tijela smrzli, glava joj je polako krenula prema natrag, noge su joj se ispružile, disanje se na trenutak zaustavilo, no tada je počela vrištati i mlatarati glavom naprijed i nazad i kraj je došao. — O bože — zaurlala je — dosta — ali on nije stao i ona je osjetila kako ponovno u njoj raste, osjetila drhtavicu, i plamen kako joj sijeva niz živce i obuhvaća joj čitavo tijelo, i svršetak koji dolazi; nije mogla govoriti, i dah kao da se zatvorio u grlu i tada je sve odjednom eksplodiralo. . ,.-. Prevalio se na leđa, podvukao joj ruku pod pojas i privukao je, podigao je tako da mu je leđima legla na prsa; posegnula je prema dolje, našla ga i gurnula u sebe dok joj je on vrtio dojke jednom rukom i nadraživao je drugom. . — Ne... više — dahnula je, no on nije mogao stati. Tiskao je sve jače i jače, brže i brže, prsti su mu letjeli preko njenog humčića, i kada se stegla oko njega, napokon je eksplodirao s velikim krikom olakšanja i prasnuo u smijeh, a trenutak kasnije i ona je svršila još jednom. Podigao je koljena i pritisnuo joj bedra i ostao tako u njoj koliko je god mogao dok je oluja urlala pod prozorom. IX Lansdale se probudio naglo iz dubokog, mirnog sna. Trenutak je ležao u krevetu, žmirkajući očima, pitajući se što ga je to tako naglo rasanilo. Svjetla su u sobi još gorjela a Marge ležala do njega, spavajući čvrstim snom. Bilo je 3.05 ujutro. Sjeo je, zgrabio crveni telefon i pritisnuo broj stabilizatorske kontrole. Zazvonio je samo jednom prije no Što je netko odgovorio »Halo«. — Ovdje Šef. S kim govorim? — — Bamey Perkins. — Dolje je sve u redu? — Nisam baš siguran. Lansdale je bio osupnut Perkinsovim odgovorom. Skočio je pritisnuvši slušalicu uhom i ramenom i počeo grabiti odjeću s poda, sa stolica, od svuda gdje je popadala prije nekoliko sati. — Što ti to znači »nisi siguran«? — Bilo je nešto.. .uh... kao potres, Šefe. — Potres. — Da. Bilo je kao... ne znam, bilo je kao... kao da je čitava platforma zadrhtala... — Zadrhtala? Što to u kurac treba značiti? Dok je govorio, Lansdale je promatrao monitor i vidio vanjštinu »Thoreaua« prekrivenu ledom, nalik na kakav primitivni ledeni dvorac. Reflektori su šarali morem oko platforme. Valovi su udarali o noge, druzgajući male ledene ploče u još sitnije komadiće. — Mislim; možda... uh, možda nas je udario... možda mala santa ili tako
  29. 29. nešto. — »Tako nešto« moj đoko! Nema ovdje nikakvog »takvog nečega«, za ime boga. Evo me odmah dolje. Zalupio je slušalicom. Zatim ju je ponovno podigao i otipkao broj radiocentra. — Radio-centar. Hanison. — Hanison, ovdje Šef. Provjeri odmah plovi li išta u području. Vidi je li nam što uplovilo. — Isuse, što... — Ne jebi s tim, nego učini! Nazovi me, Marge se okrenula, gledajući ga sneno. — Što se... — počela je, no on ju je naglo prekinuo. Bio je s druge strane sobe izvlačeći prsluke za spašavanje i izolirana odijela s dna ormara. Dobacio ih joj je. — Navuci to pa idemo. Telefon ponovno zazvoni i on zgrabi slušalicu. — Da? — Šef? Ovdje opet Hanison. — Što si našao? — Grčki tanker, prolazi kroz tjesnac četvrtinom snage. — Gdje? — Jebi ga, da je vrijeme čisto mogli bismo ga vidjeti. Tri milje sjeverozapadno prema Beringovu prolazu. — Slušaj, Harrison. Možda nas je nešto okinulo. Zovi tanker i reci da ćemo možda trebati