2. ibs@crostuff.net
2 | S t r a n i c a
Kevin J. Anderson – Dosje X -Antitijela
O DOSJEIMA X
Dosjei X pravo su remek djelo. Na televiziji ne postoji ni jednadna toliko izazovna serija, koja je
istovremeno i toliko
i kivna.«
Hoivard Rosenberg LosAngeles Times
»Dosjei X neporecivo su izrazito dobri.«
Matt Roush USA Today
»Najizazovnija serija na televizijskom programu.«
Dana Kennedy Entertainment Weekly
»Dosjei X pružaju najuzbudljivijih sat vremena na televiz-i|i neo čekivani su, zastrašujući, zabavni,
maštoviti, smiješni, i ludi, predivno ludi.«
Jef Jarvis TVGuide
»Gledanjem Dosjea X nesumnjivo pratite najrje đu pojavu na televiziji; originalni dragulj, iskopan s mnogo
strasti, vidljivo uglačan.«
Andreiv Denton Rolling Stone
Svim agentima, istražiteljima, znanstvenicima i svim ostalim
zaposlenicima u Federalnom istražnome birou.
Tijekom istraživanja za ovu knjigu susreo sam nekolicinu
agenata i promatrao kako FBI istražuje prave slu čajeve.
Ti ljudi ni najmanje ne nalikuju niti Mulderu, niti Scully,
ali se ponose svojim profesionalizmom i predanoš ću kojom
obavljaju svoje zadaće.
ZAHVALE
Pisati ovakvu knjigu povremeno je složeno poput neke tajne vladine urote. Za. Antitijela, skupina ljudi iz
sjene koji su kopali po tajnama bili su: Kristine Kathrin Rusch, Chris Carter, Mary Astadourian, Jennifer
Seiree, Frank Spotnitz, Caitlin Blasdell, John Silbersack, Jr. Robert V. Stannard iz veterinarske bolnice
Adobe, fbm Stutler, Jason C. Williams, Elton Elliot, Andrew Walsch, Lil Mitchell, Catherine Ulatowski,
Angela Kato, Sarah Jones, i, (kao i uvijek) moja supruga, Rebecca Moesta.
JEDAN
Ruševine Laboratorija DyMar Nedjelja, 23:13
Kasno u noći punoj hladne izmaglice i ustajaloga zraka, oglasio se alarm.
Sustav za uzbunjivanje bio je primitivan, nabrzinu postavljen oko napuštenog zgarišta, a Vernon
Ruckman bio je jediničuvar koji je stražarske dužnosti obavljao tijekom noćne smjene... iako, plaćali su ga
iznenađujuće dobro da se pobrine kako se niti jedan uljez ne bi uvukao među ruševne ostatke Laboratorija
DyMar, koji je stajao na rubnim dijelovima Portlanda u Oregonu.
3. ibs@crostuff.net
3 | S t r a n i c a
Zavezao je svoju napola hrđavu Buickovu limuzinu uz mokri šljunčani prilaz. Izlizane gume škriputale su,
dokje vozio laganom padinom prema mjestu gdje je Laboratorij za istraživanje raka stajao do prije desetak
dana.
Vernon je parkirao automobil, otkopčao sigurnosni pojas, te se izvukao van i pošao istraživati. Morao je
biti budan, pozoran. Morao je pregledatičitavo područje. Svjetlom svoje baterije koju je dobio kao dio
čuvarske ' 'preme, bila je dovoljno teška da se njome mogao polaziti kao oružjem, kao kakvim mlazom šarao
je po pocrnjelim ruševinama koje su prekrivale zemljište.
Vernonu njegovi poslodavci nisu dali službenočuvarsko vozilo, ali su ga opskrbili odorom, značkom i
nabijenim revolverom. Morao je biti samouvjeren i zastrašujuć ukoliko je htio rastjerati razuzdanu mladež
koja je svoju hrabrost pokazivala ulazeći u pougljenjelu nutrinu laboratorijske zgrade. Otkako je prije
desetak dana, u Laboratoriju eksplodirala bomba, Vernon je već nekoliko puta morao loviti prijestupnike,
mladež koja je, uz kikot nestajala u noći. Nikada mu nije uspjelo uhvatiti niti jednoga od njih.
Ustvari, sve to nije bilo ni najmanje zabavno. Ruševine Laboratorija DyMar jedva su se još držale, rušenje
je trebalo započeti za nekoliko dana. Već je sva građevinska mehanizacija, buldožeri, parne kopaćice i
maleni bageri, bila pripremljena i parkirana oko nekoliko velikih spremnika za gorivo. Učvrstome ormariću
koji je bio zabravljen lokotom nalazili su se upaljači i eksplozivi. Nekome se uistinu žurilo da izbriše sve
tragove, sve preostalo od Centra za medicinska istraživanja.
U međuvremenu, to je mjesto samo zazivalo nesreću. A Vernon Ruckman nije niti najmanje priželjkivao
da se nezgoda dogodi upravo tijekom njegove straže.
Blještavo svjetlo iz njegove baterije širilo se kroz maglu u stožac, probijajući se kroz labirint svijenih
potpornih stupova, pougljenjenih drvenih greda i otpalih dijelova krovišta. Laboratorij DyMar izgledao je
poput napuštene filmske scenografije iz starih filmova strave i užasa; Vernon je mogao zamisliti celuloidna
čudovišta kako izviru iz magle i ruševina u kojima su se skrivala.
Nakon požara, zgradu su okružili unajmljenom zaštitnom ogradom; Vernon je primijetio da su ulazna
vrata napola otvorena. Lančana ograda tiho je zveckala pokretana povjetarcem, vrata su škripala; tada se
zrak umirio, poput zadržanoga daha.
Pričinilo mu se daje iz unutrašnjosti zgrade do njega dopro zvuk kretanja, otpaci su zašuštali, kamen i
drvo zaškripali su. Vernon je otvorio vrata koliko mu je trebalo da se provuče u ograđeni dio. Zastao je,
pozorno osluškivao, a tada oprezno krenuo dalje, baš kako inu je to preporučivao službeni priručnik.
Lijevom je i rukom držao baterijsku svjetiljku, dok mu je desna ležala nad teškim policijskim revolverom
koji mu je visio o boku.
U malenoj su torbici, koja mu je bila pričvršćena na službenome opasaču, bile spremljene lisice te, iako je
vjerovao da zna kako se one upotrebljavaju, nije još nikoga i ispio uhititi. Služba noćnoga čuvara u sebi je
sadržavala najviše čitanja koje bi prekidala nekolicina lažnih uzbuna, osobito su ih veliki brojčuli čuvari
obdareni bujnom maštom - i gotovo ništa više.
Vernonova je djevojka također bila noćna ptica, studirala je engleski kao glavni predmet, i namjeravala je
postati pjesnikinja te je veći dio noći provodila čekajući da je nadahnu Muze, ili već netko, dok je odrađivala
noćnu smjenu u danonoćno otvorenoj kafeteriji u kojoj je radila. Vernon je svoj biološki sat uskladio kako bi
mogao biti uz nju te mu se ovaj noćni posao učinio savršenim rješenjem, iako je prvih tjedan dana bio
poprilično izmoren i mamuran.
Sada je, ulazeći u spaljeni labirint, Vernon bio potpuno budan.
Netko je uistinu bio u ruševinama. I Pod njegovim je nogama škripao stari pepeo, komadići
razbijenoga stakla i zdrobljenoga betona. Vernon se sjećao kako je Istraživački centar nekada izgle-l.io,
zgrada izgrađena u neobičnome suvremenome icverozapadnom arhitektonskome stilu; mješavina i
nturistički blještavoga stakla i čelika i raskošnoga latastoga drveta dovučenoga iz priobalnih oregonskih
šuma.
Nakon žestokih demonstracija, paljevine i eksplozije, Laboratorij je vrlo brzo izgorio do temelja.
Vernona ne bi iznenadilo daje ovaj kasnonoćni uljez bio netko drugi, a ne hrpa dječurlije -vjerojatno neki
član Skupine za zaštitu prava životinja koja je objavila svoju odgovornost za požar. Možda je neki aktivist
skupljao suvenire, ratne trofeje njihove krvave pobjede.
Vernon to nije mogao znati. Samo je osjećao da mora biti osobito pozoran.
Zakoračio je dublje u unutrašnjost, pognuo je glavu kako bi izbjegao srušenu drvenu gredu, crnu i
kvrgavu, prekrivenu sivobijelim pepelom na mjestima gdje ju je snažna vrelina rascijepila. Pod u središnjoj
zgradi činio mu se nestabilnim, kao daće se svakoga trenutka urušiti u podrum. Neki su se zidovi urušili,
pregrade su pocrnjele, prozori su u trenutku eksplozije izletjeli van.
4. ibs@crostuff.net
4 | S t r a n i c a
Začuo je kako se netko prikrada. Vernon je baterijom šarao naokolo, bijelo se svjetlo zarivalo među sjene,
stvarajući neobične kosine, crne prikaze koje su skakale prema njemu i klizale zidovima. Nikada se nije
plašio zatvorenih prostora, ali mu se sadačinilo kao da se čitava zgrada priprema srušiti ravno na njega.
Zastao je i ponovno snopom svjetla prešao po okolini. Ponovno je začuo zvuk, tiho pučke tanje koje je
proizvodio netko tko je namjerio pronaći nešto među ruševinama. Dopiralo je iz najudaljenijega kuta,
zagrađenoga uredskoga prostora, sa stropom djelomično urušenim na mjestima gdje su ojačane zaštitne
ploče izdržale gotovo čitavo uništenje.
Ugledao je sjenku koja je tamo kopala po otpadu. Vernon je progutao slinu i iskoračio. - Hej ti! Ti tamo!
Ovo je privatni posjed. Ulaz je strogo zabranjen! - Ruku je položio na dršku revolvera. Nemoj pokazivati
strah. Neće dopustiti da mu i ovaj uljez pobjegne.
Vernon je svjetlo baterije upravio prema pojavi. Tamo je stajao krupan muškarac širokih ramena koji se
polagano okretao prema njemu. Uljez nije bježao, izgledao uspaničeno - to je samo pojačalo Vernov nemir.
Uljez je bio neobično odjeven, odjeća koju je nosio, osim stoje bila nasumce nabačena na njega i bila
prekrivena čađom; izgledala je kao da ju je izvukao iz nečije izgubljene putne torbe ili strgao s vješalice u
trovini.
- Što radite ovdje? - zapitao je Vernon. Snop svjetla ispravio je ravno učovjekovo lice. Uljez je bio prljav,
neuredan - nije izgledao ni najmanje dobro. Upravo krasno, pomislio je Vernon. Skitnica koji raskapa
ruševine kako bi pronašao nešto što bi mogao negdje prodati. - Ovdje nema ništa što bi mogao uzeti sa
sobom.
- O, ima, ima - odvratio je čovjek. Glas mu je bio neobično snažan i čvrst, stoje zaprepastilo Vernona.
- Vi ne biste smjeli biti ovdje - ponovio je Vernon upozorenje, osjećao je kako ga strpljenje pomalo napušta.
- Smijem biti ovdje - odgovorio ječovjek. - Ovlašten sam za to. Ja sam radio sam u DyMaru.
Vernon je načinio još jedan korak. Ovome se nije nadao. Snop svjetla nije micao sčovjekovoga lica,
računao je na zastrašujući učinak svjetla.
- Zovem se Dorman. Jeremy Dorman. -Čovjek je počeo kopati po džepu košulje, Vernon je posegao za
revolverom. - Samo vam želim pokazati svoju DyMaru službenu iskaznicu - rekao je Dorman.
Vernon mu se još više približio; u sjaju snažne baterijske svjetiljke zamijetio je da uljez izgleda bolesno,
Kupao se u znoju... - Mislim da vam je potreban liječnik.
- Ne. Ono što ja trebam... nalazi se ovdje – rekao je Dorman upirući prstom. Vernon je shvatio da je krupni
čovjek uklonio dio otpada kako bi pod njime otkrio skriveni vatrootporni sef.
Dormanu je konačno uspjelo iz džepa iskopati iskrivljenu i zgužvanu iskaznicu - ulaznu dozvolu u
DyMarov laboratorij. Tip je radio ovdje... ipak, to mu nije dalo pravo da dolazi i raskapa spaljeni otpad.
- Ona ne znači ništa - rekao je Vernon. - Morat ću vas privesti, i ako uistinu imate dozvolu za prilaz ovome
mjestu, sve ćemo raščistiti.
- Ne! - viknuo je Dorman tolikom silinom da mu je pljuvačka poletjela s usana. - Vi trošite moje vrijeme. -
Vernonu se na trenutak pričinio da se koža na Dorma-novom licu pomakla i namreškala, i onda vratila u
staro stanje. Progutao je slinu, i pokušao zadržatičvrsti stav.
Dorman na njega nije obraćao pozornost, okrenuo mu je leđa.
Sada već potpuno razbješnjen, Vernon je zakoračio naprijed i izvukao službeni revolver. - Gospodine
Dorman, mislim da to neće ići. Uza zid; odmah. - Vernon je odjednom ispod muškarčeve masne košulje
ugledao velike nabrekline.činilo se kao da se, trzajući, pomiču same od sebe.
Dorman ga je pogledao stisnutim tamnim očima. Vernon je mahnuo revolverom. Ne pokazujući ni
najmanji znak straha ili poštovanja, uputio se do jednoga neoštećenoga betonskoga zida, oprženoga i
pocrnjeloga od vatre. - Rekao sam vam, trošite moje vrijeme - zarežao je Dorman. - Nemam mnogo
vremena.
- Imat ćemo vremena kolikoće biti potrebno - odvratio mu je Vernon.
S uzdahom, Dorman se raširenim rukama upro o začađeni zid i čekao. Koža na njegovim rukama
izgledala je kao uvoštena, poput nekakve plastike... nekako sluzava. Vernon se upitao nije ličovjek bio
izložen nekakvim otrovnim tvarima, kiselinama, industrijskom otpadu. Unatoč svoj sigurnosti službenoga
revolvera, Vernonu se to nije ni najmanje svidjelo.
Krajičkom oka primijetio je da se pokrenula jedna oteklina pod Dormanovom košuljom. - Stoj mirno . dok
te pretražujem!
Dorman je iskezio zube i zabuljio se u betonski zid pred sobom, izgledao je kao da brojičestice pepela. -
To n ne bih preporučio - rekao je.
- Nemojte mi prijetiti - brzo je odgovorio Vernon.
