zoran

1. KARL MAY
CRNI MUSTANG
1. SKAUT
Žestoka oluja šibala je gustom kišom visoku šumu da su se vrhovi jela povijali pred
njom. Prst debeli mlazovi vode tekli su niz golema stabla i skupljali se uz korijenje u
sitne, a zatim postepeno u sve veće potoke koji su u nebrojenim vodopadima padali s
pećine na pećinu sve dok ih nije prihvatila nabujala rijeka na dnu uske doline. Spustila
se noć. Svakog časa grmjelo je iznad dubine, ali ma kako svijetlo i jarko bljesnula
munja, kiša je tako žestoko plju-štala da se nije dalo vidjeti ni pet koraka daleko.
Bijesna oluja hujala je gore u šumi i uz stijene, ali nije dopirala dolje u dubinu gdje su
goleme jele nepomično stajale u noćnoj tami. Uostalom, ni ovdje nije bilo mirno jer je
rijeka tako šranila i brujala među obalama da bi samo neko vanredno oštro uho moglo
čuti kako dva osamljena jahača jašu niz rijeku; vidjeti ih nije mogao nitko.
Da je bio dan, oni bi sigurno privukli začuđeni pogled svakoga tko bi ih sreo i to ne
možda zbog svog odijela i opreme, već zato što su obojica bila upravo neobično visoka.
Jedan je od njih bio plav poput zemičke i imao je s obzirom na svoju visinu, upravo
smiješno malenu glavu. Između dva dobrodušna sitna mišja oka nalazio se sićušni, uvis
okrenuti frnjasti nos koji bi mnogo bolje pristajao licu četverogodišnjeg djeteta i nije
stajao ni u kom omjeru s vanredno širokim ustima koja su se pružala gotovo od jednog
uha do drugoga.
Taj je čovjek bio golobrad pa se činilo da mu je taj nedostatak bio prirođen jer preko
toga ženstveno glatkog lica sigurno još nikad nije prešla britva. Bio je odjeven u kožnati
haljetak koji mu je kao kakav kratki ogrtač u brojnim naborima visio s uskih ramena,
kožnate hlače
koje su mu čvrsto stezale noge, dugačke i tanke kao u rode, poluvisoke čizme i slamnati
šešir čiji se obod turobno ovjesio tako da mu se kiša s njega u neprekidnim nitima
slijevala na ramena. Na leđima mu je visila, kundakom okrenuta prema gore,
dvocijevka. Jahao je na snažnom koščatom kljusetu kome je sigurno bilo već petnaest
godina, ali kao da je kanilo isto tako snažno i čilo preživjeti još daljnjih petnaest godina.
Drugi konjanik imao je tamnu kosu, pokrivenu prastarom krznenom kapom, vrlo usko i
dugačko lice, isto tako veoma uski i dugački nos i usta te tanke brkove čije je vrhove
gotovo mogao svezati iza učiju. Bio je visok više od dva metra te je, za razliku od svog
pratioca, bio odozgo odjeven usko, a odozdo široko, jer, dok je na nogama nosio veoma
široke hlače s mnogo nabora čije su nogavice bile utaknute u polučizme od goveđe kože,
gornji dio tijela bio mu je tako čvrsto stegnut u dugački kaput od pusta da mu je ovaj
pristajao kao saliven. I on je nosio dvocijevku. Samo se po sebi razumije da su obojica,
osim pušaka, imala i noževe i revolvere. Taj je čovjek jahao na pouzdanom mustangu
koji je imao za sobom isto toliko rođendana kao i konj njegovog saputnika.
Oba konjanika nisu se obazirala ni na put ni na kišu. Svojim su oštroumnim i iskusnim
konjima prepustili da pronađu put, a na vrijeme se nisu obazirali zbog toga jer im kiša
nije mogla prodrijeti dublje od kože.

2. Usprkos neprekidnoj grmljavini i sijevanju munja, te unatoč opasnoj blizini rijeke koja
je podrovala i odnosila obale, njih su dvojica tako mirno razgovarala kao da jašu
otvorenom prerijom po najljepšem sunčanom danu. Ali da ih je netko vidio, taj bi
sigurno uočio i to da su oni jedan drugog, usprkos tami, veoma pomno promatrali jer su
se upoznali tek prije jednog sata, a na Divljem zapadu je uvijek dobro da se nepoznati
ljudi susreću s nepovjerenjem. Oni su se neposredno prije nego što se spustila noć i
nahrupila oluja, sreli gore na rijeci. Obojica su još istog dana željela stići u Firvvood-
camp1; bilo je dakle samo po sebi razumljivo da su zajedno jahali dalje.
Nisu jedan drugoga zapitali za imena ni za zanimanje, a razgovor im je bio tako općenit
da uopće nisu dodirnuli
i Logor u jeliku.
neku posebnu temu. Sad međutim odjeknu višestruka žestoka grmljavina, munje
učestaše blještavo osvjetljavajući uski klanac, a onaj plavokosi s frnjastim nosom
dobaci:
"Bless my soull To je nevrijeme! Upravo kao kod kuće kod Timpeovih baštinika!"
Čuvši te posljednje riječi njegov pratilac nehotice zaustavi konja i već zausti da nešto
upita, ali se predomisli. Sjetio se da čovjek zapadno od Missisippija nikad ne smije biti
neoprezan.
Razgovor se nastavio, ali dakako prilično oskudno kako je već to iziskivalo mjesto i
položaj u kojem su se nalazili. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Onda rijeka
odjednom oštro zakrene prema onoj strani na kojoj su se nalazila oba jahača. Ovdje je
podrovala zemljanu obalu; konj plavokosog jahača nije uspio dovoljno brzo skrenuti
ustranu pa stupi na podrovanu grudu i propadne, ali srećom ne duboko. Njegov ga
jahač povuče gore, ustranu, podbode ga ostru-gama, i jednim smionim skokom skoči
opet na čvrsto tlo.
"Good god!" viknu zatim. "Već sam ionako dovoljno mokar od kiše pa čemu dakle da se
kupam? Ovdje bih se mogao utopiti! Gotovo kao i onda kod Timpeovih baštinika."
Odmaknuo se na sigurnu udaljenost od rijeke, jašući dalje. Njegov pratilac je još neko
vrijeme šutke jahao za njim, a onda upita: "Timpeovi baštinici? Kakvo je to ime,
ser?"
"Zar to ne znate?" glasio je odgovor.
"Ne znam."
"Hm! Čudno! Svi moji prijatelji i znanci to znadu!"
"Zaboravljate da smo se tek prije nešto malo više od jednog sata prvi put sreli."
"Tačno! Onda zaista ne možete još znati tko su Timpeovi baštinici; ali to ćete možda
doznati."
"Možda?"
"Da, naime ako dulje ostanemo zajedno."
"Ali ako bih ja to sad htio doznati, ser?"
"Sad? Zašto?"
"Jer se zovem Timpe."
"Što? Kako? Zovete se Timpe? Timpe vam je prezime?"
"Jest."
"Wondeful! Već duge godine tražim Timpea, tražim ga posvuda, na svim brdima i
dolinama, na istoku i na za-
padu, danju i noću, po suncu I po kiši, a sada, kad sam se već davno odrekao nade da ču
ga pronaći, jaši on ovdje po tom vremenu kraj mene i umalo što nije dopustio da se
utopim u toj lijepoj rijeci, a nije mi rekao tko je!"
"Vi tražite mene?" začuđeno upita njegov pratilac. "Zašto?"

3. "Zbog baštine! A zašto bih vas inače tražio?"
"Baštine? A tko ste vi zapravo, ser?"
"I ja sam jedan Timpe."
"I vi ste jedan? A odakle?"
"Tamo od prijeka."
"Iz Njemačke?"
"Dakako! A kako bi jedan Timpe mogao biti negdje drugdje rođen?"
"Mogao bi jer ja sam se na primjer rodio ovdje u Sjedinjenim Državama."
"Ali od njemačkih roditelja!"
"Otac mi je bio Nijemac. A odakle potječete vi?"
"Iz Hofa"u Bavarskoj."
"Onda sigurno nemamo nikakve veze jer ja potječem iz Plauena u Vogtlandu."
"Oho, nikakve veze! Moj otac također potječe iz Plauena pa se odande doselio u Hof."
Crnomanjasti čovjek zaustavi konja. Kiša je nakon posljednjeg žestokog udarca groma
odjednom prestala, a oluja je rastrgala oblake. Između njih su virile svijetle plave pruge
neba i oba jahača mogla su jedan drugome razabrati lice.
"Dakle se iz Plauena doselio u Hof?" upita. "Onda ne samo da je moguće da smo rođaci,
već je to, štavi se, vrlo vjerojatno, što je bio vaš otac?"
"Puškar, a i ja sam izučio taj zanat."
"To se slaže, to se slaže! Ovo je zaista neobičan sastanak. Ali nemojmo se zadržavati
ovdje! Oluja se može vratiti, a pred nama leži još najteži dio te doline. Treba iskoristiti
ovo malo povoljnije vrijeme. Bolje ćemo moći nastaviti razgovor kad stignemo na naš
cilj. Dođite dakle, ser, ili bratiću, ako vam se to bolje sviđa."
Oni pojahaše dalje. Dolina se ubrzo tako suzila da je ostalo vrlo malo prostora između
rijeke i kamene padine brda, koja se uzdizala gotovo okomito. Na tom prostoru nije
rasla trava, već gusto grmlje kroz koje su se konji morali
10
upravo probijati. Da se oluja nije stišala i da je ostalo isto tako mračno kao što je bilo
prije, konjanici bi se jedva mogli provući. !
Takav je bio dobar dio puti, a onda se dolina opet raširi da bi se nakon daljnjih pola
sata jahanja ponovo suzila u uski klanac; ovaj međutim nije bio dugačak jer je uskoro
prešao u otvorenu ravnicu nazvanu Firwood-camp na kojoj su rasle goleme jele,
uzdižući se visoko u nebo.
Ovdje su se dvije doline ukrštavale gotovo u pravom kutu, naime riječna dolina kroz
koju su stigla oba Timpea i jedna druga dolina kojom se željeznica, što su je upravo
gradili, uspinjala na brdo. Camp znači logor i oba su jahača izašavši iz klanca usprkos
noćnoj tami opazila da se ovdje zaista nalazi prilično velik logor
Dolina je bila puna golemu stabala, posječenih da služe za izradu dasaka i željezničkih
pragova dok su otpaci služili za ogrjev. Most preko rijeke bio je skoro dogotovljen, a u
blizini se nalazila pilana u kojoj se obrađivalo sve to silno drvo. Malo dalje zijevao je u
padini brda duboko usječeni kamenolom iz kojega je vađeno kamenje za izgradnju
željezničkog nasipa, a nalijevo se prtjžalo nekoliko drvenih zgrada sličnih sušama. U
njima su bili i smješteni ljudi, alat i zalihe.
Jedna od tih drven jara koje su ovdje nazivali shops bila je veoma dugačka i duboka.
Četiri dimnjaka dizala su se iznad krova i brojni osvijetljeni prozori odavali su da shop
služi za smještaj radnika. Zato i došljaci krenuše prema njemu.
Već izdaleka začuli su buku glasova, a kad su prišli bliže, osjetiše zadah rakije koji se na
svakom koraku sve više pojačavao. Najzad sjahaše i svezaše konje za motke zabijene
ispred vrata. Uto iz kuće izađe neki čovjek, zasta na vratima viknuvši natrag u kuću:

4. "Ubrzo mora stići vlak s građevnim materijalom. Otpre-mit ću ga i odmah se vratiti.
Možda će donijeti kakve novosti pa čak i novine."
Čovjek zatim podignu pogled, ugleda strance, stupi u stranu da bi ih bolje obasjalo
svjetlo koje je prodirale kroz vrata i pomno ih pogleda:
"God evening, ser", pozdravi plavokosi. "Pokisli snio do kože. Ima li ovdje kakvo
mjestance gdje bismo se mogli osušiti?"
II
"Ima" odgovori ovaj. "Ima štaviše i takvih mjesta na kojima ćete moći spavati na
suhome, ukoliko, naime, ne spadate u onu vrst ljudi koje čovjek radije ne pušta da
uđu."
"Ne brinite ništa, ser! Mi smo čestiti zapadnjaci, džentlmeni koji vam neće nanijeti
nikakve štete, već će platiti sve što dobiju."
"Ako je vaša čestitost tolika koliko ste visoki, onda ste svakako najveći džentlmeni pod
suncem. No, samo uđite, tamo nalijevo u onu manju prostoriju i recite shopmanu1 da
mu, enginner2, poručuje da smijete ostati. Ubrzo ćemo se opet vidjeti."
On ode, a oni ga poslušaše.
Unutrašnjost daščare sačinjavala je jednu jedinu veliku prostoriju u kojoj je samo
nalijevo bio mali dio napola odvojen zidom od dasaka visokim poput čovjeka. U velikoj
prostoriji nizali su se cijeli redovi grubih stolova i klupa, zabijenih u zemlju, a između
njih i uza stijene bile su redom svrstane postelje, ispunjene uglavnom suhom travom i
sijenom. Četiri ognjišta na kojima su plamtjele velike vatre donekle su osvjetljivale
prostoriju. Svjetiljki ili svijeća nije bilo pa se tako u plamsanju vatre činilo kao da su sve
osobe i svi predmeti nekako sablasno nemirni, vječno u pokretu.
Uz stolove je sjedilo i na ležaj ima se ispružilo otprilike dvije stotine željezničkih radnika,
mali momci dugačkih perčina i žute puti, isturenih jagodičnih kosti i kosih očiju. Sad su
začuđeno pogledali oba ta pretjerano visoka čovjeka.
"Gle! Kinezi!" reče tamnokosi. "Pređimo prijeko u onu manju prostoriju, možda ondje
sjede bijelci."
U tom drugom odjelu nalazilo se također nekoliko stolova za kojima su sjedili bijeli
radnici, pušeći i pijući, sve sami krupni, čvrsti muškarci od kojih je vjerojatno mnogi
vidio već i bolju prošlost, a poneki samo zbog toga došao ovamo jer se na civiliziranom
istoku više nije smio pokazivati. Čim su ugledali goste, njihov veoma glasan razgovor
odmah utihnu. Začuđenim pogledima pratili su ih do gostinske tezge na koju se
shopman naslonio među brojnim bocama i čašama.
"Rail-roaders?"s upita on kimnuvši kad su ga pozdravili.
1 Opskrbnik.
2 Inženjer.
3 Željezničari.
12
"Ne, ser", odgovori plavokosi. "Ne namjeravamo džentlmene koji sjede ovdje prikratiti
za njihovu zaradu. Mi smo zapadnjaci pa tražimo vatru uz koju bismo se mogli osušiti.
Engineer nas je poslao k vama."
"Možete li platiti?" upita shopman, mjereći oštro visoke ljude.
"Možemo."
"Onda možete dobiti sve što trebate, a kasnije i fini odvojeni ležaj za spavanje tamo iza
sanduka i bačava. Sjedite za ovaj stol uz peć. Ondje je dosta toplo; onaj drugi stol je
određen za činovnike i više džentlmene."

