zoran

1. KARL MAY
DVORAC RODRIGANDA
ODABRANA DJELA KARL MAYA
Naslov originala 5CHLOSS RODRIGANDA
DVORAC RODRIGANDA
Bilo je to s jeser" 1847.
Niz vodu Rio Grande del Norteplovio je lagano jedan laki kanu, sagrađen od dugih komada stablove kore spojene smolom i
mahovinom, na kojemu su se nalazila dva čovjeka različitih rasa. Jedan od njih je rukovao kormilom, a drugi je bezbrižno
sjedio na pramcu pripremajući od papira, baruta i kugli patroneza svoju tešku dvocijevku.
Kormilar je imao oštre, odvažne crte i prodorno oko jednog Indijanca. Ali i bez ovoga čovjek bi po njegovom ruhu odmah
vidio da pripadacrvenoj rasi. Nosio je naime lovačku košulju od kože divljači sa resama na šavovima, leggins čiji su šavovi
sa strane bili ukrašeni vlasima neprijatelja koje je ubio i mo-kasinke sa dvostrukimpotplatama. Oko vrata visila mu je niska
zuba sivog medvjeda, a kosa mu je bila ispletenau visoku punđu iz koje su stršila tri orlova pera, siguran znak da je bio
poglavica. Pokraj njega u čamcu ležalo je fino uštavljeno krzno bivola, koje mu je služilo kao ogrtač. Zapojasom je imao
zadje-nutu blistavu bojnu sjekiru, dvorezni nož za skalpi-ranje i kesice zabarut i kugle Na bivoljem krznu ležala je duga
dvocijevka na čijem su se kundaku mogli primijetiti zarezikoji su pokazivali broj već ubijenih neprijatelja. Na uzici sa
medvjedovim zubima bila je pričvršćena lula mira, a povrh svega toga iz pojasa su virili dršci dvaju revolvera. Ovo kod
Indijanaca inače neuobičajeno oružje davalo je naslutiti da je crveno-kožac bio došao u dodir sa civilizacijom.Sa kormilom u
desnoj ruci, on se pravio kao da promatra svog pratioca i kao da se ni za što drugo ne brine. Neki pažljiviji promatrač bi pak
opazio da je uprkos duboko spuštenih očnih kapaka prikrivenim pogledom oštro motrio obale rijeke, pogledom koji je
svojstven lovcu što svakog časa očekuje napad.
Njegov suputnik koji je sjedio naprijed bijaše bijelac. Bio je visoka i vitka rasta, ali neobično snažno građen, i nosio je plavu
bradu koja mu je dobro pristajala. I on je imao kožnehlače koje su se gubile u visokim posuvraćenim sarama teških čizama.
Plava lovačka košulja i isto takav prsluk prekrivali su mu gornji dio tijela. yrat mu je bio obnažen a na glavi je imao jedan od
onih pustenih šešira široka oboda, ali bez prvobitneboje i oblika kakvi se na Dalekom zapadu mogu često vidjeti.
Obojica su mogla biti u istojdobi od nekih dvadeset i osam godina. Umjesto mamuza na petama su nosili oštre bodlje, dokaz
da su jahali prije nego su napravili kanu kako bi se spustilivodom Rio Grande.
Nošeni tako maticom rijeke, oni iznenada raza-znaše rzanje konja. Munjevitombrzinom, još i prije nego je zanijemio taj
glas, oni legoše na dno čamca tako da ih izvana nije mogao nitko opaziti.
- Sli - konj! - prošaptaIndijanac narječjem Jicarilla-Apača.
- Nalazi se malo dalje nizvodno - reče bijelac.
- On nas je osjetio. Tko li bi mogao biti njegov jahač?
- Indijanac nije, a ni bijeli lovac - reče prerijski lovac. - Jedan iskusan čovjek neće dopustitisvome konju da tako glasno
zarže. Odveslajmo do obale, si-đimo na kopno i prišuljajmo se!
- A da čamac ostavimo u vodi? - zapitaIndijanac. - Ako su tamo neprijatelji koji žele da nas namame i ubiju?
- Pshaw, pai mi imamo oružje!
- Onda neka bar moj bijeli brat ostane da stra-žarikod čamca dok ja pretražimkraj.
- U redu.
Lovci upraviše kanu prema obali. Indijanac siđe, a bijelac ostade sa puškomu ruci u čamcu da sačeka njegov povratak.
Nakon nekoliko minuta on ga vidje da dolazi uspravnog hoda, siguran znak da nije bilo nikakve opasnosti.
- No? - zapitatraper.
- Bijeli čovjek spavatamo iza žbunja.
- Ah! - Neki lovac?

2. - Ima samo nož.
- Nema nikog više u blizini?
- Nisam nikog vidio.
- Onda da pođemo obojica!
Bijelac skoči iz čamca i priveza"ga uz obalu. Zatimse lati svoje teške dvocfjevke i izvuče malo više oba revolvera koje je sa
sobom nosio ISMCO bi bio spreman za borbu, i pođe zaIndijancem, oskoro su stigli do mjesta gdje je usnuli lovac ležao.
Pokraj njega stajao je privezan konj koji je bio- osedlan na meksikanski način.
Nepoznatije nosio meksikanske hlače koje su se prikraju sve više" širile, bijelu košulju i kratku plavu jaknu koja mu je kao
u husara visila preko ramena. Košulja i hlače bijahu privezane žutomtkaninom koju je bio omotao oko pasa kao pojas. U
tom pojasu osim noža nije bilo nikakvog drugog oružja. 2uti som-brero ležao mu je preko lica kako bi ga štitio od vrelih
zraka sunca. Nepoznatije tako čvrsto spavao da uopće nije čuo drugu dvojicu kako mu se približuju.
- Hej momče, ustaj! - viljnu bijelac i prodrmaga zaruku.
Nepoznatijahač se probudi, skoči na noge i isuka nož.
- Sto mu gromova, što hoćete? - viknu on onako posipan.
- Najprije da saznamo tko si.
- A tko stevi?
- Hm, čini mi se da se bojiš ovog crvenog čovjeka. Nemaš razloga, stari momče. Ja sam traper po imenu Unger, a ovaj ovdje
je Soš-in-ljet, poglavica Jicarilla-Apača.- Soš-in-ljet? - uzviknu nepoznati. - Oh, onda se nemam čega bojati, jer veliki ratnik
Apača je prijatelj bijelaca.
Soš-in-ljet znači na našem jeziku "Medvjeđe srce".
- Dobro, a ti? - zapitaUnger.
- Ja sam Domenico, vaguero - odgovori stranac.
- Gdje radiš?
- S one strane rijeke, kod grofa de Rodrigande.
- A kako si došao ovamo?
- Ascuas - sto mu gromova, recite mi radije kako da se vratim prijeko! Komanči me gone.
- Odgovor tinije baš u rimi. Komanči te gone, a timirne duše ležiš i spavaš.
- l đavo bi spavao kad bi bio tako umoran!
- Gdje si naišao na Komanče?
- Ravno na sjeveru odavde prema Rio Pecosu. Bilo nas je petnaestak muškaraca i dvije žene, a njih -reko šezdeset.
- Jesteli se borili?
- Da. Indijanci su nas napali, a da nismo ni slutili o njihovom prisustvu. Zato su većinu nas poubijali i žene nam zarobili. Ne
znam koliko je njih, osim mene, pobjeglo.
- Otkudaste došli i kuda stekrenuli? Vaquero nije bio baš govorljiv, te mu je svaku
riječ valjalo izmoliti; on uzvrati:
-"Odjahali smo do Fort Guadalupe da dopratimo kući dvije dame koje su tamo bile u posjeti.
- Ali Rio Pecos ne leži u tom pravcu.
- Prije nego smo udarili putemprema našoj ha-cijendi, krenuli smo malo u lov prema Rio Pecosu. Tada su nas Komanči
napali.
- Tko su te dame?
- Senjorita Emma Arbellez i Karja, Indijanka.
- Tko je senjorita Arbellez?
- Kći našeg zakupnikaPedra Arbelleza.
- A Karja?
- Indijanka je sestraTecalta, velikog poglavice
Mlxteka.
Medvjeđe Srce naćuli uši.
- Sestra Teralta? - zapitaon.
- On mi je prijatelj. Mismo popušililulu mira. Sestra njegovog srca ne smije ostatiu zatočeništvu! Hoće li moji bijeli
prijatelji toći sa mnom da je oslobode?
- Kako ćete bez konja - uzvratiDomenico, Indijanac ga pogleda s omalovažavanjem. Medvjede Srce ima konja kad god mu
zatreba. Zanepuni sat on će tim psima Komančima uzeti najboljeg.
- Ne pretjerujete li maio!
- Ne, ovo se samo po sebi razumije - uvjeri Unger -- Kaci su vas jučer napali?
- Uveče,
- A koliko"si vremena ovdje spavao?
- Vjerojatno jedva" četvrt sata.
- Onda će Komanči biti ubrzo ovdje.
- Vulgarne dios - Božeme sačuvaj!
- I ti si mi neki vaquero a ne znaš običaje la-dijanaca. Sto kane učiniti s damama po tvommišljenju? Da li su ih zarobili kako
bi tražili otkupninu?
- Sigurno ne. Oni su ih poveli sa sobom da se s njima ožene, jer su obje veoma lijepe.
- Čuo sam da su djevojke Mixteka čuvene zbog svoje ljepote. Ako dakle Komanči nisu voljni da pustena slobodu obje žene,
onda će se sigurno pobrinutida im nitko ne otkrije mjesto boravka; oni će im morati sakriti trag. Zbog toga, dakle, nikoga od
vas neće pustitidaim umakne živ, tesu posveizvjesno pošliu potjeru za tobom kako na hacijendu ne bi donio vijest o
napadu.
- Sada mi je na žalost tek jasno - kimnu glavom mrzovoljni Meksikanac.

3. - Jesu li Komanči bili na konjima?
- Da.
- Onda će tena konjima i goniti. Oni će poja-hati zatvojim tragom teće uskoro stići ovdje.
- Dovraga, to se može lako pretpostaviti, premdana to nisam mislio!
- Da, izgleda da nisi baš naročito oštrouman. Zar nisi pomislio da bi te mogli progoniti? Zašto si legao i zaspao?- Bio sam
premoren.
"- Morao sinajprije prijeći preko rijeke.
- Ova je suviše široka,a konjmi je gotovo posustao.
ZahvaliBogu da nismo Komanči! Inače biovdje zaspao iprobudio se u raju bezskalpa.JesiH gladan?
- Da.
- Onda pođis nama do čamca! Al.i najprije odvedisvoga konja malo dublje u žbunje,kako ga ne bi , iz daleka vidjeli!
Na kraju su razgovorvodilisamo Ungeri va-guero.Medvjeđe Srce se bio vratio čamcu gdje je spokojno ležao na
bivolovojkoži. Vaquero je dobio" mesa,vodeje bilo u rijeci, te je tako utolio glad.
Pošto se sit najeo,Ungerga zapita za prilike pod kojima živi, i sazna da je namješten na jednomod posjeda grofa
Fernanda de Rodrigande,kojisu ležali razasutiizmeđu Ria G-rande del Norte,granične rijeke između Mexika i
Texasa,i Kordiljera Coahuila.
Kad je prošlo neko vrijeme,Ungerostavičamac te se ispe na prilično visoku obalu da osmotri.Tekšto je došao do
vrha,on tiho procijedi, sav iznenađen.
- Ola-hej, dolaze!Malo je nedostajalo pa da propustimo pravičas.
Medvjede Srce se u tren oka nađe krajnjega.
- Šest jahača!- reče on.
- Na svakog po tri!- Traperkao da nije računao s time,da bi vaguero mogao svladatinekog od neprijatelja.
- Tko će uzeti konje? - zapita Medvjeđe Srce.
- Ja - uzvratiUnger.
- Indijanac kininu glavomi reče onda:- Od ovih Komanča ne smije nijedan umaci na konju!
Ungerpotvrdi,a zatim se obrativaqueru:-Ti imaš samo nož? Onda namu ovomposlu ne možeš nimalo biti od
koristi. Ostaniu čamcu i lezi, a ja ću ti privremeno uzeti konja.
- Ali ako ga ubiju! - reče vaquero,sav preplašen.
- Gluposti,onda ćemo za njega dobitišest drugih.Meksikanac se morao pokoritiovomnaređenju.On
te sakri u čamac,dokse druga dvojica uputišemjestu
10
gdje su ga bili pronašli; tu su se pritajili kraj konja skrivenog iza žbunja kraj obale i sačekali.
Jahaći,koje je Ungernajprije opazio kao šest tamnih tačaka u daljini, brzo su se približavali. Moglisu im već
raspoznatiruke i naoružanje.
- Da, to su psiKomanči- potvrdiMedvjeđe Srce.
- Pucat ćemo im u pleća.Dvojica posljednjih moraju u prvimah u to povjerovati, a oniće namprvi biti sigurni.
- Ja ću uzeti posljednje --reče Apač.
- Dobro!
Kamanči su se u međuvremenu bilipribližili na nekih pola kilometra. Još uvijek su jahaliu najbržemgalopu.Za
nepuniminut morali su se naćina domaku puščanih cijevi.
- Ovi Komančinemaju mozga, onine znaju da misle!
- Mogli bj barpretpostavitida se vaqueroovdje skriva ida ih čeka.Ali sigurno su pomislilida je preplivao preko
rijeke.
- Uf f!
Sa ovimpozivomna opreznost Apač podiže pušku.Ungeručinito isto.Odmah zatimprolomiše se dva pucnja,pa još
dva,i četvorica Komanča padoše sa konja.Uslijedećemtrenutku traperje sjedio već na konju vaquera iprošišaos
njim kroz žbunje.Dvojica preostalih Komanča s.tadoše zabezeknuti.Nisu imali vremena ni da okrenu konje,kad se
Ungernašao kod njih.Onipodigoše svoje bojnesjekire za smrtniudarac,ali on je imao spreman revolverte opalidva
puta i obojica se strovališe sakonja.
Ratnici, koji su po indijanskomshvatanju bilisamo neznatno ranjeni,bijahu odmah vezani.Ova pobjeda je bila
izvojevana za nepune dvije minute.Konje su bezmuke pohvatali.
Onda im je prišao Domenico koji je to sve promatrao izkanua.
- Ascuas!- reče on - ovo je bila pobjeda!
- Pih! - nasmija se Unger. - Šest Komanča,pa šta onda!A sada? Hoćemo liodmah krenuti?
11- Da - uzvrati Indijanac. - Sestra moga prijatelja ne smije uzalud čekatina pomoć.
- Hoćemo li povestiivaguera sa sobom? Medvjede Srce ga odmjeriod glave do pete
i uzvrati: - Uradi što hoćeš!
- Poći ću s vama - reče Meksikanac.
Ne vjerujemda ćeš nambiti potreban-reče Unger- jer junakbaš nisi.
- Pa nisamimao nikakvog oružja.
- Ali i kod jučerašnjegnapada tisipobjegao
- Samo da dozovemljude u pomoć.
- Ah tako!Da li si kadarda nađeš mjesto gdje-Ste bilinapadnuti!
- Da.