5. ibs@crostuff.net
5 | S t r a n i c a
- Onda me nemoj pipati - odrapio je Dorman. i umjesto odgovora, Vernon je nabio svjetiljku između hlača i
boka, i tada brzo prepipao muškarca, pretražujući ga jednom rukom.
Dormanova je koža na dodir bila vrela i neobično kvrgava - u tome je trenutku Vernonova ruka prešla
preko neke mokre i klizave tvari. - To niste smjeli dotaći. - Dorman se okrenuo, bijesno ga promatrajući.
- Što je ta stvar? - Vernon je vratio revolver u korice, s nemirom promatrajući svoj dlan; pokušao je sluz
njega otrti o nogavicu hlača. Uzmaknuo je, prestrašeno je promatrao nemirne kretnje koje su potresale
Normanovo tijelo.
Odjednom mu je dlanom prošla vrelina. Osjetio je Liko kiselina zagriza duboko u njegovo meso. -čekaj! -
Zateturao je unatraške, posrtao je preko hrpica otpadaka. U Vernonovom se dlanu probudio osjećaj peckanja
i rorenja; kao da su sićušni mjehurići pojurili uz njegov zglavak, malena tanad prolijetala je njegovim
živcima, kroz njegove ruke, ramena, grudi.
Dorman je spustio ruke, okrenuo se i promatrao ga. - Rekao sam vam, ne dodirujte me - rekao je. Vernon
Ruckman osjetio je kako mu se svi mišići grče. Tijelo su mu lomili grčevi, tisuću malenih vatrometa
praskalo mu je u glavi. Više nije mogao vidjeti, pred očima su mu prolazili samo psihodelični bljeskovi, a
nakon toga samo sivilo. Ruke i noge trzale su mu se, mišići su se grčili i uvijali.
Začuo je kako mu pucaju kosti u unutrašnjosti lubanje. Njegove kosti.
Padajući na leđa, vrisnuo je, u tome se trenutkučitavo njegovo tijelo pretvorilo u aktivirano minsko polje.
Čuvareva je baterija, još uvijek svjetleći punim sjajem, pala na pepelom prekriveno tlo.
Dorman je nekoliko trenutaka promatrao još uvijek uzdrhtalo stražarevo tijelo, a onda je svoju pozornost
upravio napola otkrivenome sefu. žrtvina je koža pucala i bujala, velike crveno-crne otekline izrastale su iz
razorenoga mišićnoga tkiva. Stražareva je svjetiljka još uvijek preko poda bacala blještavo bijelu lepezu
svjetla; Dorman je mogao vidjeti nabrekle izrasline, fistule, tumore, kvrge.
Ništa nova.
Dorman je iščupao posljednji okvir pregradnoga zida i praskaste gipsane pregradne ploče kako bi dopro
do vatrootpornoga sefa. Brojčanu je kombinaciju dobro znao, brzo je namještao brojeve slušajući kako
cilindri sjedaju na svoja mjesta. Mesnatom i umrtvljenom šakom udario je nekoliko puta po vratima kako bi
izbio pocrnjelu boju koja se zapekla na rubovima. Otvorio je vrata.
Sef je bio potpuno prazan. Netko je već prije počistio sav njegov sadržaj, sve bilješke i ispravne uzorke.
Okrenuo se i zagledao u mrtvogačuvara, kao daje Vernon Ruckman na neki način bio povezan s tom
krađom. Zaječao je kada mu je tijelom prostrujao još jedan grč. Njegova posljednja nada ležala je u tom
sefu. Ilije barem tako vjerovao.
Dorman se bijesno uspravio, što sada može učiniti? Zagledao se u svoju šaku, koža na dlanu treperila je i
mijenjala se, izgledalo je kao da oluja potresa njegove stanice. Zadrhtao je dok su nešto slabiji grčevi
nastavili potrestati njegov mišićni sustav, ali je, duboko dišući, n .pio ponovno ovladati svojim tijelom.
Svakoga dana bivalo je sve teže, ali se samome sebi i kleo daće učiniti sve potrebno kako bi se održao na
životu. Dorman je uvijekčinio ono stoje trebalo činiti.
Obuzet gotovo bolesnim beznađem, besciljno je lutao ruševinama DyMarove laboratorijske zgrade.
Računalna oprema bila je u potpunosti uništena, sve laboratorijske zalihe propale su. Pronašao je rastaljen i
uništeni radni stol. Prema mjestu na kojem se nalazio, Dorman je znao da je stol nekoć pripadao Davidu
Kennesyu, glavnome istraživaču.
- Davide, proklet bio - promrmljao je Dorman.
Upotrijebivši svu svoju snagu, iščupao je jednu od dolnjih ladica; raskapajući otpad, pronašao je staru
uokvirenu fotografiju - spaljenu po rubovima, zaštitno staklo bilo je napuklo - i zagledao se u nju. Izvukao ju
je iz raspadnutoga okvira.
David, tamnokos i privlačan, smiješio se pokraj jedne mlade žene snažnoga izgleda, crvenkasto plave kose i
svjetlokosoga dječaka. Pred njima sjedio je, isplaženoga jezika, Kennesyev crni labrador. Naravno, uvijek s
psom... Obiteljski je portret bio načinjen kada je dječaku bilo jedanaest godina - prije nego stoje obolio od
leukemije. Patrice Jody Kennessy.
Dorman je uzeo fotografiju i ustao. Vjerovao je da zna gdje su oni mogli otići, i bio je siguran da ih može
pronaći. Morao je. Sada, kada su sve ostale bilješke nestale, jedino je pseća krv sadržavala odgovor koji mu
je bio potreban. Mogao se kladiti na mjesto kamo su otišli, i[c se Patrice mislila prikriti. Niti ona nije znala
za veliku tajnu koju je njihov kućni ljubimac nosio u svome tijelu.
Dorman se osvrnuo prema mrtvome stražaru. Ne i ?kraćajući pozornost na krvave otekline na njegovoj
koži, izvukao je stražarev revolver i strpao ga u džep na hlačama. Ako dođe do napete situacije, moždaće
mu revolver biti potreban da dobije ono što traži.
6. ibs@crostuff.net
6 | S t r a n i c a
Ostavljajući za sobom otekli leš koji se polagano hladio, uzevši oružje i fotografiju, Jeremy Dorman
udaljavao se od spaljenih ostataka Laboratorija DyMar.
U njegovoj je nutrini biološka bomba neprekidno otkucavala. Nije mu preostalo još mnogo dana.
DVA
FBI-ev stožer Washington, D.C. Ponedjeljak, 07:43
Medvjed je stajao, golem, pet puta veći od najvećih lovačkih zvijezda. S njegovoga, poputčeličnih ploča
čvrstog, mišićja stršalo je kratko brončano smeđe krzno medvjed Kodiak; bio je to jedinstveni primjerak.
Kandže su mu stršale dok se sagibao da bi ulovio lososa planinskome brzacu; izgledao je iskonski smireno.
Mulder se zagledao u pandže, očnjake, neskrivenu iskonsku moć.
Bio je sretan stoje stvorenje izloženo u Hoovero-I zgradi, napunjeno, ipak, unatoč svemu, bio je zado-Ijan
što ih dijeli staklena pregrada. Punjenje ovakve (eri mora daje predstavljalo noćnu moru svih prepa-i >ra.
Kapitalni je trofej FBI zaplijenio tijekom akcije ićenja jednoga od kraljeva droge. Taj je spiskao više
dvadeset tisuća dolara kako bi opremio svoj lovački bod na Aljasku, da bi nakon toga potrošio još i više ko
bi napunio svoj lovački trofej. Kada su ga agenti ? I-a uhitili, zaplijenili su golemoga medvjeda suklad-
Zakoniku o korupciji i ucjenjivanju. Budući da je lj droge novac za pohod osigurao protuzakonitim
načinima, punjeni medvjed postao je plijen državne uprave.
Ne znajući što bi učinili s njim, FBI-evi su ga službenici izložili uz ostale vrijedne predmete: posebno
uređeni Harlev-Davidsonov motocikl, smaragdne i dijamantne ogrlice, naušnice, narukvice, zlatne poluge.
Mulder je ponekad izlazio iz svojega tihoga podrumskoga ureda, u kojem ječuvao Dosjee-X, i dolazio
gore razgledati izložbu.
Promatrajući snažnoga medvjeda, Mulder nije prestao razmišljati; zabrinjavalo gaje vrlo neobično
izvješće o smrti, koje mu je nedavno poslao terenski agent iz Oregona.
Kada bi čudovište poput ovoga medvjeda ubilo svoj plijen, uzrok smrti bio je u potpunosti nesumnjiv,
čudna je bolest otvarala mnoga pitanja, a osobito nepoznata zaraza otkrivena na zgarištu Laboratorija za
medicinska istraživanja, nedavno uništenoga paležom.
Pitanja za koja nije postojao odgovor oduvijek su privlačila pozornost agenta Foxa Muldera.
Dizalom se ponovno spustio u svoj ured, gdje je mogao sjesti i ponovno proučiti izvješće o smrti. Nakon
toga će otići i sastati se sa Scully.
Ona je stajala u odjeljku između debelih zvučno izoliranih obloga od pleksiglasa, u krugu FBI-evoga
vježbenoga strelišta. Specijalni agent Dana Scully izvukla je svoje kratko oružje, novi 9-milimetarski Sig
Sauer. U spremnik je ubacila produljeni nosač s petnaest metaka; šesnaesti se nalazio u cijevi.
S njezine lijeve strane stajala je računalna tipkovnica u koju je unijela propisnu zaporku; hidraulika je
zazu-jala, a žica je odvukla crni obris mete koja je predočavala »zločinca« na dvadeset metara udaljenosti.
Zakočila je metu i rukom posegla za štitnicima za uši. štitnike je navukla preko glave, most koji je držao
slušalice pritisnuo je njezinu crvenozlatnu kosu.
Tada je zgrabila svoj pištolj i namjestila se u propis-iii položaj raznoške, te naciljala u metu. Stišćući oči i
oštravala je sliku niz ciljnike, gotovo nesvjesno, sa-. im refleksno stisnula je okidač i ispalila prvi hitac, -lije
marila gdje je zrno udarilo, ponovno je naciljala i palila, ne prekidajući niz hitaca. Potrošene čahure let-le su
zrakom poput metalnih kokica, zveckale su i i-ketale udarajući u betonski pod. Nosnice joj je ispunio vonj
spaljenoga crnoga baruta.
Mislilaje na ljude bez lica, sjene koje su ubile njezi-iiii sestru Melissu, pojedince koji su neprekidno po-I i
išavali ušutkati ili obezvrijediti Mulderov ugled i nje-. >ve nedvojbeno neortodoksne tvrdnje i ideje.
Scully je morala ostati smirena, zadržati položaj za I uljbu, zadržati prisebnost. Ako dopusti da gnjev i očaj
i ruje njezinom nutrinom, izgubitće usredotočenost na ciljanje.
Zagledala se u crni obris cilja, vidjela je samo bezoblične pojedince koji su se toliko duboko ugnijezdili u
njezinome životu. Ožiljci od malih boginja, implantati u nosu, bilješke o cijepljenju, zagonetni nestanci —
poput njezinoga - i rak koji je gotovo sigurno bio posljedica onoga što su jojčinili dok je bila oteta. Nije u
nula sredstava kojima se mogla suprotstaviti zavjera, nije imala cilj u koji bi mogla pucati. Nije joj ostalo
ništa osim nastaviti potragu. Scully je zaškurgutala zubima i nastavila pucati sve dok nije ispraznilačitav
spremnik.
Skidajući štitnike s ušiju, pritisnula je gumb kako bi približila žućkastobijelu papirnatu metu. FBI-evi agenti
imali su obvezu pristupiti provjeri sposobnosti na streljani u Quanticu barem jednom u svaka tri mjeseca.
7. ibs@crostuff.net
7 | S t r a n i c a
Scully je preostalo joščetiri tjedna, ali je ona oduvijek voljela ovamo dolaziti rano izjutra i vježbati.
Streljanaje u to doba bila prazna, nitko je nije ometao.
Kasnije tijekom dana, na strelište bi dolazile skupine posjetitelja da bi promatrale demonstracije koje bi
im priređivali specijalni agenti koje su silom pretvorili u turističke vodiče, te bi tamo prikazivali svoje
streljačko umijeće sa Sig Sauerom, puškom M—16, ponekadčak pucajući iz Thompsonovih automata.
Scullyje željela već biti daleko u trenutku kada prve skupine mladih skauta ili učiteljica sa
strahopoštovanjem u očima budu ulazile u oknima ograđen prostor za promatrače.
Privukla je uništenu metu, proučavala učinak svojega streljačkoga umijeća, bila je zadovoljna kada je
vidjela da se svih šesnaest hitaca okupilo oko središta na prsima mete.
Instruktori u Quanticu poučavali su agente da o osobi na koju ciljaju ne razmišljaju kao o živome biću,
već kao o meti. Ona nije ciljala u glavu, srce ili bok. Ciljala je u »središte mase«.
Izvući službeno oružje iz korica svakome je dobrome agentu bio posljednji mogući izlaz, nikako propisan
način za zaključivanje istrage; naravno, osim u slučaju da su svi ostali mogući načini zakazali. A i količina
pa-pirologije bila je upravo zastrašujuća. Kada bi federalni agent izvukao oružje i zapucao, morao je
podnositi izvješće o svakome pojedinome utrošenome metku - što im je ponekad stvaralo izvjesne poteškoće
usred potpuno podivljale pucnjave.
Scully je papirnatu metu izvukla iz držača i ostavila mecima izbušen komad kartona koji je služio kao
postolje na njegovome mjestu. Ponovno je na tipkovnici unijela naredbe da bi metu vratila na njezinu
prosječnu udaljenost. Tada je podigla pogled, bila je zatečena što svojega partnera Muldera vidi kako stoji
oslonjen o zid u odjeljku za promatrače. Zapitala se, koliko je dugočekao na nju.
- Dobra pucnjava, Scully - rekao je. Nije zapitkivao je li samo vježbala ciljanje, ili je tim načinom
pokušavala istjerati svoje osobne demone.
- Mulderu, ti me uhodiš? - rekla je nevezano, pokušavajući prikriti svoju iznenađenost. Nakon jednoga
trenutka prilično neugodne tišine nastavila je - Dobro, očemu je riječ?
- Novi slučaj. Taj će ti u potpunosti probuditi zanimanje, u to ni najmanje ne sumnjam. - Nasmiješio se.
