Price jesenjeg lisca

2
Priče jesenjeg lišća
Emir S. Nišić
Recenzija :
Sanijela Matković
Lektura:
Amela Mehmedović
Fotografije:
Emir, Andrea
Tuzla
2013.
www.emirnisic.de.tl
emirnisic@mail.com

3
Predgovor
Često u knjizi preskočimo predgovor, tako da nije grijeh preskočiti ni ovaj.
Jesenje lišće sada je mokro od kiše koja pada nekoliko dana, često mi te kapi na lišću
izgledaju kao malene suze, suze svih onih koji ne osjete ljubav, a onda se jesen zbog
njih isplače kišama.U svakom jesenjem listu po jedna je priča, i gledajući u svaki list
ja u njemu prepoznam nekoga. Koliko je jesenjeg lišća toliko je i priča, a sve one koje
ostanu neispričane natovari proljeće na nebeske vagone, oblake, pa ih oblaci prevezu u
neki drugi univerzum. Ja sam napisao puno priča, ali za ovu moju zbirku odabrao sam
neke koje sam pisao prije sedam godina i još neke koje nam napisao skorih dana.
Ova zbirka mi je važna jer se tek sad mogu nazivati piscem, ranije sam bio samo
pjesnik, a dvije stručne knjige koje sam napisao nisu mi mogle dati to željeno zvanje.
Skupio sam ovdje dvadesetak priča, u kojima ćete nadam se uživati, u nekoj od njih
pronaći sebe ili nekoga dragog. Ne bih vam znao reći, zašto sam ovoliko dugo čekao
da objavim svoju prvu zbirku pripovjedaka iako sam priča imao uvijek, a njih su mi
najčešće poklanjale pozlaćene jeseni. Pošto pratim moderne tokove, i pošto vjerujem
da su elektronske knjige budućnost, ja opet odlučih napraviti jednu takvu koju vam
dajem na poklon. Vjerujem da će i mnogobrojna omladina koju rijetko srećem u
knjižnici pročitati ovu knjigu jer će ona biti dostupna na svim elektronskim uređajima
s kojima se oni druže. Lagano se mijenja svijet. Ja sam uživao spremajući ovu knjigu,
samo zbog vas koji će je cijelu pročitati, i koji će moj trud nagraditi svojim
zadovoljstvom. Ljudi o kojima sam pisao ovdje meni su posebno dragi, a primijetit
ćete da ja i na neke građevine gledam kao na nešto živo, sa njih uvijek volim skinuti
mahovinu i zagledati se u pukotine i izblijedjele boje.
Ovdje sam pisao o tome kako i smrt može biti lažna, stvarna, o ljudskim nevoljama, o
tužnim ljubavima, o čaju protiv tuge, o čudesnim orasima, o starom mlinu, o dobrim
vilama...Nadam se da će moje priče neko lijepo čitati svojoj djeci, prije spavanja, ili u
prvi sumrak pored vatre, ili da će neku od njih čitati momak djevojci, ili djevojka
momku, iskreno bih volio da moje priče ili barem neka od njih zbliže ljude. Bit će mi
drago ako vas neka od ovih priča lijepo nasmije, jer osmijeh je blagodat u koju se

4
često neko i zaljubi. Najveća radost bit će mi ako neko čitajući moje priče odluči
napisati svoju priču. Priče i treba da se zapisuju, da ostaju nekim novim generacijama.
Od svakog zaborava priče znaju spasiti likove, pojave, zgrade, uspomene i samoga
pisca. Koliko god se mijenjao svijet, naši životi, sve naše priče ostat će zapisane na
jesenjem lišću. Onaj ko ih bude znao pročitati, doznat će tako sve tajne koje su
skrivene u nama. Ljudi neprestano žive svoje priče, u selima na brežuljcima, na ravnim
njivama, na kamenitim otocima, u sivim soliterima, na beskrajnim drumovima. Ako
vas pokriju jesenje magle, ove priče će vam dobro doći.
Ako vas natopi jesenja kiša tugom, pronađite lijek za to u ovoj knjizi. Priče jesenjeg
lišća uvijek će prijateljski dočekati vaše oči koje će ih čitati. Priče i postoje da bi se
čitale i pričale. Možda se neka od mojih priča useli baš u vaše srce, kao što su se u
moje uselile neke priče koje sam pročitao jedne jeseni dok je kiša u mom oluku svirala
melodiju kojom je uspavljivala cio svijet oko mene, jedino su moje oči ostajale budne
čitajući nizove od riječi, dok ih je srce upijalo, a mozak pamtio, i gdje god da odem ja
ih se sjećam. Hvala svima onima koji ovu moju knjigu podijele putem internetskih
društvenih mreža i na taj način ih poklonite vama dragim prijateljima.
Moja zamisao i jeste da ova knjiga tako putuje internetom kao jesenji list kojeg nosi
vjetar. Svaki jesenji listić može se pokloniti nekom dragom, neka i ova knjiga bude
poklon vama dragim osobama, sve što trebate učiniti je proslijediti im link na kome je
pronađete. Vi sad zategnite vaša jedra i uplovite u ovu malu knjigu u kojoj vam želim
mirnu i ugodnu čitalačku plovidbu.
Emir Nišić

5
Recenzija
Godišnja doba na svome proputovanju, nanijela su JESEN. Bogatiju za još jednu
knjigu koja upravo o njoj pjeva.
Autor Emir Nišić iza sebe ima dvije elektronske knjige. Prva knjiga „Domavija“
govori o prošlosti Srebrenice u antičko doba, dok knjiga „Sutiska i Bobovac“ govori o
prošlosti Kraljeve Sutjeske i Bobovca od srednjeg vijeka.
U trećoj elektronskoj knjizi, pisac se ne može osloboditi svoje „profesionalne
deformacije“. Tako u svojim pričama, vrsnošću pravnika odvaguje stvarnost, mjereći
je iskustvom srca. Kao vjerni podstanar vlastitog svijeta u kojem; rijeke mijenjaju
korita, labudovi jezera, u kojem čak i boje ponekad izblijede zbog hladnoće hotelskih
soba. U tom i takvom svijetu, pisac nalazi razlog novim svitanjima! Zahvaljujući
suncu što se unatoč svim nedaćama ne odriče svoga sjaja. Taj razlog, je jedini zakon
kozmosa – LJUBAV! Tako ljubav traga za „čajom protiv tuge“, odrasta u razvojnim
stadijima „dječaka“, pjeva o Andreinim proputovanjima, pokreće „Vjetrenjače“. A u
vjetru obojenom bojama jeseni, zaustavlja se na Zorkinom prozoru koji je trajno
otvoren iščekivanjem. „Njene su se oči stopile s morem,a njeno srce je postalo feral...“
Na svojevrstan način ovo je knjiga o Zorki, o ženi koja je doživjela jesen, obukla se u
njene boje dozrijevajući u iščekivanju ljubavi. Njena ljubav „ tvrđa od svake stijene na
otoku Čiovu“ poslužila je autoru kao svjetionik. Pomogavši mu da u moru nelogičnosti
(koje se prtežu kroz priče) pronađe jedinu logičnost postojanja. A to je ljubav; prema
sebi, drugome, strancu, prostoru, vremenu.
Preporučam ovu elektronsku knjigu, za svakog čitatelja i sva godišnja doba. Sigurna
kako će iščitavajući je, svatko prepoznati, možda čak i pronaći svoj svijet.
Sanijela Matković

6
U znak zahvalnosti mome idolu, koji je odavno još u meni probudio želju da pišem
pripovijetke i knjige uopće, kao prvu priču u svojoj prvoj zbirci proze stavit ću pismo koje
sam mu napisao jedne noći, baš kako je on nekoć pisao jednom mrtvom piscu. Zaista ne
znam, da li mladi pisci još uvijek pišu pisma mrtvim piscima, i da li to graniči sa nekom
ludošću? Meni je to sasvim svejedno. Mi smo se ćutajući baš fino ispričali.
Dragi moj Branko,
Noć je jedna od onih u kojoj mi je izmakao san i da ne bih po glavi premotavao stvari
od kojih mi bude loše ja odlučih da ti se javim, jer tako će mi biti i ljepše i bolje.
Mnogo je godina prošlo od kako si svojom voljom otišao sa ovoga svijeta, čak
dvadeset i osam. Sjećanja na tebe punim životom žive, a ja sam ti pouzdan svjedok za
to.Meni kao ni ostalima nije najjasnije koji je razlog tvog odlaska, a ti si mogao da
odeš jer si iza sebe ostavio mnogo djela da svjedoče o tebi i tvom životu.Ti znaš da
sam ja pisanu riječ zavolio zahvaljujući tebi.A da li je to dobro? Ne znam ni sam ,
zanese se čovjek u sve ovo pa mu dođe da skoči s mosta. Podstakao si mnoge da
zavole poeziju i prozu, ta dva začarana svijeta gdje je nebo od čarolije načinjeno, a
zvijezde od kristala, gdje moguće je sve što se useli u maštu. Ti si me naučio da u
svemu pronađem lijepotu , ja ljepotu tražim i u ovoj noći u kojoj se pored tišine čuje
samo ovo moje pero koje veselo šeta po papiru proizvodeći tako svojstven zvuk.Kuca i
sat, tiho i neumorno.
Volio bih da u ovom času iz tišine izroni neki tvoj lik, možda sam djed Rade i da me
izgrdi što ne spavam u ovo doba.Svi likovi iz tvojih djela sada su s tobom gdje ti živiš
neke nove priče ili pak gore pišeš knjige koje rajska djeca čitaju kao lektiru. Tvoj raj
mislim da izgleda kao podgrmečko selo iz tvog djetinstva, ako je to zaista tako, znaj da
mi je drago. Mene još proganjaju misli od kojih mi se ne spava, uzalud ja bježim i
uzalud pričam s tobom o stvarima koje ti već dobro znaš.Rado bih u snove ali mi
zlatne kapije snova nisu otvorene, ključ od tih kapija sam negdje izgubio.Hajde da se
vratimo u stare dane, da skinemo prašinu sa tih nebeskih polica na kojima su složena
sjećanja.Ja sam rođen nekoliko godina poslije tvoje tragične smrti. Za tebe sam doznao
sa nekih šest godina, tad sam vjerovao da si živ, zar je moguće da neko ko knjigom
uljepšava dane bude mrtav... Ne, pisci ne umiru, sve dok ne umru njihova djela.U

7
nekim kasnijim godinama sam doznao da si 1984. godine skočio s mosta i tako stupio
na put koji vodi ka nebu.Čitajući tvoja djela u mašti sam sebi dočaravao slike, i danas
se sjećam te izmaštane kuće koja je nekad bila tvoja.Tako smo se ti i ja zbližili i postali
prijatelji.Ja ne volim kad za tebe kažu da si dječiji pisac, i mislim da pisac ne može biti
samo dječiji, samo domaći, mlad ili star, pisac jedino može biti pisac.Dobar ili loš, to
ovisi o tome kako se ko kome dopadne. A opet, djetinstvo najčistiji je i najuzvišeniji
period ljudskog života, prepun mašte gdje se daleka vremena čine nedokučivima i
milijunima svjetlosnih godina daleko.Mislim da dok sam živ nikada neću zaboraviti
neke tvoje priče i pjesme. Ja u svako doba dana ili noći mogu odrecitirati „Mala moja
iz Bosanske Krupe“, a nikad dokučio nisam šta me to veže za tu pjesmu, samo znam
da mi je jako draga. A tek „Magareće godine“ koje mi uvijek mogu izmamti osmijeh
na lice.
Ja ti evo razmišljam da li mi u čijim srcima postoji malo tajanstveno pero i kroz čije
vene teku lijepe riječi i kada izađemo iz tih magarećih godina; hoću reći, da li
odrastemo? Ne, zasigurno ne. I ti si po stare dane kroz svoja djela živio neko pozno
djetinstvo. Moja prijateljica Sanela inače pjesnikinja mi reče da nije ni lijepo, ni
pametno odrasti, i da je to vječno djetinstvo u duši neprocjenjiv i važan dio nas, i još je
dodala : „Nemoj odrasti ni slučajno“. Davno sam te još uzeo za svog idola, i trudim se
kad god mogu da ispišem poneku praznu stranicu.Prazne stranice su beskonačnost, one
nijemo čekaju u budućnosti svakog od nas.Novi dan se već ugostio u vremenu, a ti i ja
iz nekih starih dana još izašli nismo. Zašto bi? Oni se uvijek ljepšima čine.I ovaj dan
koji je ovdje, nekad će stati u red starih dana i činiti se lijepim meni ili nekome
drugom.Možda on u svojoj torbi nekome beskrajnu sreću nosi.Ne pitam te jesi li gore
uspio pronaći svoju „malu iz Bosanske Krupe“ u koju si se zaljubio na prvi pogled i
godinama je nosio u svom srcu? Je li i sad lijepa, da li je ravnodušna na te divne
stihove? To te pitam iz nekih svojih razloga. Ovaj svijet je jedna prolazna epizoda na
kome sretneš draga lica, upoznaš, voliš, izgubiš i živiš za ponovni susret.Opet čujem
kako kuca sat i kao da u slogovima izgovara meni drago ime, on to namjerno radi. Da,
baš sat ili kako ga ti nazva „čudesna sprava“. U ovoj noći drugujemo ja .ti i sat. Možda
i Mjesec plovi nebom, ali ja ga ne vidim, vjerujem da je i bolje, i ne znam kakve veze
on ima s nama i zašto je tako čest motiv u tvojim djelima... Mjesec, noćni putnik,

8
skinica, noćni posmatrač, prijatelj lopova i onih na čijem jastuku spava tuga. On dakle,
nikako ne može biti naš drug. Razumijem za Sunce, jer si ti njegovim sjajem obasjao
srca i duše tvojih čitatelja, a ja sam svojim pjesmama izmamio možda najljepši
osmijeh na svijetu čiji je sjaj ravan sunčevom.
Sunce je sjaj, toplina, nada, život, a Mjesec? On je tuga i nesanica. Pomislit ćeš da je
on razlog zbog kojega ja ne spavam. Ne, nije on, moj razlog je daleko ljepši od Sunca i
Mjeseca. Ipak su Mjesec i Sunce ono što je zajedničko prolaznom i vječnom svijetu.
Puno je toga zajedničkog tebi i meni, dragi prijatelju, iako smo vječnošću
razdvojeni.Mene još ne opija san,a sve bih dao da zaplovim snenim morem slatkim.
Čujem sad uznemirili su se svi psi u okolini, možda oni svojim lavežom tjeraju
nesanicu koja se uvukla u moju ulicu. Jednoga dana ja ću sasvim sigurno doći gore k
tebi, možda pogodim baš na Miholjdan, tvoju slavu, kada kod tebe u goste dođu svi
oni koje voliš. A do tada ću u srcu čuvati neke drage momente o kojima ću pisati i
boriti se sa životnim ofanzivama, baš kao tvoj Jovandeka Babić koji sad možda
naseljava neke istočne dijelove raja. Odoh ti ja, ne zato što mi se sad spava, i ne zato
što ponestaje tinte u ovom peru, već zato što bih mogao otkriti neke uzvišene tajne, a
svijet i život bez tajni ne mogu, one su svuda oko nas. I reci mi molim te još nešto;
koje je zapravo boje sljez?
Tvoj prijatelj
Emir S. Nišić
26.03.2012.