4. - Onda možeš poćis nama.
- Smijeni li uzeti malo oružja od Indijanaca?
- Svakako.Uzmi i jednog konja od njih!Tvoga ćemo pustiti,on je suvišeposustao,te binamna putu samo smetao.
. Jednome od Komanča su olabaviliveze kako bi se mogao osloboditi.On se onda imao pobrinutiza ranjene drugove.
Puške su imponijeli sa sobom.Uzja-hali su tri najbolja konja, a ostale razjurili, pa je tako krenula mala povorka.
Najprije su jahaliprema sjeveru,ravno prema Rio Pecosu.Put je u prvo vrijeme vodio kroz otvorenu preriju a onda se
pred injima pojavila sierra čija su brda bila obrasla šumom.Jahalisu doljama i klisurama i pred večerdospjelido
jedne uzvišice sa koje su pred sobomugledalimalu savanu.
- Uff - viknu Apač kojije jahao na čelu. - Pogledajte!- On ispruži ruku i pokaza u daljinu.
Tamo se bila ulogorila četa Indijanaca u čijojsu ij.jdini ugledalizarobljenike. Ungerizvadi iz džepa mali dalekozor,
namjestiga,podiže do oka i pogleda kroza nj.
- Sto li vidi moj bijeli brat? - zapita Medvjeđe Srce.
- Četrdeset idevet Komanča išest zarobljenika.
- Jesu li i žene sa njima?
12
- Da, dvije.Mi ćemo ih osloboditikad padne mrak.
Indijanac kimnu glavom.
- Ovih četrdeset idevet Komanča nisuu stanju da postavestostraža -nastavitraper.-Pa ipak mi ćemo se sakriti.
Možda je još neki vaguero pobjegao.Injih su sigurnogonili,te bi nas goničilako otkrili kad se budu vraćali.Pridrži
konje! - obratise on Domeoicu. - Mi ćemo se najprije pobrinutida odstranimo naše tragove.
Ungerpođe sa MedvjeđimSrcem unatrag jedandio puta kojimsu došlikako bi izbrisali tragove kopita.Onda su u
najgušćemcestaruna uzvišicipotražili zaklon kamo su se skrili sa svojimkonjima.
Sunce je zašlo i pao mrak. Bila je mrkla noć,a iz zaklona se nitko nije pojavljivao.Najbolje vrijeme za prepad je bilt
uočiponoći.
- Pa, jesi lj razmislio kako da ovo izvedemo? -zapita UngerApača.
- Da - reče Indijanac.- Mojbrat može svladatistražara,a da ovajne pustiniglasa od sebe.Mićemo se prišuljati,
uklonit ćemo straže,prerezat ćemo veze zarobljenicima i pobjećićemo s njima.
- Onda je vrijeme da pođemo,jer će šuljanje potrajatidugo.
- A Domenico da ostane? -zapita poglavica Apača.
- Da, neka pričuva konje.
- A gdje da nas sačeka?
- Na mjestu gdje smo najprije ugledaliKoman-če. Morat ćemo proćitim putemako želimo da se vratimo Riu. Grande.
Dvojica hrabrih lovaca uzeše svoje puške ikrenuše,poštosu izdalivaqueru potrebne upute.
Dolje u ravnicigorjela je samo jedna vatra; unaokolo oko nje" ležalisu i spavaliKomanči,a kraj njih svezani
zarobljenici. Stražare je svakako valjalo potražitiizvan ovog kruga.Kad su se spustiliu dolinu,MedvjeđeSrce
prošapta:
- Ja ću poćilijevo, a ti udari desno.
13- Dobro.Za svakislučaj,najprije ćemo osloboditiobje žene.
Onda su se rastali.Ungerpoče da se šulja prema logoru sa desne strane.Ovo je izveo na način koji se vrlo često
upotrebljava u preriji.Čovjek legne na zemlju i poput zmije vuče se lagano.Pritome ne smije dopustitinida ga čuju
ni da ga vide.Isto tako mora se pobrinutida ga konji ne osjete,jeroni inače znaju da bojažljivim frktanjem odaju
prisustvo ne-orijatelja.
Tako je postupio iUnger.Najprije je udario širo-....n lukom a onda se lagano približavao šatoru doknajzad nije pred
sobomugledaoneku tamnu priliku koja je polako hodala gore-dolje.To je bio stražar.Ungermu se pri.šulja s
krajnjom opreznošću.Bila je to sreća da je noć bila tako mračna i da je vatra slabo svijetlila.Tako se neopažen
približio sfcražaru na nekih pet koraka, a onda se najednomvinuo izgrabio ga straga-za gušuitako čvrsto stegaoda
ovajnije mogao pustitiniglasa.Stražarse skljoka, ne pisinuv-ši.Ungerga časkomveza i zapušimu usta.
Nakon nekih pola sata Ungeru je pošlo za rukomda tičini bezopasnimi drugog stražara.Onda je naišao na Medvjeđe
Srce koji je na isti način savladao dva druga Komanča.
- A sad kženama - šapnuIndijanac.
- Oprezno!- zamoli ga bijelac.
- Pshaw!Apač je hrabar,ali i oprezan.Naprijed!. - odgovorimu on.
Oni se nečujno uputiše preko visoke trave u pravcu vatre.Djevojke su se mogle lako prepoznatipo svijetlojboji
svojih haljina; ležale su jedna pored druge,vezanih ruku inogu.Ungerimse prvjpribliži i tiho prošapta jednojod
njih na uho.Pritomje, upr-kos mraka,opazio kako ga je netremice promatrala.
- Ne plašite se i budite tihi!- prošapta jojon.- Tekkad i vašojprijateljici budemprerezao veze,vi požurite konjima!
Ona ga odmah shvati.Traperprereza remene koji su im se bili žarili u meso.
14
:? i "
Čim je Apač primijetio kako Je bijelac oslobodio djevojke,on potražiostale zarobljenike".Bila su to četiri vaquerosa
koji su ležali u blizini. On im se lagano primače.l onisu spavali.On uze nož u ruku da im presječe remenove.Već je
bio oslobodio dvojicu,kad se u blizini iznenada podiže jedan Indijanac.Upolusnu čuoje Apačeve pokrete.Medvjeđe
Srce odmah zamahnu nožemi zari mu ga u grudi,ali smrtno ranjeniIndijanac imao je još vremena da glasno pozove u
pomoć.

5. - Naprijed, konjima! Pođite za mnom! - viknu Apač oslobađajućimunjevitombrzinomostale zarobljenike.
Oni skočiše na noge ipojuriše konjima.
- Brzo, brzo, za ime Boga"! - viknu i bijelac, uhvatijednomrukomjednu a drugomdrugu djevojku ipojuri prema
konjima. Ali zglobovina njihovim.rukama i nogama bili su toliko zasječenivezama
da su se jedva mogle kretati.
- Medvjeđe Srce!- viknu bijelac, sav prestrašen.
- Ovdje! - razliježe se Apačev glas.
- Brzo ovamo!
Istog trenutka poglavica senađepokrajnjega.On uze za ruku jednu od žena podiže je u naručje i poletis njomprema
konjima. Ungeručinito isto.Oni skočiše na konje,podigoše ižene,prerezaše lasa kojima su konjibili privezani i
pojuriše u galopu.
Sve se ovo odigralo munjevitombrzinom; ali tekšto su potjeralikonje,za njima se prolomiše pucnjiKomanča,koji
nisu mislili na mogućnost takvogprepada te subili čvrsto zaspali.
Oni skočiše na noge ilatiše se oružja.Pri tomsu nasumce letjeli u neredu jedan pokrajdrugogitekkad su
zarobljenici već bili poodmakli,oni opaziše što se desilo.Onda su se bacilina konje i pojurili za bjeguncima.
Ungeri Apač su jahalina čelu.Poznavalisu put.Svatko je držao pred sobomna konju po jednu djevojku.Gore na
uzvišici čekao je vacjuero.Kad ih ja čuo gdje dolaze,on uzjaha i uze ostala dva konja za vodice.
15- Za nama!- đoviknu mu traper.
Tako je nastala bjesomučna trka po mrkoj noćiprema dolinis one strane; bjeguncisu jurili, a za njima Komanči koji
su neprestanopucali,a da nisu nikog pogodili.Najzad su stiglido otvorene prerije gdje se moglo pomisliti na obranu.
- Znate li da jašite,senjorita? -zapita Ungersvoju damu.
- Da.
- Evo vamvodice!Jašite samo ravno!
S tim riječima on sjaha sa konja i popne se na drugog kojeg je vaguerovodio za sobom.Apač učinito isto.Oni
ostadoše na začelju držećisvojimizvrsnim puškama Irfdijance na odstojanju.Tako je to trajalo do razdanja,dok nisu
ugledalida su Komančibili daleko zaostali,dijelom iz opreza, dijelommožda i zato što nisu htjelisvoje konje toliko
da iscrpe kao bjegunci.
- Hoćemo li da pojašemo laganije? -zapita Domenico.
- Ne - uzvratibijelac. - Samo naprijed,što "možete brže kako bismo Komanče ostavilis ove strane
rijeke.
Ungerje mogao sada izbliza da osmotrioslobođenedjevojke.Jednaod njih je bila Španjolka a druga Indijanka,obje
neobično lijepe.
- Možete li još da jašite,senjorita? -zapita bijelac.
- Dokle god želite - odgovoriinu ona.
- Zovemse Unger- predstavise učtivo on.
- Unger? To mi ime zvučipomalo njemački.
- Ja samNijemac. Hoćete li mi dozvolitida vas štitim?
- Rado.
- Morali smo preko rijeke. Tamo smo naišlina vaguera Domenica i od njega saznališto se dogodilo.Oslobodilismo
se njegovih gonitelja idonijeli odluku da i vas oslobodimo.
- Dvojica muškaraca protiv čitave čete? Ungera pogodiblistavipogled iznjenih tamnih
očiju i on primijeti kako ga je onako stasitog,blago-
16
naklono odmjerila od glave do pete.Stime je međutimbio njihov razgovorzavršen.
Od četvorice oslobođenih zarobljenika,trojica su bili vaquerosia jedan majordome1
Diego.
Kad je skupina bjegunaca stigla do Ria Grande, njihoviprogoniteljisu bili toliko daleko za njima da su ih izgubili iz
vida.
- Šta da radimo sada? -zapita Diego.- Da li ovdje da sačekamo Indijance ida im održimo lekciju? Imamo osam
pušaka.
- Ne, ja samneprijatelj svakog nepotrebnog prolijevanja krvi.
- Nepotrebnog?Ja ne mislim tako.Ako ih ovdje ne odvratimo,ondaće onipoćiza nama,te ih se nećemo nikako
osloboditi.
- Mi ih se ne bi čak ni onda oslobodiliako bismo na ovommjestu poslalineku desetinu crvenoko-žaca u vječna
lovišta,jer to bi teku njima pobudilo želju za osvetom.Ne, nastavit ćemo put ipojahatidalje.Nek dame sjednu u
čamac!
Tako se i zbilo. Majorđomo je preveslaodjevojke preko rijeke doksu ostalina konjima prešli preko vode.Kad su
stigli na drugu strani,onipotopišečamac.Onda su u galopupojuriliravnicoms one strane.Tako su jahalinekoliko
satis nesmanjenombrzinom. Tek tada su dopustilikonjima laganiji hod što je omogućilo razgovor.
Medvjeđe Srce je sada ponovnojahao pokrajlijepe Mixteka-Indijanke dokse traperdržao Meksikanke.
- Već smo satima zajedno a da se nismo nimalo upoznali - reče Ungersvojojpratilici.
- Oh, naprotiv,mislim da smo se sasvimdobro upoznali - reče ona smješećise. -Ja znam o vama da ste kadrida za
druge žrtvujete svojživot i da ste odvažan iobazriv lovac.
- To svakako značinešto,aline mnogo.Dopustite mi baremda ono najpotrebnije nadopunim.
- Bit ću vamveoma zahvalna,senjor.

6. - Ime mi je Anton Unger; mojotac ima još jednog starijeg sina.Htjeli smo da studiramo,ali budući
l Upravitelj kuće primj. pisca 2 Dvuiac ttuUtiganda
17da su namnedostajala sredstva ida je otac umro, brat mi je postao mornar,a ja sampošao u Ameriku gdje samse
nakon dugog lutanja konačno obreo u
preriji.
- Ali kako ste stigliovamo do Ria Grande?
- Hm, o tome ne bih htio da vamsada pričam.
- Je U to možda neka tajna?
- Možda tajna,a možda i samo jedna velika
djetinjarija.
- Vi budite u meni znatiželju.
- Pa dobro,ne želim da vas time mučim - nasmija se AntonUnger.-Naime, radi se,niita manje i ništa više,o otkriću
jednog neobičnovelikog blaga.
- Kakvog blaga?
- Blaga od najskupocjenijeg dragogkamenja i -plemenitih metala, koje potječe iz drevnih indijanskih
vremena.
- A gdje to blago treba da leži? ,
- To još ne znam.
" - Ah,malo je nezgodno1
.Aligdje ste čulida
blago postoji?
- Tamo gore na sjeveru.Imao samsreće da učinimposve bezvrijedneusluge jednomstarom,bolesnomIndijancu,koji
mi je iz zahvalnostiza to na samrtipovjerio ovu tajnu.
- Ali vamnije rekao ono najvažnije,naime, gdje
to blago leži?
- Rekao mi je da ga moram potražiti u Mexiku, u provinciji Coahuila te mi je dao kartu na kojoj se nalazi pregledni
plan.
- A na koji se kraj odnosita karta?
- To ne znam. Na karti se doduše nalaze planinskivijenci,udoline i riječni tokovi,ali nema nikakvog imena.
- To je svakako čudno.Zna lii Soš-in-ljet,poglavica Apača,sto o tome?
- Ne.
- Pa ipak čini mi se da vamje on prijatelj.
- On je to u pravomsmislu riječi.
- Vi ste mi povjerili tu tajnu,premda smo se danas prviput vidjelil
J anali su čitavo vrijeme prema jugu.Na jedan sat prije mraka zastali su da se malo odmore.I ljudima i konjima je taj
odmorbio potreban.Nakon nekih pola satakrenulisu dalje.Ungerse divio istrajnostinjegove bijele pratilice zbog
usiljenog hodate nije mogao a da je ne pohvali.Emma se nasmiješi:
- Morate znatida već od djetinjstva boravimu ovojzemlji. Od vajkada smo živjeli napola u pustinji.
- Zar nikad niste osjetiličežnju za civilizacijom i za društvomvama ravnih?
- Baš nikada.Na hacijendiimam sve što mi je potrebno; ja više volimda se družimsa prostomdjecomprirode nego sa
višimdruštvomgdje je sve prazno ilažno. Zar mi nećete datiza pravo?
- Rekli Site ono što ija mislim. I ja sammeđu takozvanimdivljacima naišao na više vjernostii pri-
" vrženostinego među obrazovanima.Pogledajte samo Apača!On je najvaljaniji, najodvažnijii najvjerniji
crvemokožac koga poznajem,i ja bih se na njega samog radije oslonio nego ria desetine istotinebijelaca čija je koža
doduše svjetlija,ali srce utoliko neis-krenije.
- Dobro!Pouzdajmo se u njega i u još jednoga!Uvas!
- Ah,hoćete li stvarno? -zapita on,a oči mu zablistaše radošću.
- Od sveg srca!-odgovoriEmma. - Vi ste pohvalili samo Apača,a zaboraviliste da kažete da se i u vas isto tako
čovjekmože pouzdati.
- Vjerujete li u to zaista?
- Da. Ja samvas promatrala.Vi niste običan .,.ac,i ja samuvjerena da ste ivi čestit čovjekkakvimvas smatraju
traperii Indijanci.
On kimnu glavom. - Pogodiliste.
- A kako vas nazivaju lovci?
- O, molim vas,zovite me uvijek Antonio.
- Zar mi nećete reći?
- Ne sada.Kada bude došlo vrijeme za to,ja ću vamga otkriti.
- Ah,vi ste sujetni.Htjeli biste da ostanete Inkognito kao nekikraljević.
23- Da - nasmija se on.- Dobarlovac mora biti malo sujetan,a svismo mi kraljevi, naime kralievi divljine, šume i
prerije.
- Kraljevi! Sad mi pade na pamet jedno od onih čuvenih imena:Matava-se.
- Da, on je jedan od najčuvenijih.Jeste liveć ču.i o tombijelom lovcu?
- Mnogo.Navodno se nalazigore u Stjenovitimplaninama.