Spremila je zaštitne naočale na njihov stalak i pošla /.i njim. Iako ne uvijek i vjerojatna, Mulderova su
otkrića uvijek bila zanimljiva i neobična.
TRI
Kafeterija Khe Sanh Koffee Shoppe Washington, D.C. Ponedjeljak, 08:44
Dok ju je Mulder izvodio iz Hooverove zgrade, Scully je razmišljala o novome slučaju na kojega je
naišao, s jezom gotovo jednakom onoj koju je osjećala pri pomisli na kavanu u koju ju je namjeravao
odvesti, čak je niti njegovo obećanje -Ja častim - nije u potpunosti uspjelo pridobiti.
Prošli su kroz okvir detektora kovina, kroz izlazna vrata i spustili se granitnim stubištem. Na svim
uglovima velike zgrade koja je nalikovala kutiji, FBI-eve postrojbe osiguranja stražarile su u stražarskim
kućicama koje su svojim izgledom izazivale strahopoštovanje.
Mulder i Scully prošli su pokraj reda turista i posjetitelja koji se počeo stvarati za prvi grupni posjet toga
dana. Iako je većina prolaznika bila odjevena u službenu odjeću, toliko uobičajenu u birokratskome okružju
koje je vladalo Washingtonom, značajni pogledi otkrili su Scully da su ih turisti već prepoznali i označili
kao federalne agente.
Druge zgrade državnih službi okruživale su ih, bogato ukrašene i veličanstvene - arhitektura u središtu
Washingtona natjecala se sama sa sobom. Na gornjim katovima tih zgrada smjestile su se brojne savjetničke
tvrtke, odvjetnički uredi i moćne lobističke organizacije. Prizemlja su ugošćavala kavanice, prodavaonice
delikatesa i kioske s tiskovinama.
Mulder je otvorio staklena vrata kafeterije Khe Sanh Koffee Shoppe. - Muldere otkuda ti ta želja da me
tako često dovodiš ovamo? - upitala je, promatrajući tek nekoliko gostiju u prostoriji. Mnoge doseljene
korejske obitelji, u Washingtonu D.C., otvarale su gostionice nalik ovoj - obično kavane sa specijalitetima,
kafeterije i restorane. Vlasnici Khe Sanh Koffee Shoppe tvrdokorno su oponašali osrednju američku kuhinju,
s istinski po-ražavajućim učinkom.
- Sviđa mi se ovo mjesto - rekao je Mulder sliježući ramenima. - Poslužuju kavu u onim lijepim šalicama od
stiropora.
Scully je bez daljnje rasprave ušla unutra. Smatrala je da ihčekaju važniji poslovi... a i nije osjećala glad.
Na bijeloj ploči postavljenoj na tronošcu pokraj velike i prasne svilaste biljke bila je izložena rukom
ispisana ponuda dnevnih specijaliteta. Pokraj blagajne stajao je hladnjak s vodom u bočicama i
8. ibs@crostuff.net
8 | S t r a n i c a
bezalkoholnim napicima. Prazni stol s parnim grijačima zauzimao je veći dio kafeterije; u vrijeme ručka
vlasnici su posluživali jeftinu ponudu raznih amerikaniziranih istočnjačkih specijaliteta jednako jeftinoga
okusa.
Mulder je torbu za spise odložio na prazan stol, dok jc Scully sjedala, on je otišao do blagajne i stao u red
za kavu. - Scully, želiš li nešto? -viknuo je.
- Samo kavu - rekla je, ne želeći izazivati sudbinu.
Podigao je obrve. - Nude sjajna pržena jaja i tamne kolačiće za doručak.
- Samo kavu – ponovila je.
Mulder se vratio s dvije velike šalice od stiropora. Scully je namirisala gorak vonj prije nego što je on
stavio šalicu pred nju. Uzela ju je s obje ruke, uživajući u toplini koja joj je strujala prstima.
Mulder je otvorio svoju torbu za spise, pripremao se za posao. - Mislim daće te ovo zanimati. - Izvukao je
smeđu omotnicu. - Portland, Oregon - započeo je. -Ovo je Laboratorij DyMar, centar za izučavanje raka,
financira ga Vlada.
Pružio joj je knjižicu u sjajnome omotu na kojem je fotografija prikazivala prekrasnu suvremenu
laboratorijsku zgradu s lijepim drvenim oblogama, potpornim gredama i podovima od tvrdoga drveta.
Prijamna dvorana bila je bogato ukrašena blještavim zlatnožutim drvenim oblogama i lončanicama;
laboratoriji su bili čisti, bijeli i sterilni.
- Lijepo mjesto - rekla je Scully sklapajući prospekt. - Čitala sam prilično mnogo o najnovijim
istraživanjima raka, ali DyMarova izvješća nisam pronašla nigdje-
- DyMar je pokušavao ostati što neprimjetniji - rekao je Mulder - sve donedavna.
- što se promijenilo? - upitala je Scully, odlažući prospekt na maleni stol.
Mulder je izvukao sljedeću snimku, sjajnu crno -bijelu fotografiju koja je prikazivala isto mjesto. Ovaj je
puta zgrada bila srušena, uništena u požaru, ograđena metalnom ogradom - nalikovala je opustjeloj bojišnici.
- Pretpostavlja se daje riječ o diverziji i paljevini - rekao je Mulder. - Istraga je još u tijeku. Događaj se zbio
prije deset dana. Jedne portlandske novine primile su pismo jedne protestne skupine - Oslobođenje sada -
koja preuzima odgovornost za uništenje. Samo, nitko nikada nije za njihčuo. Navodno je riječ o Skupini za
zaštitu prava životinja koju su uznemirila neka istraživanja koje je provodio DyMarov vodeći znanstvenik,
doktor David Kennessy. Istraživanja su bila neobično složena, veći dio predstavljao je službenu tajnu. -1
tako su demonstranti spalili Laboratorij?
- Zapravo, minirali su ga i podmetnuli požar nakon eksplozije.
- Mulderu, to zvuči prilično ekstremistički - takve skupine obično su zadovoljne kada izjave ono što imaju i
dobiju malo mjesta u vijestima. - Scully se zagledala u spaljenu građevinu.
- Upravo tako. Mislim daje netko jako želio zaustaviti ispitivanja.
- stoje to Kennessy istraživao daje toj skupini toliko podiglo tlak?
- Podaci o istraživanjima vrlo su šturi - odgovorio je Mulder;čelo mu se nabiralo. Glas mu je zazvučao
zabrinuto. - Posve novi pristup terapijama u liječenju raka - stvar je sasvim nova - godinama je radio sa
svojim bratom, Darinom; taje suradnja predstavljala teško zamisliv znanstveni pristup. David je biolog i
farmaceut, a Darin je u istraživanja ušao s diplomom elektronike.
- Elektroničar ima veze s istraživanjima raka? -upitala je Scully. - To dvoje obično ne ide ruku pod ruku,
stoje radio, razvijao nove uređaje za terapiju, ili dijagnostičku opremu?
- To ostaje nepoznanicom - rekao je Mulder. -Darin Kennessy otvoreno se razišao s bratom prije nekih
šest mjeseci. Napustio je posao u DyMaru i pridružio se ekološkoj skupini koja preživljava u oregon-skoj
divljini. Nepotrebno je spomenuti da ga se ne može dobiti telefonom.
Scully se ponovno zagledala u brošuru, ali u njoj nisu bili navedeničlanovi istraživačkoga tima. - Tako, a
David Kennessy nastavio je istraživanja bez bratove pomoći?
- Tako je - rekao je Mulder. - On i njihov mlađi suradnik u istraživanjima, Jeremy Dorman. Pokušao sam
pronaći njihove dosjee i izvješća u kojima bih mogao pronaći točne pojedinosti o njihovim istraživanji ma,
ali je većina bilješki i spisa uklonjena iz dosjea.
Koliko znam, Kennessy se usredotočio na neke mračne tehnike koje se još nikada nisu koristile u
istraživanju raka.
Scully se namrštila. -1 zašto bi se itko zbog toga toliko uzbudio? Jesu li istraživanja pokazivala napredak?
Mulder je otpio kavu. - Pa, očevidno je da su pripadnici Skupine bili zaprepašteni nekim, navodno
okrutnim i neodobrenim ispitivanjima koje je doktor Kennessy vršio na ispitnim životinjama. Nisam našao
nikakve pojedinosti, ali mi sečini daje striko-doktor malo zastranio od propisa navedenih u ženevskoj
9. ibs@crostuff.net
9 | S t r a n i c a
konvenciji. - Mulder je slegnuo ramenima. - Najveći dio bilješki uništenje i spaljen, a do bilo kakve
određenije obavijesti gotovo je nemoguće doći.
- Obojica su, i Kennessy i Dorman prijavljeni kao poginuli u požaru, iako su istražitelji imali prilično muka
prilikom identifikacije - bolje rečeno, prebrojavanja - svih dijelova tijela. Nemoj zaboraviti, Laboratorij nije
samo izgorio, eksplodirao je. što znači daje netko podmetnuo nekakve bombe. Scully, ta Skupina uistinu zna
svoj posao.
- Muldere, sve je to zanimljivo, ali ne mogu shvatiti zašto to tebe toliko zanima.
- Upravo ti se spremam objasniti.
Scullyna se obrva namreškala dokje promatrala sjajnu fotografiju spaljenoga Laboratorija. Vratila je sliku
Mulderu.
Za drugim su stolovima gosti u poslovnim odijelima nagnuti sjedili, zadubljeni u vlastite razgovore,
zaboravljajući da ih itko sluša. Scully je, vodena nagonom federalnog istražitelja, držala svoja osjetila na
oprezu. Skupina NASA-inih zaposlenika sjedila je za jednim stolom, raspravljajući o prijedlozima i
izmjenama predviđenima za novu međuplanetarnu sondu, dokje druga skupina za drugim stolom prigušenim
glasovima raspravljala o najboljem načinu kojim će srezati sredstva za program svemirskih istraživanja.
- Kennessy je očevidno i prije toga primao razne prijetnje - rekao je Mulder - ali se ova Skupina doslovno
stvorila niotkuda i podigla priličnu buku. Sve do nesreće u DyMaru, dok Portland Oregonian nije primio
pismo kojim se preuzima odgovornost za atentat, nisam pronašao nikakve podatke o skupini Oslobođenje
sada.
- Dobro, zastoje Kennessy nastavio raditi u takvim okolnostima? - Scully je podigla i raširila šarenu brošuru,
letimice čitajući predvidljive promidžbene izjave o »novim otkrićima u borbi protiv raka«, »značajnim
novim mogućnostima liječenja«, te o »lijeku kojega samo valja otkriti«. Duboko je udahnula; napis je
probudio odjeke u njoj. Onkolozi svoju frazeologiju nisu izmijenili od pedesetih.
Mulder je izvukao još jednu fotografiju. Na njoj je bio dječak, jedanaest ili dvanaest godina star. Dječak
se smiješio gledajući u kameru, ali je izgledao poput kostura, slabo, lice mu je bilo upalo, koža je imala
sivkastu boju papira, gotovo nije imao kosu.
- Ovo je njegov dvanaestogodišnji sin Jody, neizlječivo obolio od raka - akutne limfoblastične leukemije.
Kennessy je očajnički pokušavao pronaći lijek, naravno da nije mislio dopustiti da mu nekoliko
demonstranata uspori istraživanja. Niti za trenutak.
Scully je bradu naslonila na dlanove. - Ipak, još uvijek ne uviđam kako običan palež i uništavanje imovine
mogu privući tvoju pozornost.
Mulder je iz ovitka izvukao i posljednju fotografiju. Muškarac u odori Službe sigurnosti ležao je raskreče-
nih udova, u spaljenome otpadu; iskrivljen izraz njegovoga lica govorio je o patnji, koža mu je bila posuta
pjegama i nabrekla zloćudnim izraslinama, ruke i noge bile su mu iskrivljene u neprirodnim položajima.
Izgledao je poput pauka kojega je netko zasuo insekticidom.
- Ovaj čovjek pronađen je sinoć u spaljenome Laboratoriju -rekao je Mulder. - Pogledaj simptome. Još ih
nitko nije uspio prepoznati.
Scullyje zgrabila fotografiju i pozorno se zagledala u nju. Njezine oči otkrivale su uzbuđenje. - Čini se da
je podlegao nekakvom neobično brzome i veoma snažnom virulentnom uzročniku bolesti.
Mulder je čekao dok nije pregledala sve odvratne pojedinosti, a tada je progovorio - Pitam se, može li za
to biti odgovorno nešto stoje Kennessy istraživao? Nešto što vatra nije dokraja uspjela uništiti...
Scully se lagano namrštila pokušavajući se usredotočiti. - Ustvari, mi ne znamo što su palikuće učinili
prije nego što su uništili Laboratorij. Možda su oslobodili nekolicinu pokusnih životinja... možda se time
oslobodilo nešto opasno.
Mulder je ponovno srknuo, te je iz ovitka izvukao list papira,čekao je da Scully izvuče vlastite zaključke.
Scully je otvoreno pokazivala svoje zanimanje dok je nastavljala proučavati fotografiju. - Pogledaj ove
tumore. .. Kako brzo su se pojavili simptomi?
- Žrtva je bila naizgled normalna i zdrava prilikom prijavka na dužnost, nekoliko sati prije toga. - Napet,
nagnuo se bliže njoj. - što misliš, na stoje ovaj jadnik naletio?
Scully je zabrinuto napućila usne. - Ne mogu reći dok ga sama ne pregledam, žrtvino tijelo spremili su u
karantenu?
- Da. Mislio sam da bi mogla poći sa mnom i pregledati ga.
Scully je tek tada prvi puta skrnula svoju kavu; odvratnost okusa potvrdila je njezina ranija strahovanja. -
Muldere, idemo - rekla je, pridižući se od stola. Vratila mu je šareni prospekt koji je sadržavao optimističke
proglase.
10. ibs@crostuff.net
10 | S t r a n i c a
Kennessy mora daje izvodio nekakva gadna i neuobičajena ispitivanja na pokusnim životinjama,
razmišljala je. Postojala je mogućnost daje, nakon nasilnoga uništavanja zgrade, i ovom mogućom provalom
zaraze, nekolicina životinja uspjela pobjeći. Vjerojatno u sebi noseći nešto smrtonosno.