pomoć. — Želite da im pošaljem SOS? — Samo učini točno što sam ti rekao, reci im da imamo frku i da bi nam godio kurtoazni posjet. Javit ću ti se iz stabilizatorske kontrole. I dalje je promatrao monitor, a onda ga je ponovno osjetio; bio je to tremor, nalik na lagani potres. Čaše su zazvečale u baru. Zatim se opet sve smirilo. Ona je navlačila izolacijske duge gaće; panika joj se mogla čitati iz čitava tijela. — Što se zbiva? — Nemam pojma — odgovorio je Lansdale. — Možda nas je nešto okinulo. Idemo dolje u Kontrolu. Spremna? Bila je odjevena samo u dugačke gaće s prslukom za spašavanje prebačenim preko njih. — Mogu li što staviti na sebe? — upitala je. — Ne! Mičimo se odmah! Smjesta! Termički eksploziv, pričvršćen za sjevernu nogu »Thoreaua« grunuo je u 03 : 04 : 58, točno po planu. Zapravo su bile dvije detonacije. Prva je bila implozija, koja je razderala zavareni spoj čelične noge i rastvorila je. Druga je bila mnogo strasnija. Njen je udarni val namreškao more unatoč podivljalim valovima. Ona je gotovo dovršila posao, pa ipak nije sasvim. Kad se oslobodila strahovita snaga drugog naboja, ona je rascijepila nogu, stvorila pukotinu koja se završavala tri ili četiri metra uz stup. Zračni su mjehurići prokuljali iz rane. Bio je uništen zračni džep, koji je trebao stvoriti dodatni uzgon. Zvuk je najvećim dijelom progutala
  30. 30. bura, no samu je eksploziju telegrafskom brzinom prenijela noga potresavši čitavu platformu. Sama noga, iako mlaćena olujnim morem, ispočetka se držala junački. No spoj je počeo oscilirati kad su ga šestmetarski valovi stali izvijati naprijed i nazad. Tada se razdvojio i još jedan tremor uzdrma stanicu. Pa ipak se još držao, svijajući se pred naletima oluje, dok se zavareni šav postupno derao oko opsega čeličnog valjka. A gore je vjetar mučenički zavijao, dodajući napon u već razmrvljenu nogu. Tada se, uz bolnu škripu razderanog metala, noga napokon predala naletima mora i razdvojila. Na trenutak se činilo da lebdi, ta paučinasta motka bacana morem, no onda se dvadeset tisuća tona čelika i betona iznad nje, potaknuto vjetrom, naslonilo na razvaljeni stup i on je zaronio, poput igle, prema dnu — sto dvadeset metara ispod njega. Na površini je »Thoreau«, smrtno ranjen, popustio pred burom, i kad se sjeverna noga slomila, ovaj se nagnuo, zanjihao se natrag i bio smjesta mlatnut valom velikim poput planine. Čelični su kablovi popucali kao suhe grančice. Njegov se zimski pokrov smrvio i blistave su krhotine leda, zahvaćene vjetrom, zazviždale zrakom. Tada se »Thoreau« prevalio. Njegov je sjeverni rub tonuo u more, a toranj se srušio, pljusnuo u valove i odmah se rasuo; njegovim su krhotinama i dijelovima valovi naplavili djelomično potopljenu palubu. Kad se »Thoreau« prevrnuo, prekinulo se osam linija što su crpile zemno ulje u njegove rezervoare, izvijajući se poput zmija u oluji, bljujući naftu u vjetar. Električni su krugovi eksplodirati poput žabica, a sirova je nafta poplavila prostranu dvoranu prema kojoj je konvergirao čitav sistem. Kad je nafta dosegla usijane vodove, čitava je dvorana eksplodirala. Šestorica na dužnosti bila su spržena kad je dvorana buknula u golemu plamenu gljivu što ju je ispunila i probila se kroz stranice građevine prije no što su je raznijeli vjetar i more. Unutar