7. - Naravno,stoga ga Indijanciinazivaju Matava-se,engleskitraperiRockvprince,a francuskicoure-urs kažu Prince du
roc. Sva tri imena znače kraljević stijenja.
- Jeste li ga vidjeli?
- Ne, ali samčuo da mi je zemljak. Navodnose i.ove KarlSternau i liječnik je. Prošao je čitavu Ameriku i nekoliko
mjeseci je prokrstario s hrabrimMedvjeđimSrcemnajopasnije predjele Stjenovitih planina.Sad se ponovo nalazi
tamo prijeko u Evropi. "
- Hoćete li i vi ponovo u vašzavičaj?
- Da, kad budemposjedovao toliko da mogu mojim ukućanima tamo prijeko pružiti udoban život.
Nakon ovih riječi uslijedila je kratka šutnja.Oboje pomisliše kako neće bitiza sva vremena zajedno.Ungerprvi
prekide šutnju.
- Zar nikad niste osjetiliželju da pođete na put iupoznate svijet? Na primjer za Evropu?
- Još nikad!Naša hacijenda je moj zavičaj odavle još nikad nisamosjetila čežnju da ga napustim.
- Zar se u toj osaminikad ne bojite da vas crveninapadnu.
- On, hacijenda je mala utvrda.
- Poznajem tu vrstu majura.Oni su podignutiod kamena i obično okruženijarcima ali što to koristiprotiv neprijatelja
koji nenadano napadne?
- Mi ćemo bdjeti,a i vi s nama. Htjela bih da se nadamda ćete namipak biti gost!
- MoramupitatiMedvjeđe Srce što o tome misli. Od njega se ne mogu rastati.
24
- On će ostati!
- On strasnovoli,slobodu.Uzatvorenojprostorijinikad nije mogao dugo da izdrži.
- On - nasmiješise Emma - vidim da će "-držati.
- Po čemu to slutite?
- Po pogledima kojima promatra Karju.
- Hm! Dobro ste opazili.I ja samto već primijetio.
- Bilo bi mi žao Medvjeđeg Srca ako bise u nju zaljubio.
- Eh! On je sazdan od tuča.Nikad ne bi za-cvilio zbog ljubavi.
- A od čega ste visazdani? -dirnu ga lijepa Meksikanka.
- Možda od istog materijala.
- Onda i vi ne biste zaplakali?
- Nikad!
- Vi ste ponosni!
- Ali to je jedino ispravno.Ženakoju budemvolio,treba isto tako da me poštuje,Ali,molim vas,ne smijemo zaostati!
Apač hita jer bi htio još prije nego se smrkne iskoristitivrijeme da što dalje odmakne,te mu ovo našimzaostajanjem
ne smijemo otežati.
Nakon nekih pola sata pade mrak. Uprkos tomu,premda laganije,jahali su još nekih dva sata doknisu stiglido
širokog korita neke vode.Pošlisu niza nj do okuke rijeke. Tu su se zaustavili.
Svi su sjahalisa konja i podigli logor.Unutarluka koji je tvorila rijeka, uz samu njenu obalu,smjestilisu konje.Onda
su zapalili vatru oko koje su posjedali.Strana prema šumi bila je zatvorena žbu-njemgdje su postavilijednog stražara.
Ungerje za Emmu namjestio mekaniležaj od grana ilišća: Medvjeđe Srce je to isto učinio za Indijanku.Sto se ticalo
Apača,ovo je bio neobičanpotez,jer se rijetko događa da jedanIndijanac uradiono što bižena sama mogla
uraditi.Uskoro su leglida se odmore.Prije toga su se dogovorilida se svaka tričetvrtisata mijenja straža.Medvjeđe
Srce i Ungersu preuzeli na sebe da buduposljednji stražari,budućida je vrijeme razdanja bilo najopasnije,jersu
crvenokošcinajradije onda napadali.
Ali noć je prošla bezikaKovih smetnji, te su u osvit dana okrepljenikrenulidalje. Malo po malo ukazivali su se
nastanjenipredjelite su u kasnu popodnev stiglido cilja.
2. HACIENDA DEL ERINA
Pod hacijendomse podrazumijeva farma.Ipak ovakove se meksikanske hacijende čestomogu usporeditis najvećim
evropskimfeudalnimimanjima.
Hacienda delErifla je bila otprilike jedan takav posjed.Zgrade subile podignuteod kamena i okružene jarcima koji
su pružali dobru zaštitu protiv razbojničkih napada.Unutrašnjost zgrade gdje je zakupac stanovaobila je ukusno
uređena iveoma prostrana,te je stotinu ljudimoglo u njoj stanovati.
Kuća je isto tako bila okružena velikim parkomgdje se prekrasno tropsko bilje sjalo blistavimbojama i širilo
najrazličitije miomirise. Park se s jedne straneprodužavao u gustu prašumu,a s druge u prostrane obradive površine.
Na dvije preostale strane moglisu se vidjetigolemi pašnjacigdje su senapasala stadačiji je broj grla prelazio
nekoliko hiljada.
Dok je mala skupina jahala pokrajpašnjaka,nekoliko vaquerosaimdojaha u susret da ih glasnimklicanjem pozdravi.
Međutimto klicanje se uskoro pretvoriu izljev bijesa kad su saznališto se dogodilo.Onizamoljše da odmah pođu da
se osvete Komančima.
Majordome je bio odjahao na čelu skupine da najavinjen dolazak,te je tako stariPedro Arbelleziza-šacj do kapije,
kad su konjanicistigli do haciende.da pozdravisvoju kćeri njene pratioce.Unjegovimočima se zablistaše suze
radosnice kad je podigao Emm"i s konja.

8. 27- Dobro mi došla,dijete moje! - reče on.- Mora da sise na ovomopasnomputu mnogonapatila jerizgledaš veoma
izmučena.
Ona ga zagrli, poljubinježno i odgovori:
- Da, oče,bila samu velikoj nevolji.
- Nevolji, u kakvoj? - zapita je on pozdravljajućise ljubazno s Indijankom.
- Komanči su nas bili napali.
- Majko božja!Jesu li još kraj Ria Grande?
- Ne, ali mi smo se usudilida odemo do Rio Pecosa.Tamo su nas napali.Ova dvojica hrabrih su nas spasili.
Emma uze bijelca i Apača za ruku i povedeih ocu.
- Don Antonio UngeriŠoš-in-ljet,poglavica Apača.Beznjih ja bih postala squawnekogKomanča,a druge bimučili
nabivšiih na kolac.
Hrabromzakupcu se prisamoj pomisli na to pojaviše graške znoja na čelu.
- MilostiviBože, kakva nesreća,a u isto vrijeme i kakva sreća! - reče on.- Dobro namdošli,senjori,dobro namdošli
od sveg srca!Ispričatćete misve kako se zbilo, i ja ću onda vidjetikako da vamse zahvalim. Izvolite, uđite i budite
gostiovogdoma.
Ovo je bio veoma Ijubezan prijem. Općenito uzevšiovajstaričovjekje ostavljao dojamšušte čestitosti.
Gosti uđošekrozkapiju u dvorište,predadoše Svoje konje nekolicinislugu kojisu se tu našlii uđoše u kuću.Dokje
majordome ostao sa vaguerosima u predvorju,hacienderopovede dvojicu hrabrih spasilaca sa damama u sobuza
primanje gdje su sjeli pošto je Emma u krupnimpotezima ispričala ono što su doživjele.
- Bože dragi- jadao se haciendero-što ste morale sve da prepalite,sirotedjevojke!AliBog vamje poslao ovu
dvojicu senjora da vasspase.Njemu i njima neka je hvala.Što li će reći grof a što Tecalto kad to čuju!
- Tecalto? - zapita Karja.- Da 11 je Bivolovo Gelo ovdje?
- Da, jučerje došao.
- A groftakođer? -zapita Emma.
- Da, već više od tjedan dana.Ah,evoga gdje dolazi!
Vrata prema susjednojblagovaonise otvorišeigrofAlfonso se pojavi.Na sebije imao prekrasno izvezen kućni
haljetakod crvene svile i širio oko sebe nimalo diskretan miomiris. Vrata koja su ostala otvorenaomogućavala su
pogled u blagovaonu,čija je bogata trpeza bila raskošno postavljena.Po ubrusukojije grof držao u ruci moglo se
primijetiti da je uživao u poslasticama Meksika.
- Čuh gdje me spominjete -reče on.- Ah,lijepe dame su stigle!Sretno namdošle,senjorite!
Kad ga je ugledala,Indijanka se zacrveni,što nije izmaklo oštromApačevomoku.Emma je međutim bila posve
ravnodušna,te odgovorihladno,iako učtivo:
- Kao što vidite grofe,zamalo da se nismo vratile.Naime, Komanči su nas bili zarobili.
- Ascuas!- viknu on.- Ja ću ih već kazniti!
- To baš neće bitilako - uzvrationa podrugljivo.-Uostalom,mi smo se iščupaliiz njihovih ruku.Ovo su naši
spasioci.
Grof ustuknunekoliko koraka,osmotrioba "spasioca",razvuče prezrivo lice i upita:
- Tko su oviljudi?
- Senjor Ungeri Medvjede Srce,poglavica Apača.
- Ah,jedan Nijemac i jedan Apač.Dobro suse našli.Kad senjorinamjeravaju da krenu? Vjerojatno odmah?
- Oni su moji gostii ostat će ovdje dokih bude volja - uzvratihaciendero.
- Ali, Arbellez, što hoćete time reći? - obrecnu se grof. -Pogledajte ih samo!Zarja da budemzajedno s njima pod
jednimkrovom! Mirišu mi na šumu
i močvaru.Ja bih odmah otputovao,ako bioniostali!Arbellez se podiže.Oko mu zasja srdžbom.- Ja vas, presvijetli,
ne mogu zadržati - uzvration.- Ovi senjorisu spasiliživot i sreću moga djeteta te samimzbog toga najiskrenije
poželio dobrodošlicu.
- Ah!Vi mi protuslovite? -uzviknu grof.
- Da - uzvratiArbellez čvrsto.
- Znate li da samja ovdje gazda?
- To ne znam.
- Ne? - zašišta Alfonso.-A tko onda?
- Grof Fernando.Vi ste samo gost ovdje.Uostalom,čakni grofFernando ne biimao pravo da se miješa u ovu stvar.
Ja samzakupio ovo imanje do kraja moga života.Tko će mi onda zapovijedatikoga kod sebeda primama koga ne?
- Ascuas,vi ste drski!
- Ne, drskostje bila samo vaša neučtivost ibezobzirnostprema mojim gostima.Ako vamnije ugodanzadah šume i
močvare,koji ja uopće ne opažam,onda ovimsenjorima mora da je neugodnijivaš prodoran miomiris, koji sasvim
dobro opažam.Ja ću povestisada svoje goste u blagovaonua vi,ako hoćete,možete da nastavitesa objedom.
S tim riječima haciendero otvoriširomvrata dvorane izamoli oba gostanajučtivijimnaklonomda uđu.Indijanac je
čitavo vrijeme ravnodušnostajao ne udo-stojivšigrofa nijednimpogledom,i gotovose činilo da nijednu njegovuriječ
nije razumio. Poglavica pođe dostojanstvenoišutke u blagovaonu,dokse Ungernajprije obratigrofu:
- Vi ste grofAlforjso de Rodriganda?
- Da - uzvratiupitanisav u čudu što selovac usudio da ga oslovi. l

9. - Tako. SenjorArbellez je zaboravio da namvas predstavi.Ja vas pozivamna dvoboj.Izaberite što želite:mač,
pištolje ili pušku?
- Vi se hoćete sa mnomtući? - zapita grofjoš u većemčudu nego prije toga.
- Sasvimrazumljivo. Da ste me uvrijedili vanipred haciendom,onda bih vas umlatio kao ludog derana,alibudućida
se ovo desilo pod krovommoga domaćina,morao samimati obzira prema njemu i prema damama. Sad kad čujemda
vi u ovomdomu
30
niste nitko i. ništa,ja vamdajempriliku da izaberete oružje.
- Za dvoboj? Sa vama? Bože,a tko ste vi? Neki lovac,neka lutalica! Pih!
- Dakle, ne? onda ste hulja,kukavica,bijedninitkov!Ako se s time slažete,onda ostanitetakvičitavogživota.Uradite
što vamje volja!
Ungerpođe za Apačom.Grof ostade posve zapanjen.
- Arbellez, vi dopuštate ovo? -zapita on ha-" ciendera.
- Kad vi dopuštate!-odgovorimu ovaj. - Hajde Emma, hajde Karja! Naše je mjesto pokrajovih čestitih ljudi.
- Ah,kakva niskost!Za ovo ćete mi platitiArbellez! "
- Pokušajte samo!
Odvažna starina uđe u blagovaonuvodećidame za ruke. Dok je Emma prolazila pokraj grofa,ona mu reče prezrivo
skupljenih usana izasjalih očiju:
- Bilo je to podlo,bilo je to bijedno od vas!
Indijanka pođe s njomoborenih očiju.Nije željela da prezre svog dragana pa ipakga nije mogla pogledatiu lice. Grof
Alfonso se nije vratio u dvoranu.On baciubrus na pod,udsrinogomizaškripa zubima:
- Ispaštatćete viza ovo i to uskoro,uskoro,uskoro"
Onaj koji bi ga sada-pogledao,s ovako prijeteće sijevajućimočima i nabreklim žilama od bijesa na niskomali
širokomčelu,taj bi ga mogao s punimpravomsmatratisposobnimda učinisvako zlo.
Grof Alfonso nije zapravo bio ružan čovjekkoji budiodvratnostkod drugih,ne,svaka crta isvakjdio njegovog lica
bili su u stanju smirenostimožda i lijepi, ali sada kad ga je spopao jed ostavljao je krajnje odbojan dojam.Naličio je
na jednu od onih satanskih slika na kojima majstornije predstavio đavola s konjskimkopitomi rogovima,već
sepotrudio da ono satansko u njemu istakne na tajnačin Što je inače
31lijepe crte zloduha prikazao tako da ostave sasvimsuprotandojam.
Nakon nemoćnog izliva bijesa Alfonso je potražio svoje odaje.
Ostalisu se u međuvremenu založili obilnim objedom.Na trpezi ie bilo golemih kriški lubenica raznolikih boja,čiji se
ukusan sokbiserio u rumenimkapima- po srebrnimtanjurima; bilo je tu poluotvorenih lubardi,kaktusovih plodova,
naranči,slatkih limunova,plodova mukokaza i svakojakih jela od mesa i tijesta,kojima obiluje meksikanska kuhinja.
Za vrijeme jela pričalo se o doživljajima opširnije nego štoimje dotle bilo moguće.Nakon objeda haciendero je
poveo senjore da impokaže njihove odaje.
Dvojica prijatelja dobiše sobe jednupokrajdruge.Bijelac međutimnije mogao da duže ostane u tijesnojprostorijite
ju je napustio ipošao u vrt.Kasnije je izašao u prirodu gdje je imao prilike da promatra mek-sikanske jahače na
pašnjaku.
Dok je lagano hodaopokrajograde izakretao iza ugla,najednomse pred njimukaza neka prilika čija ga neobična
spoljašnostprimora da stane.Visoki,snažničovjekbio je odjeven u ustavijenu bivolju kožu kako -se obično oblače
cibolerosi; na glavije nosio gornjidio medvjeđe lubanje sa koje je padalo nekoliko bičeva krzna gotovodo zemlje.
Ispod širokog kožnog pojasa ukazivalisu SG dršcinoževa idrugogalata.Od desnogramena pa do lijevog kuka visilo
mu je peterostruko ispletenolaso.Uzogradu je bila naslonjena jedna odonih pušaka,kakve su proizvodiliprije
stotinu godinau Kentuckv ikojom običan čovjeknije mogao da rukuje,toliko je bila teška.
- Tko si ti? - zapita ga Ungeru prvimah sav začuđen.
- Ja samBivolovo Čelo,Mixteka - uzvratiupitani.
- Ti siTecalto? Mokaši-tajis,cibolero?
- Da. Ti me poznaješ?
- Nisam te još nikad vidio, ali samo tebimnogo puta čuo.
- Kako se zoveš?
32
- Ime mi je Unger.
Ozbiljno Indijančevo,lice se ozari. Bilo mu je nekih dvadeset ipet godina ivažio je kao uzor ljepote indijanskog tipa.
- Onda si ti lovac koji je Karju, moju sestru oslobodio?
- Slučaj je tako htio.
- Ne, to nije bio nikakav slučaj.Ti sioteo Ko-mančima konje i našao imlogor.Bivolovo Čelo ti je veoma zahvalno.
Ti si isto onako hrabarkao iMa-"iva-se,gospodarstijenja,kao i još neki stranci.
- Poznaješ li još neke?
- Poznajem nekolicinu.Svisu onisnažni,hrabrij pametni,iskreni i vjerni.Čuo samza jednog od njih koga Apačii
Romanci nazivaju Itinti-ka, Gromka Strijela.
- Zar ga nisi još nikad vidio? - zapita ga traper.
- Zove se Gromka Strijela jer je brz i siguran kao strijela i moćan i jak kao grom. Njegova puška nikad ne promaši
svojcilj, a oko mu nikad ne izgubi trag.Mnogo samčuo o njemu.Još ga nikad do sada nisamvidio,ali ga danas
vidim.