ČETIRI
Državni autoput broj 22 Oregonsko priobalno podru čje Ponedjeljak, 22:00
Pas se zaustavio na sredini ceste, smeten u njegovome nastojanju da dopre do šume. Jarak je mirisao na
vlagu kojoj je opalo lišće dodavalo svoj mirisni začin. Stupici s mačjim očima izvirivali su iz jaraka, pokraj
šljunčanih ugibališta i seoskih poštanskih sandučića. Za razliku od guste šume cedra i omorike, cesta je
zaudarala na vozila, gume, ugrijane motore i smrad koji je dopirao iz automobilskih ispuha.
Prednja svjetla automobila koji mu se približavao nalikovala su sjajnim novčićima. Pas se zaustavio
zatečen prizorom; u njegovim, na tamu priviklim, očima, bljesnule su točke. Pasje čuo kako zvuk
automobila nadjačava noćne zvukove kukaca i zanjihanih grana stabala koja su ga okruživala.
Automobil je bio glasan. Zvučao je kao da se ljuti.
Cesta je bila mokra i mračna, natkriljivala su je debela stabla. Djeca su bila razdražljiva nakončitavoga
dana provedenoga na putu... u tome se trenutku praznici sa zabavom nisučinili ni najmanje dobrom idejom.
Stjenovita i živopisna obala bila je udaljena još najmanje dvadesetak kilometara, a nakon togačekat će ih
još jedan, nepoznat, broj kilometara kojeće morati prijeći prije nego naiđu na jedno od brojnih turističkih
središta natrpanih kavanama, galerijama, prodavaonicama suvenira i odmorištima — koja su se sva nazivala
»svratištima« ili »konačištima«, niti jedno od njih nije sebe nazivalo motelom.
Prije šesnaest kilometara bili su prošli pokraj osamljenoga raskrižja pokraj kojega je stajala benzinska
crpka, prodavaonica s hamburgerima i ruševan motel podignut negdje u pedesetima s ružičastim neonskim
natpisom »Nema«, koji je treperio pokraj natpisa »slobodne sobe«.
- Mislim da smo trebali bolje pripremiti ovo putovanje - oglasila se Sharon koja je sjedila na suvozačevom
sjedištu, pokraj njega.
- Mislim da si to već pripomenula - odvratio je razdražljivo Richard. -Jednom, ili dva puta.
Na stražnjem su sjedištu Megan i Rory svoju ubitačnu dosadu iskazivali na prilično neuobičajen način.
Rorvje bio toliko nemiran, daječak isključio svoju elektronsku igricu, a Megan je, shrvana umorom, prestala
/.idirkivati brata.
- Ne možemo ništa raditi - oglasio se Rory.
- Tata, ti ne znaš nikakvu drugu igru? - zapitala ga i Megan. - Kada si bio mali je li ti bilo dosadno?
Prisilio se na osmijeh, a tada je pogledao u retrovizor u kabini i ugledao ih kako mračni sjede na stražnjem
sjedištu Subaruovoga karavana. Richard je za praznike iznajmio auto, zadivile su ga njegove dobre gume i
sjajna boja, potrebna za ovakve planinske puteve. Na samom početku dugoga puta, osjećao se kao Supertata.
- Pa, sestra i ja smo se znali igrati »Silosa«, živjeli smo u Illinoisu, gdje ima puno farmi. Promatrali bismo
okolinu i viknuli bi svaki puta kada bi netko spazio silos pokraj staje. Onaj tko bi izbrojao više silosa, bio bi
pobjednik. - Pokušavao je zvučati zanimljivo, ali je i tada samo i jedino jednoličnost krajobraza na Srednjem
zapadu igru »Silosa« činila malo življom zabavom.
- Mislim da se toga ne možemo igrati po ovom mraku -javio se Rory.
- Da, a vjerojatno ovdje baš i nema silosa, staja i farmi - priključila se i Margaret.
Tamna su se stabla tiskala uz uski autoput, letjela su pokraj njih, a blještava automobilska svjetla probijala
su tunele pred njima. Nastavio je voziti, i dalje je pokušavao smisliti način kako bi zabavio djecu. Obećao je
samome sebi daće, unatoč svemu, oni provesti lijepe praznike. Sutraće otići na izlet do Vražjega ždrijela,
gdje su oceanski valovi poput gejzira iskakali iz rupe u stijeni, a ondaće se zaputiti prema brzacima na rijeci
Columbia, gdje će promatrati jedan vodopad za drugim.
Sada je najviše želio pronaći mjesto gdje će provesti noć.
- Pas! - vrisnula je njegova supruga. - Pas! Pazi!
U jednom zaleđenom trenutku, Richard je pomislio daje započela nekakvu podlu inačicu igre »Silosa«, ali
je tada spazio crno četveronožno obličje kako neodlučno stoji na sredini ceste, njegove blještave oči kao dva
bazena puna žive u kojima su se zrcalila automobilska svjetla.
Nagazio je kočnice, i nove gume unajmljenoga Su-barua proklizale su po klizavome sloju opaloga lišća.
Automobil se zanio, usporio, ali se nastavio kretati naprijed poput lokomotive; jedva gaje uspijevao
obuzdati.
Na stražnjemu su sjedištu djeca počela vrištati. Zaglušila ih je škripa kočnica i guma.
11. ibs@crostuff.net
11 | S t r a n i c a
Pasje u posljednjem trenutku pokušao odskočiti u stranu, ali ga je Subaruov odbojnik uspio zahvatiti s
jezivim prigušenim udarom. Crni labrador odskočio je na poklopac motora, pa na vjetrobran, i kliznuo niz
bok u jarak ispunjen korovom.
Automobil se zaustavio uz glasnu škripu, orući vlažni šljunak kojim je bio nasut rubnik puta. - Isuse
Kriste! - viknuo je Richard, prebacujući mjenjač u položaj za parkiranje tako brzo da se čitavo vozilo
zaljuljalo.
Zgrabio je sigurnosni pojas, petljao je, udarao po kopči, borio se sve dok jezičac nije konačno izletio iz
ležišta. Na stražnjem sjedištu Megan i Rory skutrili su se, utihnuli su, preneraženi. Richard je naglo otvorio
vrata i iskočio van. Osvrnuo se sjedne strane na drugu, sa zakašnjenjem je pomislio da treba provjeriti vozi li
iza njih kakav kamion ili auto.
Ništa. Na cesti nije bilo nijednog vozila, samo noć oko njih. Duboko u šumi čak su i kukci-noćnici za-
mukli, kao da i oni promatraju.
Obišao je automobil s prednje strane, bio je gotovo bolestan od strave. Ugledao je udubljenje u odbojniku
unajmljenoga automobila. Far je bio smrskan, poklopac motora bio je zagreban. U pamćenju mu je bljesnula
neobično živa slika u kojoj je on, nehajno i duhovito odbio Policu dodatnoga osiguranja koju mu je nudio
službenik tvrtke od koje je unajmio automobil. Sada je Zagledao u tlo, pitajući se koliko će stajati popravci.
Stražnja vrata otškrinula su se, kroz procjep je izvirila vrlo blijeda Megan. - Tatice? Je li on u redu? -
Osvrnula se, zatreptala je gledajući u tamu. - Hoće li pas biti dobro?
Progutao je slinu, a tada je bučno zaškripao hodajući po šljunku prema mokrome korovu. - Samo malo,
sunce. Još ga tražim.
Pasje ležao ispružen, drhtao je, velikome crnome labradoru napukla je lubanja. Richard je primjećivao
povaljanu travu na mjestima gdje se pas kotrljao preko raslinja. Pas se još uvijek micao, pokušavao se
odvući prema niskome grmlju, prema ogradi od bodljikave žice i gušćem raslinju koje je bujalo iza nje. Ipak,
tijelo mu je bilo previše ozlijeđeno da bi se moglo pokretati.
Pasje pištavo disao, rebra su mu bila polomljena. Iz crne njuške curila mu je krv. O, Isuse, zašto to
stvorenje nije krepalo na licu mjesta? Daj, smiluj mu se!
- Bolje da ga odvedemo veterinaru -javio se Rory; sinovljev glas iznenadio gaje. Niječuo kada se dječak
izvukao iz auta. Sharon je stajala na suvozačevoj strani. Promatrala gaje raširenih očiju, pogledao ju je i
jedva primjetno odmahnuo glavom.
- Mali, mislim da mu niti veterinar neće moći pomoći - rekao je sinu.
- Pa ne možemo ga ostaviti ovdje - rekla je nezadovoljno Megan. - Moramo ga odvesti veterinaru.
Spustio je pogled na ranjenoga psa, udareni unajmljeni automobil, osjetio se potpuno bespomoćnim.
Supruga se naslonila na otvorena vrata. - Richarde, otraga u autu imamo deku. Kovčege možemo ugurati
između djece, možemo raščistiti prostor. Odvest ćemo psa do najbliže veterinarske ambulante. Prvi grad na
cesti pred nama trebao bi imati barem jednu.
Richard je pogledao djecu, svoju suprugu, psa. Nije imao izbora. Gutajući slinu, znajući da to neće nimalo
poboljšati čitavu situaciju, otišao je izvući deku dok je Sharon premještala njihovu prtljagu.
Prvi sljedeći veći grad, Lincoln City, ležao je, prema karti, uz samu obalu. Sva svjetla bila su pogašena
osim slaboga osvjetljenja koje je probijalo kroz zavjese stražnjih soba u kojima su stanovnici gledali
televizore. Vozeći gradom, očajnički tragajući za veterinarskom ambulantom, razmišljao je zašto se
stanovnici nisu potrudili i sa zalaskom sunca smotali i nogostupe.
Konačno je zamijetio neosvijetljeni natpis Hugarto-va porodična veterinarska klinika. Skrenuo je na
opustjelo parkiralište. Megan i Rory cmoljili su na stražnjem sjedištu; supruga je sjedila pokraj njega na
prednjem sjedištu, tiha i stisnutih usnica.
Richard je preuzeo svu odgovornost, uspeo se betonskim stubištem i pritisnuo zvonce. Gotovo je do krvi
oderao zglobove lupajući po prozoru kada je konačno u predsoblju zasjalo svjetlo. Kada je ugledao obris
staroga čovjeka s druge strane stakla, Richard je zavikao - Imamo ranjenoga psa u autu. Trebamo vašu
pomoć.
Stari veterinar nije izgledao ni najmanje iznenađen; činilo se kao daje očekivao upravo nešto takvo.
Otključao je vrata dokje Richard rukom pokazivao prema Su-baruu. - Udarili smo ga autom, na autoputu.
Mislim... daje prilično gadno.
-Vidjet ćemo što se može učiniti - rekao je veterinar, prilazeći stražnjem dijelu automobila. Richard je
podigao zadnja vrata, a Rory i Megan uspenjali su se na vrh stražnjega sjedišta, bili su dokraja napeti, oči su
im bile raširene i prepune nade. Veterinar je bacio pogled na djecu, nakon toga je pogledao Richarda u oči,
savršeno razumijevajući sve stoje ostalo neizrečeno.
12. ibs@crostuff.net
12 | S t r a n i c a
Pas je ležao u prtljažniku, krvav i teško ozlijeđen, iako još uvijek živ. Richarda je zaprepastilo stoje crni
labrador izgledao nekako snažniji nego prije; disao je ravnomjerno, bio je u dubokome snu. Veterinar se
zagledao u njega, a iz izraza lica koji je staričovjek pokušavao prikriti, Richard je znao da za psa nema ni
najmanje nade.
- Pas nije vaš? - upitao je veterinar.
- Ne, gospodine - odgovorio je Richard. -Čak nije imao niti značkice. Nisam primijetio nijednu.
Megan se popela na sjedište kako bi bolje vidjela. -Gospodine, hoće li on biti dobro? - upitala je. — Tata,
hoćemo ga posjetiti kada se budemo vraćali?
- Sunčice, morat ćemo ga ostaviti ovdje - rekao joj je. - Ovajčovjek zna najbolje kako može pomoći psu.
Veterinar joj se nasmiješio. - Naravno daće biti dobro - rekao je. -Ja ti imam nekakve jako posebne
zavoje. - Pogledao je Richarda. - Samo mi ga pomozite prenijeti gore u dvoranu za operacije, nakon toga
možete nastaviti put.
Richardovo grlo se steglo pred pogledom kojim je stari veterinar dopirao ravno do njegove duše. Znao je
da stari čovjek svakoga tjedna naiđe na ovakav slučaj, ranjenu životinju prepuštenu njegovoj skrbi.
Dvojica muškaraca zajedno su ruke postavili ispod deke, podižući teškoga psa. Stenjući, počeli su svoj
nesiguran hod do stražnjega ulaza u ambulantu. - On je vreo - rekao je veterinar dok su ulazili kroz vrata.
Položivši psa na operacijski stol, veterinar je pošao uokrug, po sobi, paleći svjetla.
Željan da bude što dalje, Richard se primaknuo vratima, neprestance zahvaljući starome doktoru. Na
prijamnom je šalteru ostavio svoju poslovnu posjetnicu, zastao i na trenutak razmislio. Strpao je posjetnicu
natrag u džep i izjurio kroz glavni ulaz.
Pohitao je do Subarua i uskočio unutra. - On će se pobrinuti za sve - rekao je nikome određenome,
ubacujući vozilo u brzinu. Ruke su mu bile prljave, sluzave, prekrivene krznom i zgrušanom psećom krvlju.
Automobil je jurio dalje, dok je Richard vozeći pokušavao ponovno pronaći mir i veselje obiteljskoga
odmora. Kukci-noćnici u šumi ponovno su zapjevali svoju pjesmu.
PET
Bolnica Merey Portland, Oregon Utorak, 10:03
Sredina jutra jednoga sivoga dana. Rana magla koja se ovjesila preko grada viseći u zraku, činila je dan
hladnijim i vlažnijim nego stoje trebao biti. Oblaci i izmaglica trebali bi nestati do podneva, poklanjajući
nekoliko blagoslovljenih trenutaka sunčanoga vremena, prije nego se oblaci i kiša ponovno ne dovaljaju.
Uobičajeno jutro u sasvim običnome Portlandu.
Scully je tvrdila da vrijeme i onako neće učiniti ni-I.I bitno drugačijim, budući da će ona i Mulder čitav ?
I.in ionako utuci u bolničkoj mrtvačnici.
U podrumskim katovima bolnice, tihi hodnici na-11 kovali su grobnicama. Scully je isto to viđala već
mno-'.'.'» puta u bezbrojnim bolnicama u kojima je obavljala nitopsije, ili nastavljala pregledavati ohlađene
leševe I" »spremljene u ladicama hladnjaka. Iako su joj takva ni|('sta bila savršeno dobro poznata, nikada ih
neće 11 nitrati ugodnima.