5. "Well! Vi nas dakle ubrajate među niže džentlmene? S obzirom na našu visinu ne bih to
smatrao mogućim. Ali to nas ništa ne smeta. Donesite nam čaše, vruće vode, šećera i
ruma! Htjeli bismo se i iznutra ogrijati."
Oni sjedoše za stol koji irn je bio dodijeljen i nalazio se u blizini vatre, tako da su se
njihova mokra odijela mogla ubrzo osušiti. Uskoro dobiše ono što su naručili i smiješaše
grog. Bijeli radnici su čuli da se ne moraju bojati konkurencije; to je bilo dovoljno da
nastave svoj prekinuti razgovor.
Za stolom za službenike i "više džentlmene" sjedio je jedan jedini čovjek, kome možda
nije bilo još ni trideset godina; bio je odjeven kao bijeli lovac, ali se po boji njegove kože
i po crtama lica dalo razabrati da ne pripada kavkaskoj rasi. Svakako je bio mestic,
jedan od onih mješanaca koji, doduše, nasljeđuju tjelesne odlike obaju roditelja, ali
kadšto na žalost i njihove moralne nedostatke. Bio je snažan i gibak kao panter i crte
lica bile su mu vrlo pametne, no njegove tamne oči ležale su skrivene ispod duboko
spuštenih kapaka i trepavica, vrebajući kao što par divljih mačaka vreba na plijen.
Činilo se da se i ne osvrće na oba stranca ali mu je pogled ipak često i skriveno poletio
prema njima, a k tome je i glavu okrenuo na njihovu stranu da čuje o čemu će govoriti.
Imao je razloga da ustanovi što ih je dovelo u taj kraj i kane li ovdje ostati. Na žalost
nije razumio nijednu od njihovih riječi, premda su dosta glasno govorili, ali njemačkim
jezikom koji on nije poznavao.
Natočivši čaše, oni se nazdrave i ispiše do kraja. Onda crnokosi postavi čašu preda se na
stol i reče:
"Tako, to je bila dobrodošlica što smo je jedan drugome dužni, a sad da prijeđemo na
stvar! Vi ste dakle zapravo
13
puškar, a vaš otac je to također bio. Sve ako i jesmo rođaci, ipak ću vam reći da još ne
znam da li se prema vama imam vladati kao prema rođaku."
"Zašto to ne biste smjeli?"
"Zbog baštine."
"Kako to?"
"Prevarili su me za baštinu."
"I mene!"
"Zar zaista? Vi također niste ništa dobili?"
"Ni pare!"
"Pa ipak je baštimcima tamo prijeko isplaćen vrlo velik iznos!"
"Da, isplaćen je Timpeovim nasljednicima u Plauenu, ali nije meni, premda sam ja isto
tako pravi Timpe kao i oni."
"Dopustite mi da najprije ispitam je li to tačno. Kako glasi vaše puno ime?"
"Kazimir Obada Timpe."
"A kako vam se zvao otac?"
"Rehabeam Zaharija Timpe."
"Koliko je braće imao vaš otac?"
"Petero. Tri najmlađa su otišla u Ameriku. Vjerovala su da će se ondje brzo obogatiti
jer u Americi ljudi trebaju mnogo pušaka. Sva braća su bili puškari."
"Kako se zvao onaj drugi brat koji je ostao u Plauenu?"
"Ivan Danijel. Umro je, ostavivši dva sina, naime Petra Mihu i Marka Apsalona; oni su
naslijedili onih stotinu tisuća talira koji su im bili poslani iz grada Favette u Alabami."
"To je tačno, to je savršeno tačno! Budući da poznajete
sva ta mjesta i osobe, dokazujete da ste zaista moj bratić."
"Oh, ja to mogu i bolje dokazati. Pomno sam spremio

6. sve svoje isprave i papire; nosim ih na srcu pa vam ih mogu
odmah -"
"Ne sada, ne sada, možda kasnije", upadne mu u riječ njegov subesjednik. "Vjerujem
vam. Sigurno znate i to zašto je to petero braće i zašto su svi njihovi sinovi dobili takva
biblijska imena?"
"Znam. To je prastari običaj u obitelji od kojeg nitko nije odstupio."
"Tako je! Taj običaj dao se lako zadržati i u Sjedinjenim Državama jer Amerikanci
također vole takva imena. Moj otac je bio treći brat. Zvao se David Makabejac i ostao-je
14
u New-Yorku. Ja se zovem Hazael Benjamin. Oba najmlađa brata zašla su dublje u
zemlju i naselila se u gradu Favette u državi Alabama. Najmlađi brat zvao se Jozef
Habakuk. Umro je ondje bez djece i ostavio veliku zaostavštinu. četvrti brat, Tobija
Holoferno umro je u istom gradu; njegov jedini sin, Nahum Samuel, varalica je."
"Kako to?"
"Zar to ne uviđate? Ja ni o čemu nisam imao ni pojma. Moj otac se doduše u prvo
vrijeme dopisivao sa svoja dva brata u Favetteu, ali je to dopisivanje malo-pomalo
zamrlo sve dok na kraju gotovo i nisu jedni na druge zaboravili. Udaljenosti u
Sjedinjenim Državama su tako velike da čak i braća postepeno jedan dragoga gube iz
vida. Nakon očeve smrti nastavio sam njegov posao, ali jedva da sam zasluživao više
nego što sam trebao za život. Onda sam slučajno u Ho-bokenu sreo nekog useljenika iz
Plauena. Dakako da sam ga odmah upitao za moje tamošnje rođake i začudio se do-
znavši da su od Habakuka u Favetteu naslijedili stotinu tisuća talira. A ja nisam dobio
ništa! Mislio sam da će me udariti kap! Imao sam pravo da tražim svoj dio pa sam
napisao sigurno deset i više pisama u Favette, no nisam dobio odgovor. Onda sam
stvorio odluku, prodao svoju radionicu i otputovao onamo. 4
"Posve pravo, posve pravo, dragi bratiću! No, a što je bilo?"
"Baš ništa jer je ptičica izletjela."
"Kakva ptičica?"
"To možete i sami zamisliti! U Favetteu su vjerovali da je stari Habakuk umro samo kao
osrednje imućan čovjek, ali nitko nije slutio da je bio tako bogat. Vjerojatno zbog
škrtosti nije to nikome pokazivao. Njegov brat Tobija Holoferno umro je prije njega vrlo
siromašan pa je Josef Habakuk uzeo njegova sina, svog sinovca Nahuma Samuela k sebi
u posao. Taj Nahum je varalica. Nije doduše mogao izbjeći da tih stotinu tisuća talira
pošalje u Plauen, ali sa svim ostalim novcem se jednostavno izgubio pa tako i s onih
stotinu tisuća talira koji bi trebali pripasti meni."
"A vjerojatno i s mojim novcem?"
"Svakako!"
"Ništarija! Moj otac je iselio iz Plauena jer se zbog poslovnog suparništva posvadio s
braćom. To je neprijatelj-
15
stvo usprkos velikoj udaljenosti sve više i više raslo tako da jedan za drugoga više nije
htio ni da čuje. Moj otac je umro, a isto tako i njegov brat u Plauenu. Kasnije su mi
njegovi sinovi pisali da su od strica Josefa Habakuka u Americi naslijedili stotinu tisuća
talira. Odmah sam se odvezao u Flauen da se raspitam. Ondje se divno živjelo. Ljudi su
moje bratiće nazivali samo još Timpeovim baštinicima. Napustili su svoje poslove i
živjeli kao knezovi. Vrlo su me lijepo primili pa sam nekoliko tjedana morao ostati kod
njih u gostima. Staro neprijateljstvo nije ni jednom riječju spomenuto, ali isto tako
nisam mogao doznati ništa pobliže o stricu Josefu Habakuku i njegovoj ostavštini. Moji
bratići su dopuštali da vidim njihovo bogatstvo, ali kao da nisu željeli da i ja dobijem

7. svoj dio. Zato sam se i ja isto tako brzo odlučio kao i vi: prodao sam svoju radionicu,
otišao u Ameriku i iz New-Yorka dakako otputovao izravno u Favette."
"Ah, dakle i vi! Pa što ste ondje našli?"
"Tačno ono što i vi, samo što su mi se ljudi još i smijali. Rekli su mi da tamošnji
Timpeovi nisu nikad bili imućni."
"Glupost! Jeste li u ono vrijeme razumjeli engleski?"
"Nisam."
"Onda su vas kao stranca nasamarili. Što ste zatim poduzeli?"
"Otputovao sam u St. Louis gdje sam se zaposlio kod puškara Henrvja, izumitelja
glasovite Henrvjeve opetuše na dvadeset i pet metaka i nastojao da što bolje naučim
njegovo umijeće i otkrijem njegove tajne, a zatim sam u gradu Napoleonu na Arkanzasu
i Mississippiju dospio u društvo nekolicine prerijskih lovaca kojima sam kao puškar baš
dobro došao. Nisu mi dopustili da pođem dalje, već su me nagovorili da s njima odem u
Stjenjak. Tako sam dakle postao zapadnjak."
"Jeste li zadovoljni s tom promjenom?"
"Jesam. Razumljivo je, međutim, da bi mi bilo milije da sam dobio svojih stotinu tisuća
talira i da mogu živjeti u slasti i lasti kao Timpeovi baštinici."
"Hm. To bi se moglo još dogoditi."
"Teško! Kasnije sam i ja došao na pomisao da je stari Josef Habakuk ipak bio bogat i
da je njegov sinovac Nahum
16
Samuel morao pobjeći s novcem. Tražio sam ga, tražio nekoliko godina, ali uzalud, kako
sam vam već rekao."
"I ja, isto tako uzalud sve dok pred kratko vrijeme nisam našao njegov trag."
"Njegov trag? Zar zaista?" viknu Kazimir, skočivši naglo s klupe tako da su ga svi
prisutni pogledali.
"Mir!" opomenu ga Hazael. "čovjek se ne smije tako uzrujavati. Iz posve pouzdanog
vrela doznao sam da neki Nahum Samuel Timpe, nekad puškar, a sada neizmjerno
bogat, stanuje u Santa Feu."
"Prijeko u Santa Feu? Onda moramo onamo, smjesta onamo, obojica, vi i ja."
"Sporazuman sam s tim, bratiću. Dakako da sam i ja namjeravao da ga potražim i da ga
prisilim da mi izruči novac zajedno s kamatama. Bilo mi je jasno da će to biti teško, vrlo
teško, pa mi je zato milo što sam vas sreo jer ćemo dvojica lakše obaviti posao. Tako
ćemo naglo izaći pred njega da će od straha priznati svoje zlodjelo i odmah nam isplatiti
novac. Mi smo zapadnjaci pa ćemo mu zaprijetiti zakonom prerije. Zar ne?"
"To je samo po sebi razumljivo, potpuno razumljivo!" živo mu odobri Kazimir. "Kakve
li sreće da sam vas sreo! Vas, vas? Nije li glupost, bratiću, da jedan drugome govorimo
vi kad smo tako blizi rođaci i drugovi po sudbini?"
"I meni se tako čini."
"Dakle, govorimo jedan drugome ti, zar ne?"
"Pravo mi je. Evo ti moje ruke, prihvati je! Ponovo ćemo napuniti čaše i ispiti ih u naše
zdravlje i u uspjeh našeg plana. Eto, kucni se!"
"U zdravlje, bratiću, ili bolje reći: u zdravlje, dragi Ha-zaele!"
"U zdravlje! Ali Hazael? Znaš, ljudi su u Sjedinjenim Državama kratki, osobito što se
tiče imena. Jedan drugoga nazivaju Jim, Tim, Ben i Bob i ne izgovaraju sve slogove ako
je jedan jedini dovoljan. Moj otac me je uvijek zvao Haz umjesto Hazael pa sam se
naučio na to. I ti me tako zovi."
"Haz? Hm! Onda bi ti meni morao reći Kaz umjesto Kazimir?"
"A zašto ne?"