10. - Po čemu me prepozna ješ? -zapita Ungeriznenađen.
- Pogledajobrazsvoj! Gromka Strijela ima na obrazu brazgotinu od noža, to zna svatkotko je za njega čuo.Takvise
osobni znacizapamte.Jesamli pogodio?
Ungerkimnu potvrdnoglavom. - U pravu si.Zovu me Itiinti-ka, Gromka Strijela.
- Onda neka je hvala Vahkondi1
što mi je dozvolio da s tobomgovorim.Ti si hrabarčovjek,pružimi svoju ruku i budi
mi brat!
Oni se rukovaše,iUngerreče:
- Dokle god naše,očibudu mogle jedno drugog vidjetineka između mene i tebe vlada prijateljstvo!
Indijanac doda:
- Moja ruka je tvoja ruka, i moja noga tvoja noga!.Teško neprijatelju tvome jerje on i moj, -i teško
l Bog u Indijanaca prlmj. pisca
Dvorac Bodriganda
GRADSKA BIBLIOTEKA RIJEKA CENTRALNA BIBLIOTEKAneprijatelju mome, jer je on i tvoj!Ja samti, a tf si ja,
mi smo jedno!
Bivolovo Čelo nije bio Indijanac nalik na sjeverne crvenokošce.Bio je govorljiv.ali isto onako strašankao ćutljivi
crvenokošcikojismatraju sramotnimiskazivanje riječima onoga štoosjeća njihovosrce
- Ti živiš na hacijendi? - zapita ga Unger.
- Ne - uzvratilovac na bivole. - Tko bi mogao živjeti i spavatiu zraku između tijesnih zidina. Ja spavamovdje. -On
pokaza rukomna ledinu na kojoj je stajao.
- Onda si našao najboljiležaj na hacijendi.Ni ja nisammogao tamo u odajida izdržim.
- l Medvjeđe Srce,tvojprijatelj,izašao je na livadu.Govorio sams njim i zahvalio mu se.Mi smo braća,kao ti i ja.
- A gdje je sada?
- Sjedi tamo prijeko s vaguerosima,koji pričaju o napadu Komarica.
- Pođimo k njima!
Indijanac se latisvoje teške puške,prebacije preko ramena i povede bijelca.
Malo dalje na otvorenojpoljani,usred stada poludivljih konja koji su pasli,sjedili su na zemlji va-querosii pričali o
doživljajima svoje mlade gospodarice,za koje je već čitava farma znala. Medvjeđe Srce je sjedio šutke krajnjih. Nije
prozborio nijedne riječi premda je bolje i taenije znao o svemu nego ostali.Ungeri- lovac na bivole priđoše isjedoše
pored vaquerosa kojima nije ni malo smetalo što je njihovojpričiprisustvovaoidrugijunak.Ovaj bi s vremena na
vrijeme uzeo riječ te je tako te-kao vrlo zanimljiv razgovorkakav se može čutisamo kraj logorske vatre Udivljini.
Uto razgovorbiprekinut bijesnimfrkanjem i rza-njem.
- Sto li je ovo? -zapita Unger,koji se čuvšiovo,brzo okrenuo.
- Jedan ždrijebac - odgovorinetko od vaque-rosa.-Nek" skapa od gladikad neće da sluša!
34
i
- Da skapa od gladi? Zašto?
- Jer se ne da pripitomiti.
- Pih!
- Sto? Senjor, nemojte sumnjatiu to!Svi smo se mi oko njega grdno namučili.Već snio ga tri puta držali u corraiu1
da
ga ukrotimo ali smo ga morali svakiput pustiti.On je praviđavo.Svismo mi dobrijahači,to nammožete vjerovati,
ali sve je on zbacio sa sebe,osimjednog.
- A tko je taj?
- Bivolovo Čelo, poglavica Mixteka.Samo njega nije zbacio,pa ipak ovajnije svladaoždrijepca.
- Nemoguće.Tko nije zbačen,taj mora da je pobjednik.
- Tako smo i mi mislili, ali taj đavo od ždrijepca poletio je s BivolovimČelom u vodu da ga skine sa sebe,ikad mu to
nije uspjelo onda ga je odnio u najgušću šumu gdje ga je granje skinulo.
- Sto mu gromova!- viknu Unger.
- Da - kimnu potvrdnoBivolovo Čelo. -Sramota je, ali tako je. I ja se mogu pohvalitida samveć mnogog konja ubio,
koji nije htio da bude poslušan.
Vaquero nastavi:
- Bilo je ovdje na hacijendimnogo jahača ilovaca kojisu pokušalida isprobaju svoju snagu ispretnost,aliuvijek
uzalud.Svi oni kažu da bi samo možda jedan bio u stanju da ždrijepca pobijedi.
- A tko bi to mogao biti? " "
- To je neki neobičnilovac tamo gore na Red--Riveru,koji bi čak i na đavolu uletio u pakao.Priča se kako je jednom
upao u stadodivljih konja i jednog-po jednog isprobao doknije najboljeg izabrao.
Ungerse nasmiješiveselo ireče: - Ima H kakvo ime?
- Ne znam kako se inače zove,ali ga crveninazivaju Itinti-ka, Gromka Strijela. Mnogilovcikoji su došlisa sjevera
orićali su namo njemu.
l Ograda, tor primj. pisca
35Medvjeđe Srce JBivolovo Čelo nisu ničim pokazali da je riječ biia o Ungeru,a ni on im se ničim ne odađe kad ih je
upitao:
- Gdje je konj?
- Tamo iza one uzvišice leži vezani
- Ayme - o jada,kakva nepravda!

11. - Zašto? SenjorArbeilezveoma vodiračuna o svojimkonjima, ali ovajput se zakleo da će vranac ili biti poslušan ili
skapatiod gladi.
- Jeste li mu vezali gubicu?
- Naravno.
- Pokažite mi ga!
- Onda pođite,senjor!
Upravo kad su se podiglisa zemlje, ugledaše starogArbelleza s njegovomkćerkomi Karjom gdje im se približavaju
na konjima. Bilo je to uobičajeno jahanje koje su poduzimaliprije noćida vide da li je sve u redu.Vaguerosima to nije
ni malo smetalo da povedu Ungera prema ždrijepcu,
Vranac je ležao na zemlji vezan za sve četirinoge
i sa korpomna glavi. Oči su mu bile zakrvavljene
od bijesa i jeda. Svaka mu je žila bila nabrekla,go-
. tovo da pukne,a iz košare je curila pjena u krupnim
pahuljicama.
- Ascuas,pa to je golemgrijeh! - viknu Unger.
- Postupite drugačije,senjor! -reče vaguero siijezućihladnokrvno ramenima.
- Pa ovo je pravo mučenje stoke.To se ne smije dopustiti.Na ovakav će se način upropastitii najplemenitiji konj.
Dok je Ungerpredano govorio u obranu konja,do njih dojahašeArbeilezi njegova kćer.
- Sta vas to,senjorUnger,toliko uzbuđuje? -zapita on.
- Ubit ćete ždrijepca!- uzvratiUngernimalo suzdržano.
- To i hoću,kad neće da sluša.
- Zdrijebac će biti poslušan,samo ne ovako.
- Mi smo sve uzalud pokušali.
- Dajte mu samo jednog valjanog jahača!
- Ništa ne pomaže.
30
- De da nokušamja, senior?
- Ne.
.Ungerga pogleda začuđeno. -Zašto ne?
- Jer mi je vaš život suviše drag.
- Pih! Ja bih radije umro nego da ovo dulje gledam.Svatko tko dobro poznaje konje,ovo ne bidugoizdržao.Dakle
smijem li da pojašimvranca?
Uto Emma, sva zabrinuta,pritjera svog konja lzamoli bojažljivo:
- Oče, nemoj dopustitito don Antoniju!Vranac je suviše opasan,a da mu ne bi naškodio!
Ungerje pogleda u lice smiješeći se od sreće.Njen strah bio mu je dokaz da joj nije bilo svejedno zbognjega; pa ipak
on uzyratiozbiljno:
- Senjorita,ja vas molim da me ne vrijeđate!Kažem vamda se vranca nimalo HR bojim.
- Vi ne poznajete konja,senjor -opomenu "ga Arbeilez. - Mnogo je njih bilo ovdje koji su tvrdili da je možda samo
Itinti-ka, Gromka Strijela u stanju da ga ukroti.
. - Poznajete li Itinti-ka?
- Ne, ali on je jedan od najboljih jahača koji žive između dva mora. ",
- Ja uporno ostajemprisvojojmolbi!
- Pa dobro moramvamdopustiti,jerste mi gost,alibit će mi žao posljedica.Nemojte se kasnije ljutiti na mene!
Emma istombrzo skočisa konja., priđe Ungeru i zamoli ga. uhvativšiga za ruku: - SenjorUnger,zar se ne biste meni
za ljubav okanili tog konja? Ja se tako bojim!
Topao poglednjegovih očiju susrete ses njenim. - Senjorita,recite iskreno:da li je časno ili sramotno za mene, kad
samprvo tvrdio da se ne bojim,a sada se povlačim?
Ona oboriglavu i uvidje da je on u pravu i da se nije mogao1
pred drugima koji su bili dobrijahačipovući.Stoga ga
ona upita preplašenotihimglasom:- Vi ćete se dakle stvarno osmjelitida to učinite?
- Oh, senjorita Emma, za mene ovo -nije nikakav smion čin.Unger kod ovih riječi pogleda lijepu djevojku u oči, obuzet
nekim vedrim pouzdanjem u sebe, paje djevojka ustuknula povjerovavši u mogućnost sretnog ishoda,
- Pa dobro, nek" bude!
Rekavši ovo Unger priđeždrijc"pcu odbi vaquerose koji su mu htjeli pomoći da skine veze sa konja. Konj se još uvijek
valjao pa zemlji, frkćući. Unger mu skide košaru i izvadi nož iz pojasa. Oko konjske gubice bio je privezan samo kraj jednog
lasa. Traper uzeremen u lijevu ruku a drugom odsiječe nožem veze najprije sa zadnjih a onda s prednjih nogu, i kad se
vranac vinuo u vis, on je sjedio na njegovim leđima kao saliven.
Sada je počela borba između jahača i konja kakvu nije još nitko od gledalaca koji se povukošeu stranu vidio. Ždrijebac je
skakao naprijed i nazad, propinjao se u vis i u stranu, udarao kopitima i grizao, bacao se na zemlju, valjao i ponovo skakao u
vis - ali je jahač još uvijek bio na njemu. Bila je to najprije borba ljudske spretnostiprotiv jogunostidivljeg konja, a onda se
razvi bitka samo ljudskih mišića protiv životinjske snage. Konj se bio sav zapjenušio, nije frk-tao već je brundao, stenjao;
napregnuo je posljednje ostatkesvoje volje, ali kao tuč čvrsti jahač nije po- puštao. Poput čeličnih kliješta pritiskao je
butinama konja dok ovom nije ponestajalo daha. A onda se konj po posljednji put propenasv"e četiri u zrak, pazatim
poletje svom snagom preko drvija i kamenja, preko jaraka i žbunja te se za nepunepola minute izgubi sa svojim jahačem.
- Magnifieo - veličanstveno, ovako nešto još nikad nisam vidio! - pohvali ga Arbellez.