9
Lažna smrt
I prije tog komičnog događaja Mujo je smišljao i pravio isto tako komične i zanimljive
događaje samo ovoga puta stvarno je pretjerao. Odlučio je da umre, ali da ponovno
oživi. Dosjetio se da odglumi lažnu smrt, čisto onako da se malo našali s prijateljima i
komšijama. Planirao je svoju sahranu nekoliko sedmica, čak je našao i saučesnike koji
će mu pomoći u organiziranju dženaze. Sanduk je već bio pripremljen, a par njegovih
jarana je otišlo da nagovore hodžu kako bi situacija bila što potpunija. Hodža naravno
nije pristao, samo se čudio toj njihovoj nakani, pokušao ih je čak i odvratiti, ali oni su
bili čvrsto odlučili da naprave tu opaku šalu. Jedne jesenje noći pored potoka dok je
Mujo igrao karata sa svojim odanim prijateljima utvrđen je i datum dženaze i sve
isplanirano u detalje.
To jutro se baš i nije razlikovalo od ostalih tmurnih jesenjih, izgledalo je da će tog
dana padati kiša, no niko se nije nadao iznenadnoj vijesti. Ubrzo se kroz selo proširila
tužna vijest da je umro Mujo inače omiljeni šaljivdžija u selu. Nije bilo čovjeka u selu
koji nije bar malo volio Muju ali sada su se svi našli u velikoj žalosti. Muju su po
dogovoru iz sobe iznijeli oni koji su sa njim skovali plan. Mujina supruga Mejra
plakala je koliko je mogla, dok se u kući polako skupljala rodbina i prijatelji. Jarani su
Muju odnijeli na tavan njegove staje, navodno su tijelo odnijeli da se ogasuli i
pripremi za ukop. U međuvremenu Muji su donoslili hranu i piće kojeg je bilo u
izobilju. Oni s kojima je Mujo najviše zbijao šale na neki način su odahnuli jer će sada
biti slobodni od svake šale na njihov račun.
Mujo je sa tavana posmatro ko to sve dolazi i ko ga najviše žali. Od onih pet jarana
ostala su samo četiri skučena u neki ćošak, jedva su se suzdržavali od smijeha, dok je
peti otišao da se obuče kao hodža. Kopanje mezara su morali preuzeti neki rođaci jer
Mujo nije imao djece, neko je javio da je tijelo pripremljeno i sve spremno još samo da
dođe hodža.
Prijatelji su krišom otišli do staje i Muju smjestili u sanduk pa ga opet nekako nečujno
i neprimjetno iznijeli u avliju. U zatvorenom sanduku Mujo je malo pridrijemao jer je

10
već bilo popodnevno vrijeme kada se Mujo po običaju odmarao. Ubrzo je stigao i lažni
hodža, svi su se čudili i pitali kakav je ovo sad hodža, odakle je? Nakon toga pristupilo
se tradicionalnom činu dženaze, hodža je nešto govorio ispred kuće samo ovoga puta
jako nevješto, jer naravno ni hodža nije bio pravi.Neki su htjeli da se otvori sanduk i
da vide Muju posljednji puta ali „hodža“ je svim silama to spriječio, pa je naredio da
se krene ka seoskom groblju. Ovoga puta sanduk nisu nosili Mujini saučesnici već
Mujini rođaci: Omer, Halil , Ibrahim i Avdo. Mujo se u sanduku tiho smijao ali oni
nisu mogli ni pomisliti da se to mrtav čovjek smije već neko u koloni pa su opominjali
«tog» koji se smije naravno neznajući o kome se radi. Već su bili stigli do groblja kad
Mujo malo jače reče:
-Kako me to nosite, sunce vam kalajsano?
Nastalo je čuđenje, kolona je stala, a Omer pomisli kako to neko sad u ovoj nevolji
zbija šalu na Mujin račun, s ciljem neke osvete za njegove šale, pa povika :
-Nemojte ljudi tako da se šalite, dženaza je ovo.
Nastaviše dalje, kad Mujo opet:
-Što Omere galamiš na mojoj dženazi?
Tad već shvatiše da glas dolazi iz sanduka i vidješe da je vrag odnio šalu, a za neku
nevolju i nebo se smračilo samo što nije počela padati kiša, a Omer predloži da spuste
sanduk. Taman što su ga spustili na očigled svih prisutnih iz sanduka ustade Mujo i
poče da se smije koliko je mogao. Svima se u tom trenutku slediše vene, neki se
skameniše ugledavši taj prizor. Omer je bježao koliko ga noge nose bojeći se da će se
baš njemu Mujo osvetiti prije nego što pod zemlju ode zbog onih drva što mu je ukrao
prošle jeseni. Omer je trčeći razmišljao :
-Velik je dragi Allah i njegova kazna će stići sve nas, evo bogme mene već stiže .
Neki od prisutnih su mislili da su skrenuli s uma ili da im se taj prizor pričinjava. Ko je
i kada čuo da je iz sanduka ustao mrtvac? Niko. E pa teško je Muji nakon toga bilo
dokazati da nije ni umro, u tome su mu pomagali i njegovi jarani među kojima je bio i
lažni hodža koji se također smijao zajedno s njim i uvjeravao ljude da sa se Mujo samo

11
šali. Neki su odmah povjerovali, neki nisu nikada. Omera je Mujo sustigao negdje u
polju a Omer se od silnog straha onesvijestio. Žena sa Mujom poslije toga nije
govorila mjesecima kao ni mnoge komšije čak su mu se micali s puta, obarali pogled
kad se susretnu s njim, neki nikad više nisu ni pomislili na Muju. Samo se godinama
poslije toga po selima prepričavao taj događaj. Omer je poslije toga često govorio
Muji:
-Kad onda nisam skreno s uma, neću vala nikad.
I od tad svi nekako izbjegavaše Muju jer vidješe da je spreman našaliti se sa onim na
šta niko nikad ne bi pomislio. Samo me još zanima da li će svi oni otići Muji na
dženazu kada zaista umre, možda i hoće ali će svakog časa očekivati da Mujo ustane iz
sanduka. Jer s Mujom nikad nisi načisto.
23.04.2006.

12
Dajdža Jusuf
Dajdža Jusuf meni nije bio pravi dajdža, zapravo bio je mome ocu ali sam ga volio
podjednako kao i svoje dajdže. Bio sam jako privržen za tog starca koji je u sebi ma
gdje išao i ma šta radio nosio svoju vedrinu sa sobom. Uživao sam u njegovim pričama
i dok mi ih je pripovijedao u istim momentima ja sam živio u tim istim pričama.
Najčešće u ljetna predvečerja odlazio sam do njega a on mi se uvijek iznova radovao i
dočekivao me na poseban način.
Sjedili bi na drvenoj klupi i odozgo sa brda posmatrali ljepotu našega mjesta uživali u
mirisu predvečerja i razgovarali o mogočemu, zagledani u suton. Jusuf je bio poseban
po mnogim stvarima a ono što se meni najviše dopadalo je to da je mogao da
razgovara i sa onim ko ima sedam i sa onim ko ima sedamdest sedam godina. Brzo bi
on postajao zanimljiv i nečujno se uvlačio u srca ljudi i postajao omiljeni drugar,
kolega, poznanik ...
U mom srcu još uvijek živi taj dragi starac zajedno sa svim onim trenutcima koje smo
zajedno proživjeli kroz naša druženja. A družili bi se i zimi, kada sam u svojim
čizmama znao progaziti dubog snijeg da stignem do obližnjeg brežuljka iza moje kuće
na kome je živio.U proljeće mi je govorio o sjetvi, o radovima na njivi, pominjao je šta
najbolje raste u njegovim njivama, koje su godine bile rodne, a koje nisu. Uvijek mi je
govorio da se pazim lošeg društva te da „učim školu“. Nebrojeno puta mi je ponovio: -
,,Uči školu, trebat će ti...“. Najčešće bi me uveseljavao naš razgovor i poslije svakog
takvog razgovora dobivao sam sve veću volju za životom, bio sam sretniji, učio me je
da postanem dobar. Pričao bi tako o Titu, o nekim čudnim događajima, o ženama, o
poslu, o svojim putovanjima i svakakvih smo se tema još doticali. On mi je sve više
pričao a ja sam želio da mi priča još, bio sam gladan dajdžinih priča, koje su meni bile
pravo bogatstvo. Svaki naš rastanak bio je gotovo isti, osjetio bih tugu kada bih se
rastajao s njim i nestrpljivo očekivao naš naredni susret. Nizali su se naši sastanci i
rastanci sve do onog posljednjeg koji je bio itekako poseban i do sada najtužniji. Tog
jutra sam uživao u zrakama sunca koje su dopirale do moje sobe ali ne baš dugo, javili
su mi da je dajdža Jusuf umro. Ta veoma tužna vijest jako me uzdrmala i suze su
krenule svojim putevima, a jedan dio mene je bio ubijeđen da to nije istina. Do tada

13
sam mislio da dajdža Jusuf nikada neće umrijeti i da će uvjiek biti uz mene kada mi je
potreban neki savjet ili da me razveseli kada sam tužan i zabrinut. Popodne sam
odlučio otići dajdžinoj kući i biti uz njegovu porodicu. Dok sam sjedio u njegovoj kući
očekivao sam da se on odnekud pojavi i da mi osmjehom priredi dobrodošlicu ali to se
nije dogodilo. Sljedećeg dana već je bila dženaza.Tada sam se zauvijek oprostio sa tim
čovjekom.Gledao sam u daljinu i prisjećao se naših prelijepih druženja i pitao se zašto
je baš moralo tako biti? Svi smo se vratili sa dženaze osim njega jer je on ostao tu na
groblju da počiva u miru i priča neke nove priče, ko zna kome.
Njega nema već neko vrijeme, a ja se još uvijek nadam da ću ga sresti negdje kako
nasmijan traži mene kako bi mi dao savjet. Ali izgleda da se više nikada nećemo sresti,
možda na onome drugom svijetu gdje nas čeka neka drvena klupa...
25.05.2006

14
Darežljivi ratnik
Svima nama su u sjećanju ostali neki događaji iz rata. Još uvijek pamtim onaj posebno
lijep i human događaj kada se dajdža Hamdija susreo sa Ljiljanom. Učestvovao je
Hamdija na mnogim bojištima, na Majevici, oko Sarajeva, u Gradačcu i ko zna gdje
sve nije. Zbog svojih zasluga često je bio pohvaljivan i nagrađivan, nisu to bile neke
posebne nagrade već neke stvari koje su potrebne svakome borcu. Jednom tako u bici
oko Sarajeva Hamdo je mnogo napredovao i za nagradu dobio novu uniformu, čizme i
kapu. Drago je Hamdiji bilo što će konačno biti i nečega lijepog u ovom sumornom
ratu, ionako je već toga ljeta nastupila neka sezona kiša. Nije rijetkost bilo da se
Hamdo na bosanskim brdima promrzne i prehladi sve zbog svoje dotrajale odjeće i
obuće. Gazile su njegove stare vojničke čizme zemlju bosansku i već su dobro islužile,
baš im je bilo vrijeme za promjenu, ali Hamdo se tek nekako bio navikao na njih.
Došavši u svoje rodne Masle, Hamdija je po običaju sjeo u dvorištu za stol i čekao da
sa svojim ukućanima popije kahvu.To naše pijenje kahve je neka posebna draž za
svakoga ko se umoran vrati s posla ili duga puta pa se običaj kahvenisanja morao
održati i u strašnom ratu.Bilo je već kasno popodne i ubrzo se čitava porodica skupila
oko stola svi onako spremni da slušaju šta će to Hamdija ispričati. Počeo je Hamdija
ubrzo o nekim svojim junačkim podvizima a ukućani gledaju u svog junaka i pitaju se
da li je to sve moguće.Baš u to vrijeme u Masle su stigle izbjeglice iz Srebrenice. I
priča tako Hamdija kako je on čuo za njihove patnje i kako ih još uvijek po šumama
nalaze, napravi malu pauzu kako bi ispio još jedan fildžan kahve ali slučajno mu
pogled odluta prema putu i ugleda nešto što ga u tom momentu skameni. Ugledao je
čovjeka srednjih godina kako bos ide tim makadamskim putem sav tužan i već umoran
od briga, tuge i jada. U tom momentu Hamdo zaboravi sve svoje junačke podvige i
pozva tog čovjeka za stol.
-Hajde bolan i ti s nama kahvu popij?- reče on.
Priđe čovjek i sjede za stol, ubrzo mu nališe kahvu a Hamdija poče da ga propituje:
-Što bolan hodaš bos?

15
Sliježući ramenima Ljiljan odgovori :
-Šta ću brate kad nemam obuće, ovo što vidiš na meni to mi je sve.
Puče u Hadiji srce od prejake tuge i žalosti, i brzo reče svojoj ženi da donese onu novu
opremu koju je dobio na ratištu. Ubrzo ga Hamdija opet poče ispitivati o Srebrenici.
Slušao je Hamdija i čudio se, jer nije vjerovao da se takav pokolj i takva nevolja može
dogoditi, možda je ovaj i uveličao svu tu situaciju pa je sve to zvučalo još
nevjerovatnije. Hamdiji ovaj čovjek postade nekako drag i on mu dade nadimak :
-Mogu li ja brate tebe zvati Ljiljan?
Ovaj samo klimu glavom.
-E pa hajde Ljiljane obuci ovu novu uniformu i evo ti ove nove čizme da mi više ne
hodaš bos. Ljiljan se zahvaljivao koliko je znao i mogao. Nedugo zatim se smračilo i
Ljiljan je već morao da krene svojoj porodici, a Hamdija mu reče da navrati kad god
bude mogao. Mislim da te noći Hamdija nije spavao, razmišljao je o Srebrenici, o
Ljiljanju, a na trenutke o svojim starim čizmama.
-Eh, što ti je sudbina ostadoše one uz mene opet. Dani su prolazili a Ljiljana nije bilo,
raspitivao se Hamdija o njemu po selu ali mu rekoše da je otišao negdje u drugo selo.
Ljiljan se više izgleda nije sjetio dobrodušnog Hamdije koji mu je pomogao i pored
svoje muke i nevolje. Sve do kraja rata Hamdija je nosio stare čizme i u njemu se
pojavljivala želja da se ponovno sretne sa Ljiljanom ali on kao da je u zemlju propao.
29.05.2006.