8. "Ne zvuči li to veoma glupo?"
2 Crni Mustang
17
"Glupo? Besmislica! To zvuči dobro, kažem ti; meni se sviđa, a kako drugima zvuči, to
mi je svejedno. Dakle, još jednom, u zdravlje, dragi Kaz!"
"U zdravlje, dragi Haz! U zdravlje Kaza i Haza, najnovijih Timpeovih baštinika!"
Oni se oduševljeno ali tiho kucnuše, pazeći da ne bi zveket čaša privukao pažnju ostalih
gostiju. Zatim reče tamnokosi Haz:
"A sad naprijed u Santa Fe! Ali to se ne da tako lako i brzo izvesti jer ćemo morati na
daleko zaobići."
"Zašto?" upita plavokosi Kaz.
"Jer bismo, pošavši najkraćim putem, morali proći kroz područje Komanča."
"Nisam još čuo da su ti Crvenokošci iskopali ratnu sjekiru!"
"Ni ja nisam čuo, ali su Indijanci čak i u najdubljem miru borbeno raspoloženi i uvijek
su neprijatelji bljedo-kožaca. Osim toga jučer sam sreo jednog pedlara1 koji je došao od
njih. Ti znaš da Indijanci gotovo nikad ne čine pedlaru ništa nažao jer ga nužno trebaju.
Rekao mi je da se veliki ratni poglavica Tokvi Kava sad ne nalazi kod svog plemena, već
da je otišao s nekolicinom svojih najboljih ratnika, ne rekavši kamo."
"Tokvi Kava, taj krvnik lovaca? Iz toga se stvarno može naslutiti da opet smišlja jednu
od svojih okrutnosti. Ja se zaista ne bojim ni jednog Crvenokošca, ali sve ako je čovjek
ne znam kako hrabar, ipak je bolje da ne sretne takvog momka. Zato predlažem da
radije pođemo zaobilaznim putem i da tjedan dana kasnije stignemo u Santa Fe. Naš
Nahum Samuel nam sigurno neće upravo sada po drugi put pobjeći."
"Sve ako i pobjegne, pronaći ćemo njegov trag pa bismo ga sigurno ..."
Tu su ga prekinuli jer se inženjer vratio i doveo sa sobom još dva čovjeka. Živo zanijeti
u svoj razgovor, Kaz i Haz nisu čuli višekratno zviždanje lokomotive. Stigao je vlak s
građom, inženjer ga je otpremio i sad se vratio u pratnji jednog nadglednika i
skladištara. On kimne obojici zapadnjaka u znak pozdrava, a tada sva trojica sjedoše
i Putujući trgovac.
18
k onome mladiću za stol namijenjen činovnicima i "višim džentlmenima." I oni naručiše
grog, a zatim upita mješanac:
"No, ser, jesu li stigle novine?"
"Nisu", odgovori inženjer, "stići će tek sutra. Ali ipak sam dobio vijesti."
"Dobre?"
"Na žalost ne. Morat ćemo ubuduće biti veoma oprezni."
"Zašto?"
"Jer su u blizini posljednje stanice pronađeni tragovi Indijanaca."
Bilo je kao da su mladićeve oči, napola sakrivene ispod vjeđa, zlobno zasvjetlucale, no
glas mu je zvučao posve nemarno kad je rekao: "Pa to nije razlog da budemo posebno
oprezni."
"Mislim da ipak jest!"
"Pshaw! Ni jedno pleme nije iskopalo ratni tomahavk, a sve kad bi i bilo tako, ipak ne
smijemo po otiscima nekoliko stopa odmah zaključiti da se u blizini nalaze neprijatelji."
"Prijatelji se pokazuju. Tko se sakriva, nema dobre namjere; to mogu i sam sebi reći,
premda nisam ni skaut1 ni zapadnjak. No vi ste valjan izvidnik i poznajete ovaj kraj.
Namjestio sam vas da budno obilazite po okolici."
Gipkim mladićevim tijelom i njegovim licem prijeđe laki trzaj kao da kani planuti, no
onda se svlada, odgovorivši mirno:

9. "Učinit ću to, ser, premda znam da nije potrebno. Tragovi Indijanaca su samo za
vrijeme rata opasni. I još nešto: Crvenokošci su često bolji i vjerniji od bijelaca."
"Ovo mišljenje služi na čast vašoj čovjekoljubivosti, ali ja bih vam na mnogo primjera
mogao dokazati da se varate."
"A ja vama na još više da imam pravo. Je li ikad neki čovjek bio vjerniji nego što je
VVinnetou vjeran Old Shat-terhandu?"
"VVinnetou je iznimka. Poznajete li ga?
"Još ga nisam vidio."
"Ili Old Shatterhanda?"
"Ni njega, ali poznajem njihova djela."
"Onda ste sigurno čuli i za Tanguu, poglavicu Kiowa?"
i Vodič, izvidnik.
19
"Jesam."
"Kakav li je samo izdajica bio taj nitkov! U vrijeme kad je Old Shatterhand bio još
surveyor1, pretvarao se kao da je njegov zaštitnik, ali mu je ipak neprekidno pokušavao
oduzeti život. Sigurno bi ga bio ubio da taj bijelac nije bio pametniji i snažniji od njega.
Dakle, gdje nalazite vjernost o kojoj ste govorili? A što se tiče toga, da tragovi Crveno-
kožaca samo u ratu predstavljaju opasnost - nisu li Siouxi Ogallalla u miru više puta
napali vlakove? Nisu li u miru ubijali ljude i otimali žene? Zbog toga su bili kažnjeni, ali
nisu ih kaznile velike Čete lovaca i vojske, već samo dva čovjeka: Winnetou i Old
Shatterhand. Kad bi se jedan od njih nalazio ovdje, onda se zaista ne bih brinuo zbog
tih indijanskih tragova."
"Pshaw! Pretjerujete, ser! Ta dva čovjeka je zaista poslužila velika sreća, i to je sve. Ima
još takvih kao što su oni pa čak i boljih."
"Gdje?"
Skaut ga ponosno i izazovno pogleda u lice i odgovori:
"Ne pitajte već se ogledajte oko sebe!"
"Da ne mislite možda sebe samoga?"
"A što onda ako mislim?"
Inženjer ga je htio već ukoriti, ali nije dospio da to učini jer je Kaz sa dva koraka svojih
dugačkih nogu prišao bliže, uspravio se pred skautom u svojoj punoj visini i rekao:
"Sine moj, vi ste najveći šupljoglavac koji postoji!"
Skaut skoči za tren oka na noge i trgnu nož iz pojasa, ali Kaz je još brže napeo revolver
i, uperivši ga u nj, opomenu:
"Samo se nemojte prenagliti, my hoy! Navodno ima ljudi koji ne mogu podnijeti metak
kroz svoju ludu glavu, a meni se čini da ste i vi jedan od njih."
Revolverska cijev uperena u nj nije dopuštala skautu da se posluži svojim nožem. Zato
bijesno siknu na dugajliju:
"Kakva posla imam ja s vama? Tko vam je dopustio da se miješate u naš razgovor?"
"Ja sam, mladiću, ja sam. A kad ja sam sebi nešto dopustim, onda bih htio da vidim
čovjeka komu to nije pravo!"
"Vi ste surov čovjek, ser!"
i Mjernik, geodet.
20
"Well, taj odgovor primam jer vidim da vam se sviđam. Pobrinite se sad za to da se i vi
meni svidite jer ćete inače proći onako kao onda kod Timpeovih baštinika."
"Timpeovih baštinika? A tko ste vi zapravo, ser?"

10. "Ja sam jedan od onih koji ne dopuštaju da se bilo kako omalovažavaju Winnetou i Old
Shatterhand. Više ne trebate ni znati. Ostajte mi zdravo, my boy i smjestite svoj nož
lijepo za pojas da se ne biste porezali."
Kaz se vrati k svom stolu i ravnodušno sjedne. Skaut ga je pri tome promatrao, a oči su
mu svjetlucale od bijesa. Tetive mu se napeše da skoči na čovjeka koji ga je uvrijedio, ali
nije smogao hrabrosti da to učini. U držanju tog dugačkog mršavog muškarca bilo je
nešto što ga je obuzdavalo. On spremi nož i sjedne, promrmljavši kao da govori sebi, da
bi se ispričao pred svojim društvom za stolom:
"Taj klipan je očito lud pa uopće ne može uvrijediti razboritog čovjeka. Pustimo ga
neka brblja."
"Neka brblja?" odvrati inženjer. "Naprotiv, taj čovjek kao da je veoma zubat. Drago mi
je da se zauzeo za Old Shatterhanda i Winnetoua jer djela i doživljaji te dvojice junaka
sa Zapada sačinjavaju moj najmiliji predmet razgovora. Htio bih da vidim da li ih on
zaista poznaje."
Obrativši se prema drugom stolu, upita:
"Rekoste da ste zapadnjaci, ser. Jeste li ikad sreli Win-netoua i Old Shatterhanda?"
Sitne Kazove mišje oči zasvjetlucaše od užitka.
"Dakako! Dva sam tjedna jahao s njima."
"Silno! Ne biste li došli k nama i pripovijedali nam
0 tome?"
"Ne bih."
"A zašto?"
"Jer nemam dara za pripovijedanje, ser. Pripovijedanje vam je zaista čudna stvar. To
treba da je prirođeno. Često sam to već pokušao, ali nije uspijevalo. Redovito počinjem
u sredini i svršavam na početku. Mogu vam samo ukratko reći, da smo tom prilikom
imali i družbu od osam bijelaca
1 da smo pali u sužanjstvo plemena Upsaroka koji su nas odredili za mučenički stup.
Old Shatterhand i Winnetou su doznali za to, potražili naš trag, pošli za nama, prišuljali
se Upsarokama i noću nas izbavili, posve sami, bez ičije pomoći. Pravo majstorsko djelo
kakvo sigurno nikad ne bi uspjelo
21
vašem skautu koji sjedi tamo kod vas i koji je malo prije tako razjapio gubicu."
Skaut je skoro opet planuo, ali ga inženjer pretekne, upitavši brzo:
"Znate li možda gdje se ta dvojica sad nalaze, ser?"
"Nemam pojma. Spomenuli su da će Old Shatterhand otputovati u jednu od onih
staromodnih zemalja, u Egipat ili Perziju, mislim da se tako zovu, ali da će se ubrzo
vratiti."
"Zaista bih ih vrlo rado vidio. A osobito njihovo oružje! Je li ono zaista tako izvrsno
kako se pripovijeda?"
"Dakako, ser. Winnetou još nikad nije promašio iz svoje srebrne puške pa joj nema
ravne. Old Shatterhandova med-vjedarka je strašna toljaga koja pogađa na
nevjerojatno veliku udaljenost. A tek njegova henrvjevka! Zamislite samo, ser: dvadeset
i pet metaka za pola minute! Ja sam bio puškar i znam što to znači. Mislim da je Henry
izradio samo deset takvih opetuša, ali tko ih ima i gdje su? Nijedna od njih nije poznata,
osim Old Shatterhandove. Koliko bi za nju platio poznavalac oružja! - Ali, ser, ako nam
želite iskazati uslugu, onda nam recite kamo bismo mogli smjestiti konje. Htio bih da ih
sigurno spremim pod krov jer ste maločas govorili o indijanskim tragovima."
"Zar se i vama ti tragovi čine sumnjivim?"

11. "Dakako! Onaj pametnjaković tamo može misliti što god hoće, ali ja znam na čemu
sam."
"Onda smjestite konje u spremište za alat koje ima dobru i čvrstu bravu. Naš skladištar,
ovaj džentlmen ovdje, odvest će vas onamo, a pobrinut će se da nahrani i napoji konje."
Skladištar spremno ustane, a Kaz i Haz pođoše za njim k svojim konjima.
Bijeli željeznički radnici su pažljivo slušali taj razgovor. Zanimao ih je isto toliko kao i
njihovog pretpostavljenog. Inženjer iskoristi odsutnost obaju lovaca da ukori skauta
zbog njegova vladanja, a ovaj to primi prividno mirno dok je u sebi bjesnio. Malo
kasnije izvana se opet začu topot konja.
"Što je to?" začuđeno upita inženjer. "Oni dovode konje natrag, a u suši je dovoljno
mjesta."
On pogleda prema ulazu i opazi kako u kuću ulaze dva posve druga čovjeka: jedan
bijelac i jedan Indijanac.
22
Prvi nije bio ni odviše visok ni previše plećat. Tamno-plava brada okruživala mu je
suncem opaljeno lice. Nosio je kožnate lovačke hlače ukrašene resama, kožnatu lovačku
košulju također na šavovima ukrašenu resama, dugačke čizme navučene iznad koljena i
pusteni šešir širokog oboda o čiju su vrpcu okolo naokolo bili zataknuti vršci ušiju
strašnih sivih medvjeda. Za širokim pojasom od remenja bila su zadjenuta dva revolvera
i jedan bowie nož. Činilo se da je pojas sav pun naboja, s njega je visilo i nekoliko
kožnatih vrećica u kojima su se vjerojatno nalazili svi oni sitni predmeti što ih treba
zapadnjak. S lijevog ramena visio mu je o desnom boku svijeni laso, višestruko ispleten
od remenova, a oko vrata na svilenoj uzici mirovna lula ukrašena perjem kolibrića i
umjetnički izrezbarena indijanskim znakovima. Široki remen pridržavao je na leđima
tog čovjeka neobično dugačku i tešku dvocijevku dok je u desnici držao lakšu
jednocijevku.
Indijanac je bio odjeven jednako kao i bijelac, samo što je umjesto dugačkih čizama
nosio lake mokasine ukrašene dikobrazovim bodljikama. Bio je gologlav, a gusta
plavičasto--crna kosa bila mu je začešljana u visoku punđu sličnu kacigi i isprepletena
kožom zmije čegrtuše. Oko vrata nosio je vrećicu s amajlijama, vrlo dragocjenu mirovnu
lulu i trostruki đerdan od grizlijevih kandži, sjajan dokaz njegove smjelosti i hrabrosti,
jer nijedan Indijanac ne smije nositi znakove pobjede što ih nije sam zadobio. I on je
isto tako nosio laso i pojas s revolverima, bowie nožem i kožnatim vrećicama, a u desnici
je držao dvocijevku čiji su drveni dijelovi bili nagusto okovani sjajnim srebrnim
čavlima. Izraz njegovog ozbiljnog, muškarački lijepog lica, mogli bismo nazvati gotovo
rimskim. Usprkos tamnoj baršunastoj boji njegovih očiju, u njima je sjala mirna, topla
vatra. Jagodične kosti bile su mu jedva vidljivo istaknute, a boja njegove kože bila je
mutno svijetlosmeđa s lakom brončanom na-hukom.
Pridošlice nisu bili nikakvi divovi; u daščaru su ušli mirno i skromno, a ipak je njihova
pojava upravo vanredno djelovala. Kinezi smjesta utihnuše, a bijeli radnici u manjoj
prostoriji i nehotice ustadoše. Ustali su štaviše inženjer, njegov nadglednik i skaut, a
shopman se pokušao čak nakloniti, iako vrlo nespretno.
23
Činilo se da njih dvojica uopće ne zapažaju udivljenje što su ga izazvali. Indijanac
pozdravi samo lakim, ali nipošto oholim kimanjem glave, dok bijelac prijazno reče:
"Good evening, gospodo! Ostanite sjediti, ne želimo da vas smetamo." Zatim se obrati
gostioničaru: "Možemo li kod vas dobiti kakvo dobro sredstvo protiv gladi i žeđi, ser?"