pogođene platforme ljude je bacalo kao čačkalice, namještaj ih je druzgao, letjeli su kroz rasuta okna. Svjetla su se ugasila. Većina je, uhvaćena zamkom u mraku, umrla u panici i strahu. »Thoreau« je ležao na boku, poduprt na trenutak ostalim nogama, dok ga je more mlatilo i valovi se sudarali s pet katova visokim nadgrađem, koje je sada ležalo položeno postrano u vodi. Lansdale je stajao u vratnicama svog apartmana požurujući Marge, kad se iznenada učinilo da se tlo pod nogama suludo naginje. — Moj bože, mi se prevrćemo! — kriknuo je kad je pod skočio prema njemu. Kad je pao, noge su mu se zanjihale kroz otvorena vrata. Mahnito se počeo hvatati za zidove koji su sada, poludjeli, postali pod, pokušavajući da ponovno ne padne u apartman. Kako se »Thoreau« naginjao, pojačavao se krešendo uništenja. Staklarija, komadi namještaja, sve što nije bilo učvršćeno prokuljalo je kroz hodnike petorokatne građevine. Dok se Larisdale trsio izvući iz zjapećih vratnica, mogao je čuti krikove kako odjekuju kroz umiruću konstrukciju. Okrenuo se i pogledao dolje u apartman. Marge je ležala skvrčena u kutu, pokrivena namještajem i kršom. Bila je bez svijesti. Trebao bi mu konopac da se spusti do nje. Tada začu eksploziju nafte i osjeti kako je čitava struktura zadrhtala. Na kraju hodnika snaga je eksplozije izbila vrata i raznijela polovicu zida. Ledeni je vlažni zrak srnuo kroz predvorje. Svjetla
  31. 31. su se ugasila. Lansdale okrene svjetiljku dolje, u razvaljeni i isprevrtani apartman. Okno, sad već zaronjeno u pobjesnjelo more, nije moglo izdržati pritisak. Njegove su zakovice naglo počele iskakati kao šampanjski čepovi. Okrugli se prozor naglo otvorio i gejzir je ledene vode suknuo kroza nj. Lansdale skoči na noge i potrči niz predvorje. Tada se platforma zanijela još jedamput i ovaj put ga odbacila prema stropu predvorja, koji je sada postao pod. No onda more prokulja kroz vratnice i Lansdale ugleda brdo vode kako se slijeva prije no što ga je progutalo. Ošamutio ga je šok morske vode ohlađene do ispod ledišta. Tvrdokorno se držao svjetiljke dok ga je bujica mela duž predvorja. Ščepao je otvoreni dovratak, prsti su mu kliznuli i on se našao ulovljen u klopku potopljenog hodnika. Pluća su mu htjela eksplodirati dok je mahnito opipavao zidove pokušavajući naći otvor, bilo što. pomoću čega bi se mogao izbaviti iz vodene stupice. No smrznuto je more već uzimalo svoje, i šok mu je ledene vode oduzeo dah. O bože, pomislio je, ja se utapam. I tada se našao u blistavom podvodnom svijetu čudesa, ošamućen do potpune bezbolnosti i bezbrižnosti, s plućima razorenim grčevima, a kad mu je svjetiljka iskliznula iz prstiju i otkotrljala se, sa svjetlom koje se smanjilo do točke, otvorio je usta poput ribe u akvariju, more je prokuljalo u nj a život je zažmirkao i ugasio se. »Henry Thoreau« leži preokrenut. Kablovi što su ga čvrsto držali za dno ili su iščupani ili su se prekinuli. Njegove nekoć moćne noge uzdigle su se okomito. Mlaćene nevremenom, svinule su se pred olujnim vjetrom i bile iščupane iz svojih postolja na palubi. Njihovi su se zračni džepovi provalili. Zrak ja zašištao izlazeći. »Thoreau« je zaronio ravno prema dolje, sto dvadeset metara, ostavljajući u svom viru trag zračnih mjehurića, krša i tijela koja su lelujajući