16
Saga o jednom mostu
Sjedim,noć je,tišina pusta.Ispred mene prazan papir koji od mene očekuje da ga
ukrasim nekom pjesmom ili zanimljivom pričom.I ja to želim, ali mi ne polazi za
rukom,ničega da se sjetim.Da pišem o samoći, tami i tišini, možda? Ipak ne.
Moje misli nisu daleko,eto tu se roje u susjedstvu.Otišle su do jednog starog
mosta.Jako čudan most čak i čaroban moglo bi se reći. On je tu već decenijama,pored
one osnovne namjene, on je sastajalište mladih iz ovih par mahala.
Najčešće u ljetna predvečerja na jednu stranu bi se naslonile cure a na drugu
momci.Prvo bi se gledali, zatim upoznali, popričali, prošetali...a šta je dalje bilo to
samo oni znaju. To mjesto u neka stara doba zvali su Brod, a kada se sa tog mjesta
udala neka Hata, nazvaše ga Hatin Brod.
Meni su ipak slađi bili oni slučajni susreti,kada bi se dvoje mladih vođeni sudbinom
prvi puta sreli i pogledali baš na mostu ili tu blizu njega.Sad mnoge nas za taj most
vežu brojne uspomene a na njih nas podsjeti draga osoba ili prelazak preko tog istog
mosta.Sjećam se da sam kao đak idući na prvi izlet prešao preko tog mosta zajedno sa
drugarima iz škole i svojim dragim učiteljem Šahbazom.Ja istini za volju još uvijek
prolazim preko svog omiljenog mosta a nije rijedak slučaj da na njemu zastanem. Sad
nova lica igraju glavne i sporedne uloge u predstavi o mostu.Ta predstava se igra od
kada je most sagrađen i igrat će se sve dok on bude služio. Postoje ljudi koji imaju ili
su imali neku od uloga na mostu u tu skupinu i ja spadam obzirom da sam tu kao
dječak igrajući se sretao svoje prve simpatije, postoje oni koji su samo obični
prolaznici, oni bi zapravo bili statisti u predstavi.
Pošto svako vrijeme nosi svoje breme i svoje ljude samim tim se lica na mostu
izmijenjuju.Oni stariji sa sjetom prijeđu most a desi se da na njemu susretnu svoju
ljubav iz mladosti s kojom su nekada igrali neku od uloga na mostu.Neki od njih taj
susret riješe obaranjem pogleda,neki se ljubazno pozdrave neki i nasmiju.Siguran sam
da svima njima bude drag taj susret i taj kratak povratak u prošlost.Otme se nekome
uzdah, nekome klecnu koljena jer još uvijk voli to drago biće.Neko izgovori ono
neobavezno ''jah...'' a da ni sam ne zna kome je to rekao,da li sebi, da li svojoj staroj

17
ljubavi,da li mostu... Ruku na srce nisu na mostu samo rađane ljubavi, često su i
umirale ili se samo tako činilo onim što se rastaju.Neki od njih se nerado sjete mosta, a
kad njime prolaze kao da ga i ne primijete.Njih o mostu bolje i ne pitaj,zato ću ih ja
ovog puta i zaobići. Bilo je na mostu i tuča, većinom su povod za tuče bile djevojke.Sa
tog istog mosta su neki zabacivali a i danas zabacuju udicu.Neki su imali sreće u ulovu
,neki nisu, isti slučaj kao kod onih što love muška ili ženska srca.Eto ja i danas ako
vidim neko meni drago lice iz komšiluka kako lijepo obučeno i namirisano stoji
naslonjeno na mostu upitam onako iz šale:Koga to pecaš? Ili Hoće li se danas upecati
neko?
A to zaljubljeno stovrenje jedva čeka da me se riješi i samo gleda na onu stranu s koje
bi trebala dođi očekivana osoba,nekad pogleda i na sat,a sve što vrijeme više odmiče
gleda sve češće.Treba imati sreće pa vidjeti radost kada se pojavi taj očekivani gost,
bude čak i poljubaca, tad je predstava najinteresantnija.Samo nešto teško se rastaju,
taman neko od njih krene pa se vrati, onda krene drugo pa se i ono vrati,znaju tako sve
dok ne dogovore novi susret, na mostu naravno.Šta pričaju jedni drugima to ne znam
jer nisam ni slušao ali se da primijetiti da ima nekih koji samo ćute, gledaju neki u
Gostelju, neki u daljinu,neki u voljenu osobu.Desi se tako da baš kad ašikuje neki par
na mostu naiđe njegova ili njena bivša ili neka tajna neostvariva ljubav.Takvi
prolaznici isprate se ćutke.
Ima o mostu još da se priča ali ja ispričah dio onoga što znam i što sam slučajno ili
namjerno zapazio. Onaj ko mi ne vjeruje eno mu mosta neka stane i nasloni se na koju
god mu je volja stranu,pa neka gleda, možda vidi i puno više od mene.
29.09.2007.

18
Moja kratka priča o jeseni
Jesen je oličenje jednog mirnog i tužnog perioda koji se javlja izemđu ljeta i zime.
Meni su jeseni uvijek brzo prolazile, valjda zato što ih previše volim.Sve jeseni moga
djetinstva imale su isti miris i svake godine sve intenzivnije boje.Pamtio ih po mirisu
ili bojama svaka od njih ostala mi je draga uspomena. Za mene jesen nije počinjala
kada je to kalendarski predviđeno već sa prvim školskim danima. Ti zlatni dani uvijek
su u meni budili posebna osjećanja.Svaka jesen bi sa sobom donijela i neku novu draž,
nadu, a ponekad i ljubav. Jeseni su obično okupane kišom, a postoje čarobni intervali
obasjani umjereno toplim suncem.U istom periodu nesretno zaljubljeni su skloni
češćem i dubljem tugovanju. Isti su skolni pisanju poezije ili literarnih ostvarenja, koja
su umjetnički dosta vrijednija nego ona napisana recimo ljeti.Ovo doba dat će
nepresušnu inspiraciju slikarima i fotografima, ali ni glazbenici neće ostati oštećeni.
Rijeke su hladnije, magle prisutnije, noći također svježije a u kasnu jesen pojavljuju se
i mrazevi. Kiše su njen sastavni dio, mogu biti i beskrajno romantične ako se sa nekim
dragim možete skrivati ispod kišobrana.
U jesen se priprema zimnica, osim ljudi to rade i životinje, neke prikupljaju hranu a
neke mijenjaju krzno. Sve je ipak lakše podnijeti ako ima neko (ponavljam) da vas
zagrli. U slučaju da takvoga nema (ako je bio ili ako neće da bude) krenite jesenjim
alejama ljubavne tuge, one su vam odmah pored rijeke koju popularno zovu čežnja.
Možda vam ta šetnja donese i nečega dobroga, a možda se u vašem životu pojavi i
neko novi i ne dozvoli vam da tugujete. Za vrijeme jeseni možete se baviti mnogim
aktivnostima, trčanjem, pecanjem, planinarenjem, plovidbom, letenjem ...
Najčešća asocijacija na jesen ljudima je požutjeli list koji pada sa grane. Ima ljudi
kojima za vrijeme jeseni i srce požuti.A ima opet ljudi koji nikako ne vole jesen, smeta
im to kad im gradovi posive, zrak zahladni, sunce se pritaji i lišće im šušti pod
nogama. A ja opet volim i jesenju rosu, i studen na licu, lokve poslije kiše, pa i graju
dječiju iz škole kad se vraćaju.Kestenje je velika jesenja blagodat, bilo da je rasuto
ispod stabla ili ste ga kupili toplo i mirisno od prodavca na ulici, ono svakako budi
radost osjetilima. Jesen je umirujući zvuk violine, ona je i nježni šapat na uhu, ona je

19
zagrljaj, ona je osmijeh u najpotrebnijem trenutku i dodir radosti. Nekome može
značiti i uzdah, daljinu ili strepnju, dva neba od tuge sastavljena ili neznanca nekog
skrivenog u magli, samoću pored kamina, blagu zebnju i razbijene snove. Ako pak ne
voli te neko do koga ti je stalo, pa jesen će ti dati priliku pravu da ga se sjetiš i češće
nego prije, da odeš u ravnicu i glasno dozivaš mu ime.Ne mari puno ako se ne odazove
jer jesen će mu neka taj dug naplatiti.Onda se razvedri malo sjedni pored rijeke i znaj
da nisi sam, jer jesen je tu oko tebe i grli te snažno rukama prijateljstva.Bude li
potrebno znaj, ona će ti i nadu istinsku u srce uliti, a tvoje će snove uzaludne onom ko
te ne voli po skupoj cijeni prodati. Dakle jesen je tu i da izravna račune, da se igra s
djecom, da uspavljuje i ćuti, da nahrani nekoga, da ti pomogne. Zato joj se prepusti i
neka te svojom bojama zlatnim poljubi.
15.10.2010.

20
Ljubav grofa Rizenfeldera
Projurile su kočije ostavljajući iza sebe prašinu u vihoru nad stazom, koja prolazi
pored riječnog rukavca i starog drvoreda.Naš grof Rizenfelder ima običaj kada se
naljuti, ražalosti ili uvrijedi narediti da mu upregnu konje i da sam potjera svoje
ogromne kočije u nekom luđačkom zanosu, i čini mi se,tad bi pred sobom zgazio sve
što mu se nađe na putu.Ta navika ostala mu je još iz mlađih dana i to mu je svojstven
lijek protiv ljutnje. To što sada juri je zbog toga što je doznao da je izgorjela njegova
špiritana.
Požar je kako kažu,podmetnut,a to ga je još više rasrdilo i ražestilo.Špiritana je
donosila dobar profit, no ona naravno nije jedino što grof ima. Ima grof: ciglanu, lance
najplodnije zemlje kakve ni u raju nema, zatim lađe, najbolje konje, parnu vršalicu i ne
znam više ni ja sam jer se u tom obilju pogubim. Iako je imao puno zemlje on je
zemlju uvijek kupovao, veseilo ga je to kad zna da dio prostranstva koji mu u pogled
stane da je njegov vlastiti.Na njegovim poljima zlatila se najbolja pšenica,njihali se
najbolji kukuruzi i rasle tikve ogromne kao u kakvim bajkama. Živio je u izobilju i već
dugo sam bez igdje ikoga svog, roditelji su mu umrli davno a ženio se nije.Istina, naš
grof imao je uvijek najvjernije i najbolje sluge u ovom kraju, ne kažem to samo zato
što sam ja jedan od njih, to će vam ovdje reći i slučajni prolaznici. I baš se neko zao
sad našao da remeti mir mom starom dobrom gospodaru. Moj gospodar sad ima oko
50 godina i u srcu čuva jednu davnu ljubav. Ja sam za te njegove davne ljubavi čuo,
pričalo se po okolini, a i ja sam nešto od toga vidio i slučajno doznao...
Sve je počelo dok je moj grof Herman Rizenfelder imao oko 20 godina, već je bio
završio neke škole i došao na imanje svoga oca Josifa.Proljeće se već rukovalo s
ljetom i kretalo na neku drugu stranu svijeta. Herman Rizenfelder bio je lijep i zgodan
mladić, gospodskog držanja, blag, tih, ljubazan i prema svoje konjušaru i prema
gradskim frajlicama. Pošto omladinu u tim godinama ne zanima nikakav posao tako ni
mladi Herman nije pomagao ocu u poslovima, a otac kao i svaki drugi roditelj nije
pretjerano mario za to. Odlazio bi po cijele dane da skita po imanju, da plovi čamcem,
da jaše konje, a ponekad bi znao čitati neku knjigu u cvjetnom vrtu ispred raskošne

21
vile. No, uvijek je bio sam, bez ikakvog društva i to je ono što je brinulo njegovu
majku Margaritu.
Da bi ga malo razveselili i upoznali sa ljudima njegovi roditelji su često priređivali
veličanstvene balove u njihovom domu, na koje bi pozivali vlastelu iz okoline i
ugledne ličnosti iz svog kraja. Naravno bilo je tu lijepih bogataških kćeri, mladih,
divnih, kakve samo u snovima postoje... Kažu da je Herman s nekom znao i da zapleše
ali se nikad nije zbližio sa bilo kojom od njih osim sa Simonom Ertl, valjda zato što je
ta mlada dama voljela konje baš kao i moj gospodar. Bilo je to prije svega
prijateljstvo, mada su svi s velikim nadanjima vjerovali da se radi o priželjivanoj
ljubavi, o nečemu na što i Gospod Bog a i obični ljudi gledaju s radošću. Kažu da je to
bio savrešen par. Ali, meni je rekao stari vrtlar Žorž da tu nikad nije bilo nikakvog
udvaranja niti bilo čega drugog osim druženja.
Voljeli su konje kao što rekoh i to je bila jaka veza koja ih je spajala, voljeli su konje
bilo da su mađarski polukrvnjaci, trakeneri ili obični seoski konji kakve je imao
krčmar Šnajder. Veselilo je starog Josifa i njegovu Margaritu to što njihov sin ima
nekoga nadajući se onome čemu se raduju i što priželjkuju svi ljudi u tim godinama,
unucima. Simona je bila stalna gošća u njihovoj kući, bila je tipična bogataška kćerka,
vrištala je na sluge, bila ohola i sebična. Njene plave kose nisu zagolicale maštu mog
dobrog gospodara, možda je to sreća. Jednog predvečerja jahali su ka zapadu dok im je
sunce u svom padu peckalo oči.Nailazeći pored mlina primijetili su jedno seosko
djevojče koje ih je gledalo iskrenim pogledom i sa malo straha.
Zapravo ne znam da li je Simona primijetila djevojku, ali Herman jeste iako je nije
najjasnije vidio od sunca koje je obasjavalo večernjim žarom iza njenih leđa ali vidio
je ono najvažnije, crne bistre oči. Odjahali su kao da se ništa desilo nije, a zapravo
desilo se nešto veoma važno, nešto što se nama svima barem jednom u životu desi.
Dogodio se jedan snažan momenat u kome su se poklopile zvijezde. Te noći Herman
nije spavao, već je gledao u noć stojeći pored prozora, nadajući se da će u tom mraku
pronaći te divne oči. Popio je čašu vina i legao u svoj udobrni krevet i dugo gledajući u
svijeću pitao sam sebe šta se to događa, dok mu je sjećanje na one oči milovalo
srce.Ona je u njegovu glavu ušla onog prvog momenta kad su im se sreli pogledi
govoreći glasno o nekoj izvanzemaljskoj istini. Simona je idalje bila prisutna u toj