12. "Readily, with pleasure, ser!" odgovori ovaj. "Na usluzi vam stoji sve što imam. Sjedite
ovamo uz toplu vatru, gospodo! Ovdje već doduše sjede dva zapadnjaka koji su načas
izašli, ali ako vas to smeta, oni će vam ustupiti mjesto."
"To nipošto ne želimo. Oni su prije nas bili ovdje pa imaju dakle i veće pravo. Kad se
vrate, mi ćemo ih upitati da li dopuštaju da sjednemo k njima. Najprije nam malo
zagrijte pivo, a onda ćemo vidjeti što imate za jelo."
Po puškama što su ih Kaz i Haz ostavili, opaziše gdje su ta dvojica pa sjedoše za drugu
stranu stola.
"Divni momci!" šapnu inženjer svojim susjedima. "Cr-venokožac se drži kao kralj, a i
bijelac isto tako."
"A pogledajte Indijančevu pušku" isto tako tiho odgovori nadglednik. "Ti silni srebrni
čavli u njoj! Da nije to ..."
"Thounderstorm! Srebrna puška. Winnetou! Pogledajte samo ovu tešku bijelčevu
dvocijevku! Nije li to glasovita medvjedarka? A ova mala laka puška! Da to nije
henrvjevka. Nisu li..."
Uto se izvana začu Kazimirov glas:
"Ali devils! Kakvi su to konji? Tko je stigao?"
"Ne znam", odgovori skladištar koji se s oba bratića vratio iz suše.
"Dva vrana ždrijepca s crvenim nozdrvama i s kovrči-com u grivi koja odaje
punokrvnost! Poznajem ih, a i njihove jahače! Indijanska oprema! Tačno! Kakve li
radosti! Upravo onako kao kod Timpeovih baštinika! Brzo uđite, upoznat ćete dva
najglasovitija zapadnjaka!
Dugačkim koracima uđe Kaz u kuću, a Haz i skladištar za njim. Lice mu se sjalo od
radosnog iščekivanja. Kad je ugledao poglavicu Apaša i njegovog bijelog prijatelja i
krvnog pobratima, on upravo jurnu k njima, pruži im u znak dobrodošlice obje ruke,
viknuvši:
"Da, to su oni! Nisam se prevario! Winnetou i Old Shat-terhand! Kakve li radosti!
Kakve silne radosti! Dajte mi ruke, gospodo, da ih stisnem!"
24
Old Shatterhand mu pruži desnicu i odgovori, prijazno se nasmiješivši:
"Vrlo se radujem što vas vidim, mister Timpe. Evo vam ruke. Ako je želite stisnuti,
izvolite se samo poslužiti."
Kaz je zgrabi, strese iz sve snage, viknuvši ushićeno:
"Mister Timpe, mister Timpe ste me nazvali! Dakle me još poznajete? Niste me
zaboravili, ser?"
"Ne zaboravlja se tako lako čovjek s kojim se proživi toliko toga koliko smo nas dvojica
prozivjeli onom prilikom s vama i s vašim drugovima."
"Da, da, to je bila prokleto gusta kaša u koju smo zapali. Trebali smo biti ubijeni, a vi
ste nas spasili. Budite sigurni da vam to nikad neću zaboraviti. Upravo maločas smo
govorili o toj pustolovini. Hoće li mi i Winnetou, veliki poglavica Apaša, dopustiti da ga
pozdravim?"
Winnetou mu pruži ruku, odgovorivši u isti mah ozbiljno i blago:
"Winnetou pozdravlja svog bijelog brata i moli ga da sjedne k njemu."
Uto ustane inženjer, vrlo se uljudno nakloni i reče:
"Oprostite što sam tako slobodan, džentlmeni! Nemojte sjesti onamo. Ja vas pozivam da
sjednete za naš stol, rezerviran samo za činovnike i istaknute osobe."
"Činovnike i istaknute osobe?" odvrati Old Shatterhand. "Mi nismo činovnici, a ne
mislimo se bilo čim isticati. Hvala vam na pozivu, ali molimo vas da nam dopustite da
ostanemo ovdje."

13. "Kako god hoćete, ser. Bilo bi nam samo drago da ste nam iskazali čast i dopustili nam
da popijemo čašicu s tako glasovitim zapadnjacima i malo se porazgovorimo s njima."
"Tom razgovoru ne želimo izbjeći. Vjerujem da ste vi službenik ovog dijela pruge."
"Ja sam inženjer i zovem se Leveret. Ovdje vidite mog nadglednika i skladištara, a tamo
sjedi vodič koji se brine za našu sigurnost."
Govoreći to, pokaza rukom u osobe što ih je spomenuo. Old Shatterhand dobaci veoma
kratak i posve neupadljiv pogled skautu, ali ga je pri tom ipak oštro i ispitivački omje-
rio, a zatim upita:
"Skaut koji se brine za vašu sigurnost? Kako se zove laj čovjek?"
25
"Yato Inda1. Ima indijansko ime jer mu je majka Indijanka."
Bijeli lovac omjeri mješanca oštrijim pogledom, a zatim tako tiho reče "hm!" da je to
čuo samo Apaš. Na njegovom se licu nije dalo razabrati što misli, ali činilo se da je
poglavica smatrao da nema razloga da i on šuti pa se obrati skautu:
"Neka mi moj brat dopusti da se porazgovorim s njim. Ovdje mora svatko biti oprezan,
a ako je za osiguranje toga logora potreban skaut, onda mora da postoje neprijatelji koji
ugrožavaju logor. Tko su ti ljudi?"
Skaut mu odgovori uljudno, ali ipak malo hladno: "Čini se da ne možemo imati
povjerenja u Komanče."
Winnetou pomaknu glavu kao da nešto osluškuje i kao da bi svaku riječ toga čovjeka
želio posebno ocijeniti. Čuvši odgovor, on zamišljeno počeka još nekoliko sekundi, a
zatim reče:
"Ima li moj brat kakva razloga za tu sumnju?"
"Pravog razloga nema, već samo slutnju."
"Moj brat se zove Yato Inda. Yato znači ,dobar To je riječ jezika plemena Navajo; inda
znači, "čovjek"; to je apaška riječ. Navajosi su također Apaši pa tako naslućujem da je
crvena majka mog bljedoputog brata bila Apaškinja."
Skautu je to pitanje očito bilo neugodno: pokušao je da izbjegne odgovor odvrativši
nevoljko:
"Kako to da se veliki Winnetou raspituje za nepoznatu indijansku squaw2?"
"Jer je, ona tvoja majka", čvrsto i oštro odvrati poglavica. "I jer ja, kad se već nalazim
ovdje, želim znati kakav se čovjek brine za sigurnost ovog mjesta. Kojem plemenu je
pripadala tvoja majka?"
Budući da ga je Winnelou tako oštro pogledao i upitao, skaut nije mogao šutjeti.
"Plemenu Pinal-Apaša." "I ona te je naučila govoriti?" "Jest, dakako."
1 Dobar čovjek.
2 Žena.
26
"Ja poznajem sve jezike i sva narječja Apaša. Oni izgovaraju mnoge glasove istodobno
jezikom i grlom koje ti izgovaraš samo jezikom, upravo onako kao što to rade Ko-
manči."
Skaut planu:
"Kaniš li time možda reći da sam ja sin žene iz plemena Komanča?"
"A ako to ustvrdim?"
"Tvrdnja još nije dokaz. Sve da je moja majka i pripadala plemenu Komanča, iz toga
još ni izdaleka ne slijedi da ja pristajem uz Komanče."
"To je istina. Ali poznaješ li Tokvi Kavu, Crnog Mustanga, najopasnijeg poglavicu
Komanča?"
"Čuo sam za nj."

14. "On je imao kćer koja je postala squaw jednog bljedo-košca; oboje je umrlo i ostavilo
sina kojega je Crni Mustang odgojio u najvećem neprijateljstvu prema bijelcima. Tog
dječaka je nekoć jedan od njegovih drugova u igri porezao nožem po desnom uhu. Kako
dolazi do toga da ti govoriš kao Komanč i imaš posjekotinu na desnom uhu?"
Čuvši to, skoči skaut na noge, i ljuti to viknu:
"Upravo tu posjekotinu zahvaljujem neprijateljstvu Komanča; zadobio sam je u jednoj
borbi prsa o prsa. Ako sumnjaš u to, pozivam te na borbu!"
"Pshaw!"
Winnetou odvrati samo tu jednu riječ neopisivo nemarnim glasom, a zatim se okrenu i
posegne za pivom što ga je donio gostioničar.
Kao što se obično zbiva nakon takvih nemilih prizora, nastala je duboka tišina prije
nego što je za oba stola opet počeo razgovor. Kasnije upita inženjer kane li Old
Shatterhand i Winnetou prenoćiti u logoru, a kad su mu oni to potvrdili, on im ponudi
gostoprimstvo u svom stanu, i doda:
"Onoj dvojici džentlmena, koji su došli prije vas, uredit će shopman ležaje kod sebe;
ovdje više nema mjesta. A u spavaonici kod Kineza koji cijelu noć hrču? Nipošto!
Morali smo uzeti u posao Kineze sa zapada jer nismo mogli pronaći bijele radnike.
Kinezi su jeftiniji a osim toga ih je i lakše obuzdati od onih bijelih propalica na koje
bismo inače bili upućeni. Recite, ser, primate li moj poziv?"
27
Old Shatterhand dobaci poglavici upitni pogled i opazi da je ovaj u znak pristanka lako
kimnuo glavom pa odgovori:
"Da, prihvaćamo ga uz pretpostavku da možete i naše konje smjestiti na sigurno
mjesto."
"Smjestit ćemo ih. Smjestili smo već i konje ove dvojice džentlmena. Ne biste li htjeli
najprije pogledati moj stan?"
"Da, pokažite nam ga! Uvijek je dobro da čovjek unaprijed upozna mjesto na kojem će
provesti noć."
Winnetou i Old Shatterhand uzeše svoje oružje i pođoše za inženjerom do neke nedaleke
niske zgrade čiji su zidovi bili sagrađeni od kamena jer je ta kuća imala kasnije služiti
kao stan čuvara mosta. Inženjer otvori ulazna vrata i pripali svjetiljku. U sobi je stajala
peć, stol, nekoliko stolica, a osim različitog alata i posuda, još i prostrani ležaj. Oba gosta
izjaviše da su zadovoljni. Sad bi htjeli još poći da smjeste svoje konje. Inženjer im
dobaci:
"Nećete li svoje stvari odmah ostaviti ovdje? Zašto da pokrivače i puške bez potrebe
vučete za sobom?"
Nije bilo razloga da ga odbiju. Zidovi su bili čvrsti, prozori tako maleni da se nitko nije
mogao provući kroz njih, vrata od čvrsta drveta s dobrom bravom pa se činilo da će
spomenuti predmeti biti ovdje sigurni. Winnetou i Old Shatterhand ostaviše, dakle,
svoje puške, a zatim odvedoše konje u sušu gde su se već nalazili konji Timpeovih. Konji
su dobili vode i hrane, a zatim se njih trojica vratiše u kuću.
Putem ih je inženjer pozvao da budu njegovi gosti na večeri, a zatim dodao:
"Večerat ću dakle s vama, a ne sa svojim ljudima, pogotovu jer se čini da vam se jedan
od njih, naime naš skaut ne sviđa. Molim, mister Winnetou, recite mi, imate li razloga
da mu ne vjerujete?"
"Winnetou nikad ništa ne govori i ne radi bez razloga", odvrati poglavica.
"Ali taj čovjek je uvijek bio vjeran i pouzdan!"

15. "Winnetou ne vjeruje u tu vjernost. Moj brat će već vidjeti koliko će ona potrajati. Taj
čovjek se naziva Yato Inda, ,Dobar čovjek", ali njegovo pravo ime sigurno glasi Ik
Senanda, što u jeziku plemena Komanča znači ,opaka zmija"."
"Zar postoji Komanč s tim imenom?"
28
"Tako se zove onaj mješanac, unuk Crnog Mustanga o kojemu je Winnetou maločas
govorio."
"Mister Winnetou, svaka čast vašoj oštroumnosti i vašem sudu, ali ovaj put mora da ste
se prevarili! Taj skaut mi je već pružio toliko dokaza vjernosti da moram imati
povjerenja u njega,"
"Moj bijeli brat može raditi što god hoće, ali kad budu Old Shatterhand i Winnetou
govorili tako da ih skaut čuje, onda će sve ono, što reknu, biti samo prividno. Howgh!"
Kad su se vratili u shop inženjer naruči kod opskrbnika dobru večeru za pet osoba jer je
sada i oba Timpea smatrao svojim gostima pa sjede k njima za stol. Old Shatterhand
upita dugačkog Kaza što ga je dovelo u taj kraj i kamo kani krenuti. Kaz mu ukratko
ispripovjedi sve o svom nasljedstvu i na kako neobičan način se upravo danas sreo sa
svojim bratićem koji je također baštinik.
"Sad moramo u Santa Fe", nastavi on, "ali na žalost ne možemo krenuti najkraćim
putem."
"Zašto?"
"Zbog Komanča. Odavde ćemo poći prema istoku, a zatim zaokrenuti na jug."
"Hm! Možda bismo mogli zajedno putovati. Mi naime želimo također u Santa Fć,
premda onamo ne odlazimo zbog baštine."
Kaz pljesnu rukama da je sve odjeknulo i u svom oduševljenju odviše glasno viknu:
"To je sreća! Haz, Haz, čuješ li? Smijemo jahati s Old Shatterhandom i Winnetouom!
Sad više nimalo ne marim za sve te Komanče, za tu klatež! Ne moramo poći zaobilaznim
putem, već možemo projahati pored njih!"
"Ne vičite tako!" nasmjehne se Old Shatterhand. "Nema nikakva razloga za to klicanje.
Ni nama ne pada na um da jašemo posred područja Komanča, već smo i mi tačno kao i
vi bili odlučili da ćemo ih zaobići s istoka."
"Kako god hoćete. Što mislite, ser, kad ćemo krenuti odavde?"
"Sutra, čim se naspavamo. Onda ćemo uveče stići do Alder-Springa gdje ćemo
logorovati do jutra."
To je ime posebno naglasio jer je za vrijeme razgovora potajice promatrao skauta i
dobro opazio kako ovaj pažljivo osluškuje, premda se pretvarao kao da ga taj razgovor
ni-
29
malo ne zanima. Uostalom, on nije bio jedini koji je pokazivao tako veliko i potajno
zanimanje za oba glasovita stranca.
Naime, tik uza zid, koji je dijelio veliku prostoriju s Kinezima, od male prostorije,
sjedila su već prije nego što su u kuću ušla oba Timpea, dva "sina neba"1 pušeći i
pijuckajući. Mora da su bili predradnici ili su inače zauzimali kakav malo istaknutiji
položaj jer ni jedan od njihovih zemljaka nije sjeo k njima. Mogli su čuti sve što se
govorilo u susjednoj sobi pa su to i razumjeli jer su već više godina živjeli u Sjedinjenim
Državama pa su u San Francisku naučili engleski.
Na dolazak Haza i Kaza nisu se obazreli više od svih ostalih, ali kad se tamo prijeko u
manjoj sobi poveo razgovor o puškama Old Shatterhanda i Winnetoua te o njihovoj
vrijednosti, stadoše oštrije prisluškivati. Onda su posve neočekivano stigla i ta dva

