Pjesma za male prijatelje iz Tenjskog Antunovca

1. PJESMA MALENIH
U krugu cvijeta stoji točkica sunca i raste, raste kao sreća.
Na latici krhkoj drhti kišna kap i blista, blista kao vedrina.
U srcu djeteta treperi ponos i vodi nas uvis kao pjesma.
Kad su došli k nama nisu znali pravo ni pričati, ni hodati
a danas stoje kao budući prvoškolci puni znanja i pitanja.
Ispunili su naš svijet poput prostranih polja suncokreta
i podsjetili nas na čudesna blaga djetinjstva.
Rasli smo s njima i svijet je rastao s nama kao što raste
prva vunena rukavica s kristalom prvih pahuljica.
Slušali smo zajedno bajke, uspavanke i brojalice
što šumske potoke vode pod visoke dvorce,
pod strme kule, bijele oblake, gdje vitezovi pobjeđuju zmajeve,
preskaču strme klance, spašavaju princeze.
Zajedno smo brojali prve dane i godine, pa se zabrojali
ili su se dani razbježali cvjetnim poljem kao zečevi, prepelice i fazani.
Kako smo crtali i slikali, svijet je postajao ljepši, topliji i nekako poznat
u svojoj dragoj ljepoti.
Svašta smo stizali, otkrivali i uspijevali i kad je išlo otprve
i kad smo morali opet i opet, tvrdoglavi kao male kornjače.
Znali smo nekako da zajedno možemo sve!
Darovima djetinjstva pozlatili smo darovane dane
i ta nam je sreća danas obasjala lice.
Danas se rastajemo, a ne rastajemo se – jer smo jedni drugima zapisani u srce.
Danas, još danas odlažemo za sutra nove puteve, planove, obećane knjige
i vraćamo se na početak kad smo jedni drugima mirisali na ptiće u gnijezdu,
malene koji uče prve kretnje, prvo ime, prvi let.
Eto, mi danas možemo poletjeti. Možemo risati, sanjati, računati.
Zajedno možemo sve!
Hvala Suncu na svjetlosti, Bogu na ljubavi, majkama i očevima na strpljenju i dobroti
koja zagrljajemliječi. Hvala svima što ste ovdje donijeli radosna proljeća i zlatne jeseni,
što ste bili i ostali zauvijek naši mali, neponovljivi, nezaboravni prijatelji.
Sreća i blagoslov neka Vas prate putem, beskrajna mala obična djetinja sreća,
snovi u molitvi, prostranstva u krasoti. Neka čudo Vašeg života čudima svijeta uresi svaku nit.
Vlado Karagić