22
prostranoj kući, a Herman se sve manje družio s njom, opet je počeo samovati i skitati
pored mlina, niko nije znao šta je on zapravo tražio.
Sebična Simona osjećala se uvrijeđeno i zapostavljeno pa je jednog dana poslije ručka
na kome Herman i nije bio, otišla sa ovoga imanja ne pozdravivši se sa svojim
prijateljem. Zlobni jezici kažu drugačije, da je tog dana u ljubavnom činu zatekla
mladog Hermana i mlinarevu kćer i da je to jako naljutilo i da takvu prevaru nije
mogla da podnese. Ali tako priča krčma, to nije bilo tako. Tog dana Herman još nije ni
znao da je to ljupko djevojče mlinareva kćer ali se nadao da će je sresti i pokušati prići
joj. Jedne nedjelje dok je bio u crkvi slučajno se okrenuvši ugledao je ono za čim
danima traga.Ugledala je i ona njega.Prečesto je okretao glavu, a ona je dočekivala
svaki njegov pogled svojim malim smiješkom, a on bi ponekad i uzvratio. Izašavši iz
crkve počeo je da je traži, pronašao je sa seoskim curama iza crkve koje se veselo
kikoću obučene u bijelu seosku nošnju.Opazivši mladića prestalo je kikotanje, on je
hrabro krenuo prema njoj a ona je kako priliči oborila pogled. Pitao je :
-Curo čija si ti?
Znao je da njoj ne može da priđe sa naklonom, ljubljenjem ruke ili kakvim drugim
iskazivanjem poštovanja, već da mora samo tako pitati čija je... Stidljivo je odgovorila
i dalje gledajući u zemlju :
-Mlinareva.
-A kako se zoveš? Upita grofov sin.
Sad je odgovorila sa malo više hrabrosti
-Julka.
-Julka. Ponovi Herman, opazivši na sebi znatiželjne poglede, blago se pokloni i ode.
Polako su se nizali dani u neki beskrajni biserni niz, a mladi grof Herman osim što je
svoje ljupko čedo viđao u crkvi, počeo da je susreće i na putu blizu mlina, i u selu, pa
počeo da joj ljubi ruku, pa obraze, da je sanja sve ljepše i ljepše, a sve to pod
pokrivačem stroge tajne. Njhova srca bila su sve priljubljenija jedno uz drugo. Njoj je
bilo skoro 16 godina, bila je siromašna mlinareva kćerka a k tomu zvala se i Julka, to
ime nikako nije za grofovski dvor. To je bila zabranjena ljubav, ali iskrena i prečista.
Ona u njemu nikada nije vidjela grofa, već mladića. Julka se plašila toga, i često je
sebi govorila brišući sjajne suze da to nije smjelo da se desi. I grof Herman bio je

23
nekako djetinjski zaljubljen u to krhko biće divnog osmijeha, i pogleda u kome živi
sva ljepota bistrine.Želio je da je oženi, a tu ideju dobio je kada mu je za rođendan
poklonila jabuku, cvjetni vijenac i nešto izvezeno, niko ne zna šta.Taj izvezeni poklon
bio mu je draži od svog bogatstva svijeta i od svih poklona koje je ikada dobio.
Te noći u njegovom grofovskom domu priređen je bal u čast njegovog rođendana. On
je plesao, veselio se, a Julka plakala u svom mlenom sobičku u mraku i dobokoj tišini.
Sve je to za nju bio neki daleki svijet, želja koju su okovale najstrašnije zabrane.Ona
nikada neće moći svratiti na bal. Viđali su se često i voljeli, a onda su došli snjegovi,
prečisti kao duša Julkina.Sa tim snijegom kao da je pala nesreća na dolinu, stari Josif
doznao je za to što čini njegov zaljubljeni sin, i on na to nije gledao blagonaklono,
zapravo se naljutio na svog sina, grdio ga je svakoga dana, a majka sa Hermanom nije
razgovarala, čak ni za trpezom. Bio je razdvojen od Julke ne samo snjegovima već i
onim što ih je razdavajalo uvijek. A Julku su zagledali seoski mladići, sluge i mlinarev
pomoćnik, jer se vrijeme njene udaje bližilo. No, nju nije zanimalo to, ona je ćutljivo
čekala u svom kućerku na koga se natovario snijeg i kao da joj je svojom težinom
pritiskao srce, čeznula je, uzdisala i voljela nekog kog ne smije. Herman je od oca
primio neodgodivu naredbu da odmah prekine sa svojim „ludostima“ kako reče, a to je
značilo da ostavi i zaboravi svoju dragu Julku. Ipak otac je otac,stega obiteljskog
sklada, tradicije, ugleda i nekih stvari koje su nekima važne i važnije od najuzvišenije
ljubavi... Bilo mu je teško, ali uzjahao je svog konja i krenuo da je traži, i po nekom
čudu sreo je baš blizu mlina, dok je ocu nosila ručak. Sjahao je s konja a ona mu se
veselo nasmiješila, kako i ne bi jer vidjela je ono za čim toliko čezne i ono što najviše
voli. A on je na ivici plača bez naklona i pozdrava rekao:
-Gotovo je Julo.
Te riječi su značile mnogo i za sobom su iz očiju povuke Julkine suze.
-Moji ne daju Julo, mora biti ovako, žao mi je.
Htjela je kroz suze reći da ga voli, ali nije mogla, samo je plakala. On se već bio
ponovno popeo na konja i tad dodao :
-Zaboravi me.
I odjahao je. Julka je obrisala suze da otac ništa ne primijeti, odnijela mu ručak, uzela
neki stari bodež koji je visio na zidu mlina, sišla bliže rijeci, još jednom zaplakala,

24
posljednji put u životu i odlučno probola svoje prečisto srce kojem nije dala da kuca
zbog nekog drugog.Njena krv oblila je snijeg, a tijelo nježno palo po tom snježnom
dušeku i tako je Julka otišla u raj. Herman je narednog dana čuo za to i počeo da krivi
samoga sebe i to sebi nikada nije oprostio.Tako često završavaju te zabranjene ljubavi,
jedno uvijek strada i to ono koje više i iskrenije voli. Moj gospodar je kažu za Julkom
tugovao punih 9 godina, nosio joj je na grob cvijeće, molio je za oprost i plakao. A
kada je doznao za Julkinu smrt tad je naredio da mu upregnu konje u saonice i tjerao ih
je tako brzo da su mu se suze na licu ledile.Proljeće koje je slijedilo izgledalo mu je
nekako mrtvo i odsutno.
Nije mi jasno kako se sve ovo doznalo, a možda je i sam đavo ovo razglasio po selima
koja miruju u ravnici.Meni je ovo pričao naš vrtlar i on tvrdi da je Julka jedina i
najveća ljubav grofoa Rizenfeldera. Ja znam da je to neko drugi. U tih devet godina
tuge svašta se desilo, umro je stari Josif, zatim mlinar, a na poslijetku i grofica
Margarita. Herman se dobro snašao u poslovima koje mu je ostavio otac, i čak je
udvostručio imanje što je iznenadilo sve, a tako nešto je vrijedno divljenja i
poštovanja.Kažu još da Herman nije prilazio mlinu samo bi ga nekad gledao izdaleka,
danas je na tom mjestu veliki mlin koji pripada mome gospodaru ali on ni danas ne ide
tamo. Devet godina nakon Julkine smrti moj gospodar je otputovao nekim poslom u
Budim i tom prilikom upoznao mladu Amaliju Lihtmajer, mladu kneginju. To
poznanstvo je ubrzo preraslo u nešto više. Grof bi često nekuda odlazio na nekoliko
dana, slala su se i stizala pisma, sve dok jednog jutra nije stigla i kočija koja je dovezla
Amaliju. U osvit tog dana vrtlar je vidio grofa kako zamišljeno gleda sa prozora kao da
očekuje nekoga. Amaliju je dočekao neki poetski izraz našeg grofa, sreća na njegovom
licu, duboki naklon pred njenom nesvakidašnjom ljepotom. Imala je kosu boje meda
koja je padala po njenim nježnim ramenima,njen stas bio je poslastica za oči, njeno
držanje kraljevsko, svaki pokret ležeran, treptaji oka divna i zanimljiva predstava. A
oči? One su možda bile razlog zbog kojih se Herman zaljubio u nju, podsjećale su ga
na Julkine oči. Te oči su dva jezera koja sanjaju san o sreći ispod obrva tankih.I njen
osmijeh je zračio toplim sunašcem koje se skrivalo iza divnih joj usana.Bila je nježno
stvorenje vilinske ljepote, i grof je odista mislio da je Amalija prava pravcata dobra
vila.

25
Tog prvog dana prije ručka prošetala je cvjetnim vrtom noseći svoj osmijeh iz koga je
isijavalo nešto božanski lijepo i tom svojom šetnjom kao da je pozvala sve ptice ovog
svijeta koje su je pozdravljale veselim cvrkutom. Ubrala je jednu ružu i njome
milovala svoju ravnu kosu. Tad nije nosila šešir, niti bijele rukavice, ali opet je bila i
otmjena i lepršava i sva raskoš njene ljepote širila se vrtom, postidivši i ruže i ptičiji
pjev. Sluškinje kažu da se za ručkom veselo smješkala grofu. Sa Amalijom je u dvor
Rizenfelder ušla izvanzemaljska sreća i sve je poprimilo neki veseli sjaj. Ona je voljela
Hermana svim srcem, i valjda je ta ljubav bila razlog za njenu radost.Nikada se nisu
vjenčali a u neka doba posluga je Amaliju počela zvati gospođom, na što se ona nikad
nije usprotivila. Svaki sunčani dan su ispunjavali šetnjama, često pored riječnih
rukavaca, između drvoreda ili bi plovili malim čamcem po mirnoj rijeci, a uvijek bi
sjedili na istoj klupi ispod stoljetnog stabla darivajući poljubce jedno drugome.Skoro
uvijek su se držali za ruke i bilo ih je lijepo vidjeti.
Ljubav je bila sve jača i jača a zimi bi gledali vatru u kaminu zagrljeni u velikoj fotelji.
I ja sam vidio Amaliju kada sam ovdje došao u službu, zaista je bila prelijepa. Njena
blizina donosila bi neki mir u dušu, bila je ljubazna kao da i nije bila
plemkinja.Svojom nježnošću i lepršavošću ispunjavala je oči i zaista falio joj je
čarobni štapić. Bila je zaštitnica ovog doma, dobra vila svih nas, dok je ona bila tu,
niko se čak ni porezao nije na ovom ogromnom imanju. Tad u ovom domu nije bilo
balova jer je Amalija svaki dan pretvarala u najsvečaniji bal.Baš kao što je iznenada
došla, tako je i otišla , mi nismo znali kuda ni zašto. Ali sve nam je bilo jasno kada je
grof naredio da mu se upregnu konji i tad je dugo jurio po putevima prašnjavim.Bio je
tužan, nije puno govorio i nije puno jeo.
Odlazio bi često do rijeke, a jednom sam vidio da je na komadiću drveta napisao
Amalija, nacrtao srce i dodao još Herman, bacio ga u rijeku i gledao za njim, ono je
plovilo do riječnog vrtloga čije su ga struje nosile, baš kao što se vrti neka muka u
grofovoj duši. Nadao se, i sad se nada, pisao je pisma, ali odgovor nikad stizao nije.
Istina, dobio je od nje jednu sasvim običnu čestitku za Novu godinu i to mu je značilo
mnogo jer ga nije zaboravila. No poslije je opet tužan i poslije njenog odlaska kao da
je svako žensko umrlo za njega. Grof od tada nekad ode u lov, a nekad peca i to je
sve;eto sad mu je izgorjela špiritana i svakakve se nevolje dešavaju od kad je otišla

26
Amalija. Zli jezici za njen odlazak ništa nisu rekli, kao da i nisu primijetili. Moj
gospodar plemeniti Herman Rizenfelder će svojim novcem izgraditi bolju i veću
špiritanu, ali Amaliju vratiti neće nikada. Neće se osloboditi ni onog mladog Julkinog
života na duši što ga boli, možda zato čuva nešto izvezeno što je dobio od nje, a niko
ne zna šta.
07.06.2012.

