2. Amfiteatar je naziv za posebnu vrstu rimske javne građevine u
kojima su se održavale gladijatorske igre, u sklopu kojih su
rimski građani organizirali i ispunjavali svoje slobodno vrijeme.
Zdanja za održavanje spektakla bila su veoma funkcionalna i
njihove se arhitektonske karakteristike reflektiraju u svim
aspektima suvremenih sportskih borilišta.
Sam termin amfiteatar (grč. amphitheatron = dvostruko
kazalište,) označava njegov oblik dvostrukog teatra,
odnosno, dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog
kazališta, koji daje optimalanu mogućnost praćenja
gladijatorskih borbi.
Amfiteatri predstavljaju specifične javne građevine iz
klasičnog rimskog perioda namijenjene priređivanju
gladijatorskih igara, borbi između divljih i razjarenih životinja,
pomorskih bitaka, raznih parada i drugih u rimskom svijetu
omiljenih oblika često krvoločne zabave.
3. Najpoznatiji amfiteatri su rimski Kolosej i
amfiteatri u Veroni i Pompejima (Italija), pulska
Arena, i amfiteatri u El Džemu (Tunis), te Nimesu
i Arlesu (Francuska).
Iako se danas ne čini tako, rimljani su
amfiteatre gradili u velikom broju svojih
gradova pa gotovo u svakom talijanskom
gradu možemo naći ostatke rimskih
amfiteatara.
U Hrvatskoj amfiteatre nalazimo u Puli, u Saloni i
u Burnumu kraj Knina, a postoje indicije o
postojanju takvih građevina i na drugim
područjima: Osijek , Trilj , Zadar , Sisak...
4.
5. Amfiteatar u Puli ili Pulska Arena (u narodu poznata i kao Divić-
grad) najveći je i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u
Hrvatskoj.
Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog
amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer
jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja.
Po veličini zauzima 6. mjesto među rimskim amfiteatrima na
svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda
u potpunosti očuvana.
Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni,
amfiteatrima u Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El
Džemu u Tunisu.
Iznenađujuće je da Arena kao neosporno kulturološko blago
Hrvatske, ali i svijeta još nije na Popisu svjetske baštine UNESCO-a.
Hrvatska je Arenu dva puta kandidirala za Listu, a potom
povukla kandidaturu
6.
7. Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen
je od domaćeg vapnenca.
Unutarnji dijelovi temelja, koji nisu bili vidljivi, kao i
zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i
stepeništa, bili su građeni od sitnog kamenja
vezanog žbukom, s ožbukanom površinom.
Kamen za gradnju amfiteatra dopremao se na
gradilište iz kamenoloma oko Pule koji su bili uz
samu morsku obalu, jer je velike blokove za gradnju
impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do
danas sačuvan bilo najjednostavnije prevoziti
morem do pulske luke.
8. Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični
izgled.
Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni dio
konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno
uzvišenje.
Zapadni dio amfiteatra, okrenut moru, izgrađen je na tri
kata.
Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine, a od
prostora za gledatelje bila je odijeljena širokim kanalom
pokrivenim pločama.
U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru
njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza.
Naziv arena potječe od lat. harena = pijesak, jer ona je u
rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se također
poslije svake borbe posipali i tragovi krvi ljudi i životinja.
9. U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza.
U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne
stepenice kojima se ulazilo u gornje katove.
Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te
sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu.
Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se
prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile
smještene sprave za aranžiranje scene.
Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje
voda koje su se odvodili u more.
Također su pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema
sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa
zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj
neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.
10.
11. Sama gradnja Arene se odvijala u nekoliko faza tijekom 1.
stoljeća.
Smatra se da je već u doba cara Augusta na istom mjestu
stajala slična,ali manja i pretežno od drva izrađena građevina.
Za vrijeme vladavine dinastije Flavijevaca (Vespazijan, Tit,
Domicijan) u drugoj polovici 1. stoljeća Arena je dodatno
proširena, a drveni dijelovi su zamjenjeni kamenom i Arena
poprima današnji izgled.
Ne znaju se podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju
izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i arheološki
izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti. Zanimljivo je da
se u otprilike isto vrijeme gradi Koloseum u Rimu.
Još nije u potpunosti poznato zašto su uopće Rimljani u Puli
gradili ovako monumentalnu građevinu.
Jedna legenda kaže da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car u
čast svojoj ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede.
12.
13. Za pulsku Arenu nema nepobitnih povijesnih
tragova ubijanja prvih kršćana, ali kasnija
legenda o sv. Germanu govori da su mu 284.
godine sudili u amfiteatru da bi ga vojnici
potom odveli podalje od grada gdje su mu
odrubili glavu.
Svojoj prvotnoj svrsi amfiteatar je služio do 5.
stoljeća kada je car Honorije zabranio
gladijatorske borbe.
Borbe među osuđenicima, posebice onima
osuđenima na smrt, i divljim životinjama
nastavile su se do 681. godine kada su i one
zabranjene.
14. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva i tijekom
Srednjeg vijeka amfiteatar je uglavnom služio za ispašu
stoke koja je prehranjivala lokalno stanovništvo, a
ponekad su se znali održati sajmovi i viteški turniri koje su
organizirali Malteški vitezovi.
Osim toga, tijekom mletačke vladavine Pulom, Arena se
povremeno koristila za održavanje sajmova, ali kako je
gospodarstvo Pule od 14. stoljeća bilo u opadanju zbog
opadanja broja stanovnika, tako je i značaj amfiteatra bio
sve manji.
Ipak, to što se Pula zbog malaričnosti nije mogla razvijati
kao grad, luka i posredničko središte, dovelo je do gotovo
posvemašnjeg zastoja u graditeljskoj djelatnosti, pa je
možda i to spasilo vanjski zidni plašt Arene koji i danas stoji
kao ponosna kruna čipkaste strukture lučnih i četvrtastih
"prozora" što nijemo svjedoče o nekadašnjoj velebnosti, o
sjaju i raskoši prošlih vremena.
15. General Auguste Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija
započeo je obnovu Arene.
Godine 1816. obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile,
kojemu je taj zadatak povjerio car Franjo I. Austrijski.
Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane
amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica prvotnog gledališta
koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana.
Amfiteatar je tako postao mjesto kazališnih izvedbi, vojnih
ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može
prihvatiti 5000 gledatelja.
Posljednja rekonstrukcija Arene bila je sredinom 1980-tih. Smatra
se da je nestručna rekonstrukcija 1980-tih "zaslužna" što Arena
danas nije na Listi svjetske baštine UNESCO-a. U tijeku je nova
rekonstrukcija (pokrenuta 2008.) koja će odvijati u nekoliko faza,
a pretpostavlja se da će trajati oko 20-tak godina.