16. čovjeka, a Kinezi proviriše najprije radoznalo, a onda pohlepno kroz pukotine između
dasaka te se činilo da ne mogu skrenuti pogledom s dragocjenih pušaka.
Kad se inženjer kasnije vratio svojim gostima, a ovi nisu sa sobom donijeli puške, oba
Kineza kao da su se uznemirila. Njihove rijetke obrve dizale su se i spuštale, usnice su im
se trzale, a prsti grčevito stezali. Nemirno su se pomicali na klupi; očito su ih mučile iste
misli, ali nijedan nije htio da prvi progovori. Naposljetku se jedan od njih nije više
mogao suzdržavati, već tiho upita:
"Jesi li sve čuo?"
"Jesam", odvrati drugi.
"A jesi li vidio?"
"Vidio sam!"
"I puške?"
"I njih!"
"Kako su samo dragocjene!"
"Jesu."
"Kad bismo ih bar imali! Koliko moramo samo raditi, kako se moramo mučiti da bi
naše kosti mogle biti zakopane u domovini kod naših pređa!"
Zatim zašutješe; razmišljali su. Malo kasnije povuče jedan od njih dugačak dim iz lule i
upita namignuvši lukavo:
i Tako su Kinezi u prošlom stoljeću nazivali sami sebe.
"Slutiš li gdje se nalaze puške?"
"Znam to", glasio je odgovor.
"Gdje?"
"U inženjerovoj kući. Kad bismo ih imali, mogli bismo ih zakopati i nitko ne bi znao tko
ih je uzeo."
"A kasnije bismo ih onda mogli prodati u Friscu1 za mnogo, vrlo mnogo novaca. Bili
bismo bogata gospoda pa bismo se mogli vratiti u "Carstvo sredine"2 i svakog dana jesti
lastavičja gnijezda."
"Da, to bi bilo moguće samo ako hoćemo."
Nakon ponovne stanke, za vrijeme koje su jedan drugome pokušavali da s lica očitaju
misli, nastaviše razgovor:
"Inženjerova kuća je od kamena i nitko ne može kroz prozor!"
"A vrata su vrlo jaka i imaju čvrstu željeznu bravu."
"Ali zato krov! Ne znaš li da je napravljen od šindre?"
"Znam. Ako imamo ljestve, možemo u krovu izbušiti rupu i spustiti se u kuću."
"Ljestava ima dovoljno."
"Da, ali gdje bismo zakopali puške? U zemlju? Zarđat će."
"Morali bismo ih dobro umotati. U skladištu ima dovoljno likovih rogožina."
I dosad su govorili šapćući, ali sad se još više prima-koše i nastaviše gotovo nečujno
šaputati. Zatim izađoše iz kuće, drugi nekoliko minuta iza prvoga.
Upravo kad je taj posljednji iščezao, uđe u kuću novi pridošlica, neki Indijanac odjeven
u plavu pamučnu košulju, kožnate leggine3, i iste takve mokasine. Bio je naoružan samo
nožem zadjenutim za pojas. Kosa mu se otvoreno spustila niz leđa, a oko vrata mu je na
ramenu visila velika vrećica s amajlijama.
Zastao je na ulazu da mu se oči priviknu na svjetlo, a onda pogledom obuhvati veću
prostoriju, pa prođe kroz nju i uđe u manju.
Dakako da u tim krajevima Crvenokožac nije bio nikakva rijetkost pa se ni Kinezi nisu
obazirali na pridošlicu. Ni u onoj manjoj prostoriji, u kojoj su sjedili bijelci, nije njegova
pojava izazvala nikakav drugi učinak, osim što su ga ljudi

17. 1 Kratica za San Francisko.
2 Stari naziv za Kinu.
3 Hlače.
31
letimice pogledali, ne osvrćući se više na nj. Prošao je između stolova, držeći se ponizno
kao čovjek koji zna da ga ovdje samo trpe, a zatim čučnu u blizini peći.
Kad je skaut ugledao tog Indijanca, lice mu se naglo tržnu, ali tako strelovito da to nitko
od prisutnih nije opazio. Obojica su se pretvarala kao da se ne poznaju, ali bi ipak tu i
tamo ispod spuštenih trepavica izmijenili poneki pogled; činilo se kao da obojica
razumiju te poglede. Onda skaut ustane sa svog mjesta i pođe prema izlazu, krećući se
polako i nemarno kao da izlazi bez nekih posebnih namjera.
Ali u sobi su ipak bila još dva čovjeka kojima se upravo ta tako očito pokazana
nemarnost učinila upadljivom: Win-netou i Old Shatterhand odmah prividno skrenuše
pogled od vrata, ali samo prividno, jer tko poznaje dobro uvježbane zapadnjačke oči, on
zna da te oči umiju sa strane primiti toliko zraka svjetlosti koliko je potrebno da dobro
razaberu što se tamo zbiva, iako se čini da onamo ne gledaju.
Stigavši do vrata, skaut se okrenu. Vidio je da ga nitko ne promatra pa kratkim i brzim
pokretom ruke dade Crveno-košcu znak što ga je mogao razumjeti samo onaj s kim je
taj znak bio utanačen. Zatim se opet okrene i izađe u tamnu noć.
I Old Shatterhand i VVinnetou su primijetili taj znak. Samo se zgledaše i odmah su, ne
izgovorivši ni riječi, znali šta treba učiniti. Naslućivali su, naime, slijedeće: taj strani
Indijanac stajao je u potajnom sporazumu sa skautom jer je od ovoga dobio znak. Veza
je bila tajna jer su oni pazili da je nitko ne primijeti i ne dozna za nju. Po toj skrovitosti
dalo se zaključiti da je po srijedi neka opaka namjera kojoj treba ući u trag.
Netko je morao poći za skautom da vidi što će taj poduzeti. Budući da se sa sigurnošću
dalo pretpostaviti da se radi o Indijancima, htio je Winnetou obaviti sam tu zadaću. Na
žalost nije smio izaći kroz vrata jer su ova bila previše osvijetljena skaut se sigurno
sakrio tako da je mogao vidjeti svaku osobu koja izlazi iz zgrade. Srećom je Apaš već
malo prije opazio da se iza bačava, svežnjeva i sanduka nalaze mala vrata koja su
vjerojatno služila zato da bi se svi ti predmeti mogli unijeti u dućansku prostoriju i
iznijeti iz nje, a da se ne mora izlaziti na glavna vrata. Poglavica je dakle odlučio da
izađe kroz njih. Da bi to što nezapaženi je
32
izveo, morao je pričekati dok se opća pažnja ne upravi u Old Shatterhanda do čega će
sigurno doći odmah čim Old Shatterhand povede razgovor s Indijancem.
Druga zadaća bila je: preslušati Indijanca i što više doznati na osnovu čega bi se moglo
zaključiti zašto je došao ovamo.
Old Shatterhand nije oklijevao da započne tu istragu; kad su se sve oči uperile u nj i svi
stali slušati što govori, VVinnetou klizne od stola, iščeznu iza bačava te stigne do
spomenutih vrata.
Indijanac je bio snažno građen čovjek srednjih godina. Ubrzo se vidjelo da je i pametan.
Old Shatterhand je to, uostalom, unaprijed predvidio jer takve potajne i opasne naloge
dobivaju obično pametni ratnici.
"Moj crveni brat sjeo je daleko od nas. Neće li jesti i piti?" glasilo je prvo Old
Shatterhandovo pitanje.
Crvenokožac mu odgovori, zatresavši glavom.
"Zašto ne? Zar nisi ni žedan ni gladan?"
"Juwaruwa je i gladan i žedan, ali nema novaca", odvrati Crvenokožac.
"Dakle se zoveš Juwamwa?"

18. "Da, tako me zovu."
"To u jeziku plemena Upsaroka znači los. Pripadaš li tom plemenu?"
"Da, ja sam ratnik tog plemena."
"Gdje tvoje pleme sada pase konje?"
"U Wyomingu."
"A kako se zove njegov ratni poglavica?"
"Sivi Medvjed."
Old Shatterhand je slučajno nedavno bio kod Indijanaca plemena Vrana koji pripadaju
narodu Dakota pa je mogao ocijeniti da li ga taj Indijanac vara. Odgovori su mu bili
istiniti.
"Ako moj brat ne može platiti, neka sjedne k nama i neka jede s nama", nastavi Old
Shatterhand.
Indijanac ga pogleda ispi ti j ivo i odvrati:
"Juwaruwa je hrabar ratnik; on jede samo s muževima koje poznaje i koji su isto tako
hrabri. Imaš li ti ime, i kako ono glasi?"
"Zovu me Old Shatterhand."
"Old -Shatt------U
3 Crni Mustang
33
Ime mu zasta u grlu. On je doduše samo na trenutak izgubio mir i samosvladavanje, ali
se time ipak izdao. No brzo se opet. sabra i prividno hladnokrvno nastavi:
"Old Shatterhand? Uf! Onda si veoma glasovit bljedo-kožac."
"S kojim možeš dakle mirno jesti. Dođi ovamo k nama pa jedi i pij!"
Umjesto da posluša taj poziv, Indijanac se ogleda, upitavši:
"Ne vidim onog crvenog ratnika koji je sjedio kraj tebe. Kamo je otišao?"
"Mora da je vani u onoj drugoj prostoriji."
"Nisam opazio da je izašao. Ako si ti Old Shatterhand, onda je on sigurno Winnetou,
poglavica Apaša."
"Jest. Gdje ti je konj?"
"Ja ne jašem."
"Što? Upsaroka, koji se nalazi tako daleko od svoga plemena pa da nema konja? Jesi li
ga putem izgubio?"
"Nisam. Nisam ga ni poveo."
"Znači da nemaš ni oružja, osim tog noža?"
"Nemam."
"Mora da za to postoje vrlo važni razlozi."
"Zakleo sam se da ću otići bez konja, naoružan samo nožem."
"Zašto?"
"Jer su i Komanči bili bez konja i drugog oružja."
"Komarici? Gdje su bili?"
"Gore, u blizini naših tadanjih pašnjaka u Dakoti."
"Komanči tako visoko na sjeveru? Čudno."
Sumnja se osjećala i u tonu Old Shatterhandovih riječi. Crvenokožac mu dobaci gotovo
podrugljivi pogled i odgovori:
"Zar Old Shatterhand ne zna da svaki indijanski ratnik mora jednom otići u Dakotu da
odande donese svetu glinu za mirovnu lulu?"
"Ne mora to svaki učiniti, pa svaki i ne čini."

19. "Ali Komanči su to učinili. Susreli su mene i mog brata. Njega su proboli, a meni je
uspjelo da umaknem. Onda sam se zavjerio na osvetu pa sam pošao za njima u potjeru
bez konja, naoružan samo nožem. Neću mirovati dok ih ne ubijem."
34
"Kad si me već podsjetio na svete običaje, onda sigurno znaš da nijedan Indijanac na
putu do tih nalazišta gline ne smije ubiti drugoga."
"Komanči su svejedno ubili mog brata."
"Hm! Ali zašto si se tako zakleo? Bez konja i samo s nožem? Kako ćeš loviti? Od čega si
putem živio?"
"Treba li da ti to kažem?" ponosno upita Indijanac, vjerujući da je potpuno zavarao
Old Shatterhanda.
"Ne moraš", mirno odgovori ovaj. "Ja samo ne mogu shvatiti da ti tako dugo vremena i
na tako dugačkom putu nisi uopće uzjahao konja."
"Zakleo sam se i održao riječ."
"Nisi, već si je prekršio!"
"Dokaži to!"
"Danas si sjedio u sedlu!"
"Uf, uf!"
"Da, za vrijeme kiše."
"Uf, uf!" ponovi tobožnji Upsaroka. To je zvučalo napola kao prepast, a napola kao
prkos. Skočio je na noge i sad stajao tik pred Old Shatterhandom. Bijeli se lovac sagnu,
prijeđe objema rukama preko njegovih nogu i reče:
"Tvoje hlače su s vanjske strane mokre, a s nutarnje suhe. Kiša nije mogla doseći
unutarnju stranu prislonjenu uz konjsko tijelo."
Indijanac nije bio spreman na taj oštroumni dokaz, ali mu njegova lukavost omogući da
se brzo snađe.
"Svako dijete zna da se unutrašnja strana hlača brže suši od vanjske; Old Shatterhand
treba još mnogo da nauči!"
To je bila velika drskost, ali lovac je ostao potpuno miran. Sve dosad je govorio engleski,
a i Crvenokožac je prilično dobro vladao tim jezikom, no sad mu postavi jedno pitanje u
narječju Upsaroka. Na nj nije dobio odgovor. Postavio je još nekoliko drugih pitanja, ali
s istim uspjehom. Onda čvrsto stavi Indijancu ruku na rame, upitavši ga engleski:
"Zašto mi ne odgovaraš? Zar ne poznaješ jezik svoga naroda?"
"Zakleo sam se da neću govoriti prije dok ne bude osve-ćena smrt mojega brata."
"Tako? Čini se da sve te tvoje zakletve ispadaju nekako neobično! Još mnogo neobičnija
je međutim glupost koju
3 35
pokazuješ, umišljajući da me možeš prevariti. Izdaje te upravo tvoj govor. Ja tačno
znam kako Upsarokc i kako bilo koje drugo pleme izgovara rijeci jezika bljedokožaca. Ti
nisi pripadnik plemena Vrana, već Komanč. Jesi li dovoljno hrabar da to priznaš?"
"Komanči su moji neprijatelji, to sam ti već rekao!"
"Upravo to što ih nazivaš svojim neprijateljima, za mene je dokaz da si Komanč."
"Znači, tvrdiš da sam lažac? Vlada li kod bijelaca običaj da vrijeđaju svoje crvene
goste? Ja odlazim!" On krenu prema vratima.
"Ostani!" zapovjedi Old Shatterhand, uhvativši ga za ruku. 0
Indijanac povuče nož i viknu:
"Tko ima pravo da me zadrži? Ti? Što sam ti učinio? Ništa! Otići ću, a svatko tko me
pokuša zadržati, dobit će ovu oštricu u srce."

