1. NA STARU GODINU
31. prosinca. Valjda zadnji sekundar
snenog sunčanog sata. Jerešinska vatrena
gruda utrljala se u gusto runo obzora. Šestar
sutona pod prstima hrastovih krošanja. Mar
beskraja. Hvat zalaza. Stere se nečujno jedra
maćehinska magla. Znoj griješna proplanka.
Žmarci nepovrata.
Duže se polako sjene 2021. nad pjanom omaglicom svjetova. Prijateljski dim s raštrkanih
kućeraka u koje godinama nitko ne svraća. Jeka nekih dragih davnih čestitara. Trag čizama.
Poj glasova. Bič sjevera. Rakijska sapa nad nabreklim sapima kirijaških konja. Kletva teška ko
panonska južina. Blato do koljena. Uzan, krivudav kolotrag.
Žanju zvona Zrinskog Topolovca zadnju žetvu crnog prosinačkog klasja. Spomenar na doba
usukanih vučjih sjena. S ganjka Steve Begambera žari se živa duhanska žera. Pradjedov kašalj.
Domaća psovka. Glas Vidaka od Škrobota, vazda željan pokreta. Kratka dvocijevka. Staza put
Strmograda. Nitko neće znati iza prvog sna, je li se ono u daljini pričinio pucanj. Ili dva?
S onu će stranu tajnog nebeskog prijelaza, maglen visuljak žmirkavog svjetla narisat sjenu
četiri muškarca i jednog psa. Stara je godina legla na slamu ko' ždrebna kobila sa Onog
svijeta. Još nam je komad Krležina puta, nekako mio, krepak i poznat, samo što ne vodi
natrag. To je valjda zakon vjekova zapisan prije Mjernika. Ni jedna uludo ulupana mladost, ni
ove, ni za stotinu godina, neće moći natrag. Tek poneka legenda...
Vlado Karagić