krenula gore, poput nevinih igračaka iz uništene kuće lutaka prema podivljaloj površini Čukotskog mora. X Brazdajući kroz oluju, grčki je tanker stigao na poprište četrdeset minuta nakon što je »Thoreau« otišao na dno. Njegovi su reflektori prebrisali čitavo područje i pronašli jednu splav za spašavanje s tri tijela privezana za nju. Tri muškarca, sva trojica smrznuta. Više je od dva sata tanker bio na udaru valova dok je nekoliko dobrovoljaca uspjelo pronaći najprije jedno, a potom i još jedno truplo. Kad je kapetan napokon odlučio obustaviti potragu, uspjelo im je izvući iz mora petnaest muškaraca i jednu ženu. Od »Thoreaua« nije ostalo nikakva traga. Slijedećeg jutra oko osam sati oluja je prošla i more je, premda još valovito, izgubilo silinu. Olujni su se oblaci pognali dalje, nošeni prema Beringovu tjesnacu i Nomeu. Vjetar je pao na trideset do četrdeset kilometara na sat. Pronađena su još tri tijela. Kapetan je poslao jednostavnu poruku spasilačkoj stanici Air Forcea na rtu Barrow, tri stotine dvadeset kilometara sjeveroistočno od mjesta nesreće: »,Henry Thoreau' na dnu na 120 metara. Položaj: 72 stupnja sjeverno, 165 stupnjeva zapadno. Pronađeno 19 tijela. Nema preživjelih. Ostajemo na poziciji. Molimo upute.«
  32. 32. Ruska zračna baza u Proviđenjima, malo južnije od Beringova prolaza, ponudila je pomoć, no tri su spasilačka aviona Air Forcea stigla na poprište četrdeset minuta nakon tankerove poruke i javila da nema znakova života ni tragova zlosretne naftne platforme. Zahvalili su Rusima, no otklonili pomoć. Jedan je od aviona preletio u niskom letu preko tankera i mahnuo krilima, odajući tako posljednju počast »Thoreau« i njegovoj posadi. — Ovdje Air Force 109 — javio se pilot radioni tankeru. — Molim ostavite oznaku, i slobodni ste. Hvala vam i sretna vam Nova godina. — Oštro se nagnuo na krilo pridružujući se formaciji. Tri su aviona krenula natrag prema Barrowu. Na mostu je, čovjek koji je te noći vodio ekipu ljudi-žaba gledao kroz jaki dvogled, promatrajući kako se tri aviona udaljuju. Bio je tu čitave noći, prateći pokušaj spašavanja. Spustio je optiku. Sada mu je preko desnog oka bio povez, a duboka mu je crvena brazgotina tekla niz desni obraz od ruba kose sve do brida vilice. Kimnuo je kapetanu, napustio most i krenuo prema radio-stanici, odakle je poslao jednostavnu poruku: »Misija izvršena. Izbrišite Thornleya. Le Croix.« Tog popodneva, osam sati prije početka nove godine, čovjek kojemu je vrat bio slomljen prošle noći dok je pričvršćivao naboje na »Thoreauovu« nogu, bio je spušten s palube tankera dok je ovaj plužio na jug, prema Beringovu moru. Eddie Wolfnagle je sav cvao. Bio je to divan dan, temperatura je bila između dvadeset i dvadeset pet, a sunce je stalno sjalo ako se izuzmu povremeni pljuskovi što su naglo dolazili i jednako naglo prestajali. Vozio je iznajmljenu hondu duž Hana Roada, cestom koja je počela kao poštovanja dostojna asfaltirana pruga s dvije trake da bi potom presušila u zemljanu cestu jedva dovoljno široku da bi se na njoj mogla mimoići dva automobila. Kako se cesta sužavala, tako se šuma zgušnjavala: nije prošlo dugo i on je vozio pod svodom mangoa, kukuija, rascvjetalih afričkih tulipana i Cassiae fistulae. Skrivene u njima, papige su zgranuto kriještale i otresale