Doktor Frank Quinton, portlandski gradski mrtvozornik, bio jećelav muškarac s paperjastimčupercima
sijede kose koja je okruživala njegov potiljak. Na svome kamenome kerubinskome licu nosio naočale s
metalnim okvirima.
Daje sudila po njegovome prijateljskome osmijehu svačijeg djeda, Scully bi povjerovala daje šarmantan i
dobroćudan čovo - ipak, nije mogla previdjeti umornu tvrdoću skrivenu u kutevima njegovih očiju. Tijekom
svojega radnog vijeka u mrtvačnici, Quintonje sigurno vidio previše mladeži koje su izvukli iz slupanih
automobila, previše samoubojstava i besmislenih nesreća, previše primjera koji su prikazivali pomalo
perverznu prirodu umiranja.
Čvrsto se rukovao sa Scully, a i s Mulderom. Mul-der je glavom pokazao na svoju partnericu, obraćajući
se mrtvozorniku. - Gospodine, kao što sam vam već rekao preko telefona, agentica Scully sama je doktor
medicine i ispitivala je već mnoge neobične smrtne slučajeve. Možda bi ona mogla ponuditi neka rješenja.
Mrtvozornikju je pogledao, osmijeh mu se razvu-kao od uha do uha; Scully je jedino preostalo osmijehom
uzvratiti tom čovjeku blagoga izraza lica. - U kakvome je stanju sada tijelo?
- Upotrijebili smo sva sredstva za dezinfekciju, ičuvamo tijelo u hladnjaku kako bismo zaustavili širenje
bilo kakvih bioloških agensa - odgovorio je mrtvozornik.
Njegov mu je pomoćnik pružio ploču s imenima i smiješio se Quintonu promatrajući ga poput štenca.
Iako mlad i koščat, pomoćnik je bio ćelav gotovo kao i mrtvozornik. Iz pogleda prepunoga obožavanja
13. ibs@crostuff.net
13 | S t r a n i c a
kojim je promatrao doktora, Scully je zaključila da mu Frank Quinton mora biti mentor, te da je mladi
pomoćnik žarko želio i sam jednoga dana postati gradski mrtvozornik.
- On je u ladici 4E - rekao je pomoćnik, iako je Scully bila uvjerena da mrtvozornik i sam dobro zna gdje su
spremili čuvarevo tijelo. Pomoćnik je požurio do zida od nehrdajućeg čelika sastavljenoga od nizova
blistavo čistih hladioničkih ladica. Većina, Scully je to dobro znala, u sebi sadrži ljude koji su umrli od
prirodnih uzroka, srčanih udara, poginulih u automobilskim nesrećama, dopremljenih iz bolnica gdje su
umrli zbog greške načinjene tijekom operacije, ili stare umirovljenike koji su se, poput mrtvoga lišća,
spustili na tlo u staračkim domovima.
Ipak, jedna je ladica bila označena žutom trakom i zapečaćena naljepnicama na kojima je bio otisnut krug
S natpisom Biološka opasnost. Na ladici je stajala oznaka 4E.
- Edmunde, hvala ti - rekao je mrtvozornik dok su Mulder i Scully išli za njim prema hladnjacima.
- Osigurali ste sve propisane uvjete za karantenu? -upitalaje Scully.
Quinton se zagledao u nju. - Imali smo sreću. Policija se, ugledavši stanje u kojem je bio leš, dovoljno
prestravila, pa su poduzeli sve predostrožnosti; zaštitne rukavice, antikontaminacijska odjeća. Sve smo
uništili ovdje u bolničkoj palionici.
Edmund se zaustavio predčeličnom ladicom i zgulio naljepnicu s natpisom Biološka opasnost. Na
prednjoj ploči ladice stajao je papirić s natpisom Pristup samo s ovlaštenjem. Policijski dokazni materijal.
Navukavši sterilne gumene rukavice Edmund je Zgrabio ručku na ladici i povukao je. - Evo ga. Obično
nam ne pristižu ovakvi zanimljivi tipovi kao stoje ovaj jadnik. - Otvorio je ladicu, iz koje je izišao zapah
ledenoga zraka.
Objema je rukama Edmund izvukao leščuvara umotan u plastičnu vreću. Poput manekena koji na
automobilskim sajmovima otkriva novi športski automobil, pomoćnik je povukao plahtu. Ponosno je
zakoračio U stranu kako bi propustio mrtvozornika, Muldera i Scully da se približe mrtvome.
Pomiješan s ledenim zrakom iz hladnjaka, vonj teških kaustičkih dezinfekcijskih sredstava zaplovio je
zrakom, peckajući Scullyne nosnice i oči. Nije bila sposobna spriječiti samu sebe da se zaprepaštena, ne
nagne naprijed. Ugledala je mrlje zgrušane krvi podčuvare-vom kožom, nalikovale su pocrnjelim
modricama, kvrgave, mekane izrasline koje su u njegovome tkivu nicale poput gljiva.
- Nikada nisam vidjela ovako brz rast tumora - rekla je. - Ograničena brzina staničnog razmnožavanja
trebala bi ovako brzo širenje učiniti nemogućim. - Prignula se i spazila tanki sluzavi sloj koji je prekrivao
neke dijelove kože. Neka vrsta prozirnoga iscjetka... poput sluzi.
- Odnosimo se prema ovome kao slučaju visoke kontaminiranosti. Sutra očekujemo ishode laboratorijskih
testova koje su vršili u Centru za nadzor zaraznih bolesti - rekao je Quinton. -Ja sam provodim vlastite
analize, i vrlo ih pomno provjeravam, ali ovo je uistinu nešto neobično. Mislim, sva ispitivanja ne možemo
provesti unutar bolnice.
Scully je nastavila proučavati tijelo uvježbanim okom kojim liječnik promatra i raščlanjuje simptome,
uzorke, pokušavajući zamisliti bolesnikovu patologiju. Pomoćnik joj je pružio kutiju s gumenim
rukavicama. Izvukla je jedan par, navukla ga, protegla prste i pružila ih kako bi dotakla mrtvačevu kožu.
Očekivala je osjetiti hladnoću i ukočenost mrtvačkoga grča - umjesto toga, tijelo je bilo toplo, svježe i meko.
- Kada su ga dopremili ovamo? - upitala je.
- U nedjelju, tijekom noći - odgovorio je Quinton.
Mogla je u zraku onjušiti ledenu hladnoću koja je izvirala iz hladnjaka, osjetiti je na svojoj ruci. - Koja mu je
tjelesna temperatura? Još uvijek je topao - rekla je.
Mrtvozornik je znatiželjno prišao tijelu i položio svoju, rukavicom zaštićenu ruku na mrtvačevo
ozlijeđeno rame. Okrenuo se i strogo zagledao u svojega pomoćnika. - Edmunde, kakve to gluposti izvode
sustavi za rashlađivanje?
Pomoćnik je uzmaknuo poput uspaničene vjeverice, bio je potpuno smoždenčinjenicom što mu se mentor
obratio tako strogim glasom. - Gospodine, sve je u najboljem redu. Jučer sam natjerao ljude iz Održavanja
da ih ponovno pregledaju. - Pohitao je do pokazivača. -Imam očitanja izjednačene temperature u svim
ladicama.
- Opipaj sam njegovu temperaturu - presjekao ga je mrtvozornik.
Edmund je zamucao - Ne, hvala, gospodine, mislim daću vam vjerovati. Odmah idem prijaviti kvar u
Održavanje.
- Idi - rekao je Quinton. Zgulio je rukavice i prišao umivaoniku da pomno izriba ruke. Scully je učinila isto.
- Samo se nadam da nam hladnjaci ponovno ne polude - promrmljao je Quinton. -Još mi samo treba da ta
tipčina počne zaudarati.
14. ibs@crostuff.net
14 | S t r a n i c a
Scully je ponovno pogledala leš; pokušavala je zamisliti što su to proizvela tajanstvena istraživanja u Dy-
Maru. Ako je nešto izmaklo nadzoru, moždaće imati posla s mnogo više leševa kojiće nalikovati ovome,
što je to Darin Kennessy znao, ili pretpostavljao, što gaje natjeralo da pobjegne i sakrije se što dalje od svih
istraživanja?
- Muldere, idemo, čeka nas veliki posao. - Scully je
obrisala ruke i maknula kosu s lica. - Moramo pronaći
na čemu je to Kennessy radio.
ŠEST
Obiteljska kuća Kennessyeviri Tigard, Oregon Utorak, 12:17
Kuća je nalikovala svim drugim kućama u ulici -uobičajeno prigradsko naselje, izgrađeno tijekom
sedamdesetih godina, s aluminijskim olucima, olabavje-lom krovnom sindrom, sasvim prosječno uređenom
tratinom; ništa je nije izdvajalo od drugih kuća pripadnika srednje klase u gradiću-spavaonici podignutom na
rubovima Portlanda.
- Nekako sam očekivao da će dom mladoga i genijalnoga istraživača raka biti malo više... uočljiviji -
rekao je Mulder. - Recimo, laboratorijska kuta obješena na poštanskome sandučiću, prednji prilaz obrubljen
epruvetama...
- Mulderu, istraživači nisu slavne osobe. Ne provode vrijeme igrajući golf i ne žive u dvorcima. Uostalom
- dodala je - Kennessyevi su bili opterećeni nekim dodatnim davanjima za liječenje, budući da osiguranje
nije pokrivalo neke terapije.
Prema dokumentaciji koju su dobili, leukemija od koje je Jody Kennessy bolovao, pogoršanja i već suludi
pokušaji liječenja požderali su njihovu ušteđevinu i natjerali ih na podizanje i druge hipoteke.
Mulder i Scully zajedno su pošli prilaznom stazom prema kućnim vratima. Dvije stube koje su vodile na
trijem bile su obrubljene ogradom od kovanoga željeza. Zaboravljeni, vodom natopljeni kaktus koji je stajao
pokraj garažnoga oluka izgledao je potpuno neprikladno.
Mulder je izvukao svoju bilježnicu, Scully je dlanove otrla o jaknu. Zrakje bio hladan i vlažan, ali je ona
drhtala više od misli koje su joj prolazile glavom.
Vidjevši čuvarevo tijelo i zastrašujuće posljedice bolesti koja gaje dotukla nevjerojatnom brzinom, Scully
je znala da pod svaku cijenu mora doznati stoje to David Kennessy istraživao i proizvodio u DyMarovim
laboratorijima. Svi dostupni podaci nestali su u požaru, a Mulder nije do sada uspio pronaći nikoga
zaduženoga za istraživanja; čak nije mogao niti odrediti tko je uime Državne uprave nadgledao priljev
sredstava u DyMar.
Sve slijepe ulice i lažni tragovi vukli su ga naprijed, tjerali ga da lovi dalje, dok su Scully privlačile
medicinske nepoznanice.
Nije očekivala da će znanstvenikova supruga znati mnogo pojedinosti o njegovome radu, ali su u ovome
slučaju postojale neke olakotne okolnosti. Ona i Mulder odlučili su da će njihov sljedeći korak biti razgovor
s Kennessyevom udovicom Patrice - pametnom i neovisnom ženom. U svojoj je nutrini Scully priželjkivala
vidjeti Jodya.
Mulder je, približavajući se, razgledao kuću. Garažna vrata bila su zatvorena, zastori na kućnim
prozorima navučeni, sve je bilo mračno i tiho. Debeli smotak nedjeljnoga izdanja Portland Oregoniana
zaštićen plastičnim omotom ležao je nedirnut na prilaznome putu. A danas je utorak.
Mulder je ispružio ruku prema zvoncu; Scully je u tome trenutku uočila polomljen jezičac ključanice. —
Muldere...
Prignula se ispitati ključanicu. Bila je polomljena prilikom provale, drvo na vratnicama popucalo je.
Promatrala je udubine oko kvake, zaglavljen jezičac, istrgnute vratnice. Netko je nabrzinu vratio dijelove na
mjesto, tek kozmetički zahvat koji je mogao zavarati prolaznike na ulici.
Mulder je zakucao na vrata. - Hej! - viknuo je. Scully je zakoračila u cvijetnu lijehu kako bi provirila kroz
prozor; kroz otvor među zavjesama ugledala je prevrnuto pokućstvo u dnevnoj sobi, smeće razasuto po
podu.
- Muldere, imamo dovoljan razlog za ulazak unutra.
Mulder je pogurnuo vrata, s lakoćom su se otvorila.
- Federalni agenti -viknuo je; Kennessyeva im je kuća odgovorila samo tihim, prigušenim odjekom njegovog
uzvika. Mulder i Scully ušli su u predsoblje, u istome trenutku zaustavili su se i zagledali u uništenu
unutrašnjost.
15. ibs@crostuff.net
15 | S t r a n i c a
- Ništa ljepše od obzirnosti - rekao je Mulder.
Kuća je bila temeljito pretražena, namještaj prevr-
nut, presvlake razrezane, kroz proreze provirivalo je izvučeno punjenje. Zidne ploče visile su otrgnute, topli
pod bio je rastrgan dok su nepoznati tragači podizali podne obloge. Ladice i ormarići bili su pootvarani,
police s knjigama srušene, knjige i sitnice bile su razasute posvuda.
- Nešto mi govori da ovdje nećemo pronaći nikoga - rekla je Scully uprijevši se rukama o bokove.
- Zapravo, trebali bismo potražiti kućepazitelja - odvratio joj je Mulder.
Ipak su, za svaki slučaj, pretražili sobe. Scully se nije mogla prestatičuditi zašto je netko tako poharao
kuću. Je li Protestna skupina, čiju krvožednost nisu utažile pogibije Davida Kennessya i Jeremya Dormana, i
spaljivanje čitavog DyMarovoga laboratorija, udarila i na Kennessyevu obitelj?
Jesu li se Patrice i Jody zatekli u kući u vrijeme napada?
Scullyje plašila pomisao da će njihova tijela pronaći u stražnjim prostorijama, ugušene, pretučene, ili
ustrijeljene tamo gdje su ih napadači pronašli.
Kuća je bila potpuno prazna.
- Morat ćemo pozvati Odjel za prikupljanje dokaza da ispita krvave tragove - rekla je Scully. - Moramo
zapečatiti mjesto i odmah pozvati ekipu.
Ušli su u Jodyevu sobu. Zidne obloge bile su smrskane, vjerojatno su napadači pretraživali šupljine u
zidovima. Dječakov krevet bio je prevrnut, sa strunjače su strgnuli plahte i presvlake.
- Ovo nema nikakvoga smisla - rekla je Scully. —
Vrlo nasilno... i neobično pomno izvedeno.
