Uspomena na Oproštajku četvrtaša 2016.

1. VELIKI POPUT PRADJEDOVA
Naiđe dan kad čovjek mora pustiti niz
Rijeku Vremena, najljepši dio sebe, kao
odlomljen komad pogače, osjajen suzama i
zaplakati, duboko, tiho iznutra. Ovih 12
topolovačkih četvrtaša svome su učitelju bili
radost, ponos i snaga i ponekad jedina ruka
vodilja kad je stajao nad liticama svoga
čudnog života.
I pričinja nam se da su prebrzo narasli, da je
ova škola godina prohujala poput proljetnog dana pred oluju, da toliko toga jedni drugima
nismo dospjeli reći. Pričinja se, na trenutke kao da je bio san.
Prošli su kroz ova mala vremenska vrata i već ih za idućim ovakvim prolazom nećemo lako
prepoznati. Silnom se mijenom oni mijenjaju i već su u mnogim stvarima u sebi veliki ljudi. A
opet, još su toliko ranjivi i trebat će ih pažljivo čuvati.
Tih 12 života, 12 priča i 12 posebnih ljubavi poći će onamo gdje je nama nedohvatno i neki
će od njih dočekati 22. stoljeće. Neki će od njih svjedočiti stvarima koje mi rođeni u 20.
stoljeću teško možemo i zamisliti.
Što god nam se ovog 12. lipnja pričinja kao pogubljena prošlost i bolni nepovrat, nije
izgubljeno ni u jednoj jedinoj točkici. Sve što je u nama bilo, kao drhtaj, misao, riječ ili korak,
živi i biva, jače od sviju uspomena. To je tajna ljudskog života. Ništa vrijedno ne nestaje i
ništa veliko ne iščezava.
Putujte radosni i hrabri mali topolovački četvrtaši. Uvijek u srcu ostanite draga iskrena
djeca, a u dlanu i koraku, veliki, čestiti ljudi. Budite bolji od svog učitelja, od sviju koje ste
sreli na putu i sviju koje ćete sresti. Budite veliki poput pradjedova, dobrima ljubav,
pravednima utjeha.
Vlado Karagić