kišne kapi s perja dok je nalijevo, stotinu metara ispod njega, Tihi ocean upriličio divljenja vrijedan prizor, razbijajući o goleme gromade svoje osam, pa i deset metara visoke valove. Kao u raju. Sve je bilo kao u raju. Prošle su mu noći uvaljali nevjerojatnu travku s Mauia. Ugajbio se tri dana u Intercontinental Mauiu na Makena Beachu s krvavim londonskim modelom. U osam je sati letio prvom klasom za Los Angeles. Idući je dan imao u džepu karte za Rose Bowl, u redu trideset metara dalekom od borilišta, a na kasi položenog čistog soma na Michigan plus još deset na Southern Cal; bio je to najveći ulog na koji se ikad kladio u životu. I sada je tu, u tropskoj prašumi na stražnjoj strani Haleakale, tri tisuće metara visokog vulkana što je dominirao Mauijem. Pročitao je sve o Sedam kraljevskih jezera za koja se smatralo da su sveta mjesta na kojima su živjeli bogovi i kamo su, prije mnogo stoljeća dolazili u svojim pirogama i sa svojom pratnjom prinčevi sa svih havajskih otoka da ovdje okrune kralja. Eddiju se činilo da živi neki stari film Dorothy Lamour što ga je vidio na televiziji dok je još bio klinac. Izišao je iz automobila i pripalio cigaretu. Imao je na sebi kaputić od
  33. 33. antilopa s resama, čizmice a la Tony Lama koje su ga produžile do gotovo sto sedamdeset pet centimetara visine, polo jeansice i kaubojski stetson šešir. Jebem ti, ovaj put se zavaljalo. A bilo je i vrijeme. Promatrao je nekog gimboša kako roni od jednog bistrog jezerca do drugog spuštajući se nizbrdo sve dok nije dosegao ono na dnu. Klinjo se prevrnuo na leđa, ispljunuo vodu pola metra u visinu i zatvorio oči kad se škropac od valova rasuo po stijenama. Eddie se odmakao lijep komad puta od vremena kad je kao limač plivao u Harem Riveru. Jebemti! Osjećao se izvanredno. I zašto da ne? Sada sebi može sve dopustiti, može si priuštiti put do raja i londonskih motela i trave po četiristo dolara unca. Za manje od sata on, Edward (bez srednjeg imena) Wolfnagle, otpušten iz marinaca uz degradaciju, vrijedit će laćarnih sto keka. Što bi o tome mislili Vinnie i kompanija tamo u Canarsiju? Hej, Vinnie, vidi me, vidi, nisam li puška, šetkajući tako kroz zemaljski raj, a noćas letim prvom jeboklasom do Los Angelesa, i morgen evo me u Rose Bowlu gledajući sa trideset metara; da ne govorimo o tome da ću za koju minutu imati stotinu kilja u izjebanoj gotovini strpanih u šešir od dvije stotine izjebanih dolara. Podvrisnuo je glasno, dobri stari teksaški điha. — Tako se ide, Eddie! — viknuo je nekom neodređenom. Vratio se u kola i zavezao dublje u šumu, pokraj drugih iznajmljenih hondi kaotično parkiranih kraj malih kupališnih kabina poredanih uz cestu. Masivni havajac u crvenoj tiskanoj košulji i wash-and-wear hlačama zakoračio je na cestu i mahnuo mu. Pokazao je Eddiju značku. — Lokalna policija — rekao je preciznim engleskim. — Molim, mogu li vam vidjeti vozačku dozvolu? — Sigurno — odgovorio je Eddie. — Nešto nije u redu? — Ne, gospodine, samo provjeravamo. Vidim da ste iz kontinentalnog dijela. Budite pažljivi kad ostavljate vozilo. Uzmite sobom sve stvari od vrijednosti. Imamo mnogo krađa iz automobila na otoku. Mladi uličari, znate. Zgrabe i odnesu. Zbog toga na iznajmljenim automobilima ne rade brave. Stalno ih razvaljuju. — Hvala vam. — Nema