1. Nad praznom stolicom
(Blagoslovljeni u samoći
kroz dušom odškrinut prizor
mirišu nijemo, slikaju slijepo
i srcem ćute nevidljivo.)
Ni jedna vrsta pomirenja
nije mogla poništiti neumitno
ni dovršiti započeto.
Apsurd se poput dima
uvlačio u prostor,
lelujao, tajio, mirisao,
plavetnom putnom prazninom.
Život osta nedovršen, načet na krajevima,
presavijen, pretrgnut, kao pismo.
Mjesec je suosjećajno bio snatrio
sa susjednom kolodvorskom urom,
u polusan padao, misli trnuo,
nad praznom stolicom
koju si volio.
Vlado Karagić