12. - Slomit će vrat - reče jedan vaquero.
- Bogme neće više - reče neki drugi. - On je pobijedio.
- Ay - oh, ali sam se bila uplašila! - priznade Emma. - No sad zaistavjerujem, da više nema nika-kove opasnosti. Zar ne, oče?
- Budi spokojna! Tko tako čvrsto sjedi u sedlu i raspolaže takvom snagom, taj neće više pastina
SB
zemlju. Pa to je bilo kao da se đavo borio protiv đavola. Vjerujem da ni Itinti-ka ne bi mogao bolje ovo izvesti.
Uto mu priđe Bivolovo Čelo i reče: - Ne, ssnjor, on to ne može bolje izvesti, jer je senjor Unger glavom Gromka Strijela!
- Sto? - upitaArbellez sav iznenađen. - Zar on? Gromka Strijela?
- Da. Pitajte samo poglavicu Apača!
Pedro Arfaellez uperiupitan pogled na Medvjeđe Srce.
- Tačno je - reče ovaj jednostavno.
- Eh, da sam to znao, onda ne bih pretrpio tolikistrah - reče haciendero. - Uistiftu, bilo mi je na duši kao da sam se ja nalazio
na konju.
" Emma je gledala smireno preda se, dok je u njenim očima blistala sreća.
Nitko ne pođesa mjesta, svi su u napetomiščekivanju htjeli da vide kraj ovog uzbudljivog događaja. Pošto je prošlo nekih
četvrt sata, Unger se vrati. Vrani ždrijebao je bio toliko umoran da je jedva stajao na nogama, dok je jahač sjedio vedar na
njegovim leđima.
Emma mu pojaha u susret. - Ssfior, ja vam se najljepše zahvaljujem! - reče ona.
Netko drugi bi upitao: - Na čemu? - Ali on ju je razumio i nasmiješi se, ozaren srećom.
- No, senjor Arbellez - zapitaga on - da li je samo Itinti-ka u stanju da ovo izvede? Mislimda nam on nije potreban, jer i ja
to isto mogu.
- Zato što steto vi lično, da.
- Aha, onda je netko odao moju tajnu! - nasmija se on.
- I inkognito kralja savane je odgonetnut - do-dade Emma.
Sa svih strana zaoriše se poklici iskrenog divljenja prema Ungeru. Ali on odbi sve pohvale koje su mu uputilii reče:
- Ja još nisam završie. Smijem li vas otpratitinakonju, senjor Arbellez?
- Zar ždrijebac nije premoren?- Mora,jer ja tako hoću.
- Dobro,onda pođite!
Oni pojahaše zatimprostranomlivadomna kojoj su paslikonji, krave,mazge, ovce i koze ivratiše se kuć gdje su
vranca vezali.
Kad je Karla, Indijanka,pošla u svoju sobupokraj,vrata grofovih odaja,Alfonsoih otvoriiizađe za jedari trenutak,
Karja, mogu li danas da govorims tobom?
Kada? - zapita ga ona.
Dva sata prije ponoći.
Gdje?
Ispod maslina kraj potoka.
- Doći ću.
Čim je pao mrak svisu se okupiliu blagovaonigdje je bio serviran izvrstan objed.Idvojica poglavica bijahu prisutni,
samo grofnije prisustvovao.On se odšuljao do masiina u čijoj je blizini žuborila voda.Uzakazano vrijeme došla je i
Indijanka.On je povuče ksebi,a onda sjedoše.Karja je bila šutljivija nego ikada dotle.
- Sto ti je, Karja? - zapita je on.- Zarme ne voliš više?
- O da,premda te ne bih smjela više voljeti- uzvrationa.- Da li se zaista raduješ što samspašena?
- Ah!kako si došla samo na tu pomisao?
- Zar bi inače uvrijedio moje spasioce?
- Oni su za pašnjake,a ne za haciendu.Indijanka odmahnu lijepomglavom. - Ti nisini
malo plemenit,Alfonso.
- O da,ali ja mrzim sve što je ružno.
- Da li je možda Gromka Strijela ružan?
- Gromka Strijela? Izviđač? Njega nisamjoš nikad vidio.
- Ti siga vidio,to je Unger.
- Ascuas!Sad shvaćamzašto me je izazvao na dvoboj.
- Hoćeš li se tućis njim?
- Ne pada mi ni na kraj pameti. On mi nije ravan svojimporijeklom.
40
Indijanka je voljela Alfonsa ibojala se za njega.Zato je rekla: - Onda sidobro postupio,inače bibio izgubljen.
Za muškarca nije baš ugodno da čuje od svoje ljube kako nekog drugogsmatra hrabrijimod njega.Stoga Alfonso
odgovori:
- Varaš se.Da li si me ikada vidjela da sampucao ili se mačevao?
- Ne.
- No, onda o naenine možeš tako suditi.Jedan grofmora u takvim,stvarima biti iznad svakog lovca.Tićeš me tek
upoznati,kad te budemuzdigao do častida mi budeš supruga.
- Oh, to se nikad neće dogoditi!Alfonso,ja bih ti htjela tako rado povjerovati. Volim te,znaj, bili bismo sretni.
- Da, bit ćemo, sretni,ranije ili kasnije,to samo ovisio tebi.Jesili zaboravila uvjet koji samti spomenuo?
- Težak je to uvjet,jer zahtijeva od mene da prekršimzakletvu,da postanemizdajica svog naroda.

13. - Ta t€ zakletva nimalo ne obavezuje,jersi je položila kao dijete, a tvojnarod nije više narod.Ako me zaista voliš i
ako hoćeš da budešmoja,onda je samo moj narod tvoj.Ja samdošao sada na haciendu deiErina da vidim na čemu
sam. Ako i ovog puta budemmorao beztebe da otputujem,onda ću se vratitiu Spaniju,i mi ćemo biti zauvijek
rastavljeni.
- Oh, kako si svirep!
- Ne, ja samsamo oprezan.Srce koje nije u stanju da podnesežrtvu,ne može zacijelo ni voljeti.
- Ah - viknu Karja i baci mu se oko vrata - ja te beskrajne volim!Vjeruj mi to!
- Onda mi dokaži svoju ljubav!Nama je potrebnoblagokraljevske pećine da"otadžbinidamo jednog novogvladara.
A prvi čin tog vladara brt će da te uzdigne do plemstva kako bipostala grofica de Rođriganđa.
- I to će stvarno biti?
- Zaklinjem ti se hiljadu puta.-I nikad nećeš odatimome bratu da samti ja povjerila tu tajnu?
- Nikad. Nikada on neće saznatitko je otkrio blago.
Alfonso je osjećaokako Indijanka popušta te mu se grudinadimaše od radosti.On joj je glumio ljubav samo da joj
izmami tajnu i bio bi joj sve obećaoda je samo privoli da govori.
- Pa dobro,onda ćešsaznatigdje se nalazikraljevsko blago.Ali samo pod uvjetomda ti tajnu otkrijemtek na dan
naših zaruka.
- To ne ide - reče on razočaran. - Ti ćeš postatiplemenita tekonda kad mi otkriješ blago,a po zakonima moje zemlje
do zaruka prije toga ne može doći.
- Da li je stvarnotako? -zapita ga Indijanka.Alfonso je zagrli nježno i poljubi. - Tako je,
vjeruj mi, moja draga Karja. Pa ti znaš da beztebe ne mogu živjeti! Ti si doduše dijete poglavice,alipo španskim
zakonima ti nisiplemenita porijekla. Ti si draga mome srcu i za mene siravna po svojojkrvi, ali. pred svijetomto nije
tako.Zar mi se onda ne možeš povjeriti,živote moj?
- Hoću,saznat ćeš tajnu -uzvratiKarja čiji se otporstopio. -Ali ipak ćeš mi dopustitisamo jedan mali uvjet.Daj mi
najprije na pismeno da ću predajomblaga bititvoja žena.
Ovakav uvjet je bio Alfonsu vrlo neugodan,alizar sada,kad je tako blizu cilja, da oklijeva 2bog jedne gluposti? Ne.
Indijanka nije bila žena koja bi s nekoliko tek onako napisanih riječibila kadra da s pravompostavlja bilo kakve
zahtjeve; stoga jojodgovorispremno:
- Vrlo rado moja Karja! Time ću uraditisamo ono što isamod sveg srca želim. Reci, dakle, gdje se nalazi blago?
- Najprije napismeno,dragiAlfonso!
- Pa dobro,onda ću tiga datido sutra u podne.
- I stavit ćeš svojpečat na nj? -Da!
- Onda ću ti ja navečer opisati to mjesto.
- Zašto teknavečer? Pismenoću tidativeć n podne.Mogu litada k tebidoći?
- Ne. Moramsvakog časa očekivatida me potraži Emma ili neka od sluškinja.Moglibinas lako iznenaditi.
- Onda dođiti k meni!
- Ja k tebi? - zapita ona oklijevajući. - Zar se bojiš?
- Ne. Doćiću.
On ponovo privuče Karju sebiipoljubije, premda ga je ova nježnost stajala napora.Srce mu je doduše,bilo široko,
ali Indijanka ipak nije bila po njegovomukusu.
Dok su AlfonsoiKarja sjedili" ispod maslina,Ungerje otpratio poglavicu Tecaltado njegovog ležaja u travina
livadi. On je već zarana bio naviknut da spava u prirodipa je htio,prije nego se vratiu sobu na spavanje,da još
jednomnapunipluća svježimzrakom. Stoga,kad se oprostio od poglavice,nije pošao natrag prema haciehdi,već je
ušao u baštu zasađenucvijećemj spusrtio se na ivicu ozidanogbazena gdje je vodoskokšibaou vis lelujav mlaz.
Nije tu dugo sjedio,kad začu tihe korake.Odmah zatim neka ženska prilika priđe laganimhodomvodoskoku.On
prepozna Emmu i podiže se kako ne bi pomislila da je uhodi.Kad ga je ugledala bilo joj ie neprijatno da priđe
vodoskoku.
- Senjorita,molim vas budite spokojni! -molio ju je on. - Ja ću se odmah udaljiti da vamne smetam.
- Ah,to ste vi, senjorUnger! -odgovoriona.-Mislila samda ste već.otišlina spavanje.
- U sobise ne osjećamnimalo prijatno,čovjekse mora najprije na nju navići.
- I meni je isto tako,zato samizašla malo u park.
- Onda uživajte neometanivečer!Laku noć.serijorita!
43Ungerhtjede poći,ali ga ona uze za ruku,ne bi li ga zadržala.
- Ostanite ako želite - reče ona.- Ima dovoljno zraka i mirisa i zvijezda za nas dvoje.Vi mi ni najmanje ne smetate.
On je posluša isjede pokrajnje na ivici vode.
U međuvremenu poglavica Mixteka bijaše legao uzsamu ogradu vrta.On je snenogledaou nebo do-kmu se mašta
pela u one vječite svjetove gdje su se okretala sunca koja su njegoviprecipoštivali.Ali pri tomje mogao da osjetii
najmanji šumu svojojblizini.
Učinilo mu se kao da u cvjetnojbaštičuje tihe korake i zatimprigušeneglasove.Znao je da se groftrudio,kad god je
mogao,da se nađe u blizini njegove sestre Karje,a isto tako da ona nije grofovimnakanama pružala nikakav otpor.U
njemu se probudipodozrenje.Već čitav sat na haciendise nisu moglividjetini grofni Karja. Da li su zakazali
sastanaku bašti? Moraoje to saznati.

14. On se tiho podiže i s lakoćomkoja je svojstvena Indijancima vinu preko ograde u baštu.Tamo je legao na zemlju i
počeo da se šulja tako nečujno,da ga čakni izoštreno,alisada sigurnošćuuljuškano traperove čulo sluha nije otkrilo.
Tako je neopažen dospio do drugestrane bazena,te je mogao da im razumije svaku riječ iz razgovora.
- Senjor, ja bih se uistinu trebala ljutitina vas - reče upravo Emma. - Vi ste mi danas zadalitoliko straha.
- Zbog konja? Uzalud ste se bojali,jer samja ukrotio konje koji su bili kudikamo gori. Vranac je sada tako miran da
ga svaka dama može bez brige pojahati.
- Pa ipak to je imalo i svoju dobru stranu,naime,time ste otkrili svojinkognito,visujetničovječe!
- Oh - nasmija se on - pa nije bila to sujeta.Ponekad čovjekmora da bude oprezan.Baš zato što
su me drugidržali za običnog lovca,feštosamputa odtogavidio najvećekoristi.
- Ali meni ste se ipakmogli povjeriti.Pa vi ste mi otkrili daleko veću tajnu!
- Tajnu,koja za mene vjerojatno neće nikad imati neke važnosti.Ja nikad neću otkritipećinu u kojojse nalazj
kraljevsko blago,iako se nalazim n. njenojblizini.
- Ah,na osnovučega zaključujete tako?
- Na osnovuoblika brda itoka rijeke. Kraj kroz koji smo na posljetku projahalisasvimse slaže s jednimdijelom na
mojoj karti.
- Onda Ste našlineki oslonac te možete nastavitisa traganjem.
- Pitanje je da li ću to učiniti.Sumnjam, naime, da li imam pravo na to.
- U svakomslučaju na njbiste imali pravo koje pripada onome koji ga nađe.Ne želim nipošto da precijenim
vrijednost ziata,ali izvjesno znamda bi njegov posjed mogao pružitimnogo od onoga za čim hiljade ljudi uzalud teže.
Tražite, senjor!Radovalo bime ako biste pronašlipećinu!
- Da, velika je moć zlata - reče on zamišljeno. - ja imam tamo prijeko kod kuće jednog siromašnog
brata koga bih mogao da usrećimzlatom. Ali kome pripada blago? Svakako potomcima onih koji su ga sakrili,
- Zar ne znate od koga vaša karta potječe?
- Od jednog Indijanca,kao što samvamveć rekao.On je bio ranjen i umro je prije nego je mogao da mi pruži
potrebna usmenaobjašnjenja.
- I na karti nema nikakvog imena?
- Ne. U jednomkutu se nalazi neki zagonetanznak,koji nisamu stanju da odgonetnem.Da,mislim da ću se datiu
potragu.Aliako bih to blago zaista našao,onda ga ne bih takao,već bih potražio njegove zakonite vlasnike.Ako ih ne
budemnašao,onda još uvijekima vremena da se čovjekodluči.
- Senjor, vi ste čestit čovjek-reče mu toplo Meksikanka.
- činim samo ono što mi srce zapovijeda,a od tvega najviše mrzim nepravdu.-Brat vamje siromah?
- Da, on je mornar, koji nikad neće postatisamostalan dokle god bude upućen na svoju vlastitu snagu,a ja sam
raspolažemsamo jednomvrlo skromnomsvjjtico"mdo koje samdošao lovom.
- Vi posjedujete više!ZarGromka Strijela zaista da bude tako siromašan? Zarnema blaga koje nema ničeg
zajedničkog sa posjedomzlata?
- Da, ima takvog blaga.Ja znamza jedno takovo bogatstvo,koje je dragocjenije od sveg zlata na zemlji, i kad bih
imao stotinuživota,ja bih ih sve žrtvovao u borbida posjedujemto blago.Da,senjorita,ja samItinti-ka, i mene
smatraju za najneustrašivijeg izviđača divljine.Zlikovac drhtipreda mnom, bilo da je bijele ili crvene kože. Ja sam
navikao na opasnosti,alida dođemdo tog blaga,ja bih se borio sa svimbijelcima i Indijancima zapada.
- Može li se znatikoje je to blago?
- Treba li da vamkažem? - zapita on tiho.
U njegovomglasu zazvučila je neka neopisiva nježnost koja nađe odjeka u njenomsrcu.Ona odgovori:
- Recite mi!
- Vi - Vi ste to!- govorio jojje tiho,uhvativšije za ruku. - Vjerujete U u to?
- Da, vjerujem! - uzvrati Emma jednostavnoiiskreno. - Zar to ne zvuči pomalo ina drskost,senjor? Alito je istina,jer
i ja osjećamda čovjekviše može cijeniti ljudsko srce od sveg bogatstvana ovojzemlji! I ja sama poznajemjedno
takovo blago.
Kod tih rijeci njim prođe neka vedra slutnja. -Koje je to blago?
- Vi ste to - ne,ti si to Antonio.
Izustiv ovo ona mu se baci oko vrata i spustiglavu na njegove grudi.
- Da li je istina,da li je ovo moguće? -zapita on.
- Da. Ja samti se divila od onog trenutka kad simi presjekao veze i podigao me na svog konja,ija samte zavolila od
onog časakad samsagledala dobrotuu tvojimočima. Tvoja sam,ti snažni,ti dobri,
r
ti dragičovječe l svakitrenutakmoga života neka bude samo tebiposvećen!
Tada je i on zagrli i prošapta:-Gospode,hvala ti!Suviše je ovo sreće za jednog sirotog lovca.
Usne im se potražiše i, kad su se našle u dugompoljupcu,onine čuše da se na drugojstranineštopočelo da miče.Bio
je to Bivolovo Čelo, koji se odšuljao do ograde ivinuo preko nje da se vratisvomležaju.
Idućeg jutra,tekšto je Ungerustao,uđe hacien-derokod njega ipoželi mu dobro jutro.Uprkos kratkog poznanstva
trapermu je bio od srveg srca drag.
- Došao samdo vas s jednommolbom- započe on.
- Koju ću ispunitiako budemmogao -reče Unger.