20. Old Shatterhand ga je usprkos tome i dalje čvrsto držao ljevicom. Brzim zahvatom
desnice istrgne mu nož iz ruke i ponovi:
"Ostat ćeš! Počekat ćemo dok se Winnetou vrati, a onda ćemo odlučiti smiješ li poći ili
ne. Sjedi opet onamo gdje si maločas sjedio. Pokušaš li pobjeći, dobit ćeš metak."
On ga zavitla prema mjestu koje je pokazao. Indijanac tresnu o pod; htio je skočiti na
noge, ali se predomisli i os ta čučati na podu. Old Shatterhand sjede opet za večeru i
položi kraj sebe napeti revolver da potkrijepi svoju prijetnju.
Prekinuta večera je nastavljena, ali razgovor se nije više razvio. Malo kasnije vrati se
skaut i sjede na svoje mjesto. Budući da je Indijanca našao u istom položaju u kojemu
ga je i ostavio, nije slutio šta se u međuvremenu dogodilo. Skladištar i nadglednik, koji
su sjedili kraj njega, ispripo-vjediše mu što se zbilo; saslušao ih je i naoko ostao miran,
premda se u sebi brinuo da VVinnetou nije možda prisluškivao.
Kad je Apaš maločas skliznuo kroz stražnja vrata, on je u velikom luku zaobišao kuću
na prednju stranu, misleći da će ondje zateći skauta na kakvom sumnjivom poslu.
Velika otvorena vrata shopa bila su jasno osvijetljena pa ako je Winnetou, obilazeći u
luku oko kuće, neprekidno
36
gledao prema vratima, morao je opaziti svakog čovjeka koji se nalazio između vrata i
njegovih očiju.
VVinnetou je opisivao sve šire i šire lukove, ali uzalud. Često je zastajkivao, osluškujući,
ali isto tako bezuspješno. Vratio se i počeo iznova, ali i opet bez uspjeha. Tako je prošlo
dosta vremena, a onda opazi da se sa strane približuje neki čovjek. Kad je stigao do
vrata i ušao u zgradu, "VVinnetou ga je prepoznao.
"Uf, to je bio skaut", reče sam sebi. "Čini se da ipak nije imao nikakvih potajnih
namjera, zato sam ga ovdje i uzalud tražio. VVinnetou se jednom prevario. Old
Shatterhand će se tome veoma čuditi."
Nije se više trudio da se nezapaženo vrati, već uđe na prednja osvijetljena vrata. Kad ga
je skaut opazio gdje dolazi, osjeti da mu bilo brže udara. Sad se moralo pokazati je li
Apaš nešto čuo ili nije. VVinnetou sjede kraj Old Shat-terhanda, a ovaj mu reče što je
doznao, preslušavajući Indijanca i naposljetku tiho upita:
"Je li mog crvenog brata pratila sreća?"
"Winnetoua nije mogla pratiti ni sreća ni nesreća jer se nalazio u zabludi. Nije se
dogodilo ništa."
"Ali onaj znak što ga je skaut dao Crvenokošcu?"
"To možda i nije bio znak, već nesvjestan pokret ruke."
"Onda sam se i ja prevario, a to ne vjerujem. Taj Indijanac nije Upsaroka, već
Komanč."
"Je li tebi, meni ili kome drugome učinio nešto na žao?"
"Dosad nije."
"Onda ne smijemo s njime postupati kao s neprijateljem. Neka ga moj brat Shatterhand
pusti na slobodu."
"Dobro, ako hoćeš; ali to nerado činim."
Zatim reče Crvenokošcu da može otići. Ovaj polako ustane i zatraži od Old
Shatterhanda da mu vrati njegov nož. Kad ga je dobio, zadjene ga o pojas i reče:
"Ovaj nož je danas dobio više posla jer sam se zakleo novom zakletvom. Old
Shatterhand će ubrzo doznati je li i ta zakletva onako neobična kao što su ostale!"
Izrekavši tu prijetnju, udalji se brzim koracima. Skau-tovo lice pokazivalo je u toku te
posljednje minute uznemirenost pa čak i bojažljivo napet izraz, ali sad se izmijeni tako

21. da mu se na crtama mogla vidjeti posve očita poruga kojom nije mogao vladati.
Winnetou šapne Old Shatterhandu:
37
"Neka moj brat pogleda skauta."
"Vidim ga."
"On nam se smije."
"Sigurno ima uzroka za to."
"Ima. Njegov pokret ruku maločas je dakle ipak bio znak za Indijanca koga ti smatraš
Komančom. Nismo se prevarili."
"Ti ga nisi vani našao. Tko zna kakvu je podlost pripremio. Zato odsada moramo oštrije
pripaziti na nj. Uvjeren sam da je opasan čovjek."
Old Shatterhand je imao pravo kad je skauta nazvao opasnim čovjekom, a vani je zaista
bila pripremljena podlost.
Izašavši iz kuće, skaut je najprije oprezno izmaknuo iz dosega svjetla, a zatim pošao
ravno naprijed iz shopa i tako prešao otprilike tri stotine koraka sve dok nije čuo neki
tihi glas koji ga je zvao imenom. Ali to nije bilo ime kojim su ga zvali ovdje u logoru, već
neko posve drugo; onaj glas iz tame ga je naime pozvao.
"Dođi ovamo, Ik Senanda! Ovdje smo."
To je dakle zaista bio onaj čovjek kojim ga je Winnetou smatrao, unuk Crnog
Mustanga, najokrutnijeg poglavice Komanča.
Poslušao je i ubrzo opazio tri Indijanca od kojih je jedan bio neobično visok i snažan.
Bio je to sam poglavica. Pozdravio ga je riječima:
"Dobro došao, sine moje kćeri! Poslao sam Kitu Ho-mašu, najlukavijeg od mojih
ratnika u kuću da znaš da sam došao i da te čekam. Jesi li govorio s njim?"
"Ni riječi. Bilo je dovoljno što je došao."
"Učinio si pametno jer bi inače mogao netko nešto i posumnjati. Ovdje imamo dobro
mjesto pa nas nitko ne može iznenaditi jer vidimo otvorena i osvijetljena vrata te
možemo opaziti svakog tko bi izašao. Uostalom, ionako imamo posla s ljudima koji se
nimalo ne razumiju u život Divljeg zapada.
"Varaš se. Ovdje ima ljudi koji se vrlo dobro razumiju u taj život."
"Uf! A tko bi to bio? Reci!"
"Najprije su stigla dva vrlo visoka i veoma mršava jahača koji kane do sutra ostati
ovdje. Jedan od njih rekao je da se zove Timpe, a čini se da se i drugi zove isto tako."
38
"Timpe! Pshaw! Ni jedan hrabar ratnik nije nikada čuo to ili slično ime."
"Ali onda su stigla još dva druga konjanika: Winnetou i Old Shatterhand!"
"Uf, uf! Njih je sigurno zli Manitou poslao ovamo."
"Ne, nije ih poslao zli Manitou, već dobri. U prvi čas sam se i ja prestrašio, ali zatim,
čuvši što govore, obradovao sam se."
"Reći ćeš mi što si čuo, ali ne ovdje. Moramo otići."
"Otići? Zašto?"
"Jer znam što takvi ljudi misle i rade! Jesu li razgovarali s tobom?"
"Winnetou me je ispitivao. Rekao je da ne vjeruje da se zovem Yato Inda već da me
smatra sinom tvoje kćeri."
"Apaš je dakle počeo sumnjati pa će sad poći za tobom da pripazi na tebe. Moramo
smjesta potražiti neko drugo mjesto."
"Ta mi ćemo ga opaziti kad prođe kroz osvijetljena vrata."

22. "Ti ga ne poznaješ. On proračunava sve i zna da će se neprijatelj koji se prišuljava
ovom logoru, postaviti upravo nasuprot vratima jer onda može sve vidjeti. Winnetou će
dakle doći ovamo, ali neće proći kroz osvijetljena vrata. Postoji li još koji drugi izlaz?"
"Jedna mala vrata koja se nalaze iza spremišta."
"On će izaći kroz njih i onom se stranom u tami prišu-ljati ovamo. Moramo prijeći na
protivnu stranu. Dođi."
Oni kliznuše u velikom luku nadesno oko shopa dok je Winnetou svoj luk opisao slijeva
pa ih dakle nije više pronašao. Ondje se zaustaviše pod nekim drvećem i skaut ispri-
povjedi što je čuo. Poglavica ga je vrlo napeto slušao, a zatim radosno reče, gotovo
glasno:
"Oni dakle kane u Alder-Spring? Sutra uvečer stići će onamo? Uhvatit ćemo ih, ondje
ćemo ih uhvatiti, ne mogu nam uopće pobjeći! Kakva će radost nastati u našim selima,
kad dovučemo taj dragocjeni plijen i kad ih budemo tako mučili da počnu zavijati kao
da živim čagljevima gulimo kožu! Ta dva skalpa su mnogo vrednija od onih brojnih
perčina po koje smo zapravo došli."
I dalje je davao oduška svojoj radosti sve dok ga unuk nije prekinuo:
39
"Da, mi ćemo ih posve sigurno uhvatiti i mučiti ih na smrt, ali zar se zbog toga kaniš
odreći Kineza koje sam vam imao predati u ruke?"
"Ne kanim, a i ti si samo zbog toga stupio u službu ljudi vatrenoga konja; danas smo
došli ovamo da te upitamo može li se ta stvar odmah izvesti."
"Spreman sam svakog časa, ali se nadam da ćete održati riječ što ste mi je zadali."
"Održat ćemo je. Ili misliš li možda da bih prevario sina svoje kćeri? Sav novac, sve
zlato i srebro je tvoje, a sve ostalo, odjeća, alat, zalihe, a osobito skalpovi ljudi s dugim
perčinima pripadaju nama. Navikli smo na to da nam blje-dokošci sve otimlju. Moramo
uzmicati pred njima jer su oni jači on nas. Ali sad dolaze ovi žutokoži ljudi pa grade
mostove i željeznice na zemlji koja pripada nama. Svi će to morati platiti životom, a
ratnici Komanča steći će slavu kao prvi crveni muževi koji imaju ove skalpove s
dugačkim perčinom. Mi se toga ne odričemo pa ćeš nam reći sve što treba da znamo u
vezi s napadajem."
Sad je počeo opširan dogovor o logoru, njegovim pojedinim dijelovima i o načinu na
koji treba izvesti napadaj te o plijenu koji ih očekuje. Onda Crni Mustang dade svojim
pratiocima znak da mu se pridruže; oni su se naime udaljili u stranu stražareći da ih
nitko ne iznenadi.
Na tom tajnom sastanku je dogovoreno da će Komanči najprije sutradan uvečer zarobiti
Old Shatterhanda i Winne-toua zajedno s Kazom i Hazom na Alder-Springu, a vrijeme
napadaja Komanča na Firwood-camp javit će onda skaut posebnim glasnikom. Zatim se
oprostiše, a skaut se vrati u shop.
Crni Mustang krenu sa svoja dva Komanča na neko mjesto u blizini na kojem se prema
dogovoru imao sastati s onim glasnikom koji je stigao u shop. Ovaj zaista ubrzo stiže i
sav bijesan ispripovjedi kako je Old Shatterhand postupio s njime. Kad je čuo da
Komanči kane napasti njega i VVinnetoua, on radosno sikne kroz zube: g-
"Požalit će on što me je dodirnuo, jer ću mu zadati najstrašnije muke."
Crvenokošci su se upravo okrenuli da odu k svojim sakrivenim konjima kad začuše
korake. Smjesta se baciše na zemlju, premda je ova bila mokra i muljevita, ali su
slučajno
40
ležali na putu onoj dvojici koja su htjela da prođu. Jedan od njih pade preko poglavice i
povuče i drugoga. Indijanci ih za tren zgrabiše i svladaše.

23. "Ne vičite ako vam je do života!" zapovjedi poglavica. "Tko ste vi?"
"Radnici", odgovori jedan sav u strahu.
"Ustanite, ali da se niste ni pomakli! Zašto se tako kra-domice šuljate ovuda? Ako ste
radnici iz ovog logora, onda se ne trebate šuljati."
"Mi se nismo šuljali."
"Jeste! Tako tiho i pognuto ne hoda nitko tko ne želi da ga ne vide. Što imate u
rukama?"
"Puške."
"Puške? Čemu radnici trebaju puške? Pokažite, hoću da ih vidim!"
On im ih istrgne iz ruku, stane ih opipavati, a onda svaku pušku podigne uvis da bi je
bolje promotrio prema nebu.
"Uf, uf, uf!" javi se zatim, doduše tiho, ali začuđeno i veoma radosno. "Te tri puške su
vrlo dobro poznate ovdje na Zapadu. Ova ovdje s brojnim čavlima mora da je Winne-
touova srebrna puška. Ako je to tačno, onda ove druge dvije pripadaju bljedokošcu Old
Shatterhandu. To je henrvjevk"a i medvjedarka. Jesam li tačno pogodio?"
Kinezi ne odgovoriše ništa. Vidjeli su da se pred njima nalaze Indijanci pa su se uplašili.
Drhtali su i bili čak toliko kukavni da se nisu usudili ni pobjeći.
"Govorite!" dreknu poglavica. "Jesu li to puške Old Shatterhanda i Winnetoua?"
"Jesu", tiho potvrdi onaj koji je dosad govorio.
"Znači da ste ih ukrali."
Kinez je šutio.
"Vidim da ste vi vagare-sariči1, kojima nitko ne bi povjerio takve puške. Ako smjesta ne
priznaš, probost ću te ovim nožem! Govori!"
Sad se Kinez požuri da prizna: "Mi smo ih potajno uzeli."
"Uf! Dakle ipak! Mora da se Winnetou i Old Shatterhand ovdje osjećaju vrlo sigurni
kad su se odvojili od svojih pu-
l 2uti psi.
41
šaka. Vi ste kradljivci. Znate li što ću učiniti s vama? Zaslužili ste smrt!"
Sad se Kinez baci na koljena, digne ruke i stane zakli-njati:
"Ne ubij nas!"
"Zapravo bismo vam trebali oduzeti život, ali ćemo vas pustiti na slobodu ako učinite što
vam zapovijedamo."
"Reci nam, reci. Slušat ćemo te!"
"Dobro! Zašto ste ukrali te puške? Vi se njima ne možete poslužiti jer niste lovci."
"Htjeli smo ih prodati jer smo čuli da vrijede mnogo, vrlo mnogo novaca."
"Mi ćemo ih kupiti od vas."
"Zaista? Je li to istina?"
"Ja sam poglavica Komanča i zovem se Tokvi Kava što u jeziku bljedokožaca znači Crni
Mustang. Jeste li već čuli za me?"
Da, obojica su već čula za nj i to toliko mnogo zla da mu Kinez prestrašeno odgovori:
"Crni Mustang? Da, poznajemo te."
"Onda ćeš znati kakav sam ja velik i glasovit poglavica te da uvijek govorim istinu.
Otkupit ću od vas puške."
"Koliko ćeš nam platiti?"
"Više nego što bi vam itko drugi dao."
"Koliko?"
"Dat ću vam život. Takva se krađa kažnjava smrću, ali ja ću vam za puške pokloniti
život."