Mulder je podigao smrskani model izvanzemaljskoga svemirskoga broda iz filma Dan nezavisnosti. Scul-
lyje mogla zamisliti s koliko gaje pažnje i ljubavi dvanaestogodišnji dječak morao sastavljati.
- Ovo je gotovo jednako napadu na DyMar prije dva tjedna - rekao je Mulder.
Mulder se prignuo i podigao komadić polomljene gipsane ploče, počeo ju je vrtjeti među prstima. Scully
je podigla model lovačkoga zrakoplova koji je nekada, obješen o najlonsku nit, visio sa stropa. Sada je ležao
na podu, polomljenih krila, netko je otvorio spremnike za gorivo kako bi zavirio unutra. Netko je nešto
tražio.
Scully se uspravila, osjećala je hladnoću. Razmišljala je o dječaku koji je, dok mu je rak razarao tijelo,
znao daje osuđen na smrt. Jody Kennessy već je i previše patio, a sada je morao pretrpjeti i ovo što se
dogodilo.
Scully se okrenula i otišla u kuhinju, koračala je oprezno, izbjegavajući krhotine na podu i plastičnim
oblogama. Tragači nisu mogli ništa naći u staklenim čašama za vodu. Jednostavno, uživali su u razaranju.
Mulder je zastao pokraj hladnjaka, prignuo se i zagledao u narančastu posudu za pseću hranu. Podigao ju
je, okrećući posudu kako bi Scully pokazao ime Vader, ispisano debelim flomasterom na prednjoj strani
posude. Posuda je bila prazna, ostaci hrane osušili su se i stvrdnuti.
- Scully, pogledaj ovo - rekao je. -Ako se nešto dogodilo Patrice iJodyju Kennessyu... stoje s psom?
Scully se namrštila. - Možda je zajedno s njima. -Dugim, sporim pogledom prelazila je preko uništene
kuhinje. Scullyno grlo se steglo. -Čini mi se da nam istraga postaje sve zamršenija.
SEDAM
Oregonsko priobalno podru čje Utorak, 14:05
Nitko ih nikada neće pronaći u ovoj kolibi, izdvojenoj usred divljine oregonskdh obalnih planina. Nitko
im neće pomoći, nitko ih neće poći spašavati.
Patrice i Jody Kennessy bili su sami, očajnički pokušavajući održati barem nekakav privid normalnoga
življenja, držeći se za njega kao posljednje slamke spasa.
Kada je u pitanju bila Patrice, taj je način u potpunosti zakazao. Iz dana u dan živjeti u strahu, skakati pri
pojavi svake sjene, skrivati se pred nepoznatim zvukovima... ipak, za preživljavanje im je to bio jedini izbor.
Patrice je čvrsto odlučila da će njezin sin preživjeti.
Otišla je do prozora na zidu malene kolibe i rastvorila prljave zavjese da bi promatrala Jodya koji je
nabijao tenisku lopticu o vanjski zid. Svatko gaje mogao ugledati, ali se nalazio dovoljno blizu gustoj šumi
koja je okruživala proplanak. Svaki udarac loptice zvučao je poput pucnjeva upravljenih na nju.
Svojevremeno je taj komadić zemlje značio dragocjenost, u vrijeme kada je projektirala kućicu za svojega
šogora, mjesto na koje je on mogao pobjeći iz Dy-Mara. Darinje uvijek bio nadaren za bijeg, pomislila je.
Raštrkana opustjela mjesta na strmim padinama u daljini označivala su mjesta na kojima su, prije nekoliko
16. ibs@crostuff.net
16 | S t r a n i c a
godina, skupine drvosječa uklanjale hektare i hektare tvrdoga drveta, ostavljajući za sobom samo opustošene
četvorine koje su nalikovale krastama na planini.
Koliba je trebala biti skriveno odmorište i mjesto za opuštanje i samoću. Darin je tvrdoglavo odbijao
uvesti telefon i prijaviti se poštanskoj službi; natjerao ih je da položaj kućice drže u tajnosti. Nitko nije smio
saznati za nju. Sada ih je ta izdvojenost štitila poput kakve utvrde. Nitko nije znao gdje se nalaze. Nitko ih u
ovome kraju nikada neće pronaći.
Maleni dvomotorni zrakoplov zazujao joj je nad glavom, letio je besciljno, jedva vidljiv na nebu; nesta-
jući iz vidokruga, utihlo je i njegovo zujanje.
Svakoga je dana Patrice, pomislivši na nevolje koje su ih snašle, bila na samome rubu strave i paralize.
Jody, bio je toliko hrabar, da joj se grlo steglo svaki puta kada bi pomislila na to, koji je prošao već toliko
toga - potjeru, napad na DyMar... a prije toga liječničke dijagnoze - neizlječivi rak, leukemija, još samo malo
života. Bilo je to poput sječiva giljotine koje juri prema dječakovom vratu.
Nakon što su joj liječnici priopćili da joj sin boluje od leukemije,čime su im mračni urotnici mogli još
zaprijetiti? stoje moglo biti strasnije od demona uJodye-vom samo dvanaest godina starome tijelu? Svaka
druga strahota blijedila je u usporedbi s time.
Dok se teniska loptica odbijala od zida kolibe, padajući u visoki korov, Jody je trčao za njom, neuspješno
se pokušavajući zabaviti. Patrice je prišla pro-zorskome rubu kako bi ga otamo mogla promatrati. Nakon
požara i napada, Patrice ga nije ni trenutka ispuštala iz vida.
Sinjoj se sada činio mnogo zdravijim. Patrice se nije usuđivala uzdavati u nastavak remisije. On bi trebao
biti u bolnici u koju ga ona nije mogla odvesti. Nije se usuđivala.
Jody je ponovno bacio tenisku lopticu, nekako bezvoljno, i još je jednom potrčao za njom. Prešao je
značajnu prekretnicu - nakon dva tjedna krize, njihovo stanje postalo je uobičajeno, te je njegova dosada
nadjačala njegov strah. Izgledao je mlad, bezbrižan; nakon svega stoje preživio.
Dvanaest godina, to bi za njega trebalo biti čarobno razdoblje, na rubu rane zrelosti, kada brige koje sa
sobom nosi pubertet poprimaju najveću važnost. Samo, [ody više nije bio običan dječak; porota je još
oklijevala s odlukom hoće li živjeti, ili ne.
Patrice je otvorila mrežasta vrata i, osvrćući se preko ramena, izišla na trijem, brižljivo prikrivajući izraz
zabrinutosti na svome licu. Iako je, dosad, Jody svaku zabrinutost koju je ugledao na njezinome licu smatrao
nečim sasvim običnim.
Sivi oregonski oblačni pokrov razišao se, kako bi dopustio suncu sjati njegov jedan sat dnevno. Livada je
izgledala svježe od sinoćnjih pljuskova, kada su udari kišnih kapi zvučali poput koraka koji se prikradaju uz
prozor. Patrice je ležala budna satima, zagledana u strop. Sada su visoki borovi i breze bacali
poslijepodnevne sjene preko blatnoga prilaznoga puta koji je s uzvisine vodio prema udaljenome autoputu.
Jody je tenisku lopticu zavitlao u zid prevelikom Žestinom, odbila se i odletjela sve do prilaznoga puta, te
odskočila u gusto zarasli pašnjak. S gnjevnim uzvikom koji je konačno otkrio njegovu napetost, Jody je za
njom bacio i teniski reket, te je zapuhan, zastao.
Nagao je, pomislila je Patrice. Jody je svakim danom sve više nalikovao ocu.
-Jody! - pozvala gaje, skrivajući stoje bolje mogla, oštrinu u glasu. On je podigao reket i pošao prema njoj,
oči je držao uprte u tlo. čitavoga dana bio je nemiran i neraspoložen. - stoje s tobom?
Jody je odvratio pogled, okrenuo se i zagledao u suncem obasjanu gustu borovu šumu. U daljini je začula
duboko mumljanje teško natovarenoga kamiona s trupcima koji je stenjao kotrljajući se autocestom, s druge
strane zaklona od stabala.
- Vader- konačno je odgovorio, podigao je pogled i zagledao se u majku, tražeći razumijevanje. - Nije se
vratio jučer, čitavo ga jutro nisam vidio.
Patrice je shvatila, osjetila je kako ju preplavljuje olakšanje. Na trenutak se pribojala daje ugledao nekog
neznanca ili čuo nešto o njima na radijskim vijestima.
- Samo se strpi, vidjet ćeš. Psu se ništa neće do goditi - nikada nije.
Vader i Jody bili su otprilike jednako stari,čitavog života bili su nerazdvojni. Usprkos brigama, Patrice se
nasmiješila prisjetivši se pametnoga i dobroćudnoga crnoga labradora.
Prije jedanaest godina, vjerovala je daje svijet sazdan od zlata. Njihov jednogodišnji sin sjedio je, umotan
u pelene, na drvenome podu, puzao je naokolo. Odbacio je svoje figurice i igrao se s psom. Dječak je znao
izgovoriti ma i da, pokušavao je reći Vader, ali je pseće ime iz njegovih usta zvučalo kao krkljavo drrrrr.
Patrice i David zajedno su se cerekali promatrajući crnoga labradora kao se igra s Jodyem. Vader je
teturao naprijed-natrag, šape su mu se klizale po ulaštenome podu. Jody je oduševljeno vrištao. Vader je
zalajao i trčao oko dječaka koji se pokušavao okretati sjedeći na peleni.
17. ibs@crostuff.net
17 | S t r a n i c a
To su bila smirena vremena, sretna vremena. Sada, pak, nije pronašla niti jedan mirni trenutak, sve od one
strašne noći kada je začula supruga koji je iz okruženoga laboratorija očajnički poziva u pomoć.
Do toga je trenutka saznanje da joj sin umire od raka bilo nešto najstrašnije u životu.
- Mama, a što ako Vader ranjen leži negdje u nekom jarku? - upitao je Jody. Ugledala je suze u kutevi-ma
sinovljevih očiju; pokušavao ih je suspregnuti. - što ako je upao u zamku za divljač, ili gaje nastrijelio lovac?
Patrice je odmahnula glavom, pokušavala je umiriti sina. - Vaderće se vratiti kući živ i zdrav. Uvijek se
vraćao.
Još jednom, Patrice je osjetila mrazni drhtaj. Da, uvijek se vraćao.
OSAM
Bolnica Mercy Portland, Oregon Utorak, 14.24
Čak i kroz debelu tkaninu njezinih nezgrapnih rukavica, mogla je osjetiti klisku mekoću unutrašnje
šupljine lesa. Scullyni su pokreti bili upravo izluđujuće spori i neprecizni - doduše debelo ju je odijelo štitilo
od izlaganja onome stoje ubilo Vernona Ruckmana.
Sustav za disanje upuhivao je stlačeni hladni vjetar ravno u njezino lice. Oči su joj se osušile, pekle su.
Poželjela je da ih može protrljati, ali, zatvorena u antikon-taminacijskome odijelu, Scully nije imala izbora,
već trpjeti neugodu sve dok ne okonča autopsiju mrtvoga čuvara.
Njezin diktafon stajao je na stolu, sustav glasovnog uključivanja bio je spreman da snimi sve pojedinosti
koje će zamijetiti tijekom obdukcije. Iako, ovo nije bila uobičajena autopsija. Letimičnim je pogledom
ugledala desetke zbunjujućih tjelesnih oštećenja, i zagonetne i zastrašujuće pojave simptoma koji su
postajali sve zagonetniji stoje pozornije pregledavala leš.
Ipak, proces obdukcije bio je s dobrim razlogom podijeljen na niz povezanih koraka. Sjetila se kako je
studente u Quanticu podučavala tome, kratko vrijeme tijekom kojega je Odjel Dosjea-Xbio zatvoren, a Mul-
der i ona razdvojeni. Neki njezini studenti već su završili svoje obrazovanje na FBI-evoj Akademiji i postali
specijalni agenti poput nje.
Samo, sumnjala je da će itko od njih ikada raditi na ovakvome slučaju.
U takvim je trenucima prepuštanje navikama bio jedini mogući način kojim je zadržavala bistrinu uma.
Prvi korak. - Test - rekla je; zatreptalo je crveno svjetlo koje je označavalo daje glasom pokrenula
snimanje. Nastavila je govoriti svojim prirodnim glasom, koji je prigušivalo prozirno plastično okno
zaštitnoga odijela.
-Žrtvino ime; Vernon Ruckman. Trideset dvije godine star; težina, otprilike devedeset dva kilograma.
Opće vanjsko tjelesno stanječini se dobrim. Izgleda da je bio dobroga zdravlja prije nego gaje ova bolest
pokosila. - Sadaje izgledao kao da su mu sve stanice u organizmu u istome trenutku potpuno podivljale.
Zagledala se u mrtvo tijelo prekriveno pjegama, u nakupine pocrnjele krvi u džepovima pod njegovom
kožom. Muškarčevoje lice bilo smrznuto u samrtnome grču, usnice su se povukle s njegovih zubi.
- Sretna je okolnost da su ljudi koji su pronašli ovo tijelo i gradski mrtvozornik, odmah uspostavili
karantenu. Ovaj leš nitko nije dodirivao nezaštićenim rukama. - Pretpostavljalaje, daje oboljenje, ma kakve
naravi bilo, bilo izuzetno zarazno.
- Vanjski simptomi, pjege, potkožne otekline, podsjećaju na učinke bubonske kuge. - Iako, Crna je Smrt,
koja je pobila trećinu europskoga stanovništva svojim haranjem kroz najveća gradska središta
srednjovjekovne civilizacije, za potpuni razvoj zaraze trebala nekoliko dana,čak i u svojem najsmrtnosnijem
obliku plućnoga oboljenja. - Ovaj muškaracčini se kao daje trenutno podlegao bolesti. Meni nije poznato
nijedno oboljenje, osim izravnoga otrovanja živčanim bojnim otrovima, koje može biti toliko smrtonosno.
Scully je dodirnula kožu na Ruckmanovim rukama koje su se ovjesile poput mlohavih nabora gumiranoga
platna prebačenoga preko kostiju. - Epiderma pokazuje veliku razinu proklizavanja, što bi moglo ukazivati
daje na neki način došlo do uništavanja veznoga mišićnoga tkiva.
- Sama mišićna vlakna... - Prstima je uprla u meso, osjetila je neobičnu mekoću, vlažnost. Srce joj je zastalo.
- Mišićna vlakna čine se razdvojenima... kao da su se pretvorila u tijesto.