27
Orah
U neka sretna vremena je povrh imanja Slavka Kneževića raslo toliko debelo orahovo
stablo da su ga jedva četiri čovjeka rukama mogla obuhvatiti, a na njemu su rasli orasi
taman toliki koliko je i jaje, pa čak i veći. O visini tog stabla i ne pitaj. Mnogi
domaćini nosili su te orahe da zasade na svojim imanjima, a oni nisu iznicali, ako
negdje i bi, onda se slablo poslije osuši, ili počne rađati tako slabo i sićušno da bi ga
damaćinu bilo korisnije posjeći.
Stari ljudi bili su poprilično dokoni pa su željeli doznati tajnu zašto je orah takav i
zašto se samo tu primio, pa bi noću odlazili do oraha tragom priča koje bi izmišljaji
susjedi.Orah je bio česta tema razgovora, a bogme i ponos našeg sela kojim bi se
hvalisali gostima kada bi nam došli ili kada bi mi negdje otišli. Marko Kolar govorio je
kako Slavko noću zaliva taj orah vodom koju donosi sa nekog tajnog izvora ili možda
čak sa starog bunara.Drugi su opet tvrdili kako su Slavko a i njegovi stari uvijek bili
pobožni pa ih je to dragi Bog nagradio. Slavko bi svake jeseni na svoj tavan složio
možda i pet kola krupnih oraha, nešto od toga on proda, nešto naravno utroši u kolače
domaćica Kata, a kad se fino osuše i kad vani veje snijeg, njegova djeca pored peći
koja veselo pucketa i zagrijava dom, krckaju orahe kao male vjeverice, a na Božić kad
dođu čestitati djeca Slavko ih daruje krupnim orasima.
Taj krupni orah bio bi svakome drag dar, em mu se čudiš što je tako krupan, em svoja
usta natopiš nekim divnim okusom, i povrh svega obuzme te neka milina pomisliš li da
je to što si pojeo zalivano nekom čarobnom vodom, ili da je ta voćka obasuta Božijom
milošću, onda si sretan što poznaješ Slavka koji je eto izgleda kod Boga odabran pa ga
On čudesnim orasima nagradio. Slavko nije zasadio taj orah, nije ni njegov otac, pa ni
djed koji je pričao Slavku još dok je bio mali, kako je taj orah iznikao sam, valjda ga je
neka ptica ispustila u letu i to baš na sredinu te parcele, pa kad je tanani prutić počeo
da jača i da se razvija, zasmetao im i htjedoše da ga posijeku, ali neka stara baba, tko
zna koja i čija reče da ga ostave. Još za prvoga roda dođe silan narod da se isčuđava i
krsti. Rađao je orah svake godine sve više i više, rađao bi čak i kada bi orasi neke
godine u ovom kraju izdali. Kako su stasavale nove generacije, one bi se iznova čudile

28
velikom orahu i tragale za tom dalekom tajnom. Jedne prilike kad se kod Slavka pekla
rakija skupili se susjedi i prijatelji, i kad je Marko Kolar već popio, počeo je dosađivati
Slavku da mu kaže gdje je taj izvor sa kog donosi čarobnu vodu kojom zaliva orah.
-Nema nikakvog izvora, njega samo zaliva kiša, k'o i tvoj orah ili bilo čiji-reče mu
Slavko.
A pijani Marko na to opet ustvrdi :
- Ima, ima, dok nećeš da kažeš.
I tad neko sve to prekide pjesmom, a Marko zamućena pogleda zaćuta gledajući
plamen u kazanu. Slavko se igrao oko tog oraha dok je bio mali ,penjao se po njemu i
u njegovoj krošnji provodio dane, isto su radila i njegova djeca. Krađa voća oduvijek
je postojala u našem kraju, ali taj orah niko nije dirao, da li iz pobožnog straha ili
divljenja, ne zna se.
Orasi sa tog stabla kolačima su davali poseban ukus, pa kad bi se narod okupio nekom
prigodom kod obitelji Knežević samo bi pogledom a bogme i rukom tražio na trpezi
kolače sa orasima. I sve tako godinu za godinom, jesen za jeseni, sve dok jednog
vrelog ljetog dana iz vedra neba pogodi grom to ogromno stablo, polomi ga i sprži. I
tada dođoše ljudi da se čude, šta ostade od onakvog oraha i da utješe dobroćudnog
Slavka. Onda Marko Kolar reče kako je presušio taj izvor sa kojeg je Slavko donosio
vodu i zalivao stablo, pa ga je grom morao spržiti.
Oni drugi rekoše kako se Slavko ogriješio o Boga pa mu je to kazna ili opomena.
Nešto poslije Slavko je očistio to mjesto na kome je bio orah, i nadao se da će opet
nekad tu izniknuti orah, taman ne imao krupne plodove. Nedostajao je orah tu na tom
mjestu, gdje je bio ko zna koliko godina, nedostajao je Slavku da u njegvoj hladovini
zapali cigar duhana i da se tako prisjeti šta je kao mali budan sanjao u njegovoj
krošnji, nedostajalo je njegovoj djeci to posebno mjesto za igru, nedostajao je orah i
zrakama sunca koje su se jutrom provlačile između njegovih grana i listova,
nedostajao je i kiši koja se nekad mogla tiho i lagano spuštati kapljicama sa lista na list
sve dok ne dotakne žedno tlo.
Nedostajali su ukusni orasi djeci iz susjedstva, Katini kolači više nisu bili tako
posebni i ništa nije bilo kao prije. Tog oraha više nema, Bog ga dao, Bog ga uzeo, ni
on nije mogao trajati vječno, ipak ostala je priča. Ostao je i Slavko mada sad jako star,

29
i on se sprema da pođe negdje gdje su orasi tko zna kakvi, djeca su mu otišla daleko,
predaleko, zato što više nije bilo oraha da ih prigrli svojim granama i svojim žilama
ukorijeni u ovu zemlju.
24.06.2012.

30
Uspomena na stari mlin
Postoje mjesta koja ljude vežu nekim jakim čvorom za neku uspomenu, pa im to dođe
kao razglednica stigla iz davno odmaklog djetinstva ili mladosti. Ljudi su mi znali reći
:“Ovdje je nekad bila stara kuća.„ i onda bi po livadi na kojoj nema ništa sami sebi
dočarali tu istu kuću u nekom za njih divnom periodu, možda u proljeće dok ispred te
stare kuće cvjeta neka voćka, a sliku bi zasigurno upotpunili dragi ljudi i uspomene. I
meni se znalo desiti da tako mislima odlutam negdje gdje više ni vrag ne zalazi.
Ne mogu vam baš pouzadno reći kada sam prvi puta ugledao toplički mlin, ali znam da
su se i tad oko njega njihale trave, i koji je još tada bio zagrađen bedemom uspomena
po kojima se hvatala neka sjetna mahovina. Čini mi se da sam ga prvi puta vidio kroz
prozor automobila, dok smo jednog vjerovatno nedjeljnog jutra išli na izlet, imao sam
možda šest ili sedam godina i tad mi rekoše da mu ima oko stotinu godina, a mene je
fasciniralo da jedan tako lijep isječak iz prošlosti postoji baš u našoj blizini. Kako su se
nizale godine ja sam imao priliku i približiti se mlinu, pa i ući u njega. On je tada
spavao u jednoj divnoj osami, gdje evo i sad spava, iznad riječice Toplice koja mu je
oduvijek pogonila kamen. Prilikom mog prvog posjeta ovom starom objektu suvda
oko njega prostiralo se ljeto, a ja sam udisao topao vazduh i nekako lagano prišao
mlinu u kome nikoga nije bilo. Mlinski kamen bio je zustavljen, akumulirana voda je
mirovala, a po njoj su plutali listići... Tada je mlin imao plava vrata i okvire na
prozorima, a tek nešto kasnije oni će se u moje sjećanje urezati kao zeleni. Ispred
milina je uvijek bio neki stol i oko njega klupa, pa bih ja uvijek tu odmorio, prepustivši
se trenutcima koji su tad trajali. Sva ta okolina na mene je djelovala inspirativno,pa
sam tom starom mlinu posvetio jednu od svojih prvih napisanih pjesama.
Jedno od prvih zapažanja bila mi je i slika koja je stajala pored ulaznih vrata na kojoj
je bio naslikan vjerovatno nekadašnji mlinar i vlasnik Mešan Abadžić. Zapravo ovaj
mlin je po mojim saznanjima sagradila porodica Čokić, pa je on kasnije postao
zadružni mlin, zapravo narodno vlasništvo, a poslije ukidanja radnih zajednica, država

31
je mlin prodala porodici Abadžić, pa zbog toga narod ovaj mlin zove „Abadžića
vodenica“. Ja opet računam da je na ovome mjestu i ranije postojao mlin drvene
konstrukcije, pa je tek poslije sagrađen ovaj od trajnijeg materijala. Stariji su mi pričali
kako je izgledalo to mljevenje kukuruza i pšenice, išlo se u mlin na konak, a djeca bi
za vrijeme toplih dana posjet mlinu iskoristila tako što bi se kupala u Toplici. Mlinar
im je znao spremiti i puru a nekad i prohu.
Bez obzira na to siromašno vrijeme, vidim kako im usne poprimaju blagi osmijeh dok
mi sve to pričaju. To je zapravo onaj čvor između čovjeka, uspomene i neke materije,
u ovom slučaju mlina. Ja sam ovaj mlin poslije počeo smatrati načarobnijim mjestom
na svijetu, činilo mi se zaista da na listićima drveća oko mlina, na vodenoj površini, na
krovu, ipod praga, u odsjaju prozorskog stakla, i još ponegdje spava čarolija, a ja bih
svaki puta kada bih dolazio ukrao malo te čarolije. Pored napuštenog mlina često su se
znale sunčati i zmije, a ja sam plašeći djecu, a i zbog dočaravanja zapuštenosti mlina
govorio da je tu zmijski grad. Znalo je tu nekada biti i krupne ribe koja se mogla
rukama uhvatiti. A ispod oronulog krova usnuli su mnogi slušajući kamen koji melje
zrnevlje sazrelo na širokim poljima oko mlina.
Iza mlina je i pruga pa voz često sa sobom donese i svoje karakteristične zvukove.
Koliko se samo kiše spustilo niz taj stari krov, i koliko se dana utkalo u oronule
zidove, u koliko li ljudskih sjećanja postoji ovaj mlin, i na koje krajeve svijeta su
dospjela ta sjećanja zajedno s ljudima? Odnevdavno primijetih da ga već pomalo
devastiraju, valjda s ciljem obnove, a skorih dana vidjeh da se u njegovoj neposrednoj
blizini gradi najvjerovatnije etno restoran i park, i više to nije ni onaj mlin, ni ona
tišina, a čarolija je pobjegla na neko drugo mjesto. Sreća pa u mom sjećanju i na
mnogobrojnim fotografijama živi mlin, zaboravljen, tih i zatravljen, i čiju okolinu ne
sjeni neka nova građevina, već se zrake sunca razlivaju u punome sjaju i druguju sa
tišinom. A u pukotinama na zidovima mlina sakrivena su sjećanja ljudi koji više i ne
postoje a koji su važan stub ove i svake priče o mlinu.

32
Na vratima su otisci onih koji su ih decenijama otvarali, i ja vidim dobar dio njih kroz
prozirni veo starine. Vidim i sunce koje se ogleda u prozorima, vidim i zore u kojima
se budi stari mlinar da provjeri koliko ima brašna, vidim i snjegove razastrte po ovom
starom krovu, vidim biserni odsjaj rijeke, i ptice koje nadlijeću ovaj kutak iz bajki.
Vidim i drage ljude koji su samnom sjedili pored mlina, i ne dam nikome da ukrade tu
divnu uspomenu.
23.09.2012.

33
Vjetrenjače
Nekada davno, dok mi se svijet činio nepoznatim i tuđim, pitao sam se idući često
pješice preko Sprečkog polja, zašto kod nas nema vjerenjača kao onih na televiziji kad
već imamo toliko ravnice... Pitao sam i starije ali mi nisu mogli dati odgovor, ili bi
rekli da to ima samo u Holandiji. A ja sam volio vjetrenjače iako nisam odrastao pored
njih, baš kao što volim i dvorce. Opet, nekada sam mislio da je možda nekad u
prošlosti kod nas bilo vjetrenjača, ali pročitah toliko knjiga pa ne pronađoh ni riječi o
tome, osim što sam na Malinama pronašao neki stari zarastao temelj, pa mi rekoše da
je nekada tu bila begova kuća, a blizu nje bio je jedan ogroman kameni silos sa nekim
malim prozorčićima pri vrhu, i zapitam se da li je to bila vjetrenjača? Ne znam.
Da li su u ovim krajevima svojim raširenim krilima koja su se okretala šarale sjenama
tlo? Ali bilo ih je ipak negdje blizu,gdje sam ih sreo i pronašao, u Vojvodini, gdje su
građene od polovine 17. pa do kraja 19. stoljeća, po uzoru na Holandske. Bilo ih je
kažu jako puno, sve zbog nedostatka brzih rijeka koje bi pogonile mlinsko kamenje, pa
se ljudi zajedno sa krilima vjetrenjača okrenuli vjetru pa tako mljeli pšenicu i kukuruz,
donosili džakove, istovarali, utovarali, odnosili, odvozili... Sve je to bilo sa nekom
pobožnom tišinom jer vjetrenjače su, znali su to, izvor života, izvor sa kojeg izvire
brašno, i miris tog izvora osjeti se i kada se za ručak izlomi vruć kruh ili pogača pred
očima gladne djece... Desilo se jednom da se vlasnik vjetrenjače popeo na krilo da
postavi platno pred početak rada, pa je iznenada puhnuo vjetar, a on se jadan tako
okrenuo sa krilom za 360 stepeni. Običaj je bio da mlinar uzme 10% ušura na
samljevenu količinu, tako se to tada naplaćivalo. I sve je to trajalo negdje do kraja
Drugog svjetskog rata, ponegdje i duže, jer došla je struja pa su ponegdje
vjetrenjačama skinuta krila i ubacivani su motori da pokreću glomazne mehanizme, a
vjetrenjača bez krila je kao i čovjek bez ruku.
Neke i danas tako osakaćene stoje. Za jednu vjetrenjaču kažu da je sagrađena negdje u
Mađarskoj 1834. godine i tu je radila 3 godine, a zatim je kupio neki Sirotanović, pa je
rasformiranu splavom prevozio Tisom do Čuruga. Za drugu neku opet kažu da je

34
napravljena od 86.000 komada cigli, za treću da odavno ne postoji ... Iako su neke
porušene po završetku Drugog svjetskog rata, o preostalim su se brinule vlasti, neke su
obnavljane, neke nažalost nisu ... Danas ih u ravnoj Vojvodini ima 14, neke su hoteli,
neke muzeji, neke su zatravljene, a u njihovim napuklim zidovima spavaju uspomene
ili se u njima skriva mlinareva duša, a možda se i moja nekad noću jašući krilate konje
načinjene od bisernih snova provuče kroz neku od pukotina i probudi duboko usnuli
mehanizam...
I dok u ovom momentu možda kisnu njihovi stari krovovi, dok im trunu grede, za
posjetu njima se spremaju neka vremena koja će ih možda trajno uništiti. U mom
ravnom kraju ih zasigurno bilo nije, ali ja se nadam da ću nekada sagraditi jednu.
05.06.2013.

