1. NADOHVAT
Dvadeset osmi travnja.
Krošnje od kišnih svila.
Nježna se šumska stvorenja
puštaju natrag u san,
u bezdan smjeran
neranjivost svijeta.
Razodijeva se u letu
pojavnost noćnih sjena
tajanstven posta
sav praskozorni pram.
U srnećem logu
topla gozba tišina
majčinski sasne strah.
Dobro je.
Progonitelja nema.
O, kako je lijepo
kad im Vilinska Djeva
u zoru sapne trag.
Stapaju se jezerca
čudesa u rosi jutra
noseć' jedinstvu svijeta
svoj darovani sjaj.

2. Stvoritelj učini
da duše svih stvorenja
u harmoniji jutra
iznutra prime sklad.
Iznutra, o, sve je iznutra!
Sveznanju Moćnom
ta sve je nadohvat!
Prisežem Srcu Zemlje
u ognjicama tijela
i ćutim Nebesa Silna
dlanovima kroz hrast.
Onaj Sam Koji Jesam
šanu mi sanak svijeta
zaljulja goru vjetar
spokojan dahnu dah.
Vlado Karagić