24. "Život? Samo život?" upita Kinez, dršćući i razočarano.
"Zar to nije dosta?" okosi se Crvenokožac na nj. "Zar takvi ljudi kao što ste vi, mogu
dobiti više od života? što hoćete još?"
"Novaca."
"Novaca? Dakle metal! Ako hoćete metal, možete i njega dobiti, riaime željezo naših
noževa; oni su tako oštri i šiljati da ćete ga dobiti dovoljno. Hoćete li?"
"Ne, ne! Poštedi nas!" zastenje Kinez. "Htjeli bismo, živjeti! Zadrži puške!"
"To je tvoja sreća, žuta žabo! A sad čuj što ti još zapovijedam! Old Shatterhand i
Winnetou će ubrzo opaziti da su im nestale puške pa će podići veliku buku. Tražit će i
ispitivati. Što ćete vi učiniti?"
42
"Šutjet ćemo."
"To i morate. Ne smijete reći ni riječi, ni jedne jedine riječi jer će vas oni inače ubiti
pošto ste im ukrali puške. Ali ne smijete govoriti ni o nama jer ako doznaju da ste
razgovarali s nama, oni će sve doznati i onda ste izgubljeni. Hoćete li poslušati ovu moju
zapovijed?"
"Šutjet ćemo kao da smo mrtvi."
"To i zahtijevam od vas jer ako odate da smo bili ovdje, mi ćemo se vratiti i osvetiti se;
umrli biste u strašnim mukama na mučeničkom stupu. A sad još jedno pitanje: jesu li
vam poznata imena Uči i Hatatitla?"
"Nisu."
"Tako se zovu konji Winnetoua i Old Shatterhanda. Znate li gdje se nalaze?"
"Tamo odostraga u suši. Čuli smo da su ih odveli onamo."
"Onda smo sad gotovi s vama. Mislite na moju opomenu i šutite! Sad možete ići!"
On ih udari nogom, a njih dvojica smjesta iščeznuše u tami, sretni što su spasili bar
život.
"Uf! Sretniji i nismo mogli biti!" reče poglavica vrlo zadovoljno svojim ljudima.
"Imamo čarobnu pušku, med-vjedarku i srebrnu pušku. Sad ćemo poći još i po pastuhe
kojima, osim mog mustanga, nema ravnih."
"Kani li Tokvi Kava poći u sušu?" upita onaj koji je pod imenom Juwaruwa bio kao
uhoda u shopu.
"Misli li moj brat da bih trebao ostaviti te konje? Da nema moga mustanga, bili bi to
najbolji konji od jedne velike vode do druge. Poći ćemo po njih jer oni su sigurno isto
toliko vrijedni kao i puške što smo ih oduzeli tim žutim momcima dugih perčina."
Oni se nečujno prišuljaše do suše koja nije imala pravu bravu, već samo kračun i
stadoše osluškivati. Iz suše su se od vremena do vremena čuli udarci kopita o pod. U njoj
je bilo mračno. Činilo se da nema stražara jer bi inače suša bila osvijetljena. Poglavica
povuče kračun i, otvorivši malo vrata, postavi se tako da ga iznutra nije mogao nitko
opaziti te poluglasno dovikne nekoliko riječi engleskim jezikom kao da je znanac
stražara koji bi se ipak mogao nalaziti u suši. Odgovora nije bilo. Sva četiri Indijanca
uđoše u sušu.
43
Konji obojice Timpea bili su odvedeni u pozadinu suše dok su oba crna ždrijepca stajala
sprijeda. Poglavica je to usprkos tami vrlo brzo razabrao.
"Evo ih ovdje", reče. "Pripazite! Jahati ne smijemo na njima jer nas oni ne poznaju, ali
i bez toga ćemo vani imati posla s njima čim opaze da odlazimo, a njihovi gospodari nisu
prisutni."
Indijanci oprezno odvezaše crne ždrijepcc i polako ih izvedoše iz suše. Oni su, doduše,
pošli za Koinančima bez otpora, ali ipak tako kao da im je nešto sumnjivo. Zatim

25. Indijanci opet zakračunaše vrata i udaljiše se, vodeći svoj dragocjeni plijen. Duboki,
meki mulj što ga je razmočila kiša nije dopuštao da se čuju koraci ljudi i konja.
Tokvi Kava se osjećao vanredno zadovoljan udarcem što ga je danas zadao glasovitim
ljudima koje je toliko mrzio. Bio je potpuno siguran u svoju stvar i uvjeren da je večeras
postupao lukavo, bez ikakve greške. Pa ipak se prevario. U svom je računu zaboravio
nešto, naime oštroumnost obojice okradenih, te izvrsna svojstva i isto tako sjajnu
dresuru konja koji nisu bili navikli na to da bez zapovijedi svojih gospodara slušaju
nekog stranog čovjeka.
Najveća greška što ju je počinio bila je, međutim, u tome što je Kinezima spomenuo
svoje ime. Bio je doduše potpuno uvjeren da oni neće ništa odati, ali kad je imao posla s
Win-netouom i njegovim bijelim prijateljem, onda je to bila neoprostiva neopreznost.
I CRNI MUSTANG
Dragi čitaoče, jesi li već kad čuo za "bijelog mustanga"? O njemu je već mnogo pisano i
pripovijedano. Brojni bijeli lovci i crveni ratnici tvrdili su da su vidjeli "bijelog mu-,
stanga", i zaista, oni su ga vidjeli, a ipak ga i nisu vidjeli; "bijeli mustang" bio je bajka,
stvorenje iz mašte iako je kao podlogu imalo štošta što je zaista opaženo.
U vrijeme kad su stada bizona i konja u tisućama i tisućama primjeraka živjela na
prostranim prerijama pa s pro-
44
ljeća selila na sjever, u jesen na jug, moglo je opreznom lovcu uspjeti da ugleda "bijelog
mustanga", ali zaista samo opreznome koji se umio dobro prišuljati. Jer "bijeli
mustang" bio je najistaknutiji i najpametniji od svih pastuha vodiča koji je ikada stajao
na čelu krda divljih konja. Njegov je pogled prodirao kroz najgušće grmlje, uši su mu
razabirale tiho šuljanje vuka tisuću koraka daleko, a njegove krvavo-crvene nozdrve
hvatale su vonj čovjeka s još mnogo većih udaljenosti. Iz krda koje je vodio i čuvao
"bijeli mustang", rijetko je koji lovac uspio lasom uhvatiti konja. Nikad nije nitko
mogao vidjeti "bijelog mustanga" da pase. Nije imao vremena za to. Neprekidno, stalno
i bez prestanka jurio je on u ljupkim, a istodobno i snažnim skokovima oko svog stada
koje je mirno paslo, a na najmanji znak opasnosti javio bi se oštrim rzanjem koje je
podsjećalo na zvuk trube i čim bi ono odjeknulo, stado bi odjurilo kao oluja.
Pripovijeda se da je lovcima nekoliko puta uspjelo da "bijelog mustanga" odvoje od
stada; htjeli su ga uhvatiti, njega samog. On je pobjegao galopom, a progonitelji se
natisli za njim, tjerajući svoje konje najvećom brzinom. Usprkos tome nisu ga uspjeli
stići, a kad je naposljetku, ispruživši se, pojurio poput strijele i iščezao daleko na
obzorju, uvidjeli su lovci da ih je on samo nasamario da ih odmami od svoga stada.
Jednom ga je, kako se priča, neki smioni vaquero, pravi umjetnik u jahanju susreo sam i
potjerao ga prema nekom dubokom kanjonu. Pripovijedaju da je "bijeli mustang" bez
razmišljanja skočio u klanac dubok više stotina stopa i dolje mirno nastavio bijegom.
Vaqeuro se zaklinjao svim što mu je sveto da se stvar odigrala upravo tako i svi su mu to
vjerovali. U nekom društvu veoma ozbiljnih i iskusnih zapadnjaka, pripovijedao je neki
haziendero2 sa Sierre da je jednom imao silnu sreću i da je "bijelog mustanga" sa
cijelim krdom namamio u neki koral3 ali divlji bijelac preletio je poput ptice preko
ograde visoke dvadeset stopa i pobjegao. Ni u to nije nitko sumnjao.
Tako su pripovijedali stari, tako pripovijedaju mladi. Čini se da "bijeli mustang" ne
samo što je bio neranjiv, već
1 Pastir-konjapik u zemljama Latinske Amerike kauboj.
2 Vlasnik haziende u zemljama Latinske Amerike, veleposjednik.
3 Tor za konje-ograđen visokom ogradom.
45

26. i besmrtan sve dok naposljetku nije zajedno s posljednjim stadom konja što su ga lovci
ugledali, iščezao sa savane. Neumoljiva "kultura" poubijala je bizone i mustange, ali
ipak se još i danas tu i tamo javi poneki stari zapadnjak koji tvrdi da taj bijeli mustang
kojeg nitko nije uspio uhvatiti, nije izmišljotina jer ga je i on sam vidio.
Da, on nije nastao kao plod izmišljotine, no ipak je živio samo u mašti. Nikad nije
postojao, a ipak je postojao; oni koji su ga vidjeli nisu se prevarili, ali su ipak bili u
zabludi jer "bijeli mustang" nije jedan konj, već njih mnogo više.
Svako divlje stado mustanga ima svog vođu, uvijek najsnažnijeg i najpametnijeg
pastuha, jer mjesto vođe stiče i zadržava borbom u kojoj odlučuje snaga i lukavština.
Kad jednom pobijedi sve suparnike, onda ga čitavo krdo sluša sve tamo do najmlađega
ždrebeta. Ako se već i kod nas tvrdi da su bijelci najizdržljiviji konji, onda to pogotovu
vrijedi u preriji. K tome treba dodati da lovci općenito ne hvataju bijele mustange jer
im neće pasti na um da za jahanje hvataju bijelca budući da se takva životinja vidi
nadaleko i dovodi svog jahača u opasnost.
Bijelci mogu dakle odrasti i razviti se do pune snage. Osim toga nagon kazuje bijelim i
općenito svijetlim konjima da moraju biti oprezniji od tamnih. Povrh toga stado treba
vođu koji se od ostalih životinja razlikuje bojom te se može lako ugledati. Što viši čin
ima oficir, to je sjajniji znak njegova dostojanstva. Ono što čovjek postiže svojim
umijećem, to životinji pruža priroda. Sve su to bili uzroci zbog kojih, kako to zna svaki
zapadnjak, gotovo svako stado divljih konja vode bijelci.
Ako su bijeli ždrijepci-vođe bili najsnažniji, najbrži, najizdržljiviji i najborbeniji konji,
onda su mogli lakše izbjeći potjeri nego bilo koji drugi konji. Svaki zapadnjak vidio je
po kojeg takvog bijelca i divio se njegovoj brzini i mudrosti; pripovijedao je o tome, a
drugi su njemu pripovijedali isto. Život na beskrajnoj savani podbada maštu; postojali
su brojni bijelci, ali malo-pomalo stvorila je mašta od njih jednog jedinog - "bijelog
mustanga" - kojeg su viđevali posvuda, ali ga nikad nisu mogli uhvatiti.
Za vrijeme Winnetoua i Old Shatterhanda postojao je i "crni mustang" s kojim je stvar
stajala gotovo isto tako,
46
ali istodobno i nešto drukčije. To nije bio divlji, već dresiran konj i to štaviše vanredno
dobro dresiran konj, vlasništvo poglavice Naimi-Komanča. O njemu su se pripovijedale
upravo čudesne stvari. Posjedovao je sva dobra svojstva u dosad nedostignutoj mjeri.
Još nikad nije bio ranjen u borbi, nikad nije posrnuo a pogotovu nije pao, nikad ga nije
stigao progonitelj i nikad nije uginuo. Taj konj je živio već za vrijeme predaka. I on i
djed, koji je jahao na njemu, vratili su se neozlijeđeni iz svih borbi; zatim je nosio oca
kroz opasnosti i smrt, a sadašnjem je poglavici tako izvrsno služio da je on, da bi
istodobno iskazao čast i sebi i svom konju, uzeo ime Tokvi Kava, Crni Mustang.
Isto onako kao što su Indijanci bili čvrsto uvjereni da je Old Shatterhandova henrvjevka
čarobna puška, oni su, osim Naiini-Komanča koji su znali kako stoje stvari, čvrsto
tvrdili i to da je "crni mustang" čarobni konj. To je uvjerenje njegovom vlasniku
donosilo ugled i prednosti. Ostala su se plemena klonila toga da napadnu njega ili
njegovo pleme, jer su smatrala da je isto tako neranjiv kao i njegov konj; njega nitko
nije mogao pobijediti. Poglavica je bio pametan čovjek pa je lukavo iskorištavao tu
bojazan. Ubirao je uspjeh za uspjehom i uslijed toga postajao sve samopo-uzdaniji.
Njegov ponos i njegova bezobzirnost bivali su sve veći i on je postao najokrutniji
neprijatelj svih bijelaca i protivničkih Indijanaca pa je na kraju i sam povjerovao da na
svijetu nema čovjeka koji bi se mogao mjeriti s njime.
Dakako da se i kod tog "crnog mustanga" nije radilo