15. - Možete je. Vi se nalazite ovdje u pustinji,gdje svoje potrebene možete zadovoljiti,dokja raspolažemsvim
zalihama, budućida moramsnabdjevatimoje radnike s onimšto imje potrebno.Ako želite da se snabđjeterubljemi
novimhaljinama, onda se nadamda ćete bitizadovoljnis mojom cijenom.
Ungerje vjerojatno znao što je haciendero time htio reći, ali s jedne strane on ga nije htio uvrijediti,a s druge pak
njegovo staro lovačko odijelo bilo je već krajnje dotrajalo.On se malo zamisli i onda odgovori:
- Dobro,prihvaćamvaše ponude,senjorArbellez,pod uvjetomda vamcijene neće bitivisoke,jer samja, otvoreno
rečeno,siromah čovjek.
- Hm, pa nešto bih ipakmorao da zaradim, iako do plaćanja ne mora baš danas da dođe.Pođite,senjor,pokazat ću
vamspremište!
Kad se Ungersat kasnije našaopred ogledalom,učinio se samomsebistran.Na sebije imao pri dnu izrezane, zlatom
optočene meksikanske hlače,lake po-lučizme s golemim točkićima na mamuzama, kao snijeg bijelu košulju,preko
nje kratku,sprijeda otvorenu bluzu,koja je bila ukrašena zlatnimi srebrnimvezom;
47na glavi je imao sombrero široka oboda,a oko pasa maramu od najfinije kineske svile. Kosa mu je bila podšišana,
brada pođrezana,te se stoga u tojbogatojnošnji,ipja mu e lijepo pristajala,jedva mogao prepoznati.
Kad je stupio u blagovaonu na doručak,zatekao je Emmu, Ona porumenikad ugleda kako se njen dragipromijenio.
Karja kao da je tek sada vidjela kakav je divan čovjekbio lovac.Možda ga je usporedila sa grofom.Obojica poglavica
Indijanaca ponašalisu se kao da ne primjećuju tu promjenu.
Samo se jedan zbog toga ljutio.Bio je to grof. Nada da će uskoro doćido posjedablaga učinila .ga je vjerojatno
popustljivijim; on se pojavio na doručak,ali se zamalo nije vratio kad je ugledao Ungera.Nitko živ nije prozborio ni
riječi s njim, a uz to morao je vidjetis kakvomse srdačnošću obraćala Emma omra- ženomtraperu.On je potajno
škripao zubima i smjerao da stranca učinibezopasnim.
Nakon doručka Emma zamoli LJngcra i svoga oca da još malo ostanu.On nije ni iz- daleka slutio Što je ona
namjeravala.I kad su se njih troje našlinasamo,lijepa djevojka spustiruku oko haciendera ireče:
- Oče, jučer smo razmišljali o tome kako da se zahvalimo senjorUngeru.
- Da - kininu potvrdnoglavomArbellez- ali na žalost nismo ništa pronašli.
- Oh - reče ona - ja samkasnije i dalje o tonie razmišljala i našla najbolje rješenje.Treba li da ti ga otkrijem?
- Svakako!
Uto Emma obuhvatiglavu lovca obimrukama i poljubiga. - Ja mislim ovako oče,i vjerujemda je to zavrijedio.
Hacienderove očise zablistašeiorosiše.
- Da li je senjorUngertime zadovoljan?
- Oh, toliko samsretna što me Antonio voli! - ubjeđivala je ona svoga oca.
- Da li ti je on to rekao?
- Da - nasmija se ona u suzama.
- Kada?
- Sinoć. U bašti.Ali,. oče,zar moraš sve to da znaš? Zar tinije dovoljno štosamveoma sretna?
- Da, da,to mi je dovoljno,premda t moramreći da sami ja zbog tebe sasvimsretan.vi," senjorUnger,hoćete li
doista da budete sin jednogstarogobičnogčovjeka?
- Oli, kako rado!- uzvration.- Ali ja sampuki siromah,senjor!
- No, onda samja utoliko bogatiji,tako smo izravnani. Dođite da vas zagrlim, dobra djeco moja!Nek" oas Bog sve
blagoslovii nek" ovajdam1
bude početakjednoguistinu sretnogživota!
Duboko tronutidržali su se zagrljeni kad su se vrata otvorila i - grof ušao. s
Sav začuđen on stade kao skamenjen.Shvatio je što se tu dogodilo,te je bio blijed od jeda.
- Vidim da smetam! - izvinio se.
- Nemojte otići prije nego saznate -reče hacien-dero -da se moja kćer zaručila sa senjoromUngerom!
- Želim mnogo sreće!
Pošto je jetko procijedio ove riječi, on se izgubi.Pedro Arbellez međutimnije imao nikakova preča posla,nego da
sakupisvoje ljudstvoida im saopćida je danas praznikpoštose slavizaruka senjorite Emme. Čitava hacienda injena
okolica orila se od klicanja vaquerosa iIndijanaca koji su služili kod haciendera.Svisu mu bili odani,a i trapera su
upoznalikao čovjeka koji je svakako zavrijedio lijepu Arbellezovu .kćer.
Kad je Ungerizašao na livadu,njemu priđe poglavica Mixteka.
- Ti sihrabarčvojek- reče on.- Pobijedio sineprijatelja i osvojio najljepšu squawzemlje. Neka te Vahkonđa
blagoslovi!To ti želi tvojbrat!
- Da, velika je moja sreća - uzvratitraper.- Ja sambio siromašan lovac isada sampostao bogatihacienđero.
- Nisi ti bio siromah,bio sibogat!
- Da - nasmiješise Unger- spavaosamu šumii pokrivao se zvijezdama.
t Dvorac Bođriganda
49- Ne - uzvratiIndijanac ozbiljno. - Bio si bogat,jersi imao kartu na kojoj je bila ucrtana pećina kraljevskogblaga.
Ungersav začuđen ustuknu koraknazad.
- Otkuda znaš?
- Pa eto znam! Mogu lividjeti kartu?
- Da, pođi!
Ungerpovede Indijanca u svoju sobuipokaza mu pocijepanikomad papira.Tecalto bacipogled-na kut plana ireče:

16. - Da, ti je" imaš! To je znak Toxertesa koji je bio otac moga oca.Morao je napustitizemlju i nije se nikad više vratio.
Ti nisi siromah.Hoćeš li da vidiš pećinu gdje se nalazikraljevsko blago?
- Možeš li mi je pokazati?
- Da.
- Kome pripada blago?
- Menii Karji. Mi smo jedini potomcikraljeva Mixteka. Želiš li da te povedem?
- Poći ću s tobom.
- Onda budinoćas oko ponoćispreman; na put ćemo krenutitekkad padne mrak.Nitko o tome ne smije znati. Možeš
se povjeritisamo ljubi svoga srca,7"r ona zna da blago tražiš.
- Ah,otkuda to sve znaš?
- Čuo samsvaku riječ koju ste izgovorili juče u vrtu.Ti imaš kartu a ipak ine želiš ništa uzeti.Htio "sinajprije da
saznaš da li žive nasljednicitoga blaga.Pošten sičovjekkakvih malo ima među bljedolikima. Zato treba da vidiš
blago kraljeva.
Sat kasnije, za vrijeme ručka,dok su drugisjediliza dezertom, Indijanka se ušuljala u grofovu sobu:
- Jesi li napisao ono što siobećao? -zapita ga ona.
- Znaš li čitati?
- Da - odgovoriponosno djevojka.
- Onda izvoli!
Alfonso pružiKarji arak papira na kojem su se mogli pročitatislijedećireci:
"Ovim izjavljujem, da ću se nakon prijema blaga kraljeva Mixteka smatrati zaručnikomKarje, nasljeđ
60
niče tih kraljeva i da ću je kao svoju suprugu povesti u Španjolsku.
Alfonso, grof đe Rodriganda y Sevilla."
- Jesi li sada zadovoljna? -zapita je on.
- Riječi su dobre,alinedostaje pečat.
- On ti nije potreban.
- Ali ti si mi obećao!
- Dobro,onda ćeš ga dobiti- reče on prikrivajući svoju zlovolju.
Alfonso zapalicrvenivosaki pritisnu pečatispodnapisanih riječi.
- Izvoli, moja Karja! Sada i ti održi riječ!
_ Ja ću je održati.Poznaješ li brdo El Reparo?
- Da. Leži na četiri sata hoda odavde prema zapadu.
- Izgleda gotovokao nekiizduženi, visokibedem.S njega teku tri potoka u dolinu.Onaju sredinije za
tebe najvažniji. On ne ističe iz otvorenogizvora već teče iz zemlje kao rijeka. Ako zagaziš u vodu iako se na mjestu
gdje izlazi iz brda,sagnešiuvučeš,onda ćešpred sobomugledatipećinu.
- Pah, pa"to je zaista sasvimjednostavno.
- Vrlo jednostavno.
- Da li je potrebnosvjetlo?
- Naći ćeš desno odulaza baklje.
- Je li to sive što-miimaš reći?
- Sve!
- I blago se zaista nalazitamo?
- Čitavo.
- Onda neka ti je hvala,dobro moje dijete!Ti simi sada zaručnica iuskoro ćeš mibiti žena. Ali sada idi! Moglibi nas
iznenaditi.
Karja je otišla; ona je podnijela žrtvu,ali ta žrtva joj je pritiskala dušu kao mlinski kamen. Morala je sudjelovatiu
današnjemslavlju,pa ipak joj je pri svojtojopćojradostibilo toliko mučno da je morala gorke suze liti.
Grof je ostao u svojimodajama i nije se pokazivao.Tog popodneva do njegastiže nekiglasnikna posustalu konju.
Atlfonso je iz glavnog gradaMexica
51pismo koje Je samo njemu trebalo predati u ruke. Kad ga je otvorio i prožitao. on najprije pogleda ukočeno predase, a
onda skoči na noge i promrmlja,
- Moždaovo predstavlja zločin, ali što se to mene tiče! Bilo kako .bilo, meni će biti dobro, jer će mi ovo donijeti grofovsku
krunu Kako je dobro što sam se već spremio za put! Sa sobom ću ponijetijedno bogatstvo na kojem će mi zaviditi kraljevi i
carevi.
Pismo je glasilo ovako:
"Draginećače!
Tvojotac je pisao. Pismo je stiglo osam dana na-Kon tvog odlaska. Moraš poći na put za Španjolsku do matičnog dvorca
Rodriganda, Prije toga će umrijeti stari Fernando. Dolazi! Kapetan Landola će u međuvremenu stići u V era Cruz.
Tvojstric Pablo Cortejo."
J3. BLAGO MIXTEKA

17. Dan slavlja i radostiprotekao je bez ikakvih smetnji, pogotovu što se grof nije pojavljivao.
Pa on je znao sto je želio saznati, teje naredio dvojici svojih siugu da mu spakuju stvari. Nakon večere izjavio je Arbellezu
da će još za vrijeme noći krenuti na put. Makako ovo izgledalo upadljivo, ha-ciendero ga nije upitao za uzrok niti je
pokušao da ga zadrži. Kad je Alfonso kasnije napustio kuću, naišao je na Karju, koja se neko vrijeme zadržala u vrtu. U
uvjerenju, da se nalazi na cilju, počinio je u svojoj . objesti veliku glupost kad joj je rekao:
- Upravo sam rekao Arbellezu da polazimna put.
- Kuda? - zapitaga ona:
- Do glavnog grada.
- A blago?
- Prvo ću poći po njega. To jest, bar po jedan njegov dio. Mojesluge stojespremne sa mazgama, te ću sada pojahati do brda
El Reparo da uzmem blago. Otudaću krenuti ravno u Mexico.
- Kada ćeš ponovno doći?
- To ne znam.
- Hoćeš li doći po mene?
- Da, čim se budu uspješno ispunili planovi o kojima sam tigovorio.
Podrugljivi ton njegovih riječi nije ostao nezapažen Indijanki. - Ako se ne vratiš po mene, ja "ću te potražitiu glavnom
građu.
53- To ne dopuštam.Morat ćeš da sačekašna mojpovratakovdje! -Glas mu je zvučao krajnje osorno.
- Kako govoriš to sa mnom? - zapita ga ona sva utučena. -Ne bih povjerovala da bijedan grofod Rođrigande mogao
postupatitako sa svojombudućomsuprugom!
- Krivica je na tebi.Kad sitako drska,i a te ne rnogu uvestiu naše krugove.
Ona ga pogleda sva prestrašena ipromuca:- Osjećamda sime - prevario!Tebije bilo stalo samo do togada saznaš
gdje se nalazi riznica!
- Jedan grofnikad ne vara.Ja samte samo nadmudrio.Blago je moje, i, ako se ne povinuješ mojimželjama, onda ćeš
me osloboditidatog obećanja.
Iz Karjinog grla se razliježe piskav krik.
- Lažovčino,nevjernice! - viknu ona.
Grof pretrne zbog svojih nepromišljenih riječi. U predvorju kuće on začu korake koji su se približavali. Njegova
obijest ustuknula je pred strahom,te je, što su ga brže mogle ponijetinoge,poletio prema mjestu gdje su ga čekale
sluge.Karja se,gotovo izgubljene svijesti,otetura u kuću inaprostoskljoka u krilo Arbeliezu, koji oinesviješćenu
Indijanku odnese u dvo-"ranu.
Za tren oka sazvalisu sve živo u kući. U prvimah nikom nije palo u oči da Bivolovo Čelo i Ungerne bijahu tu.Emma
je klečala pokraj onesviješćeoeprijateljice.Uto Karja otvorioči, oslobodise prijateljičinih ruku i podiže.Dok joj je
grozničavo rumenilo prelazilo lice, ona je bučno vikala:
- Uff! Tko će poćisa mnom da uhvatimo iubijemo grofa,lašca i izdajnika? On hoće da pokrade bogatstvo kraljeva,te
je pošao s dvojicomslugu do brdaEl Reparo.
- O, nebo!-upade joju riječ Emma. - I senjorUngerje otišao sa Tecaltom.Nije trebalo da to odam,ali me okolnosti
prisiljavaju na to...
- Oh, kakva opasnost vreba!-viknu Indijanka. - Grof će tamo naići i ubiti senjora Ungera imoga
5"
brata.SenjorArbellez, đunite u rog na uzbunu!Recite da se okupe vašivaguerosiicibolerosi.Neka pođu do pećine
blaga da spaseonu dvojicu!
Onda je nastala takva zbrka od silnih pitanja i odgovora da je samo Apač sačuvaosvoju hladnokrvnost.Njegove oči
su blago milovale Karju koja se,ovako uzbuđena ibijesna,pokazala kao prava Indijanka.Na kraju on uze riječ:
- Tko zna gdje se nalazi pećina?
- Ja - uzvratiKarja. - Ja ću vas odvesti.
- Možemo li poćina konjima?
- Da.
- Onda mi dajte ovu djevojku ijednog vaquera da pođe samnom!Više mi nitko ne treba,jer ćemo imati posla samo sa
trojicomprotivnika.
- I ja ću poćisa vama! - viknu Arbellez.
- Ne! - reče odlučno Apač. -Tko će da zapovijeda na haciendi? Dajte mi samo jednog čovjeka,drugineka ostanuda
čuvaju hacienđu!
Na tome je i ostalo.Arbellezje otišao,iuskoro zatimse pojavio traženipratilac, I Karja se popela na konja,te su
pojahali.Opća zbrka bila je kriva što je prošlo prilično vremena dok,nisu krenuli.
Nekoliko satiprije toga,odmah nakon štose razišao svečaniskupda se odmori,Bivolovo Čelo bijaše ušao u
Ungerovu sobu.
- Jesi li spreman? -zapita ga on.
- Da.
- Onda hajde!
Ungerse naoruža i pođe za Indijancem.Dolje su s:ajala tri privezana konja,dva sa sedlima,a treći sa samarom.
- Šta znači ovo? -zapita u čudu Ungerpokazujućina konja sa samarom.
- Ja sarn rekao da"nisisiromah.Tinisihtio da opljačkaš blago naših kraljeva.Stoga tije dopušteno,da od toga blaga
uzmeš onoliko koliko jedan konjmože ponijetina sebi.