35
O mom svijetu
Ja u mom svijetu imam samo toliko ljepote da mogu sve na svim svjetovima ljepotom
da začinim i ja to mogu samo toliko, dok svi svjetovi postoje. Ja u mom svijetu imam
samo toliko topline da mogu njome pobijediti Sunce,pobijediti za vječnost. Ja u mom
svijetu imam samo nepresušan rudnik zlata iz kojeg zlato vrijedi na svim
planetama,osim na Zemlji pa tu ne mogu iako to želim nekome da kupim raj, kad taj
neko već ima sve rajske ukrase pa da ih poreda na police tog raja divnoga. Ja u mom
svijetu imam samo toliko ljubavi da mogu njome sve tužne da razveselim, od kad život
postoji i čak prije još, i do kad život postojat će, i duže još. Ja u mom svijetu imam
snove tek toliko lijepe da opiju svake oči,da ljuljaju na talasima,sve žive i nežive
duše,da tiho pjevaju,a opet da ih svako čuje. Da odvedu daleko gdje um i ne sluti. Ja u
mom svijetu imam samo jednu rijeku dovoljno zelenu, dovoljno široku da njome
protiču moje misli, sva maštanja moja, da plovimo u drvenoj lađi vječno Ti i ja . Ja u
mom svijetu imam labudove bijele koji svakoga jutra do Tebe dolete, dolete da krilima
Te probude. Ja u mom svijetu imam niti svilene koje Tebe cijelu vežu za mene. Ja u
mom srcu imam samo Tebe a Ti u moj svijet donijela si ljepotu, toplinu, zlato, ljubav
snove, rijeke, lađe, bisere, sreću,sve slatko što je. I donijela si, to dobro znaš ove
nježne uzdahe.
U mom svijetu postoje i dani, teži od drugih, koji kao da započnu sa ružnim snom i
koje onda ofarbaju kiše bojom olova. U jednom takvom danu znaju i svi satovi da
stanu, jutra da prespavaju, oblaci da kroz nebo potonu, srca da ožedne, glasovi da
umuknu, oči da zaplaču, radost da se sakrije u oluke, sve boje da izblijede, leptirovi da
uginu, rukama da bude hladno, pisma na put da ne krenu, razigrano dijete da izgubi
igračku, more da se smanji, neko ko je dalek postane još dalji, u visinama da nestanu
ptice ... U jednom takvom danu, zaista, rijeke na dno povuku lađe, zatamni se svaka
iskra sreće, polude misli i samo bi išle u pravcu nekom, u pravcu svoga spasa, u tim
danima posebno nedostaje alat kojim se ispravlja prošlost, u takvim danima izgube se
sve ljepote svijeta, zalutaju mora u neke druge svjetove, izbrišu se velike želje, a i onih

36
manjih malo ostane i bude tako nekih dana u kojima bude i gorih stvari, a sve to, samo
onako, samo zbog nečega ili samo zbog nekog.
U hotelu sudbine jako je zahladnilo, sve sobe su slobodne, i one sa pogledom na divnu
prošlost i one čiji su prozori okrenuti prema budućnosti, osjeti se miris vlage kao da se
u tom hotelu plakalo samo, kroz prljave prozore ne ulazi sunce, a osoblje krade svaki
grumen sreće i pjesme se čuju neke snažno bolne, na zidovima su slike na kojima se
vidi jučerašnja sreća, radost, sve želje i nade. Oko tog hotela ne cvjetaju ruže one što
su cvjetale samo zbog tebe, sad ima samo neko sitno cvijeće po kome se samo paučina
hvata. A tebi je izgleda namijenjen neki drugi hotel, drugačiji od ovog čiji je vlasnik
moja sudbina, a to me boli, boli jako...
12/13.08.2013.

37
Đaci s istoka
Đaci s istoka moje općine svojevrsni su borci koji se uglavnom bore sa životom, i koji
svakoga dana putuju put malog grada u kojem ih čekaju skrivene radosti a nekad i
nedaće. Ja ne mogu pouzdano odrediti granicu tog istoka, ali odlično poznajem sela za
koja vjerujem da su oduvijek na istoku. Postoje ona sela kojima je svaki grad bliži, dok
su neka sela udaljenija od sprečkih livada. Negdje su u ovim selima blagi brdoviti
valovi, ali uglavnom se sela protežu ka ravnici. Tamo gdje se rađa sunce i odakle
pogleda na ravnicu, tamo baš, život nije nimalo lagan.Ako zanemarimo snažan progres
koji je zašao u ova sela, ako zanemarimo lijepe velike kuće, ako zanemarimo najnovije
automobile koji se odmaraju u hladu ispred tih istih kuća i svojim sjajem zaklanjaju
realnu sliku stanja, vidjet ćemo kako je nekima ovdje teško živjeti. Već odavno su neki
na istoku uvidjeli važnost škole, pa danas đaci kojima je nekad bilo mnogo teže, žive u
onim lijepim kućama koje pomenuh i obavljaju razne društveno-političke funkcije u
općini, regiji pa i državi. Svi su oni potekli iz siromašnih porodica a u onom prošlom
režimu važan detalj svake biografije bio je da neko potiče iz siromašne porodice, danas
toga nema niti u jednoj biografiji, valjda se sramimo sami sebe. A zar to nije lijepo
kada pogledamo svoj uspijeh i svoj život u odnosu na ono kako smo nekada živjeli, zar
tako uspijeh neće biti slađi?
Ne, ja nisam sa istoka ove male općine, već sa juga, ondje gdje se u jednom procjepu
među brdima otvaraju vrata prema Sprečkoj dolini, ondje gdje se desno skreće za
istok. Od svog ranog doba volio sam otići na taj divni istok, imam tamo i rodbine, išao
sam tamo s porodicom na izlete i iz tog kraja stekao mnogo prijatelja, dobro mi je
poznat njihov način života i ono kroz šta prolaze ovi đaci. Sve sam to vidio svojim
očima, zatim čuo, a ponešto slično i doživio, mada sam školu učio u jednom drugom
gradu, ali to ne mijenja stvari, moja suosjećajnost sa siromašnim đacima sa istoka
oduvijek će postojati. A kako zapravo kreće njihov život u tim selima gdje se
prelamaju brežuljci i ravnica? Oni se rode kao što rekoh u siromašnoj porodici, nekad
prije rađalo ih se u jednoj kući, 5, 6, 7 ,9 ili čak više. O njima neću pisati, već ću pisati
o onima koji su kao i ja rođeni pred kraj osamdesetih, devedesetih i koji se kao takvi i

38
sada rađaju jer mi je život u njihovom dobu više poznat, jer od tog istog života i ja
nosim ožiljke, takve djece je u kući najčešće jedno, dvoje ili najviše troje. Kuće su
uglavnom starije, naslijeđene ili pak nove, nedovršene, a takvih je po istoku rasuto
jako puno.Očevi i majke koji se otimaju od života sagrade kakve-takve kuće da bi
svoju porodicu sakrili od kiša i studeni pa se u te nove kuće usele u barem dvije sobe
ili češće samo prizemlje, a sprat ostaje da čeka neka bolja vremena dok će na otvore za
prozore i vrata na tom istom spratu zakovati neke stare daske. I tako, zadimi se
dimnjak na tim kućama, usele se glasovi, i sa malo pokućstva i sa puno nade krene se
u jedan bolji život, a u takvim kućama rodi se i poneko dijete. Rođenje budućeg đaka
unese mnogo radosti u kuću ali i u kuće oko nje, a u neke kuće i zavist, jer česta je
pojava da se s nekim od komšija „ne govori“ iz nekih razloga, a u takvim slučajevima
što je jednom radost drugom je žalost pa se probudi i zavist. I tako đak dobije i ime,
nekada su imena dobijali po imenu djeda, nene, dajdže, amidže, tetke ...nešto kasnije je
taj običaj napušten pa sad u tim selima žive djeca čija je imena neobično izgovoriti ili
dozivati. Onda sredina počne oblikovati našeg budućeg đaka i njegov pogled na svijet,
izgovore se ubrzo i prve riječi, prve psovke, veoma važan dio rječnika svih žitelja naše
općine a koji se počne izgrađivati još u najranijem dobu.
Tih prvih godina budući đaci usvoje karakterističan naglasak s kojim će se nešto
kasnije boriti mlade učiteljice,nastavnici, profesori ali u većini slučajeva to će biti
bezuspješno. Prve igre ovih đaka bit će sasvim obične dječije, a dobar dio zabave bit
će im televizor, u neko doba kada je bilo puno crtanih filmova i dječijih emisija čega
se sjećam, to i nije bilo tako loše, ali đaci koji sada odrastaju gledaju sve i svašta na
televizoru a što je u rangu najčistijeg kiča. Meni to jako smeta, jer djecu odvodi od
stvarnosti u neki grozan plastični svijet. U djetinstvu đaci zavole životinje kojih uvijek
ima oko kuće, a njihovo djetinstvo vezuje se za zemljoradnju gdje često i sami
pomažu. Naše plodno polje s proljeća njihovi roditelji zasiju uglavnom krastavcima,
kukuruznom i sličnim kulturama, pa mališani svoje igre pomiješane s radom igraju u
poljima obasjanim suncem na kojem je uvijek tako malo hlada. Donose vodu te
malene ruke za žedna nepca njihovih roditelja zemljoradnika, koja se usput rečeno
zbog djece često odriču svake slasti u životu. Roditelji se radeći uglavnom nadaju
dobrom urodu i još boljem otkupu. Oni đaci čiji roditelji imaju goveda, druguju s

39
vjetrom po širokim livadama slušajuči muziku koja izvire iz zelenila, ustaju rano, i
nose ili odvoze mlijeko na kolicima do otkupne stanice, i tako svaki dan, jedino što
dane nekad prošara kiša koja šušti poput izgužvanog celofana ili te dane obuzme jaka
studen od koje strepe kosti, ili dane zatrpaju snjegovi, ali svejedno i tada u rano jutro
oni maleni i vrijedni odvoze na kolicima burence mlijeka. Kada poslije u kuću dođu
teško zarađeni novci od otkupa, mališanima se uvijek nešto kupi ili u najboljem
slučaju odvedu ih srijedom na pijacu, a pijaca šarena i glasna postane dio njihovog
života, svojevrsna radost, prepuna svega, a ponajviše želja. Tako su i mene moji
odavno navikli na pijacu, ja u našoj pijaci i danas prepoznam onu iskrenu djetinju
radost.Brzo minu te godine i ubrzo dođe upis u školu od koje đaci osjete strah,a
roditelji novu brigu. Trebaju tad nove patike, nove hlače, torba, sveske, olovke,
knjige... Adaptacija na školu ide kako kome, a roditelji se, znam, obraduju svakoj
petici i kada im dijete dobro uči, a to im je lijep razlog da se pohvale u selu. Svaka
petica učini lakše podnošljivim troškove za školu, često čujem kako roditelji kažu da
ne žale novce samo kad dijete dobro uči. Znam da se đaci osnovci raduju vikendu,
pogotovo oni koji pješače do susjednog sela gdje im je škola, da odmore svoje nogice
od tih odlazaka i povrataka do zgrade u kojoj stiču prva znanja. To pješačenje od par
kilometara često, učini ih spremnim borcima za mnogo teže stvari koje će im se
ispriječiti u odrastanju.
U tom kraju i u ta đačka doba važna su visina i snaga pa oni sitniji i slabiji đaci budu
predmet ismijavanja a često veći svoju snagu dokazuju na njima, a sam početak škole
iznjedri prve tuče.Vjerujte mi u ovom kraju dobro dođe kad se neko zna potući, i kad
je jak. Takvo je pravilo šta ja tu mogu, iako to nije lijepa pojava ali desi se da se u te
dječije tuče uplete i dobar dio sela. Dešavalo se da malenog đaka istuče i učitelj, da ga
jadnog udari auto, da pokisne, da se isprlja, da uplakan dođe kući ili da ukrade neku
voćku.Bilo je vjerujte toliko slučajeva zgoda i nezgoda na tom putu da ih je teško i
pobrojati. Vikendi su znam posebna i slatka draž koje u tim danima ispuni pomaganje
na njivi, u staji, pisanje zadaće, odlazak na utakmicu mjesnog fudbalskog kluba,
gledanje televizora, posjete rodbini i slično. Znam i to da vikendi brzo prođu potut
slatkih snova, a mališani rastu, stiču znanje, a roditelji muku muče da zarade što više, a
ponekad neki od đaka dobije brata ili sestru. A nekad kad roditelji sa uzgoja krastavaca

40
prijeđu na uzgoj jagoda, tada se nekako djeci osladi rad, a svo voće i svo povrće česta
je slika u mnogim djetinjim životima, pa tu su još i složena sijena, goveda na ispaši,
zvuk traktora i okus teškog života, jer štedi se sve što se može a uzima se uvijek
najpotrebnije.
Malenog đaka kad zaboli grlo, napadnu ospice ili zaboli zub tada on putuje do
malenog grada koji ćuti u ravnici. Prilika je to da se osjeti neki hladni djetinji strah
koji se iz malenih grudi proširi domom zdravlja, a poslije se ukaže još jedna prilika,
dosta ljepša, a to je da se obiđe pijaca i mališanu kupi neka igračka. Stotine zebnji kroz
mene i sada prođe kada se sjetim tih čekaonica, plača i injekcija. Kada đak ozdravi
onda sve ide kao i prije, ide jutrom u školu, prolazi kroz magle, vraća se kroz svečano
sunčevo svjetlo koje kradu krošnje voća pored puta. Desi se i to da neki od đaka
vraćajući se kući povede sa sobom neko zalutalo kuče, jer jednostavno ne može da
odoli meko đačko srce gladnom psećem pogledu i veselom repiću, a kada se to
umiljato kuče dovuče laganim korakom do kuće u kojoj živi đak, onda nastanu grdnje
roditelja i prigovori kako im ne treba još i pas da i njega hrane pa nekom šibom počnu
trjerati tog malenog dlakavog prijateljskog stvora. Iako je mališan već planirao šetnje i
igre, pa čak i lov sa lukom i strijelom uz te prijateljske pseće oči, ostane mu samo da
jako zaplače. Psić možda nađe novi dom. Đaci na istoku rastu kao i oni na jugu, ne
čitaju puno lektiru jer se najljepše priče dešavaju oko njih i na nekim nevidljivim
stranicama životi ispisuju romane bolje nego ijedan nobelovac. Priče, izmišljene,
stvarne, tužne, strašne, pričaju im svi od roditelja, djedova, nena pa čak i komšije.
Često se pred djecom priča i ono što ne bi smjelo. Sve te priče ugnijezdit će se u
sjećanja ovih mališana i u njihovoj mašti naslikati događaje po njihovoj volji, svaka
priča u glavi postat će jedan film stvoren živahnom maštom. Isti takvi filmovi i u
mojoj mašti žive a ispričat ću vam ih nekom drugom prilikom, i ova moja priča o
đacima sa istoka jedan je film u mojoj glavi, film koji uvijek dosnimavam poslije
svakog viđenja malog istoka ili susreta s nekim ko tamo živi. Dok su još maleni
osnovci na poligonima ispred škola u ovim istočnim selima igraju fudbal, a vikendima
đaci imaju svoje travnate terene na nekoj od livada gdje baš fino naprave stative od
ljeskovine ili vrbovine i gdje ganjaju loptu sve dok ne ogladne.