27. 0 jednom konju, već o njih nekoliko. Svi su oni potjecali jedan od drugoga, imali istu
građu tijela i ista izvrsna svojstva. Tu vrsnoću nije mogao nitko poreći pa je dakle bilo
razumljivo da je poglavica, kad je u Firwood-campu ukrao Old Shatterhandova i
Winnetouova konja, ponosno tvrdio:
"Da nema mog mustanga, oni bi bili najbolji konji od jedne velike vode do druge." Time
je mislio na Atlantski
1 Tihi ocean, dakle po njegovom načinu izražavanja čitavu Sjevernu Ameriku. Nije,
dakako, nipošto bilo sigurno da je imao pravo.
U logoru nisu ljudi te večeri pošli tako rano na počinak kao obično. Prisutnost glasovitih
gostiju držala ih je budnima i nakon večere. Inženjer je sjedio s Winnetouom, Old
Shatterhandom i obojicom Timpea za istim stolom pa se jedna
47
pripovijest nadovezivala na drugu. Za drugim stolom sjedili su nadglednik i skladištar,
većinom tiho slušajući i samo bi se po koji put umiješali u razgovor. Njima se opet
pridružio skaut. Nije ni pisnuo, ali zato je to oštrije slušao sve što se govorilo. Činilo se
da se Winnetou i Old Shatterhand ne obaziru na nj; nije opazio ni jedan jedini pogled
koji bi poletio k njemu, ali njih dvojica su ga ipak tako oštro promatrala da im nije
mogao izmaći nijedan njegov pokret, nijedan izraz lica.
Upravo je Kaz ispripovjedio neku svoju pustolovinu, kad mu Winnetou osluškujući
dade znak da šuti.
Svi stadoše prisluškivati i ubrzo začuše kako se pribli-žuje topot konja. Mulj je posve
jasno pljuskao pod kopitima, a onda se konji zaustaviše pred vratima, i radosno
zasoptaše.
"Uf!" viknu Winnetou, brzo ustavši. "To nisu neki strani konji."
Old Shatterhand isto tako brzo ustane sa svog stolca.
"Ne, to nisu strani konji", reče, "to su naši ždrijepci. Kako dolaze ovamo? Što kažete na
to, gospodine inženjeru? Niste li vi, kad smo izašli iz suše, sami zakračunali vrata?"
"Da, jesam. Mora da je kakav radnik otvorio vrata pa su konji umakli."
"Umakli? Pa bili su čvrsto svezani! Taj netko ne samo što je otvorio vrdta, već je i
odvezao konje, a to je svakako neobičan postupak. Dopustite mi, ser, da uzmem
svjetiljku."
Old Shatterhand upravio je posljednje riječi shopmanu koji je sjedio za svojom tezgom.
Iza njega je visio stakleni fenjer pa ga Old Shatterhand skine s čavla i pripali, a zatim
izađe s Winnetouom.
Ostali radoznalo pođoše za njima, a isto tako i skaut koji uostaloni nije imao ni pojma o
tome da je njegov crveni djed malo prije ukrao oba pastuha.
Ždrijepci su zaista stajali vani pa svoje gospodare vrlo uzbuđeno pozdraviše s
njiskanjem, mahanjem repova i pro-pinjanjem, upravo kao psi koji radosno
pozdravljaju gospodare. Old Shatterhand ih osvijetli, viknuvši zapanjeno:
"Što je to? Ti konji ne dolaze iz suše! Pogledajte samo prljavštinu i mulj koji im se eto
nalazi čak i na leđima. Oni su galopirali; bili su veoma daleko odavde! A gdje i s kime?"
48
"S kim?" upita inženjer. "Ni s kim, dakako! Kome bi moglo pasti na pamet da po
takvom vremenu i u takvoj tami jaše na stranim konjima u šetnju?"
"Jaše? Volio bih da znam kome bi uspjelo da bez našeg dopuštenja sjedne na jednog od
tih konja! Nitko nije sjedio na njima jer pogledajte, leđa su im poštrcana blatom."
"Dakle ipak imam pravo! Netko je otvorio sušu pa su se konji otrgli i pobjegli. Malo su
trčali uokolo i sad su se vratili; to je sve. Ipak ću istražiti tko je kriv. Nitko nema noću
posla u suši."

28. Na uzdama jednog od konja visio je čvrsto zauzlani remen koji je vjerojatno imao na
kraju omču, no ova se proderala. Old Shatterhand je pretražio, dobacio Apašu brz i
značajan pogled, a onda reče inženjeru:
"Imate pravo, ser, konji su se otrgii. Dođite s nama. Moramo ih čvrsto svezati. Ostala
gospoda ne treba da se dalje trude."
To je rekao tako mirno i odlučno da je postigao ono što je htio. Nadglednik i skladištar
vratiše se sa skautom u shop. Kaz i Haz već krenuše za njima kad im Old Shatterhand
šapnu: "Razgovarajte sa skautom i nemojte mu dopustiti da izađe prije nego što se mi
vratimo."
"Zašto, mister Shatterhand?" upita Kaz.
"To ćete kasnije doznati. Samo ga zadržite, ali budite prema njemu prijazni i
susretljivi."
"Ali ako on poželi da izađe? Treba li da ga silom zadržimo?"
"Ne. Ali sigurno vam neće biti teško da ga zadržite kakvom napetom pripoviješću."
"Vjerujem da neće. Ispripovjedit ću nekoliko čudesnih stvari i pri tome reći i nekoliko
šala, upravo kao i kod Tim-peovih baštinika. Dođi, stari Haze."
Oni uđoše u kuću. Winnetou povede konje. Old Shatterhand mu je osvjetljavao put, a
inženjer je išao iza njega. Zatresavši glavom reče:
"Ne razumijem vas, ser. Najprije se vladate tako mirno i kažete da imam pravo, a zatim
toj dvojici džentlmena dajete naloge da se uopće ne smije vjerovati Yato Indi."
"Ja sam se pretvarao jer moramo biti na oprezu. Konji su ukradeni i odvedeni, ali su se
putem otrgli."
"Nemoguće."
4 Crni Mustang
49
"Uvjeravam vas da je tako kako kažem."
"Sve kad bi tako i bilo, ipak Yato Inda ne bi mogao biti kradljivac."
"Ne bi, ali bi mogao biti njegov pomagač. Ipak pođite najprije do suše jer ćemo ondje
doznati tko je izvršio krađu."
"Kako ćete to ustanoviti?"
"Reći će nam meko tlo."
Govoreći tako, stigoše u blizinu suše. Inženjer krenu brzo onamo, ali ga Old Shatterhand
zadrži, uhvativši ga za ruku.
"Ne tako brzo!" opomenu ga. "Inače biste nam mogli sve pokvariti."
"što to?"
"Tragove koje želim vidjeti. Ako i vi stupite ovamo, nećemo ih moći jasno razabrati."
"Tako je. Nisam ni pomislio na tu mjeru opreza."
Old Shatterhand krene u luku da ne stigne ravno do vrata, već odostraga te da ne izbriše
tragove što ih se nadao otkriti. Zatim priđe k vratima i osvijetli naokolo. Winnetou
ostavi konje, priđe k njemu pa se i on sagne k zemlji.
"Uf!" viknu. "To su bile indijanske mokasine."
"To sam i očekivao", kimnu Old Shatterhand. "Ovdje su bili Crvenokošci. Ali koliko
njih?
"To će moj brat vidjeti kad budemo pratili trag iz suše. Ovdje su ljudski tragovi
pomiješani s otiscima kopita."
"Nećemo odmah otići! Ostanimo još ovdje! Otisci kopita jasno pokazuju da su konji
koračali polagano. To ne bi učinili da su pobjegli, otrgnuvši se. Netko ih je veoma
oprezno odveo iz suše."
"Suša je zakračunata", dobaci "VVinnetou, pokazujući prema vratima.

29. "Još jedan dokaz više da se radi o krađi. Tko bi inače zakračunao vrata!"
Oni otvoriše vrata i uđoše, ali nisu ništa pronašli: kradljivci nisu ostaviti tragova. Zato
sad ponovo odvedoše konje u sušu i svezaše ih, a zatim nastaviše razgovor, prateći trag iz
suše. Već nakon svega nekoliko koraka trag se razdvojio: na desno su vodili tragovi ljudi
i konja, a nalijevo samo ljudski.
"Ovuda su došli", reče Old Shatterhand. "Vidi li moj brat Winnetou koliko ih je bilo?"
Apaš pomno promotri otiske i odgovori:
50
"Ti crveni muževi bili su tako neoprezni da nisu išli jedan za drugim pa se stoga posve
jasno može vidjeti da su bila četvorica. Pođimo dalje! Trag vodi prema stražnjoj strani
shopa."
Uskoro stigoše na mjesto gdje su se oba Kineza namjerila na Indijance. To je mjesto bila
jako ugaženo pa ga Old Shatterhand pomno osvijetli.
"Uf!" viknu Winnetou. "Ovdje su crveni muževi neko vrijeme stajali i razgovarali s dva
čovjeka s perčinima. Posve jasno se razabire trag debelih i ravnih stopala."
"Nisam li vam rekao!" umiješa se inženjer. "U suši su bili neki radnici."
"Besmisao!" usprotivi se Old Shatterhand. "U suši nisu bili jer njihovi tragovi ne vode
do suše, kako i sami vidite. Ovdje su bili Indijanci, sigurno Komanči. To za vas nije
nipošto nevažno."
"Pshaw! Sigurno neki bijednici koji su htjeli ukrasti nešto hrane pa su se nesrećom
namjerili na vaše konje."
"Bilo bi mi drago da je tako, ali se bojim da će na javu izaći još i druge stvari. Čini se da
ti Crvenokošci stoje u tajnom sporazumu s vašim Kinezima."
"Oho!"
"Da! I sami vidite da su ovdje razgovarali. Kad među njima ne bi bilo sporazuma,
Indijanci bi ih ubili."
"Mislite li, ser?"
"Sigurno! Pogledajte: ovdje su najprije stajala samo tri Crvenokošca dok je četvrti
došao ovamo iz shopa. Pogađate li tko je to bio?"
"Da nije možda onaj Juwaruwa kojeg vi niste htjeli pustiti da ode?"
"Da, to je bio on."
"Onda bih ipak htio da znam koji su to od mojih Kineza bili; uostalom, oni će se čuvati
da priznaju."
"Ipak ćemo to doznati. Zasad se nećemo brinuti za njih, već ćemo se pozabaviti samo sa
Crvenokošcima. Dođite!"
Oni pođoše tragom koji je sada bio još samo trostruk sve dok nisu stigli na mjesto gdje
je Tokvi Kava razgovarao sa skautom i odakle se ovaj vratio u shop. Onda ih je trag
odveo na prednju stranu shopa, tamo gdje su Indijanci čekali na skauta. Kad su i to
mjesto pregledali, Old Shatterhand reče:
51
"Sad mi je sve jasno. Ovamo su stigla četiri Komanča. Trojica su počekala, a četvrti je
otišao u shop da dade znak skautu da izađe. Skaut je došao ovamo, ali budući da se
ovdje nisu smatrali sigurnim, prešli su na stražnju stranu kuće. Zato ih je Winnetou
uzalud tražio. Skaut se porazgo-vorio s tri Crvenokošca, a zatim se vratio k nama dok su
oni otišli na ugovoreno mjesto, čekajući Juwaruwu. Došao je i ovaj, a kad su krenuli da
odu, naišli su na Kineze.
"Kakva su posla imali Kinezi ovdje?" upita inženjer. "Ne bismo li pretražili njihov
trag?"
"Još ne. Najprije moramo k skautu. Trebalo bi ga natjerati da pobjegne."

30. "Da pobjegne?" začudi se inženjer. "Kakve li ideje? Ili je on čestit čovjek kakvim ga ja
smatram pa ne mora bježati, ili je nitkov koji nas kani izdati Indijancima, a onda ne
smijemo dopustiti da umakne."
"Tako mislite vi, ali ja mislim drukčije. On je unuk poglavice Komanča, Tokvi Kave pa
se k vama ušuljao pod krinkom poštenjaka da vas izda svom crvenom djedu. Ovaj je
danas poslao k njemu četiri glasnika da odrede vrijeme i način napada. Ja bih, štaviše,
ustvrdio, da je i sam Tokvi Kava bio ovdje. Što kaže na to moj brat Winnetou?"
"Crni Mustang je bio ovdje", odvrati Apaš tako određeno kao da ga je vidio.
"Svakako! Jer samo ratnik, kao što je on, mogao je doći na pomisao da ukrade naše
konje. Čuo je da smo ovdje pa će na neko vrijeme odgoditi napadaj na logor dok ne
odemo odavde. Za vašu sigurnost je, međutim, prijeko potrebno da doznamo što kane
Komanči poduzeti protiv vas i kad to treba da bude izvedeno. To međutim ne možete
čuti ako skaut ostane ovdje."
"Ser", odvrati inženjer kao da ne vjeruje, "ja znam tko ste vi i što treba da mislim o
vama, ali vi za mene govorite u zagonetkama. Iako me to silno zaprepašćuje, ipak vam
moram povjerovati da Crvenokošci nešto smjeraju protiv nas jer inače ne bi ovamo
poslali izvidnike; ali sve ono što o tome moram znati, mogu najbolje i najsigurnije
doznati od skauta ako je on stvarno saveznik Crvenokožaca kako vi to tvrdite."
"Mislite li da će vam to reći?"
"Prisilit ću ga."
52
.jf
4
ft?
"Pshaw! Ne bih znao kako biste to mogli pokušati! Postoji samo jedno sigurno sredstvo
da doznamo sve: moramo ga tako utjerati u strah da pobjegne."
"Ali kad jednom ode, mi pogotovu nećemo ništa doznati, mister Shatterhand."
"Naprotiv. Niste li čuli da sutra kanimo odjahati u Alder--Spring?"
"Jesam."
"Skaut je to također čuo pa je jamačno rekao Črveno-košcima. Siguran sam da će
odmah odjahati onamo da nas uhvate. Ali mi nećemo dopustiti da nas zgrabe, već ćemo
naprotiv prisluškivati što oni govore."
"Ser, to je opasno."
"Za nas nije, a vi ćete tako doznati na čemu ste."
"Kako ću to doznati? Zar se kanite vratiti?"
"Doznamo li da se nalazite u opasnosti, mi ćemo se posve sigurno vratiti da vam
pomognemo. Samo zato morate danas skauta pustiti da umakne."
"Ali ako ne umakne?"
"Umaknut će. Gdje obično spava? Zar možda kod radnika?"
"Ne. On je odostraga uz grmlje podigao pravi indijanski wigwam."
"Zato da ga nitko ne može promatrati. Posve tačno! Ima li konja?"
"Ima. Konj mu je uvijek privezan u blizini wigwama."
"Dobro! Moj brat Winnetou će sad otići onamo i sakriti se da ga promatra kad bude
bježao. Mi ćemo naprotiv ući u shop i utjerati mu strah u kosti. Samo morate najprije
tačno opisati Winnetouu gdje se wigwam nalazi.
Winnetou je dosad svega s nekoliko riječi sudjelovao u cijelom tom razgovoru; i sad je
nijemo saslušao opis onog mjesta i iščeznuo. To je bio njegov način, a Old Shatterhand
je shvatio da je Winnetou sporazuman sa svime što je on naumio. Kad je Winnetou
otišao, inženjer i Old Shatterhand otiđoše u shop. Skauta su našli u živom razgovoru s