18. 55- Ma što govoriš? -viknu Ungersav začuđen.
- Ne bunise,već uzjašii pođiza mnom! Indijanac se pope na svogkonja,uze za vodice
konja sa samaromi pojaha.Traperpođe za njim. Bila je mrkla noć,ali Indijanac je poznavaoput a poludivlji
meksikanski konji vide po noćikao mačke. Naravno da nisu brzo odmicali, jer ih je put vodio u dubineneprohodnih
brda.
Bivolovo Čelo nije progovorio njriječi. U nijemoj noćinije se čulo ništa drugodo bat konjskih kopita ipovremeno
frkanje konja. Tako je prošao jedan sat,pa drugii treći. Uto se začu grgorvođa.Stiglisu do korita potoka ipošli
njime. Onda se pred njima pomoli na bedemnalik brijeg, i kad su uskoro dospjelido njega,Indijanac sjaha s konja.
- Ovdje ćemo . sačekati,dokne svane dan -reče on.
Ungerpođe za njegovimprimjerom te pustikonja da pase,a on sjede pokrajBivolovogĆela na stjenovitu gromadu.
- Da li je pećina blizu? - zapita on.
- Da, ona se nalazitamo gdje ova voda izlazi iz brda.Sići ćemo u potok,pognut"ćemo se iući ćemo kroz jednu rupu;
tamo se nalazi pećina čiju veličinu i odaje nitko drugine poznaje osimBivolovog Čela i Karje.
Ungerpomisli na ono što mu je Emma bila ispričala te reče nakon izvjesne stanke:
- Ali postojijoš netko koji hoće da dozna tajnu njenoga blaga:Grof Alfonso.
- Uff!
- Ti simi prijatelj te ti stoga mogu rećida ona voliŠpanjolca.
- Znam.
- A ako mu je otkrila vašu tajnu?
- Onda je Bivolovo Čelo tu.Bljedoliki neće uzetini najmanji dio blaga.
- Da li je ono veliko?
- Vidjet ćeš ga!Sakupina jednu gomilu svo zlato koje Mexico danas posjeduje inećeš vidjetinidesetidio.toga blaga.
Postojisamo jedan bijelac koji ga je vidio i...
56
- Vi ste ga ubili?
- Ne. Nije bilo potrebno da ga ubijemo,jerje poiuđio,od radostii ushićenja.Bijelac nije u stanju da se odupre prizoru
tog bogatstva,za to je samo Indijanac dovoljnojak.
- I meni ga želiš pokazati?
- Ne. Ti ćeš vidjetisamo jedan dio.Ja te volim, i ti ne smiješ da izgubiš pamet.Daj mi ruku i pokaži mi bilo!
Indijanac uhvati.Ungera za ruku i pregleda mu puls,nakon čega nastavi:
- Da, ti sijak. Duh zlata još te nije obuzeo,alikad stupiš u pećinu,krv će ti zažuboriti poput vodopada s rijeke.
Razgovorzanijeme. Traperu još nikad nije bilo tako neobično u duši.Uto se poče inebo da ocrtava.Blijedi tračak
svjetla sa istoka bivao je sve jačite se uskoro mogao s priličnomtačnošću razlikovatisvakipredmet.
Ungerugleda pred sobombrdo El Reparo čija je okomita padina bila uglavnomobrasla hrastovimstablima.U
podnožju vrha izstijene je izbijala voda,du-1
ika nekih dva metra i široka gotovoisto toliko.
- Je li tu ulaz? - zapita on.
- Da - odgovoriBivolovo čelo. -Ali još nećemo ući. Moramo najprije sakriti konje. Čuvarblaga treba da bude
oprezan.
Oni povedoše konje nizbrdo; dolje niže Indijanac razgrnu jedan žbunj.Iza njega se ukaza tijesna,oniska klisura gdje
su smjestili konje.Onda su se vratilipotoku i,kao što to Indijancirade,obrisaliza sobomtragove sve do stijene iz
čijeg je otvora tekla voda.
- Sad hajde!- reče Bivolovo Čelo i zagazi u vodu,između čije je površine istijene iznad nje bilo dovoljno prostora da
glava ostane iznad vode.Neko vrijeme su morali koracativodomi onda su zašliu mračnu pećinu čiji je zrak uprkos
vode bio suh.
- Pruži mi ruku!- zapovijediIndijanac i izvede trapera iz vode na suho da mu ponovoopipa puls.
- Srce ti je jako - reče on: - Mogu da zapalimbaklju.
57On se udalji nekoliko koraka od Ungara i prostorijomuskoro zatreperiblijedo,na fosfornaliksvjetlo; onda sezaču
prasaki baklja planu,
Ali što se to tada zbilo? Izgledalo je kao da ne gorijedna,već hiljade baklji, kao da se trapernašao usredgolemog
blještavogsunca gdje su mu milioni svjetiljki zaslijepili oči, i u tomsvjetlucanju,blješta-nju isjaju razlijegale su se
Indijančeve riječi:
- Ovo je pećina kraljevskog blaga!Budijak i u dušiodlučan!
Prošlo je izvjesno vrijeme prije nego je Ungermogao prividioči na tu raskoš.
Pećina je bila u obliku visokog četverokuta od nekih šezdesetakkoračaja dužine iširine, kroz koji je proticao potok
prekriven kamenim plohama.Ona je od poda do zasvedenog krova bila ispunjenadragocjenostima čiji je sjaj mogao
da zbunii najtrezvenijeg čovjeka.
Bilo je tu ikona ukrašenih najdragocjenijimdragimkamenjem, naročito likova boga zraka Kvecalkoatla.Tvorca
Tecatlipoka,boga rata Huicilopohtla injegove žene Teojanikvepokrajnjegovogbrata Tlakahuepan-kuekskocina,
boginje vode Kalčjukveje,bogavatre Ikskozauhtlija i boga vina Čenzontotočina.Na policama pokrajzida stajalisu
kipovi na stotine kućnih bogova;onisu biliizvajani od plemenitih metala ili jzbrušeniu kristalu. Tu su se nalazili i
ratnioklopi od zlata, zlatne i srebrne posude,nakitiod dijamanata,smaragda,rubina idrugog dragogkamenja, žrtveni
noževičiji su dršci,ne računajućiblistavokamenje na njima, imali već antičku vrijednost od stotine hiljada pezosa,
štitovidebelih životinjskih koža koji su bili pojačanizlatnimoplatama.Sa središta stropa vi-sila je međutim, nalik na

19. golemi svijećnjak,kraljevska kruna: bila je u obliku kape, izrađena od teških zlatnih žica i optočena dijamantima.
Dalje, tu su se mogle vidjetivreće pune zlatnog pijeska izlatne prašine,zatim sanducinapunjenizlatnimzrncima od
veličine graška pa do golubijeg jajeta.Osimtoga,tu
su se nalazile gomile suhog zlata u velikim komadima, koje su nalazili u naprslimžilama u prirodi. Na velikim
stolovima stajale su blistave minijature hramova iz Mexica, Cholula i leotihuakana; a da ne spominjemo prekrasne
mozaike od školjki, zlata, srebra,dragog kamenja ibiserja što su ležali na podu iu kutu.
Prizor ovakvog bogatstva opiUngera.Činilo mu se kao da je kraljević iz bajki "Hiljadu i jedne noći".Trudio se da
ostane miran,ali mu to nije polazilo za rukom. Osjećao je kako mu krv udara po sljepooči-cama iizgledalo mu kao da
mu pred očima trepere vatrenikolutoviod blistavih dijamanata.Njega obuze dubokzanos.Znao je da takva bogatstva
imaju golemu moć, da mogu u čovjeku pobuditibjesomučnupohlepukoja ne biprezala čak ni od najsvirepijih
zločina.
- Da, to je pećina kraljevskoga blaga -ponoviIndijanac. -I to blago pripada samo menii Karji, posljednjim
potomcima Mixteka.
- Onda si ti bogatijiod mnogih kraljeva na ovojzemlji! - divio sa Unger.
- Varaš se!Ja samsiromašniji od tebe i svakog "drugog.Ili zavidiš li unuku jednogvladara čija je moć
prošla i čije carstvo leži u ruševinama? Ratnicikoji su nosiliovu opremu bili su omiljeni u narodu.Jedna njihova riječ
značila je život ili smrt.Njihovo blago se još nalazi ovdje,ali mjesto gdje leže njihove kostioskrnavilisu bijelci i
njihov pepeo raznijeli su vjetrovina sve strane.Njihova unučadluta šumama iprerijama i ubija bivo"le.Bijelac je
došao;on je lagao i varao,palio i žario među mojim narodom,sve zbog ovogblaga.Zemlja je njegova,ali je pusta;
Indijanac je predao blago tamizemlje kako ne bi palo u ruke razbojniku. Međutim,ti nisikao drugi,tvoje srcs je čisto
od zločina. Ti si moju sestru spasio izruku Komanča,ti si mi brat,te stoga uzmiod ovoga blaga onoliko koliko jedan
konj može na sebiponijet.Samo ti dvije stvaristoje na raspolaganju.Ovdje su zlatna zrnca a tamo zlatni lanci,
prstenje idruginakit. Izaberi što tise dopada,jerono drugo je svetinja.Njega nikad više neće obasjatisunce koje je
vidjelo propa-Mixte"ka.
59Ungerpogleda nuggets1
lnakit i zamalo ne pade u nesvijest.-Pa ti mi poklanjaš stotinehiljada dolara!
- Bit će ih čak i milioni.
- To ne mogu primiti!
- Želiš li da prezreš darprijatelja?
- Ne, ali ne mogu da podnesempomisao da se "bog mene lišiš toga blaga.
Indijanac mahnu ponosnoglavom.
- To nije nikakvo lišavanje.Ja ne podnosimnikakvu žrtvu.Ono što ovdje vidiš samo je dio blaga koje skriva El
Reparo.Ovdje postoje idruge pećine o kćjima čak ni Karja nema pojma. Samo ja znam za njih, i kad jednombudem
umro, nitko živ neće više znatiza ove dubine.Ja ću sada poćida obiđemostale pećine,a tirazgledaj blago i odvoji
sve u stranu što budeš.izabrao!Kad se vratim, to ćemo natovaritina konja i vratiti se kućina haciendu delEriiia.
Bivolovo Čelo stavibaklju u jednu rupu na pođuipođe prema najzabitijemkutu gdje se izgubi.
Ungerje sada ostao samusred neizmjernog bogatstva.Kakvo je povjerenje morao imati Indijanac u njega!Šta bi bilo
da ubije poglavicu Mixteka i da postane gospodarsvega onogod čega je trebalo da dobije samo jedan mali dio? Ali
poštenomčovjeku nije bila ni na kraj pameti takva pomisao; njega je hvatala groznica već od radostišto mu je bilo
dopuštenoda uzme nakita i zlata koliko može jedan konjponijetina sebi.
Alfonso se u međuvremenu nalazio sa svojimslugama i mazgama na putu prema pećinikraljevskog blaga.Strah od
mogućih posljedica njegovenepromiš-Ijenostigonio ga je naprijed.Doduše važio je za nećaka i nasljednika grofa
Fernanda de Rodrigande,pravoggospodara haciende,alije shvatio koliko malo to ovdje cijene.Isto tako znao je da u
blizini indijanske granice vladaju drugipogledii običajinego u gradovima i njihovojokolici,te je zato imao samo
jednu
l Zlatna zrnca primj. pisca
60
misao: što prije do pećine kraljevskog blaga ionda kućiu glavnigrad Mexico!
On je tjerao svoga konja što je brže mogao po tami, a da se ne izloži suviše opasnostima,i njegove sluge slijedile,su
ga istombrzinom; Alfonso je poznavaobrijeg koji mu je Indijanka spomenula,ali ga s ove strane još nikad nije
posjetio te nije bio upućen u pojedinostiputa,već je znao samo pravac.Tako su prioprezu,koji je zbog tame bio
nužan,prilično sporo napredovali.
Tek kad je počelo da se razdanjuje,moglisu konji brže da zagrabe,te nije potrajalo dugo kad se pred njima pomoli
tamni masiv El Repara.Do brda su stiglis njegove južne strane ipojahalisu njegovomistočnompadinom.Pregazili
su preko prvog potoka i,kad je Alfonso primijetio da je drugiblizu, on naredida se zaustave,jernije htio da povede
sluge do pećine.Valjalo je najprije da se osvjedočiu postojanje blaga.
- Sto sada? -zapita jedan od slugu.
- Sačekat ćete ovdje!
- Ah,vi ćete"nasnapustiti?
- Da, za kratko vrijeme.
- A šta to treba da natovarimo?
- Za to se nemojte brinuti; ovdje ćete sačekati,dokse ja vratim!
Alfonso lagano pojaha dalje.Tako je dospio do drugogpotoka.Tu je sjahao,privezao konja za hrastovo stablo i
izgubio se u žbunju.Nalazio se blizu mjesta gdje je potokisticao izbrda.Pretražio ga je i otkrio da je moguće ućiu