41
U ovom pitomom kraju postoje i rijeke, potoci pa i čak jedno jezero.Potoci su zgodni
za preskakanje, a uvijek žive priče kako je neko nekad u potoku ulovio neku ribu, a
ribu mališani love i u potocima iako nikada nijednu vidjeli nisu pa i u rijekama
naravno, gdje ih često i ulove svojim štapovima od ljeskovine, ili nekim mrežama koje
su zapravo stare zavjese sa prozora. Taj ribolov ih dobro zabavlja a na istoku postoji i
jedan termalni izvor od koga se stvara jedna mala riječica koja se zove tako finim
imenom Toplica, a tu je i jedan bazen, pa kad dođe ljeto đaci se bezbrižno kupaju u
toploj vodi ili puštaju malene brodiće da plove niz malenu rijeku. Na toj rijeci je i
jedan stari mlin, o kome sam već napisao kratku priču da ga učini živim i vječnim u
priči. Zbog zimskog raspusta možda, na istoku je izniklo puno lijepih brežuljaka da se
đaci mogu sankati i skijati. Postoje i neke spore epizode u životima ovih malih đaka
kada recimo, nekog proljetnog vikenda padaju teške kiše, kada baš nema posla u polju
i kada ne pomažu svojima ostaje im samo dosadni TV program, ili da slušaju kišu
kako sipi po krovu, da gledaju nijeme kapi kako se prelivaju na prozoru a takve kiše
kao da zaustave vrijeme, kao da nekom polugom ili kamenom zaglave dane na
njihovim šinama. Sve dok sipaju takve kiše đake iz grudi vuče neki nemir vani. Nekad
uveče na stolu na kome se inače jede i pije, ispiše se zadaća zvukom i tragom olovke u
svesku na čijim se ivicama ponekad nađe napisano i ime prve simpatije.
Na mekim jastucima, kada se ugasi svjetlo zaspu đačke glavice i tad se u tišini noći
odsanjaju predivni snovi. Tada jedan veliki voz sa hiljadu vagona prepunih snova, a
možda ih je i više od hiljadu, dolazi na mali istok i prolazi pored svake kuće. Ne bih
vam znao reći šta to tačno sanjaju đaci na istoku, ali svako ko se sjeti svojih snova iz
djetinstva može da pretpostavi. Ja želim da im se snovi ostvare, mada se meni moji
ostvarili nisu, a za neke snove odveć je i kasno. Važne osobe u životima ovih mališana
su djedovi i nene, s kojima često žive u istoj kući ili u kući pored njihove ili u istom
selu ili nekom drugom pa se odlascima do njih đaci uvijek raduju.Često ih oni
uspavljuju u krilu, kupuju im darove, vode u šetnje ili u džamiju. Za odlične ocjene od
njih dobiju i odlične poklone a jedan od najboljih poklona je bicikl. Ta dragocjena
stvar koja na neki način učini sva susjedna sela bližim, a đaci se međusobno biciklima
utrkuju po prašnjavim putevima u ravnici. Bilo je đaka, a i sad ih vjerovatno ima, čiji
roditelji imaju konja i zaprežna kola, a mališani se vole voziti u tim zaprežnim kolima,

42
a ja ih ponekad vidim da čak i sami upravljaju njima a tad izgledaju odvažno
uzvikujući neke kočijaške naredbe svojim djetinjim glasićima.
Oni koji čuvaju krave u ravnici nekako priviknu na tišinu ali i na samoću, dolje u
ravnici pale vatre, peku jabuke, zagriju ručak, nožem išaraju pruteve kojim tjeraju
goveda, prave kolibe od pruća i granja, a kada se sa ispašom približe rijeci onda malo i
pecaju, prave brodiće, i obavezno maštaju, a o čemu; to oni nabolje znaju. Pod
ogromnim oblacima brzo prođu godine i oni brzo izrastu prema suncu i tako odrastaju
u zvonjavi njihovih osmijeha, dok dođu zadnji dani u osnovnoj školi od koje se rastaju
u cvjetnom maju. Jedan važan događaj nakon toga je maturalna zabava za koj se oni
pripreme a posebno djevojčice. Samo tu noć one izgledaju dosta drugačije, kao da za
samo jedan jedini dan postanu djevojke koje ljepotom mogu zasjeniti i sunce. Pošto
sve prolazi, prođe i ta noć prepuna pjesme, a bude i suza, a onda čekaju novi izazovi,
upis u srednju školu. Pojedini đaci, nažalost i ne nastave školovanje, a za to postoje
razni razlozi, uglavnom su to ženska djeca koja silom prilika i voljom starijih tako
prebrzo odrastu i ostanu da se brinu o kući i svojoj porodici, a kada sretnu neku od
svojih drugarica ili drugova, znam, obuzme ih neka jaka zebnja, a često puste i suzu,
znajući da žive neki drugačiji život protiv svoje volje. A možda je za neke tako i bolje
jer ih to sačuva od nekih gradskih stranputica kojima često krenu mlade učenice
očarane nečim novim i nepoznatim, misleći da je to sve najviše i najbolje što život
može pružiti čovjeku. Autobusi koji voze đake put malog grada, gaze lišće prosuto po
cesti svake jeseni, prolaze kroz polja koja se obuku u jesen i zvukovima u đačke duše
uvuku strah od propitivanja na času. Školu upišu uglavnom po svojoj volji, za nešto za
šta su nadareni, ili tek tako zalutaju u neka zanimanja samo eto da završe školu a život
će poslije da ih usmjeri na neke njima znane i neznane pute.
Neki se u školu upišu i u onaj veći grad u koji sam ja išao, ali svejedno gdje se upisali
za njih tad počinje jedno novo doba, jedno za čovjeka nemirno doba, često sretno,a
često beznadno, dugo, pusto... U tim godinama desi se mnogo toga, u tim godinama
đaci postaju ljudi. Neke škole traju tri a neke četiri godine, kako već znamo, nekima
koji slabije uče desi se da traje i duže. Prvi dan u srednjoj školi poprilično je zanimljiv,
prvi razredi su kod nas inače u jutarnjoj smjeni, pa đaci nevoljko ustaju poslije dugog i
sunčanog raspusta, tog septembarskog jutra koje neobično zahladni preliveno

43
rosom.Na stanici u selu sretnu se dojučerašnji školski drugari, oni iz istog razreda koji
će sad, svak na svoju stranu, pitat će jedan drugoga, šta je ko upisao a možda će neki
od njih opet skupa biti, tako će im biti lakše podijeliti nedaće koje će donijeti srednja
škola. Samim polaskom autobusa, odvajat će se neki konop od rodnog sela, od
osnovne škole, od livada, od voćki što mirno ostaju u selu.
Gledat će đak puteve i prizore koji će narednih godina biti jako česti pred njegovim
očima, koji će se neprimijetno izmjenjivati, a te promjene đaku će postati jednolične i
dosadne, vremenom, zaista hoće, poznavat će svaku kuću na tom putu iz perspektive
sa autobuskog sjedišta, i sanjat će čak i taj autobus i te kuće i sve na tome putu. Na
glavnoj autobusnoj stanici u gradiću, iz autobusa sa brojem dvadeset jedan izaći će
jedna armija novih đaka, armija koja u srcu nosi popriličan strah, a koja će još za koji
mjesec poznavati svaki djelić toga grada. U nekim grupicama, stići će do škole,
potražiti svako svoju novu učionicu, razgledati po njoj svjesni vremena koje će tu
provesti a koje im izgleda baš onako neprolazno. Prvoga dana, đaci su stidni, ali
upoznat će se sa nekim već prije dolaska razrednog profesora, a dok čekaju dolazak
profesora, osjete samo providni strah. Predstave se svi i profesoru i novim drugarima,
ali imena i prezimena taj dan uglavnom ne popamte, najviše dvoje-troje. Profesor im
da neki privremeni raspored časova, objasni šta sve podrazumjeva njihovo buduće
zvanje, njihova struka i onda đaci idu prema stanici, tih prvih dana ili mjeseci čak dok
ne zavole grad, đaci žure kući, žele da što prije stignu onamo odakle su i ponikli.Na
stanici će opet nekoga sresti, možda poznato lice iz novog razreda, pa će s njim
prekratiti vrijeme do dolaska autobusa, a neki će se baš tog prvog dana i zaljubiti.
Lagano kretanje autobusa ka njihovom selu, donijet će pomisao o tome koliko li ih još
takvih polazaka u životu čeka, a sa svakim nosit će radost zbog povratka svome
idiličnom selu.
Ponovno će se redati kuće samo u drugom smjeru, ponovno će se ukazati složena
sijena, hrastovi, velik dio tog istočnog malog svijeta. Kod kuće će smiriti utiske,
pričati roditeljima kako im je u novoj školi, i opet će pripomoći svojim roditeljima u
poslu. Svanut će i utorak u kome će opet, naravno, pored njih proticati jesenje slike, i
toga dana će upoznati još profesora, neki će im se dopasti, neki nikako neće. Upoznat
će i ostatak društva iz novog razreda, nekog ko ide za neki drugi smjer u njihovoj ili

44
pak drugoj školi, neki će se baš drugog dana u srednjoj školi zaljubiti, a oni koji su se
zaljubili još juče, možda će i danas, drugi puta. Tih prvih dana bit će i jurnjave za
knjigama, sveskama, i polako će upoznavati sve kutke grada, mjesta na kojima će
trošiti džeparac, mjesta na kojima će pojesti užinu, mjesta za koja možda i nisu znali
da postoje.Dobra stvar za sve nas sa sela je što na ivici svakog našeg grada postoji
livada ili šuma, to je dodir grada sa svim selima svijeta. Đak srednjoškolac sa istoka će
u svakom psu lutalici u gradu prepoznati prijatelja. Petak je tim đacima jedan veliki
praznik, naročito taj prvi, kada će se po završetku nastave vratiti svome beskrajnom
miru, uzvišenoj ljepoti života na koga su navikli, kada će posjetiti drage kutke u
Sprečkoj dolini, stećke, mlin, šumarke, njive i sve što im padne na pamet. Kafići će
privući nekolicinu đaka, i učinit će im se tako lijepim i možda će im odrediti neku
sudbinu. Drugi će se pak posvetiti kladionici, treći bilijaru i video igrama, a ostali
nečemu što im se dopadne, dok će uvijek postojati skupina koja je do kosti zaljubljena
u svoje selo, u ravnicu i malene brežuljke.
Bit će i zadirkivanja u pojedine đake sa istoka, od strane njihovih drugova,
ismijavanja na račun njihovog naglaska ili ko zna čega, ali dok djeca iz grada shvate
da griješe proći će i godine. Godine provedene u srednjoj školi učinit će neke vječnim
prijateljima, a jako često će se prisjećati doživljaja iz škole. Učit će neki marljivo i
vrijedno, a neki će prepisivati i dobijati ocjene na naki lakši način. I proći će zima, a i
proljeće, pa će doći ponovno raspust, za one koji uspiješno završe školsku godinu
raspust će biti barem bez briga, a oni drugi čekat će popravni ispit sa velikom
neizviješnošću. U drugom razredu, pojavit će se nove ljubavi, skrivene simpatije, želje,
uspijesi, radosti i strepnje. Promijenit će se malo i put kojim će svakodnevno putovati,
sve kiše i sva svjetlost sunca postat će drugačija. Doći će i treći razred, nekima završni,
a ja ću često sa nekom sjetom gledati đake sa istoka, kako petkom žure kući, odnosno
da stignu na autobus. Posebno će biti lijepi proljetni petci, kada nekima iz prve smjene
vikend počne još prije 12 sati, pa brzim korakom napuštaju gradić u kome postoje
trafike koje njima baš ništa ne znače, i u kome su saloni sa fliperima i igricama u
kojima oni provedu dobar dio školskih dana . I tako, od škole prema stanici prođu po
običaju kroz pijacu, gdje sretnu nekoga od komšija, gdje razgledaju, ili ako su uštedjeli
nešto od džeparca, kupe čakiju ili već nešto što se njima dopadne, a onda uđu sa

45
nekom radošću u autobus koji će ih par minuta kasnije povesti preko nekih zavojitih
cesta, pa će se nagledati lijepih livada, procvalih voćki na brežuljcima, neba nakićenog
oblacima, a desi se nekad da taj isti autobus ide uporedo s vozom i to bude jedna
zanimljiva utrka u kojoj po običaju pobijedi autobus, na šta oni, đaci, budu ponosni. I
kada stignu kući, bace ruksak i imaju cijela dva dana, da gledaju kako se sa ravnica
ujutru dižu magle, da igraju nogomet, da idu do rijeke, da ne misle na školu ... Vikend
im se petkom čini jako dug i tako primamljiv, tako poželjan, a nažalost, brzo će proći.
Svanut će ponedjeljak, ustat će rano, doći u taj mali gradić gdje im je škola, pa će na
odmoru ili kad nemaju časa odigrati za pola marke jednu partiju bilijara, ispuniti listić
za kladionicu, posjetiti neki od kafića da bi izgledali važni u društvu. Ići će na praksu
par dana i opet će doći petak, prozračan, veseo i svečan, i opet će njihove patike žuriti
preko pijace, i opet će vidjeti voz i magle, dok ne prođu te kratke tri godine koliko će
ići u školu ... A poslije? Poslije će oni biti drugi ljudi. Poslije će sve drugove iz razreda
razdvojiti život i mnogi se nikada neće sresti ni vidjeti.
Neki će imati sreću da se bave poslom za koji su završili školu a neki će opet raditi
nešto drugo, ostati vjerni svojoj plodnoj zemlji ili pak živjeti negdje drugdje u nekoj
dalekoj državi gdje nema ovakvih ravnica, pa ni brežuljaka, gdje nema mlina, gdje
nema mramorova, gdje nijeme i hladne protiču tuđe rijeke. Dobar dio ovih đaka upiše
fakultet, a tad postaju studenti, studenti sa istoka. Nestanu radovanja petkom, nestanu
uspomene na školske ljubavi, život ide dalje i dalje, odvaja ih od onih divnih đačkih
dana kojih se ponekad sjete sa jednom slatkom nostalgijom i sa željom da se ti isti dani
vrate. Znam da takva čuda ne postoje i da dane koji su potrošeni ne vraćaju ni čarobne
kugle, ni mlada rosa, ni svjetlucavo kamenje, ni cio mali istok, ni svi oni koji su nekad
bili đaci.
16.08.2013.