na čemu. Ne želimo da se itko bijesan vraća kući — reče i nasmiješi se. — Idem li ravno prema Mamalu Bayu? — Samo ravno naprijed slijedećih petnaestak kilometara. Ne možete skrenuti. Ali ondje ćete morati okrenuti. Postoji put kroz polja lave Haleakala, ali je on samo za čuvare. Vrlo je opasno. — Namjeravam učiniti upravo to — rekao je Eddie prijateljski i produžio. Hinge je parkirao kola prije no što je došao do mosta kod Sedam jezera, a zatim žustro udario uzbrdo do ruba polja lave Haleakala pa zatim nizbrdo do zaljeva na kraju ceste. Bila je to lagana šetnja — preko hrpta nije bilo više od pet kilometara. Premda je bilo vruće a vlažnost visoka, Hinge se nije oznojio. Hinge se nije nikada znojio. Okrenuo se na nekoliko metara od ceste i vratio u gusto zelenilo. Sjeo je i izvadio papirnatu vrećicu iz džepa kaputića pa raširio po zemlji njen sadržaj:
  34. 34. cigaru, debelu kemijsku olovku, mali paketić vate, termometar i potkožnu injekciju. Nakon što je iz kemijske olovke izvadio uložak, odlomio joj je oba kraja i potom cjevčicu polako uvrtio kroz sredinu cigare. Ispuhao je duhan i pogledao kroz nju: cijev je olovke stvorila savršeno čist tunel kroz cigaru. Razdrobio je jedan kraj i tako zabašurio otvor. Zatim je zdrobio termometar i držeći injekciju među prstima, pažljivo u nju usrkao dvije-tri kapljice žive. Izvadio je drvenu šibicu iz džepa, zapalio je i puhnuo u nju, potom je navrnuo na vrh igle i tako zarobio živu u njoj. Omotao je kraj igle vatom pa umetnuo improviziranu strelicu kroz jedan kraj cigare. Drugi je kraj stavio u usta, skupio ostatke u papirnatu kesicu i spremio je u stražnji džep. Potom se naslonio na drvo. Šuma se zgušnjavala i cesta sužavala. Nagli je pljusak udario po drveću. Divlje su mu ptice odgovorile krikom. Tako se smračilo da je upalio farove. No tada, podjednako brzo, sunčeve su se zrake probile kroz krošnje, posuvši cestu zlatnim ospicama. Nekoliko kilometara dalje naglo se izvezao iz šume. Polje lave ležalo je pred njim, a s lijeve strane Tihi ocean, stirući se u nedogled. Nije bilo nikoga. Eddie Wolfnagle se osjetio sam. Izišao je iz kola i ogledao se. Nije bilo drugih automobila. Ništa osim oceana, šume za njim i zastrašujuće, crnim obrubljene rijeke skamenjene lave ispred njega, što se stirala niz kosu sve do oceana; bio je to izljev vulkana koji je jednom, prije mnogo tisuća godina, preplavio polovicu otoka, stvorivši pritom krater veći od Manhattana. Crno sivi plato protezao se pred njim dokle je okom mogao segnuti. Slijeva se blago valjao prema moru da bi se nenadano odlomio, propadajući tridesetak metara do oceana. — Isuse! — rekao je glasno. Prepreka je zapriječila cestu. Na ploči zakucanoj o nju moglo se pročitati: OPASNOST! POLJE LAVE. NEOSIGURAN PUT CESTA JE TRAJNO ZATVORENA. PREKRŠITELJI ĆE SE KAZNITI. NACIONALNI PARK HALEAKALA AMERIČKA NADZORNA SLUŽBA Iza njega je kvrcnula grančica; okrenuo se i opazio nekakvog muškarca kako mu prilazi. Bio je otprilike Eddijeve visine i služio se granom kao štapom. Eddie se malo iznenadio. Ako je to Hinge, izgleda kao pravi muzealac. Regrutski oškleban? Sintetičko odijelo? Isuse, gdje je ovaj bio? I bio je mlađi no što je Eddie zamišljao, a uz to još i plav. Eddie je zbog nečega očekivao da će Hinge biti crn. Možda čak i sijed. A