20. pećinu.Sišao je u hladnu vodu,pogurio se ipošao naprijed.Još nije bio stigao do mjesta gdje se pružala zasvedena
pećina,kad opaziblistavitračaksvjetla.
- Što li je to? Da li je svjetlo baklje? Ili svjetlost dana koja je prodirala kroz otvorpećine?Učinilo mu se da bi prije
moglo biti ono prvo.Španjolac nijednogčasa ne pomislida ustukne; lagano ioprezno probijao se naprijed
izbjegavajućisvakišumkoji bi ga mogao otkriti.
Onda mu najednomzaslijepi očibljesaki sjaj. On se prepade itrže. I kad se našao unutarpećine iugle-dao blagokoje
se u njoj nalazilo, on poče da se trese.Vrag zlata zgrabio ga je svomsnagom.Oči su mu se skupljale i širile
naizmjanice. Zamalo što nije vrisnuo od radostiistraha; alito nije smio, jer je ni na pet koračaja od njega klečao na
podu nekičovjeki redao dragocjeninakit koji je ležao nagomilan na jednojplohiod mozaika. Tko li je taj čovjek?
Kad se onajokrenuo u stranu,lice mu se ukaza i grof ga odmah prepozna,
- Traper! - procijedion tiho kroz zube.- Tko li mu je odao pećinu? Da li je samovdje ili ima sa sobompratnju?
Lutajućipogledompretraživao je prostorijuVidio je da je Ungersam; nije imao pojma da se Bivolovo Čelo nalazi u
blizini.
"Ah,osimnjega nikog više nema!" -pomisli on,sav obuzet željomza osvetom.Od sveg ovog zlata neće nijedno
jedino zrnce dobiti!Osvetit ću mu se. On"mora umrijeti!
Alfonso lagano izađe iz vode.Nedaleko od njega bio je naslonjen o zid bojnitopuz.Bio je izrađen od čvrstog
okovanogdrveta ioptočen šiljastimizbrušenimkomadima kristala, čime se udvostrućavala ubitačnost udara.On ga
uhvatiza držak ukrašen dragimkamenjemi prišulja se s leđa traperu kroz čije je prste upravo klizio ukusno izrađen
lanac što se blistao na svjetlu baklje.
"Kakva raskoš!"-mislio je Ungerdivećise. - "Sami rubini!Već onipredstavljaju čitavo bogatstvo!"
Nije stigao nida ga odloži, kad mu iznad glave zafijuka topuzi pogodiga takvomsnagomda se odmah skljokao te
lanac samskliznu iz otvorene ruke.Iz grofovog grla se razliježe divljački krik: - Pobijedio sam! Sve je moje, sve,sve!
" Njega obuze prava luđačka pomahnitalost.Skakao je od radostiuvis ipoput luđaka mahao rukama.
Ali šta se to zbilo? Najednomje stao kao skamenjen.Bio je sav blijed a oči mu se raskolačile kao da je ugledao utvare
pred sobom.Iz najzabitijeg kuta pomaljala se neka prilika iz čijih ga očiju osinu najprije začuđen a onda ljutit pogled.
Bio je to Bivolovo
Čelo, koji se vraćao sa svog obilaska iumjesto prijatelja ugledao zlikovca pokrajkoga je trapernepomično ležao na
zemlji. Sa dva skoka Mixteka se 0ađe kraj -"očinca iuhvatiga za gušu.
- Psino,šta radiš ovdje? -viknu on.
Upitaninije mogao ni riječi izustiti. Znao je da n.je dorastao strahovitomIndijancu.Bio je izgubljen
- najviše ushićenje imao je platiti okrutnomsmrću.Preko leđa mu prođošeledenižmarci i on zadrhta.
- Jesi li ga ti ubio? - viknu Bivolovo Ćelo pokazujućirukomna trapera i na topuzkoji je ležao na podu.Pri tomje s
takvomsnagomprođrmao grofa,kao da je neki div zgrabio malo dijete.
- Da - zastenja Alfonso sav prestrašen.
- Zašto?
- Blago je krivo - promuca on.
- Koješta!Ti si mu neprijatelji ranije si mu već želio smrt. Jao tebi,do neba tiiao!
Bivolovo Čelo. se sagnuda pregleda prijatelja,dokje grofstajao nepomičnopokrajnjega.Kako je s lakoćommogao
zgrabiti topuzda barpokuša borbu!Alion se nalazio opčinjen zlatomi čuvenimcibolerom.Ponašaose poputmale
ptice koja, kako priča kaže, nije u stanju da poletikad je zmija zvečarka ukočeno pogleda,već sebezikakvog otpora
prodaje.
- On je mrtav! - reče Bivolovo Ćelo i ponovoss podiže. - Ja ću ti biti sudija, a tvoja će smrt biti onakva kakvu još
nitko nije našao.Tisi ubica jednog od najplemenitijih lovaca koje je ova zemlja nosila.Zbog toga ćeš umrijeti u
hiljadu muka,
Indijanac je stajao pred zločincemprekriženih ruku preko grudi,onako krupna mišićava rasta,imrkim, prijetećim
pogledommjerio Španjolca.
- Ah,ti se treseš od straha! -reče on prszrivo.
- Ti Si crv,kukavan strašljivko.Tko ti je odao put do ove pećine?
Alfonso je ćutao.Činilo mu ss kao da je došao sudnjidan,kao da se našaopred vječnimsudijom.
- Odgovaraj!- zagrmi cibolero.

21. 63

22. - Karja - prošapta grof.
- Moja sestra?
- Da.
Indijančeve očizasvijetliše poputupaljenih baklji,.
- Govoriš li istinu? Ili me lažeš? Možda spominješ moju sestru samo zato da biisprosio milost i umakao kazni!.
- Govorim istinu.To mi možeš vjerovati.
- Ah,onda mora da si se poslužio đavolskomvještinomzavođenja kad siKarji izmamio tajnu Ei Re-nara.Jesi li joj
ljubav giumio?
Grof je ćutao.
- Govori! Samo ti istina može ublažiti sudbinu.Znaš likako ćeš umrijeti? - Postojitamo gore na brdu jedna rupa sa
vodom.Nije velika, ali u njoj žive deset svetih krokodila u čije su utrobe ranijivladari ove zemlje bacali zločince.Te
životinje imaju preko sto godina idugo su gladovale.Ja ću te prebacitigore iobjesitiza jedno stablo tako da ćeš živ
lebdjetiiznad vode.Krokodiliće se bacatiu vis za tobom,ali te neće u početku dohvatiti.Oniće se otimatio tebe,a ti
ćeš im udisatismrad koji šire, visećinad njima danima i noćima, jer nisi zaslužio konop oko vrata.Tako ćeš visitiza
sunčeve žege iskapavatiod gladii žeđi, a kad budeš sasvimposustao,krokodili će te požderati.
Alfonso je slušaoove riječis neopisivimužasom.Jezik mu se svezao.Od straha mu je kao olovo u ustima otežao te
nije bio u stanju da izustinikakvu molbu za milost.
- Samo ti otvoreno priznanje može ublažiti sudbinu-ponoviIndijanac. -Dakle! Jesili govorio mojojsestrio ljubavi?
- Da - procijediAlfonso.
- Ali je nisi volio?
- Ne - odgovoribijelac.Nije se usudio da kaže ni najmanju neistinu.
- A ona,da li te je voljela? - ispitivao ga je Indijanac dalje.
Ovo pitanje Alfonso potvrdiisikreno.Gdje si se sastajao s njom?
- Kod maslina kraj potoka iza hacijende.
- Obećao sijoj da ćeš je uzeti za ženu? Da.
- Kad ti je Karja odala tajnu?
Juče u podne -giasio je odgovor.
- Jesi li samovdje?
- Dvojica slugu su me dopratili.
- Ah,oni su tibili potrebnida odvučeš blago,pa siimotkrio tajnu?
- Oni nemaju pojma što treba da odnesu,nitizna- " ju gdje se pećina nalazi.
- A gdje su?
- Nalaze se malo niže.
- Dobro.Lovac će ostatiovdje da leži a ti ćeš poćisa mnom. Neću te vezati,jer mi i onako ne možeš umaći. Ti sicrv
koga ću jednimudarcemsmrviti. Hajde, polazi!
- Sto želiš sa mnomučiniti? - zapita ga Alfonso savuplašen.
- To ćeš uskoro saznati.
Bivolovo Čelo uhvatiAlfonsa za mišicu i povučega prema izlazu iz pećine.Tamo je zajedno s njim zagazio u vodu i
ne puštajućiga iz ruke, izašao na svjetlo dana.
Alfonsu se učinikao da je ponovnimkupanjemu vodii jutarnjimrumenilom s njega skinuto prokletstvo!On duboko
udahnuzraki zapita se u sebida li mu još"ima nade.

23. - Gdje ti je konj? - zapita ga Mixteka.
- Tamo desno,privezan je za hrastovostablo.
- A gdje su tisluge?
- Iza onog brežuljka.
- Onda pođido konja!
Bivolovo Čelo pode sa svojimzatočenikomprema mjajtu koje je ovajpokazao.Stigavšido konja,on veza s nekoliko
remena grofu ruke na leđa, pri veza mu noge i zapušimu usta.Alfonso.je bez ikakvog
5 Dvorac JSodriganda j-j
otpora ikao u nekomsnu dopustio da tako sa njimIndijanac postupi.Poštoje prethodno uzeo grofovupušku Mixteka
ga ostaviinečujnimkoracima pođe tragomprema mjestu gdje je mislio da.se slugenalaze.Tako je došaoblizu prvog
potoka gdje je čuo glasovedvojicu slugu.Bivolovo Čelo leže na zemiju i poče da se vuče poput zmije između žbunja
u pravcu odakle su glasovidolazili. Kad je stigao do posljednjeg žbuna,on ih opazi.Sjedili su na zemlji, udubljeniu
živahan razgovor.Indijanac se uvjerida mu od slugu ne prijetinikakva opasnost te se vratisvome zatočeniku.
4. KRAJ JEZERA S KROKODILIMA
Za, to vrijeme Apač se s drugestrane približavao sa Karjomi jednim vagueromEl Reparu.Već je odav no trebalo da
stignu,aliIndijanka se bila u tami izgubila. Otuda je mala skupina stigla na ciljsa zakašnjenjem.
- Ovdje je potok-reče Karja MedvjeđemSrcu.Uskoro ćemo stićido pećine.Apač pažljivimpogledompređe kraj. .-
Uff! - viknu on i pokaza rukomna trag koji se mogao vidjeti. - Bljedoliki sa svojimljudima. Ja-site oprezno!
Medvjeđe Srce kojije jahao na čelu uskoro se zaustavi.Bio je ugledao mazge koje su mirno pasle između žbunja i
sjahao.Onda je podigao ruku u znakda ga sačekaju pa se izgubio u gustišu.
Ubrzo se vratio i saopćio da se tu nalaze Alfon-sovesluge.Onda je uzjahao konja i krenuo dalje.Karja i vaque"ro
pođoše za njim. Nakon kraćeg vremena - žbunje je bilo sve rjeđe - oni izbiše na drugipotok.Još nisu bilistigli do
mjesta gdje je zatočenikležao,kad se iza žbunja pomoli neki čovjek. Bio je to Bivolovo Čelo. On je čuo gdje se jahaći
približavaju, pa im je šuljajućise pošaou susret da"viditko to dolazi.Kad je prepoznao Medvjeđe Srce iKarju, on
stupipred njih.
- Uff! Bivolovo Čelo! - reče Apač.-Gdje je Gromka Strijela?
- Mrtav!
67
- Tko ga je ubio? - zapita MedvjeđeSrce tonompo kome se moglo prepoznatida je sudbina ubojice bila već
zapečaćena.
- Alfonso.
- Gdje?
- To vamovdje ne mogu reći- uzvratiBivo-lovo Čelo pokazujućipogledomna vaguera. -Pođisa mnomdo
bljedolikog?
U Alfonsovimočima mogao se jasno pročitatistrah kojije prepatio.Alini Medvjeđe Srce niKarja ga ne udostojiše
nijednimpogledom.Kad je stigao do zatočenika Mixteka se obratiApaču:
- Neka moj brat pripazi na ovog čovjeka dok,se.ne vratim!
S tim riječima on ponovnopođe prema pećini.Kad je stigao do nje,baklja se bila već ugasila.On zapali novu ipriđe -
traperu.Odmah je primijetio da ovajdrugačije leži nego kada ga je ostavio,pa se požurida ga još jednompregleda.
.Na svoju golemu radost on otkrida mu puls ponovnoradi.Trapermora da je za kratko vrijeme bio došao ksebikad

24. se pomakao.Sad je ležao u dubokojnesvijesti.Mixteka ga podiže i pažljivo iznese na svjetlo.Kad ga je on položio na
travu,Apač udarirukompo cijevi svoje uspravljenepuške iviknu:
- Ako moj bijeli brat umre, onda teškonjegovomubici!Šumske zvijeri će mu požderati"tijelo.Soš-in-ljet,poglavica
Apača,je govorio.
On se nagnu iznad vrlog trapera ipregleda nu glavu. .
- Udarac topuzom- potvrdion.-Moždana ljuska je razbijena. Napravit ćemo nosila na dva konja kako bismo Itinti-ku
prebacilido hacijende!Ja ću ipak potražiti travu oregano koja će zaliječiti svaku ranu i spriječitigroznicu.
Dok se vaquero udaljio da napravinosila,a Medvjeđe Srce pošaoda potražiljekovitu travu,Bivolovo Čelo je ostao
nasamo sa svojomsestrom.
- Ljutiš li se na mene? - zapita ga ona tiho.
Bivolovo Čelo je ne pogleda kad uzvrati: - Veliki dun je napustio kćer Mixteka. "
68
- Samo je za kratko vrijeme otišao od nje -re-" če ona.
- Aid u tomkratkomvremenu desilo se mnogo žalosnoga.Jesili voljela Alfomsa?
- Da.
- Vjerovala sida će ti uzvratitiljubav?
- Da!
- Obećao tida će te uzeti za ženu i ti simu to povjerovala?
- Da. Bljedoliki izdajnik dao mi je napismeno kad mi je obećao brak.
- Uff! I to pismo još imaš?
- Ono leži u mojoj sobi.
- Dat ćeš ga svome bratu?
- Uzmi ga!Hoćeš li mi oprostiti?
- Oprostit ću tisamo onda ako me budeš slušala,
- Slušat ću te.Sto da činim?
- To ćeš kasnije saznati.Sad uzjašikonja,pođinatrag na haciendu ipošaljimi amo sve Indijance,
" djecu Mixteka. Reći ćeš im da ih treba Tecalto,njihov poglavica.Oniće ostavitisve drugo idoćik meni.
Karja bez ijedne riječi uzjaha konja i pojuriu galopu.
Nakon nekih četvrt sata vratise Medvjeđe Srce ipoloži zgniječene travke na traperovuglavu iprevije.
I vaquero je bio gotov.Od granja ipokrivača napravio je mekana nosila koja su se mogla pričvrstitina dva naporedna
konja.Na njih su položili Ungera.
- Sto će .biti s grofom? - zapita vaguero.
- On pripada meni! - uzvrati Bivolovo Čelo. - Ti odvediGromku Strijelu na haciendu!Medvjeđe Srce će ostatisa
mnom.
Vaquero posluša ipojaha sa ranjenikom.Dvojica poglavica stajahujoš neko vrijeme šutke jedan pokrajdrugog.Onda
Bivolovo Čelo odriješi veze sa zatočeniko-vih nogu da je ovajmogao ustatiiveza ga onda jednimremenomza rep
svoga konja.Nakon toga on reče Apaču:
- Neka moj brat pođe sa mnom!Na što se obojica popsše na konje ipojahaše.Za grofa je ovo bio najmučniji put
njegovogživota.
69Bivolovo Čelo upravikonja pokraj strme padine brda ionda udariprema njegovomvrhu.Nakon više od jednog
sata stiglisu do grebena planinskog vijencaizašli u gustu prašumu.Usred nje ležale su sa svih stranaokružene
neprohodnimzbunjeniruševine jednogstarogasteškoghrama.Bio je podignut u obliku za-rubljene piramide,
okružene predvorjima oko kojih se uzdizao visoki zid. Sada je ležalo sve u ruševinama.U jednomod nekadašnjih
predvorja stvorila se duboka bara u koju su se slijevale vode izšume.Bivolovo Čelo povede tamo prijatelja i
zatočenika kome su otpušiliusta.Ta bara se vremenompretvorila u malo jezero uz čije su obale rasla visoka stabla.
Tu dvojica poglavica sjahaše sa konja.Mixteka sjede u visoku travuidade Apačuanakda uzme mjesto pokraj njega.
Sjedili su,kao što to Indijancirade,najprije neko vrijeme šutke,a onda upita cibolero:
- Moj brat voliGromku Strijelu?
- Volim ga1
- re. Apač kratko.
- Ovaj bijelac ga htjede ubiti.
- On je ubica,jer će možda naš prijatelj umrijeti.
- Sto je zaslužio ubica?
- Smrt.
Ponovnoje minulo izvjesno vrijeme u tegobnojšutnji,a onda Bivolovo Čelo započe iznova.
- Moj brat poznaje narod Mixteka?
- Poznaje ga - kimnu glavomMedvjede Srce.
- To je bio najpoznatijinarod u Meksiku.
- Da, imao je blaga koje nitko nije mogao izmjeriti r- složi se Apač s njim.
- Zna li moj brat kud se djelo to blago"
- Ne zna.
- Zna li poglavica Apačada šuti?
- Njegova su usta kao zid stijene.
- Onda neka zna da Bivolovo Čelo čuva to blago.