46
Tetak Šahim
Moj tetak Šahim mogao je, da je kojim slučajem htio postati naš najveći pisac, jer on
je još odavno čuven pripovjedač u našem kraju.Prepun priča o svakodnevnim običnim
i neobičnim pojavama, o stvarima i pojavama koje kao da su vječno mrtve bile, one
ožive u njegovim pričama i natope se važnošću. On u svojim pričama sve nakiti nekim
čudnim epitetima za koje niste ni znali da se mogu pripisati određenim stvarima, on
poznaje savršene komparacije i čudi se i divi pričama na jedan svojstven način. Mogao
je on po jednu knjigu napisati o svakom od svoje djece, tako bi imao 11 knjiga, mogao
je o svakom svom danu u kojem mu se svašta desi da napiše po jednu pripovjetku,
mogao je, samo da je htio napisati najbolje pjesme. Svake srijede on jutrom dođe na
našu pijacu, a on i na njoj nekome od poznanika i rodbine ispriča o neku priču, kraću
ili dužu, meni je jednom pričao o sjekiri koja je bila „ljuta“ kako reče i koja se lomila
pri radu pa je on donio nekom majstoru da je sredi.
Viđao sam ga toliko puta kako ide pijacom noseći pod mišicom metlu, a u kesi
munchmalow za koji on oduvijek vjeruje da je najslađi slatkiš na svijetu, a koji je tako
dobro poznat njegovim unukama i unucima, pa i meni naravno, jer tetak Šahim uvijek
je bio široke ruke prema svima. Koliko god bili slatki i privlačni slatkiši koje bi
donosio meni su uvijek draže bile njegove priče koje sam tako rado upijao. Sjećam se,
pričao je jednom o tome kako je ručao samo jednu veliku svježu papriku i kako se od
toga odlično najeo, a ja sam slušajući osjetio okus te paprike. Ponajbolje moj tetak
ipak opisuje hranu, pa uz njega i oni koji su tek ručali mogu da ogladne. Da je bilo
sreće, i da je tetak postao pisac, mogao je riječima naslikati svoje Kovače, svaku
livadu, svako drvo, oronule ograde, stare kuće sa napuklim zidovima, sve ljude,
svakog mačora skitnicu, svakog šarenog pijevca. Prava je šteta za svjetsku literaturu
što joj moj tetak Šahim nije poklonio pedesetak knjiga a mogao je zaista i više. Ali
pominjan je u knjigama, kao i u hiljadama usmenih predaja od strane svojih unuka,
komšija, poznanika.
Vjerujem da on može ispričati priču o svakoj dženazi na kojoj je bio, o svakom
mevludu u okolini, o svakoj srijedi, o svakom petku, o svim veselim sijelima u

47
Kovačima.Od svih svojih unuka, znam da tetak najviše voli Nevresa koji se još kao
mali budio u cik zore da sa svojim djedom gleda prijenos boks meča na TV-u, što je
tetkov omiljeni sport, i vjerujem da je prva riječ koju je Nevres izgovorio bila djed.
Zadnjih godina moj tetak Šahim je zahvaljujući Nevresu, jako popularan među
omladinom koja se vozi autobusom broj 21, kao i u cijeloj Rudarskoj školi u Tuzli,
kako među đacima tako i među profesorima. Svakog ponedjeljka svi se oni raduju
pričama u kojima će čuti kakve je zgode i nezgode imao moj tetak Šahim tokom
vikenda, i mnogi će se na njih nasmijati srcem i dušom, glasno i bez ustručavanja. Nije
to onaj neki zao, podrugljiv smijeh upućen dobrodušnom starcu koji recimo;svom
unuku kupi roze ženske čarape uvjeravajući ga da su to baš muške, žute čarape, ne to
nije taj smijeh, to je smijeh divljenja, jer ljudska veličina poput mog tetka i zaslužuje
jedino divljenje, čak i onih koji su samo čuli o njemu.
A moj rođak Nevres svakako će postati pisac, ima i talenta ali mu je i dužnost da
svijetu pokloni dovoljno priča o svom djedu, za dovoljno osmijeha koji će zablistati
svijetom. Da milioni ljudi osjete toplinu iz duše mog tetka Šahima.
20.08.2013.

48
Kako Andrea uljepšava svijet?
Andrea, moja mlađa sestra već odavno obavlja jedan važan posao, dosta zanimljiv i
koristan. Ona svakoga dana uljepšava svijet, trudeći se da sve što može uljepša, a ono
što ne stigne ostavlja za naredni dan. Taj posao obavlja nečujno i tiho, a nekad i tajno,
ne znam griješim li što vam otkrivam tu tajnu? Možda ne vrijedi skrivati od ljudi ko im
to uljepšava sve. Poznaje ona sve kutke svijeta, svaki djelić neba, svaku kapljicu vode
i ništa joj skriveno i nepoznato nije. Ovih ljetnih dana kada ona ima više vremena,
kada ne mora u školu, ona s posebnom pažnjom uljepšava svijet, zato su i ljeta i ljetni
dani tako lijepi. Ljeti se ona budi baš oko podne i čim otvori svoje divne oči već je
odradila dobar dio svoga posla, poslala je Suncu naredbu da sija baš kako je po njenoj
volji, vjetrovima je tako odredila brzinu, nebo podesila na određenu visinu.
Od sredine dana ona meni napravi jutro, jer me baš oko podne sa „dobro jutro“
pozdravi i ja ne mogu drugo ništa osim da se pretvaram kao da je jutro. Na našoj
ravnici ona svaki cvjetić svojim čarobnim kistom oboji, uvijek savršeno pogodi
nijansu. Pošto svijet nije samo naša ravnica, ona stigne na sve strane svijeta, miluje
rascvjetale loze ispred kuća u okolini Londona, po saharskom pijesku ispisuje svoje
ime. I u svim pustinjama svijeta ona je oaze zasadila, usmjerava vodu po delti Nila da
bi zazelenila jedan dio kontinenta, po Skandinaviji smjenjuje duge dane i duge noći,
ona je baš po svojoj želji u Australiji jedno jezero obojila u crveno da iz njega ljubav
za taj dio svijeta izvire. Znam i to da zateže na svakom krovu zgrade strijele ljubavne,
pa da oni koji pogođeni budu i na kratko barem lijepo se osjejećaju, znam da plete
mreže od konca sreće u koje nesretne hvata i tako im život mijenja.
O, znate li da baš ona kad se smrkne popali zvijezde i složi ih tako da svako svoju
sretnu lakše pronađe? Fabriku snova ona ima na Mjesecu i veliku armiju anđela koji je
slušaju, koji snove poput poštara na adrese raznose. I kad padne snijeg i idiličnim učini
pejzaž, znaj da je i to njeno djelo , ne znam tačno od čega pravi pahulje snježne, od
vode, šrećera i mraza, možda. Ona koliko želi prospe pahulja, a kada joj se u školu ne
ide ili kad želi zimski raspust da se produži ona snijegom zatrpa sve puteve, pa sebe i

49
sve đake obraduje. More zasoli svako, usamljene tješi, tužne razveseli, crta osmijehe
na licima prolaznika po ulicama Čikaga, odvozi kovčege tajni na neke druge planete,
sva ljubavna pisma pocijepana ona ponovno spaja i negdje ih skriva, ne vjerujem da ih
skriva pod krevetom toliko ih ne bi moglo stati, a opet ko zna, kad ona sve čarolije
poznaje. Vidio sam da pokušava napraviti nešto što zaustavlja suze, kod mene joj to
uvijek uspijeva, pa eto možda skoro i sve suze na svijetu presuše. Dodirom otvara
pupoljke s proljeća, nahrani i napoji sve životinje, pa je umiljati krzneni prijatelji
smatraju svojom dobrom vilom.
U čiji zagrljaj uđe ugrije ga milinom i mirisom divnim. Ona biljkama pjeva da brže
rastu i ptice u krošnje naseljava, štitove od tuge pravi od školjki iz najdubljih mora, a
od plavih stijena nekih spravlja boju kojom farba nebo. Oblaci su, rekla mi je, nešto
najnježnije a svaki oblak je ono što iz duše ode kad se ugasi jedna ljubav, pa što je
ljubav veća i oblak je poslije nje veći. Radi ona i praznikom, kad u srca ljudi
suosjećajnost i radost uliva, kad ih nekim šarenim perom zagolica pa se oni smiju, kad
im u dušama hladnim zapali vatru da ih ugrije iznutra. Trudi se da sve tuge odnese na
ivicu razuma i odatle ih u bezdno baci da se nikada više ne vrate. Pravi okove od zlata
za pohlepne ljude, niže bisere na zlatne niti, poklanja zdravlje, pazi na uspomene, pali
svjetlo na svjetionicima, zasladi voće, uspavljuje mačiće, prošara veselim bojama
gradove i sve,baš sve ljepšim čini.
Ja zato bezbrižno živim, jer imam i zbog čega, imam toliko šarenila, boje, sreće,
blaga, uspomena, ljubavi i snova na ovom svijetu, pa i na svakom na koji odem samo
bolje i samo ljepše može da mi bude, jer će i njega da uljepšavaju njene divne ruke na
kojima su noktići od čarolije šareni.
22.08.2013.

50
Priča o brezi
Ne sjećam se tačno godine u kojoj smo iz naših polja presadili jednu malu brezu ispred
naše kuće.Otac mi je, sjećam se dao taj bijeli tanani razgranati prutić, da ga spustim u
rupu koju je prethodno iskopao. Možda tome ima i deset godina od kako smo jednog
proljeća vidjeli da se naša breza tu „primila“, ali nešto je slabo i sporo rasla.
Tih prvih godina slabo sam je i primjećivao, možda bi se onako mršava i pozlatila
neke jeseni, ali ja to ne bih ni vidio.Možda zadnjih pet godina od kako se razrasla
postala je predmet moga interesovanja. Ljepotica breza, počela je ozbiljno i snažno da
ukrašava moj cvjetni vrt. Tako sam počeo i sa jednom navikom da kada ustanem,
jutrom kroz prozor prvo pogledam brezu, da vidim da li se njiše, da li joj listići veselo
trepere. Gledao bih je otmjenu i divnu kada šetam vrtom, gledali bi je i prolaznici,
divili joj se, a mnogi su mi rekli da je baš breza kraljica moga vrta. Znao sam i sjediti
ispod nje ponekad sam, a ponekad sa društvom, dok bi joj sunce u tihom padu ljubilo
listiće za laku noć, da bi je opet zorom s radošću poljubilo za divan dan, i tako, tko zna
koliko puta...Pa i sve su kiše drugovale s mojom brezom, sve koje su padale u ovom
kraju od kada breza postoji. Na svakoj kiši ona se okupala, sa svakog listića je prašinu
saprala, napila se žedna i nastavila živjeti.
Razrasla se bila jedne godine pa smo zbog straha da je grom ne pogodi pri vrhu je
malo skratili, jer gromovi u našem ravnom kraju jako su opasni. Od davnina ovdje
prave metle od brezovine pa smo i mi za svoje dvorište tom prilikom napravili jednu. I
noću je lijepa moja breza kada se po njoj razliju ulična svjetla i kada joj se mjesec
okrugao ugnijezdi među granama. Inje se po njoj sitno hvata, a ona u svoje gole grane
hvata snjegove, pušta ledenice i maše pticama. Baš poput žene koja je naljepša kada je
voljena, tako je i moja breza najljepša na jesen. Zna ona da prizove jesen koja joj dođe
ili našom cestom iz daleka, ili joj padne s neba, ili se prikrade preko ograde, ili se tiha i
zlatna pojavi iz pravca rijeke...
Baš prošle godine od kako mi je ova breza postala tako važna i ljepša nego ikada,
nešto joj se u jesen žurilo nije.Zagazilo se već bilo u jesen a na brezi niti jednog žutog
listića, zeleni se kao u sred ljeta, inati se jeseni, kao da su se posvađale. U svojoj

51
bluzici bijeloj prkosila je jesenjem zlatu i prohladnom zraku, sve dok jednog jutra ne
urazumi je jesen i poče da joj boji listove, u blijedo zelenu, žutu, zlatnu i brončanu
boju. Tada mi se nekako pozlate i jutra, a u mome vrtu kao da umjesto breze stoji
jedno sunce. Obilazim je često, nekoliko puta dnevno, pratim listove kako padaju i
kako ispod nje divan tepih prave. A svaka jesen ostavi je siromašnu i samu.Možda su
listovi žuti sa breze što padaju njene suze, zbog toga što je napušta jesen. Listove njene
odnio je vjetar daleko, a zbog toga što ja ispod nje često parkiram svoj stari auto ,
breza ga često nakiti listovima, pa oni zaglavljeni za brisače i u razne šupljine stignu
tako sa mojim autom daleko. Ja ih zato ne čistim nikad, nego želim da sami negdje
spadnu u neke predjele koji su drugačiji od naših. Sedam njenih listića stiglo je negdje
gore gdje je Dunav, a možda i sada tamo postoje.
Kada se moja ogoljena breza počne jutrima buditi u magli, ja znam da uskoro će
snjegovi, a breza će se opet isticati ljepotom i s nadom čekati proljeće. Ja ću i zimi
ispod nje parkirati auto, pogledati je svakoga dana, ona će me ispraćati na svaki moj
put, i dočekati noću tiha i radosna što sam se vratio. Kada se otopi snijeg, kada dani
postanu topliji ona će opet da izlista i opet će da me budi svojom raskošnom ljepotom.
Baš je minulog proljeća tik uz njeno stablo iznikao jedan žuti cvjetić, s kojim li je
vjetrom on došao pitao sam se, a možda mu je to bila žarka želja, da uz sve sitne
cvjetiće koji rastu pod mojom brezom svoj život proživi. Moja breza, dama među
drvećem i sada je tu, upravo ju je okupala ljetna kiša, sada je suši blago sunce, a ona će
ovijena svojom prelijepom korom ili bolje reći bluzom,živjeti tu pored moje kuće u
krasnom vrtu još dugo, nadam se, zavoditi vjetrove, igrati se s pticama i voljeti jesen, a
i tugovati za njom kao što svako od ljudi zna tugovati za onim koga voli.
28.08.2013.

Price jesenjeg lisca

Recommended

Recommended

More Related Content

What's hot

What's hot (20)

Similar to Price jesenjeg lisca

Similar to Price jesenjeg lisca (20)

More from Emir Nisic

More from Emir Nisic (13)

Price jesenjeg lisca