Dokument se fokusira na važnost suzbijanja nasilničkog ponašanja među djecom, naglašavajući ozbiljne posljedice zlostavljanja na djecu. Ističe različite oblike zlostavljanja, njihovu učestalost i teškoće u prepoznavanju takvog ponašanja, te savjetuje roditeljima kako razgovarati s djecom o nasilju i osnažiti ih da potraže pomoć. Zajednički rad roditelja i učitelja ključan je za rješavanje problema nasilja među djecom.

1. PREDAVANJE ZA RODITELJE BILJANA MANIN, dipl. pedagog, stručni suradnik – savjetnik

2. Neophodno je provoditi mjere suzbijanja nasilničkih oblika ponašanja. Zlostavljanje može ostaviti veoma ozbiljne posljedice na dijete.

3. Ministarstva znanosti, prosvjete i športa, učitelja, roditelja, stručnjaka (pedagoga, psihologa, liječnika, socijalnog radnika).

4. Zlostavljanje je pojava učestalih incidenata koji uključuju: nasilje većeg, jačeg ili snažnijeg djeteta nad manjim i slabijim djetetom, ili pak nasilje grupe djece nad jednim djetetom.

5. DRUŠTVENO (kada se dijete izbjegava, ignorira ili ogovara). VERBALNO (kada se dijete naziva pogrdnim imenom, omalovažava ga se, prijeti mu se).

6. FIZIČKO (kada se dijete tuče, gura, udara, kada se djetetove stvari kradu ili oštećuju). PSIHOLOŠKO (kada se dijete kradom slijedi ili mu se upućuju prijeteći pogledi).

7. Za zlostavljanje je uobičajeno ponavljanje incidenta, te nesrazmjer snage i moći među djecom. Djetetu koje je zlostavljač često se pridružuju i druga djeca kako bi zaštitila sebe.

8. nasilno ponašanje u školi se često teško uočava, žrtve su često djeca koja imaju problema u odnosima s drugom djecom, zlostavljanje se često dešava izvan vidokruga učitelja, zlostavljanja djeca često se boje nekome požaliti, najčešće se požale roditelju, druga djeca najbolje znaju što se dešava.

9. modrice, ogrebotine ili posjekotine, oštećena ili poderana odjeća, oštećena ili izgubljena djetetova imovina, bolovi (najčešće glavobolja ili bolovi u trbuhu), neobjašnjiv plač, odbijanje odlaska u školu, ne želi se igrati s drugom djecom, postizanje slabijeg školskog uspjeha, traženje novaca bez obrazloženja.

10. Djeci koja trpe nasilje je veoma teško priznati roditeljima i učiteljima što im se događa.

11. pružiti djeci osjećaj sigurnosti i povjerenja, redovno razgovarati s djecom i slušati što im djeca govore, razvijati kod djece osjećaj samopoštovanja, razvijati socijalne vještine.

12. otvorenije razgovaraju s djetetom o tome što mu se dešava, saslušaju što im dijete govori, pokazažu razumijevanje za djetetov problem, djetetu pružaju osjećaj povjerenja u način na koji će roditelj riješiti situaciju.

13. u nježnom razgovoru s djetetom doznati što mu se dogodilo, tko je bio uključen, gdje i kada se dogodilo nasilje, tko je još to vidio, možete zabilježiti sve što ste doznali.

14. Kada vam situcija postane jasna, te sa svojim djetetom dogovorite kako bi trebalo postupati, kontaktirajte učitelja vašega djeteta, upoznajte ga s pojedinostima koje ste ustanovili, u dogovoru s učiteljem uključite školskog pedagoga ili psihologa u rješavanje problema nasilja,

15. zabilježite što je škola odlučila poduzeti (razgovor s učenicima, njihovim roditeljima, osobama koje su vidjele incident, uključivanje liječnika, socijalnog radnika ili policije u rješavanje problema), te dogovorite ponovni susret na kome ćete biti obaviješteni što je poduzeto i što vam savjetuju.

16. Na putu od kuće do škole i obrnuto neka vaše dijete po mogućnosti ide s drugom djecom. Ukoliko vaše dijete teže sklapa prijateljstva, ohrabrujte ga da se što više druži s drugom djecom. Pozovite u goste njegove školske prijatelje. Jačajte djetetovo samopoštovanje. Dijete treba znati da o nasilju ne smije šutjeti, nego treba zatražiti zaštitu roditelja i učitelja.

17. Zajednička nastojanja roditelja i učitelja pridonijet će rješavanju problema nasilja među djecom.