Dio kože razdvojio se, Scully je zaprepašteno uz-maknula. Potekla je prozirna, bjelkasta tekućina,
oprezno ju je dodirnula vrhovima prstiju zaštićenima rukavicom. Tvar je bila ljepljiva, gusta i sirupasta.
- Otkrila sam nekakvu vrstu... tvari koja nalikuje gnoju, koja istječe ispod žrtvine kože. čini se da se uvukla i
skupila unutar potkožnoga tkiva. Moj pregled ju je oslobodio.
Spojila je vrškove prstiju, sluz se zalijepila i nakon toga otkapala na leš. - Ovo mi nije ni najmanje jasno -
priznala je Scully diktafonu. Tu izjavu vjerojatno neće navesti u svome izvješću.
18. ibs@crostuff.net
18 | S t r a n i c a
- Prelazim na tjelesnu šupljinu - rekla je, privlačeći čelični pladanj s pilama, skalpelima, retraktorima i
pincetama bliže sebi.
Uzela je skalpel i pažljivo, da ne zareže tkaninu zaštitnoga odijela, zarežala mrtvačevu tjelesnu šupljinu,
te se pomogla retraktorom za rebra kako bi otvorila prsni koš. To je bio veliki napor; nizčelo curio joj je
znoj, škakljajući je po obrvama.
Promatrajući uništenu nutrinu stražarevog prsnoga koša, rukom je posegla u vlažnu šupljinu, zaštićenim
prstima opipavajući unutrašnjost. Započevši svoj posao, Scullyje počela slagati popis, izvuklaje pluća, jetru,
srce, crijeva; svim izvađenim organima izmjerila je masu na vagi.
- Teško je razlučiti pojedine organe, zbog neobično velike nazočnosti - možda je preplavljenost bio
prikladniji izraz - tumora.
Unutar i okolo Ruckmanovih organa kvrge su bujale, tumori su se širili poput gnijezda zmijolikih crva,
debelih i zloćudnih. Dok je promatrala, tumori su se kretali, klizali i premještali se, uznemirujućim
vijugavim pokretima.
Ipak u tako oboljelome i uništenome tijelu, bez sumnje da i tako jednostavan postupak poput obdukcije
može izazvati burnu reakciju, da se i ne spominju grče-nja izazvana toplinskim promjenama koje je tijelo
pretrpjelo prijenosom iz hladnjaka u mrtvačnici, u zagrijanu sobu.
Među izvađenim organima, Scullyje pronašla još više džepova ispunjenih gnojem. U nutrini, pod plućima,
otkrila je veliku vreću sluzave, kliske tvari — nalikovala je na nekakav biološki otok, nekakvo spremište.
Uzela je uzorak neobične tekućine i zapečatila ga u spremnik s oznakom Opasno po život. Samaće
obaviti vlastite analize uzoraka, te još jedan odaslati u Centar za nadzor zaraznih bolesti, da bi im dopunila
uzorke koje im je već poslao mrtvozornik. Možda su specijalisti za patogene oganizme već vidjeli nešto
slično tome. Sada je imala daleko većih briga.
- Moj prvotni zaključak, koji bi se mogao smatratičistim nagađanjem - nastavila je Scully - glasi da su
biološka istraživanja vršena u Laboratoriju DyMar proizvela nekavoga uzročnika bolesti. Nismo bili u
mogućnosti u potpunosti ispitati otkrića do kojih je doktor David Kennessy došao svojim ispitivanjima i
istraživačkim tehnikama, te sada imam otegotne okolnosti pri sastavljanju službenoga izvješća bogatijega
pojedinostima.
Zagledala se u otvoreno Ruckmanovo tijelo, osjetila je nemir. Diktafon ječekao da ponovno progovori.
Ako je stanje bilo onoliko loše koliko se Scully pribojavala, moratće zatražiti pomoć veću od one koju su
ona i Mulder mogli sami priskrbiti.
- Kvrge i deformirani dijelovi unutrašnjosti tijela Vernona Ruckmana izgledaju kao daje ubrzani rast
stanica velikom brzinom progutao njegovo tijelo. - Doktor Kennessy istraživao je rak. Je li on mogao na
neki način proizvesti genetski ili mikrobiološki temelj te bolesti? - pitala se. Je li oslobodio nekakav
zastrašujući viru-sni oblik raka?
Progutalaje slinu, vlastita pomisao ju je prestrašila. - Sve to su samo nagađanja, ali ih je teško odbaciti
uzimajući u obzir simptome koje sam uočila na ovome tijelu - osobito ako je tajčovjek bio sasvim zdrav
samo nekoliko sati prije nego je njegovo tijelo pronađeno.
Razdoblje koje je proteklo od prvoga dodira do smrti moglo je trajati najviše dio večeri, vjerojatno daleko
kraće. Nije bilo vremena za liječenje, nije čak imao vremena shvatiti što gačeka...
Vernonu Ruckmanu ostaloj e samo nekoliko minuta života prije nego gaje pokosila smrtonosna bolest.
Najvjerojatnije se nije stigao niti pomoliti.
DEVET
Hughartova obiteljska veterinarska ambulanta Lincoln City, Oregon Utorak, 01:11
Doktor Elliott Hughart nije se mogao odlučiti između dvije mogućnosti; treba li teško ranjenoga crnoga
labradora uspavati injekcijom, ili ga jednostavno pustiti da umre. Kao veterinar već je godinama i godinama,
u bezbrojnim prilikama morao donositi takvu odluku. A s godinama, donositi je, nije bivalo nimalo lakše.
Pasje ležao najednom odčeličnih operacijskih stolova, još uvijek živ, unatoč svim ozljedama. Ostatak
Veterinarske klinike bio je miran i tih. Još nekoliko životinjačučalo je u svojim žicanim kavezima, nemirno
i sumnjičavo.
Vani je vladala tama, kiša je cmoljila kao i uvijek u ovo doba noći, ali je bilo dovoljno toplo da veterinar
odškrine stražnja vrata. Vlažni je povjetarac miješao mirise kemikalija i životinjskih strahova koji su zrak
činili teškim. Hughartje oduvijek vjerovao u ljekovita svojstva svježega zraka, za životinje jednako kao i za
ljude.
19. ibs@crostuff.net
19 | S t r a n i c a
Njegove privatne odaje bile su na katu, ostavio je televizor uključen, posuđe od večere ostalo je neoprano
- ionako je većinu vremena provodio u uredu, ordinaciji i laboratoriju. To je bio njegov dio kuće - prostorije
na katu bile su samo mjesto gdje se hranio i spavao.
Nakon svih ovih godina, Hughart je svoju veterinarsku praksu obavljao više iz navike, nego u nadi daće
postići nekakav neizmjeran uspjeh. Vukao se zajedno s godinama. Ljudi iz gradića redovno su dolazili k
njemu, iako je mnogo njih očekivalo besplatno liječenje; susjedsku ili prijateljsku uslugu. S vremena na
vrijeme, turisti bi mu donosili svoje ozlijeđene ljubimce. Hughart je već imao bezbroj slučajeva nalik ovome
crnome labradoru; krivnjom tjerani turist donosio bi tijelo još živuće, ali teško ranjene životinje, očekujući
od Hug-harta da učini čudo. Takve obitelji ponekad bi ostajale. Ipak, najviše njih - kao i u ovom slučaju -
bježalo je, kako bi nastavili svoje prekinute praznike.
Crni labrador ležao je, drhtao, njuškao, cvilio. Krv je umrljalačelični stol. Hughart je prvo učinio sve
stoje mogao da pokrpa ozljede, zaustavi krvarenje, stavi zavoje na najgore rane - nije trebao rendgen da
ustanovi kako pas ima slomljenu zdjelicu i napuklu kralješnicu, kao i teške unutarnje povrede.
Crni labrador nije imao značkicu, nikakvih podataka. Nikada se neće oporaviti od takvih ozljeda, ačak i
da se, nekim čudom, izvuče, Hugart neće imati izbora, morat će ga predati skloništu za životinje, u kojemće
nekoliko dana sjediti i bezdnadno očekivati slobodu, prije nego ga radnici skloništa sami ubiju.
Propalo. Sve je propalo. Hughartje duboko udahnuo i ispustio uzdah.
Pasje drhturio pod njegovim rukama, ali mu je tjelesna temperatura bila viša nego što je veterinar ikada
osjetio kod bilo koje životinje. Iskreno znatiželjan, uveo je toplomjer i zapanjeno promatrao kako se
digitalno očitanje penje s 39,5 na 40 stupnjeva Celzija. Uobičajena tjelesna toplina kod pasa bila je 38,5 do
najviše 39 stupnjeva Celzija - štoviše, šok koji je doživio, psu je morao sniziti tjelesnu toplinu. Brojka na
zaslonu pokazivala je 41 stupanj Celzija.
Izvukao je uobičajeni uzorak krvi, pozorno tragao za nekim drugim znacima oboljenja ili zaraze, nekim
uzrokom ove groznice koja je psu palila tijelo. Ono što je otkrio, još gaje više zaprepastilo.
Učinilo mu se kao da teške i velike povrede brzo zacjeljuju, da se rane stišću. Podigao je zavoj koji je
pričvrstio na razderotinu na psećim rebrima; iako je gaza bila natopljena krvlju, rana se više nije nazirala. Od
rane je preostalo samo ljepljivo krzno. Veterinar je znao da to on samo zamišlja; njegove puste nade da bi,
ipak, nekako mogao spasiti psa.
To se neće dogoditi. Hughart je to shvaćao, ali se njegovo srce nastavljalo nadati.
Pseće je tijelo zadrhtalo, zacvilio je jedvačujno, žuljevi tim palcem, Hughart je podigao jedan odčvrsto
stisnutih očnih kapaka, vidio je da pseće oko, izvrnuto uvis, pokriva mliječna skrama, nalik djelomice
skuhanome jajetu. Pasje bio u dubokoj komi. Gotov je. Jedva je disao.
Temperatura mu je dosegla 41,5 stupanj Celzija.čak i bez ozljeda, takva vrućica predstavljala je sigurnu
smrt.
Kroz mokre, crne nozdrve potekao je potočić krvi. Primjećujući novu ranu, tanku vrpcu crvene krvi koja
je tekla preko crnoga krzna lijepe njuške, Hughart je odlučio da psa oslobodi patnji. Bilo je dosta.
Promatrao je svojega psećeg pacijenta neko vrijeme, a tada je otišao do ormarića s lijekovima, otključao
vrata i izvadio veliku špricu s iglom i bočicu Eutha-nola, koncentriranoga natrijevoga pentabarbitola. Pasje
težio tridesetak, četrdesetak kilograma; preporučena doza bilaje otprilike jedan kubični centimetar na svakih
pet kilograma tjelesne težine. Izvukao je deset kubika, što bi trebalo biti i više nego dovoljno.
Ako se labradorovi vlasnici ikada vrate, u spisimaće pronaći oznaku U, skraćenicu za uspavan - što je pak
predstavljalo eufemizam za ubijanje životinja... ili skraćivanje njihovih muka, kako su vječito ponavljali
profesori tijekom studija veterine.
Kada je jednom odlučio, Hughart više nije oklijevao ni trenutka. Nagnuo se nad psom, iglu je žabo iza
psećega vrata, i mirno, ali odlučno, ubrizgao smrtonosnu dozu. Nakon svih teških ozljeda, labrador na ubod
igle nije niti trepnuo.
Prohladan, vlažan povjetarac dopirao je kroz odškrinuta vrata, ali je pas i dalje ostao vreo i grozničav.
Doktor Hughart odbacio je upotrijebljenu špricu i ispustio težak uzdah. - Mali, žao mije - rekao je. -
Spavaj, i u snu lovi zečeve... tamo gdje nećeš morati paziti na jureće automobile.
Sredstvo će uskoro početi djelovati, zaustavit će pseće disanje, i konačno mu zapriječiti rad srca.
Neumoljivo, ali milosrdno.
Hughart je prvo odnio uzorak krvi u maleni laboratorijski odjeljak koji se nalazio u pokrajnjoj prostoriji.
Zbunjivala ga je visoka temperatura. Takav slučaj još nikada prije nije vidio, životinje koje bi udarila vozila
često su padale u traumatski šok, ali niti jedna nije imala tako visoku temperaturu.
20. ibs@crostuff.net
20 | S t r a n i c a
Stražnja je prostorija bila savršeno uređena prema sustavu kojega je desetljećima razvijao, iako bi
neupućenome promatraču ona nalikovala potpunome kaosu. Upalio je svjetiljke koje su stajale iznad
malenoga laboratorijskog radnoga prostora presvučenoga plastikom, i kapljicu krvi istisnuo na staklenu
pločicu. Prvi korak bio je provjera broja bijelih krvnih tjelešaca i ustanovljavanje pati li pas od nekakve vrste
infekcije, moguće i krvnih parazita.
Prije nego što ga je udario automobil, pas je već mogao biti teško bolestan, možda i na samrti. Ustvari, to
bi moglo biti objašnjenje zašto se pas tako vukao preko ceste, ne primijetivši veliki automobil koji je jurio na
njega. Tako snažna vrućica mora da mu je bila neizdržljiva. Ako je pas bolovao od neke teške bolesti, Hug-
hart je morao načiniti bilješke u svezi s time.
U pokrajnjoj prostoriji koja je služila kao dvorana za operacije i oporavak, dva druga psa počela su lajati i
cviliti. Mačka je zatulila; kavezi su se počeli tresti.
Hughart na to nije obratio gotovo nikakvu pozornost. Psi i mačke ispuštali su svoje uobičajene kaotične
zvukove, koje nakon tolikih godina više nije primijeći-vao. Ustvari, uvijek bi ga iznenadilo koliko su
životinje, kada se nalaze zajedno u za njih neobičnoj situaciji, tihe, u svojim kavezima u kojima su noćile u
ambulanti. Već su predosjećali sterilizaciju, ili kastraciju, ili koje već liječenje bolesti koje su ih dovele
ambulantu.
Jedina životinja za koju je brinuo bio je umirući crni labrador; do sada bi Euthanol već trebao djelovati.
Uznemiren sjenama koje su mu odvraćale pozornost, Hughart je uključio i fluorescentnu svjetiljku
pričvršćenu ispod ormarića, a tada je staklenu pločicu umetnutu u njezino ležište na mikroskopu osvijetlio
malenom svjetiljkom. Protrljavši oči, zagledao se u krvavu mrljicu, izoštravajući sliku.
Pas je dosad već trebao otploviti u svoje vječne snove - iako, krv mu je bila potpuno živa.