ovaj momak, hej, može imati jedva trideset. — Hinge! — zazvao je Eddie, a ovaj mu se neodređeno nasmiješio i kimnuo glavom. — Hej, sve u redu! Ja sam Eddie Wolfnagle. Rukovali su se, i potom je Hinge rekao: — Idemo u kola, može netko naići. — Dobra ideja — odgovorio je Eddie. Ušli su u hondu. — Gdje je vaš auto? — upitao je Wolfnagle. — Tu kampiram — odgovorio je Hinge. — Kola su tamo, oko dva kilometra uz Vododerinu. — A! — Wolfnalge se počeo osjećati nemirno. Nastupio je trenutak o kojem je maštao dva mjeseca. Sad je izgledalo prejednostavno. — Uh... možda... uh, možda mi možete nešto pokazati. Razumijete, nešto za raspoznavanje. Hinge je izvadio kuvertu od smeđeg pakpapira iz prednjeg džepa i zanjihao
  35. 35. je na jagodicama prstiju. — To će biti dovoljno. Imate li robu? — Tu je. — Eddie izvadi svitak 35-milimetarskog filma iz džepa kaputića uhvativši ga s dva prsta, no kad je Hinge posegnuo, Eddie ga ispusti u šaku. — Dakle... — Protrlja palac o kažiprst i naceri se. Samo na trenutak u Hingeovim je očima bljesnulo nešto hladno, no to je brzo prošlo i on se nasmiješio. Uručio je Eddiju kuvertu. Eddie je njemu dao film i otvorio omot. Snopovi cakanih, ganc novih stotinjarki. Razlistao ih je spretnošću krupjea iz Las Vegasa. Hinge je iz džepa izvadio urarsku lupu i postavivši je podlakticom na lijevo oko, razmotao tridesetak centimetara filma i okrenuo ga prema svjetlu. — Što vam se čini? — upita Eddie, još uvijek brojeći. — Do sada sve u redu. Imate gro-planove svega? — Gledate u njih, prijane. Nacrti i slike instalacija. Sve kako je doktor naredio, je l' da? — Da. — Sve je tu — rekao je Eddie i zahihotao kao dijete. — Ne mogu vjerovati, momče. Sto somova. Znate što? Mislim da moj stari nije skešao sto somova čitavog svog jebenog bijednog života. — Čestitam. Eddie je skinuo kaubojski šešir, spustio u nj omot i zatim ga ponovno stavio. — Čujte, ako vam treba još nešto, vaš sam, jasno? Mogu kljastom zdipiti štake; neće ništa spojiti dok ne dudne dupetom o zemlju. — Bit ćemo u vezi. — Počeo sam popaljišku s devet godina. U dvanaestoj zdipio prva kola. Jedva sam vidio preko volana. Obavio sam, jebemti, par sto poslova prije šesnaeste. Nikad me nisu ćopili. Nikad vidio prdekanu iznutra. — Imali ste sreću. — Talenta! Možda malo sreće, ali uglavnom talenta. — Mislio sam, imali ste sreću da nikad niste bili u zatvoru. Kako vam je ovo uspjelo? — Na pravome mjestu u pravo vrijeme. Osiguranje je na platformi bilo šupak. Nacrti? To je bio tref. Sve su ih povadili jedne noći, provjeravali su nešto u transformatorskoj stanici. Kad su bili gotovi, pitaju me hoću li ih otfurati do projektnog. Ja velim šur, nema frke, i tad samo skrenem usput u svoju sobu, izvezem staru minoltu i bim, bam, bum, evo mi police doživotnog osiguranja. — Sve tako u hodu? Bez planiranja? — Samo sam ih ćopio. Drži oči otvorene, nešto će samo naletjeti. Kužite, kopčao sam da imam nešto, kapirate? Bilo mi je bistro da će netko nekad negdje htjeti baciti pogled na te nacrte. Trebalo je samo naći tog nekoga. Tada ste vi izronili. Kakav tref! Amater, pomisli Hinge. Potepenko. Sreća što je on prvi čuo za njega. — Tko mi jamči da nemate kopije? Možete ih uvaliti konkurenciji. — Čujte, to bi bilo bez veze. Ja bih s vama još poslovao. Ne bih si rezao vrat.

×