1. Na stazi dobrih priviđenja
Ništa ne može izbrisati žubor potoka
što ga na bijele grudi privija Dojilja Zima
pred sami sanak ponoćni
u mahovini srebra i mašti drveća.
Zaigra nad njim srce Slikara
i blistaj Svesuglasja cjelnu Sjenostaj.
Nema dobrih okvira za sliku što nasta
nevidljivim prstima na platnu treperenja
u nijem' neshvatljiv noćni sat.
Dobra je šutnja ranog raslinja
i veo joj pažljiv leluja zvjezdanim trncima
ko' omaglica nad kamenjem što osjeća,
strepi i utrobom jastva uranja u sklad.
Od blage studeni što blijedim noktima
usijeca u koru otkinutih ogranaka
mjesta za tanku teksturu i pucketanja
zadrhta grubo pretrgnut kist
na stazi dobrih priviđenja.
Vlado Karagić