Uz uobičajena crvena i bijela krvna tjelešca, i pločice, Hughart je zamijetio sićušne točkice, majušne sre-
brnaste djeliće... nalikovali su četvrtastim blještavim kristalićima koji su se sasvim neovisno kretali. Ako je
pas patio od nekakve teške infekcije, takve mikroorganizme još nikada nije vidio.Čudni su oblici bili
veličine krvnih tjelešaca; kretali su se zasljepljujućom brzinom.
- Ovo je nevjerojatno - rekao je, glas mu je zazvonio u tijesnome prostoru laboratorija. Prije ječesto znao
razgovarati sa životinjama ili sa samim sobom; to ga nikada nije smetalo.
Sada je ipak poželio da nije sam; želio je da netko s njime dijeli njegovo zadivljujuće otkriće.
Koja zaraza ili infekcija izgledaju ovako? Nakon dugoga radnoga vijeka u veterini, bio je uvjeren da je
već vidio gotovo sve. Ipak, nikada prije nije svojim očima ugledao nešto ovakočudno.
Nadao se da to, stoje već, nije zarazno.
Ova obnovljena zgrada Elliottu Hughartu bila je njegov dom, radno mjesto, i to već desetljećima; sada mu
se pričinila potpuno nepoznatom i mračnom. Ako pas boluje od neke sasvim nepoznate zaraze, mora
izvijestiti Centar za nadzor bolesti.
Znao je što mora učiniti ako se zaraza bjesnoće otme nadzoru, znao je i za ostale bolesti koje su obično
napadale kućne ljubimce - ali ova mikroskopski sićušna, nepoznata... tjelešca? To mu je predstavljalo
potpunu nepoznanicu.
U operacijskoj dvorani straga životinje u kavezima podigle su pravu buku, tuleći i lajući. Stari ju je čovjek
čuo negdje u podsvijesti, ali niti tolika buka nije bila dovoljna da ga istrgne iz zadivljenosti onim stoje
ugledao pod mikroskopom.
Hughart je protrljao oči i ponovno izoštrio mikroskopsku sliku, zamućujući je preko osnovne neoštrine, i
ponovno je izoštrujući. Blistavi komadići i dalje su bili u krvi, zujali naokolo, pomicali stanice. Pokušao je
progutati slinu; grlo mu je bilo suho, kao obloženo pamukom, što sada?
Tada je zamijetio daje mijaukanje i lavež u operacijskoj dvorani preraslo u pravu grmljavinu, zvučalo je
kao kada lisica uleti u kokošinjac.
Hughart se okrenuo, zabio se u metalni stolac, prevrnuo ga, i skakao na jednoj nozi dok mu je bol sijevala
koljenom. Kada je napokon utrčao u operacijsku dvoranu, prvo je pogledao prema kavezima i tamo ugledao
zatvorene životinje koje su se zalijepile za stražnje rešetke svojih kaveza, kao da su željele biti što udaljenije
od središta sobe.
Crnoga labradora nije niti pogledao; dosad je pas već trebao biti mrtav - tada je začuo zvuk šapa koje su
stru-gale po kliskoj površini nehrdajućega čeličnoga stola.
Pas se pridigao na noge, protresao i skočio sa stola ostavljajući samo mrlju osušene krvi na njegovojčistoj
površini. Na psu se nisu primjećivale nikakve rane, nikakve ozljede. Drhturio je prepun snage, potpuno
izliječen.
Hughart je zastao potpuno zaprepašten, nije bio u stanju povjerovati da pas, ne samo stoje došao k svijesti
21. ibs@crostuff.net
21 | S t r a n i c a
- usprkos svim teškim ranama i sredstvu za eutanaziju - već daje i skočio sa stola. To je bilo jednako
nevjeroja-j tno kao i ona jureća tjelešca u uzorku krvi.
Došao je do daha i zakoračio naprijed. - Dečko, dođi, daj da te pogledam.
Drhtureći i dalje, pasje zalajao na njega i uzmakao.
DESET
Ruševine Laboratorija DyMar Utorak,16:50
Nedugo prije sumraka, komadić blještave nebeske modrine nad brdima koja su okruživala Portland
predstavljao je rijetkost. Mulder je žmirkao, požalio je stoje zaboravio svoje sunčane naočale, vozeći
unajmljeni automobil strmim prilaznim putem koji je vodio do zgrade Laboratorija DyMar.
Veći je dio same zgrade ostao netaknut, iako je unutrašnjost u potpunosti progutao plamen. Zidovi su
pocrnjeli, drvene potporne nadgradnje bile su potpuno pougljenjene, grede su pale, dok su se one preostale
grčevito držale betonskih zidova i metalnih spojnica. Polomljeno staklo ležalo je razasuto među pepelom i
polomljenim betonom.
Kada su došli do vrha, i zastali pred nakrivljenom ogradom koja je okruživala predio, Mulder je zaustavio
automobil i zagledao se kroz vjetrobran. - Sjajna prilika za renoviranje - rekao je. - Moram se odmah javiti
svome agentu za nekretnine.
Scully je izišla iz auta i pogledala ga. - Muldere, nažalost prekasno je za ponude; za nekoliko dana sravnit
će sa zemljom čitav kompleks, i očistiti prostor za poslovne zgrade. - Promatrala je velika debla tamnih
borova i čitav Portland koji se prostirao pod njima, sa svojom zavojitom rijekom i niskama mostova.
Mulderje shvatio daje tvrtka koja je obavljala rušenje, radila svoj posao upravo uznemirujuće brzo. On i
Scully, u ono malo vremena što im je preostalo, vjerojatno neće uspjeti dovesti istragu do kraja.
Otvorio je ulazna vrata; dijelovi ograde popustili su, ostavljajući za sobom velike otvore. Ogradu su
ukrašavali znakovi s natpisima Pozor i Opasnost, upozoravajući na pogibelji kojima je prijetila napola
urušena zgrada. Sumnjao je da su ti znakovi bili u stanju otjerati ikoga osim najvećih strašljivaca.
- Očevidno da je smrt Vernona Ruckmana znatiželjnike rastjerala učinkovitije od svih znakova i stražara -
rekla je Scully. Za trenutak se uhvatila za stup ograde, a onda je pošla za Mulderom prema spaljenim
zgradama. - Nazvala sam lokalnu policiju, pokušavajući doznati dokud su dospjeli u svojoj istrazi o
podmetanju požara. Sve što sam od njih uspjela saznati bilo je daje istraga još u tijeku; nikakvoga napretka.
Mulder je podigao obrve. - Skupina demonstranata je bila dovoljno brojna da se pretvori u hordu koja je
uništila čitav Laboratorij, a oni nisu u stanju pronaći niti jednoga člana?
FBI-ev je laboratorij ispitivao poruku kojom se preuzimala odgovornost za palež. Do kasne večeri
očekivali su da će saznati ishod istrage, tko je to stajao iza skupine Oslobođenje sada. Prema viđenome,
Mulder je zaključio daje pismo djelo nekog amatera.
Zagledao se na trenutak u pocrnjele zidove DyMa-rovoga laboratorija, a tada su oba FBI-eva agenta
oprezno koračajući, ušla u spaljenu školjku zgrade.
- Prizor rađa slike seljaka koji nose baklje, nije li tako Scully? - Pogledao je ruševan strop, napukle stupove,
pale zidove. Oprezno je zakoračio u prostor koji je nekoć vjerojatno bio glavno predvorje. - Ta se
razgnjevljena masa sjurila nizbrdo da spali zlokobni laboratorij i uništi ludoga učenjaka.
Stojeći pokraj njega, Scully je izgledala duboko uznemirena. - Samo, zbogčega su se oni toliko zabrinuli?
- rekla je. - što su oni znali o tome? Ovdje se istraživao rak. Mislim, od svih mogućih grana znanosti,
istraživanje raka zasigurno je nešto što bi podržavali i najžešći demonstranti.
- Mislim da ih nije uznemirio taj dio s rakom- rekao je Mulder.
- Sto onda? - zapitala je Scully, mršteći se. - Ispitivanja koja su vršili na životinjama? Ne znam kakve je
pokuse izvodio doktor Kennessy, ali sam nekoć proučavala djelovanja Skupina za zaštitu životinjskih prava
- s obzirom da su povremeno upadali u laboratorije i pritom oslobodili nekoliko pasa i štakora iz kaveza,
nisam pronašla bilješke o njihovom djelovanju koje bi bilo ovako nasilno.
- Mislim da je u pitanju bila sama priroda istraživanja - rekao je Mulder. - Nešto u svezi s njom bilo je
zastrašujuće. Mislim, zašto bi inače sve njegove bilješke bile tako pomno uklonjene?
- Mulderu, vidim da ti je već nešto palo na pamet.
- David Kennessy i njegov brat uzvitlali su prašinu među znanstvenim istraživačima, iskušavajući
neortodoksne, nove pristupe, i načine liječenja koje su svi drugi odbacili. Prema Kennessyjevom životopisu,
bio je stručnjak za abnormalne biokemijske pojave, a njegov brat, Darin, godinama je radio u Silicijskoj
dolini. Scully, reci mi, kakva bi povezanost mogla postojati između elektronike i istraživanja raka?
22. ibs@crostuff.net
22 | S t r a n i c a
Scully mu nije dala nikakav odgovor, nastavilaje razgledavati, tražeći mjesto na kojem su pronašličuvara.
Ugledala je prostor ograđen žutom vrpcom i zagledala se u nejasan otisak tijela otisnut u mekanome pepelu,
dok je Mulder obilazio područje. Pomaknuo je palu i iskrivljenu metalnu ploču, i spotaknuo se na
vatrootporni sef, čija su vrata bila pocrnjela, ali otvorena. Pozvao je Scully.
- U njemu nema ničega? - upitala je.
Mulder je podigao obrve i počeo kopati po začađe-nome otpadu. - Otvorenje, i prazan. Unutrašnjost je
uprljana, ali nije izgorena. - Pričekao je da riječi dopru do nje, a tada ju je pogledao. Izraz na njezinome licu
rekao mu je da misle jednako. Sef je bio otvaran nakon požara, ne prije njega. - Te noći je ovdje bio još
netko, a taj netko je došao pregledati sadržaj sefa.
- I to je razlog zastoje čuvar zašao među ruševine.
Ugledao je nekoga.
Scully se namrštila. - Time možemo objasniti njegovu nazočnost na ovome mjestu. Samo, to nam još
uvijek ne otkriva što gaje ubilo. Nije ga pogodio metak, nije zadavljen. Ne znamo je li uopće susreo uljeza.
- Moguće, štoviše, vrlo vjerojatno - rekao je Mulder.
Scully se sa zanimanjem zagledala u njega — Dakle, ta druga osoba uzela je sve bilješke i podatke koje
tražimo?
Slegnuo je ramenima. - Scully, ne gnjavi. Najveći dio preostalih podataka o Kennessyevim istraživanjima
raka uklonjen je i klasificiran kao tajna. Ne možemo do njih. Moguće je daje ovdje pronađeno i nešto
dokaznoga materijala, ali je i on nestao, ačuvar je mrtav.
- Muldere, njega je ubila neka zaraza.
- Umro je od dodira s nekakvim otrovnim patogenom. Mi ne znamo njegovo porijeklo.
- Želiš reći, tko god daje te noći bio ovdje, ubio je stražara i ukrao podatke iz sefa?
Mulder je nakrivio glavu. — Osim, ako ih netko nije pokupio prije njega.
Dok su prolazili pokraj spaljenoga zida Scullyne usnice bile su stisnute; provukli su se ispod srušene
potporne grede, te su polagano, škripeći, ušli u unutrašnjost.
Ono što je preostalo od laboratorijskih prostorija, sada se protezalo poput pogibeljnoga labirinta, crnoga i
ruševnoga. Dio poda se urušio na podrumske sterilne prostorije, skladišta i odlagališta uzoraka. Ostali dio
poda škripao im je pod nogama, očevidno oslabljen požarom.
Mulder je podigao komad stakla. Snažna je vrelina savila i zaoblila oštre rubove. -čak i kada je brat
napustio i njega i istraživanja, mislim daje Kennessy bio vrlo blizu nekakvoga veličanstvenoga otkrića; zbog
sinovljeve bolesti bio je spreman zaobići nekoliko pravila. Netko je saznao za njegove radove i pokušao gaje
zaustaviti prije nego što sve objavi. Mislim da je to navodno spontano protestno okupljanje, koje je izvela
potpuno nepoznata skupina, ustvari čin nasilja kojim ga se ušutkalo i izbrisalo sva njegova dostignuća.
Scully je svoju crvenkastu kosu sklonila s lica, na licu joj je ostao maleni tragčađi. Zvučala je vrlo
umorno. - Muldere, ti uistinu u svemu vidiš zavjere.
Rukom je obrisao prljavštinu s njezinoga lica. -Tako je, Scully, iako, ponekad sam u pravu. A, u ovom
slučaju, dvoje je ljudi već izgubilo živote; bit će ih možda i više.
JEDANAEST
Pod mostom Burnside Portland, Oregon Utorak, 23:21
Pokušavao se sakriti, pokušavao je spavati - umjesto sna na oči su mu sjedale sve strasnije noćne more,
jedna za drugom.
Jeremy Dorman nije znao uzrokuju li takve snove napadi mikroskopski sićušnih osvajača koji su mu rovali
po glavi, po mislima... ili su more bile samo odjek nečiste savjesti.
Mokar i ljepljiv, odjeven u poderanu odjeću koja mu nije pristajala, skutrio se u zaklonu koji mu je pružio
most Burnside, uz vlažnu i raznim otpacima zasutu obalu rijeke Willamette. Blatnjava modrozelena voda
pjenušala se u svojem veličanstvenom toku.
Prije mnogo godina, portlandska je Gradska uprava počistila park oko rijeke, načinila ga privlačnim,
dobro osvijetljenim, stvorila slikovit krajobraz po kojemu su trčali mladi poslovni ljudi, a turisti su sjedili na
betonskim klupama i promatrali drugu obalu. Mladi parovi slušali bi ulične svirače, i srkali svoje vrhunski
pripravljene kave.
Iako ne i u ovo mračno doba. Sada je većina stanovnika sjedila u svojim toplim domovima, ne
razmišljajući o hladnoj i samotnoj noći izvan njih. Dorman je osluškivao tiho grgljanje sporoga riječnoga
toka čiji su valići udarali o stijene na kojima su stajali potporni stupovi mosta. Voda je odisala toplinom,
