1. Pjesma, kletva i molitva ili Moj Prigovor Svemirima
Svakicvijet na ovim poljanama, svakidašak života u krilu leptira,
i svakitračak ljepote prizvan brezinomkosomu prva praskozorja,
svakilepet ptice, drhtaj vilin-konjica, blistaj rose i ushitčovjeka,
kao da su u sebi već žrtvovani iprije prinošenja oltarima čistih usana.
Čemu? Kome? U ime kakvog višeg smisla?
I zar je Preobrazba sva naša sudbina?
Postojestvari, čini i zakoniovog svijeta
izuzeti od svih rasprava isvakog upliva.
Sve što u djetinjastomočaju svojih pitanja bacimo uvis,
padne nam natrag poput kamena.
Najdalješto uzmognemu segnu pjesma, kletva i molitva.
(Ne nužno tom redom.)
Tišine nam zborepažljivimslogom savršenstva kaosa
da svešto nas se tiče ovdje, ne dotiče seposvenas.
Nije ništa osobno. (Da nije ironično, zvučalo bi kao isprika.)
Postojili išta shvatljivo, čvrsto i uporišno u našim životima?
Što je teže pitanje, čudnija mu je jeka.
(Možda će zvučati kao da samproveo noć na Planini Nevjernika ili udahnuo
ponešto od daha zabranjenih urbanih svitaka od suhih, smrvljenih trava. Da bar
jesam... )

2. * * *
Zadnjih dana pokušavamnapisatinešto suvislo i utješno za obitelj pokojnog
prijatelja, nešto poput Pjesmariceza Onog Kojeg Nema. Već seu samoj prvoj
namisli sapletoh o onu stoputprošapnutu: ne može biti da ga nema.
Svatko je od taknutih i pozlijeđenih u neobičnoj galeriji srodstava,
pripadnosti, zavjeta, zemaljskih veza inezemaljskih odanostina svoj način
primio na sebe taj neshvatljivigubitak. Zašto je smrt jednog skromnog slikara iz
hrvatskog gradićas imenom tužnog potočnog drveta, ostavila sobomtoliko
bolnih i širokih brazda? Još jedno pitanje bez dobrih odgovora...
Spavaj Slikaru, snivaj. Voljetće Te ovdjei nositi u srcima godinama, svedo
zalaza našeg doba, a dalje je ionako svejedno.
* * *
Život teče dalje... Teče li doista ili se svako malo zavraćau središta već
opkruženih i u tkanju nepostojanu jasno utisnutih krugova?
Je li preboljeti nekog uopće izvediv proces, poput zarastanja živih rana što
se sa svakimjutrombude iznova?
Povijestnas uči da su najuzvišenijestvariljudskog trajanja čistimisterij i
neobjašnjiva zagonetka. Između toga i shvatljivoga, ostaju namspomenari,
faktografija i kronologija. Osobna povijestsepiše putem, upinjene pasti, pa se
sapliće, sabirei u hodu prekraja. Što nam je uopće činiti da jednom ne padnemo
od jada i ne umremo od stida? Nema dobrih odgovora. Jeka nad jekama...
O, kako bi lijepo bilo nad mirisnompoljanomkobni ugledat' bljesak i čuti
onaj pucanj s nebesa koji sveponištava, pa da segrohotomzatrese sva zemlja i
pasti u silna obilja mirnog ništavila, kako sav cvjetnipada prah.
Umaći krugovima? Izuzetiseod nicanja, cvata i ništenja, pa opet sveiznova?
Eto mi odgovora... I moja planeta i ja i Suncešto nas čini ovakvima,
beskrajno smo mala točkica Nečega sred Ničega. Neznatnostnad
neznatostima. Blažena Kozmička Perspektiva..
Vlado Karagić