1. Hipnoza -Povijest hipnoze
Kad pogledamo u prošlost, naći ćemo zapise o hipnozi u najstarija zabilježena vremena. To nam prvotno
otkrivaju podaci sa Sumeranskih glinenih pločica, iz četvrtog tisućljeća pr.n.e. koji nam govori u tome da
je već taj drevni narod poznavao hipnozu i koristio je kod raznih vrsta poremećaja. Iz svećeničke skole u
Erehu čuva se djelo koje nam daje dokaze da su svećenici-liječnici pomoću hipnotičkih sugestija liječili
bolesnike u snu. Tu navode i tri poznata stupnja hipnotičkog stanja: laka, srednja i duboka hipnoza.
U Manuovom zakoniku, najstarijem pisanom znanstvenom djelu Indije, opisani u slični stupnjevi
hipnoze. Autohipnoza i hipnoza spominju se kao sastavni dio Joge, te se smatra kako svaki pravi Jogin
mora biti stručan u tom području. U drevno su doba Ramine imperije (opisani u djelima Ramajane)
postojali takozvani svećenici - kraljevi, vladari sedam glavnih Rishi gradova. Oni su bili poznati po
svojim “mističnim moćima” između kojih je bilo i zaustavljanje srca na daljinu svojih neprijatelja.
Navodno je bila riječ o dobro izvedenoj hipnozi.
U starom Egiptu također je korištena hipnoza kao terapijsko sredstvo. U Ebersovim zapisima, tri tisuće
godina starom tekstu, navode se metode kojima su se koristili. Bolesnike bi hipnotizirali stavljajući im
pred oči sjajne metalne ploče, kako bi im se oči umorile i tako nastupio hipnotički san. Bilo je poznato i
polaganje ruku, povezano s odgovarajućim nalozima. Glasoviti po tom pitanju bili su Serapisin hram u
Kanopeu, te Izidini hramovi.
Grci su također poznavali hipnozu kao dio djelatnosti iz hramskog okružja. Bolesnici su morali držati
određenu dijetu, te se kupati u mirisnim kupeljima. Zatim su išli spavati u hram. Dok su spavali, svećenici
bi im šaptali na uho određene sugestije. Tako bi bolesnici pod svetim utjecajem hramske atmosfere
aktivirali vlastitu snagu iscjeljenja. Prije nego što su ušli u hram, bolesnici su se morali zavjetovati da će
izvršiti sve što im bogovi objave u snu.
I tada je bilo bolesnika koji nisu uspjevali pasti u hipnozu. Njima su bili na raspolaganju nadareni
svećenici koji bi padali u trans i tako saopćavali volju bogova. U glasovitom hramu u Delfima,
posvećenom bogu Apolonu, sjedila je svećenica na zlatnom tronošcu iznad raspukline nad kojom se
uzdizala para. Omamljena svećenica zapadala je u trans i odgovarala na postavljena pitanja. U drugim se
hramovima trans postizao spaljivanjem halucinogenih biljaka.
Tako su se sumeranski, egipatski, grčki svećenici-liječnici, kao i perzijski magi, te hinduistički jogiji prije
mnogo tisućljeća služili glavnim antibiotikom tog vremena - hipnozom.
Rimljani su, slično Grcima tražili savjet kroz hipnozu, kao i liječili bolesnike. Hipnoza je čak bila tema
filozofskih rasprava. U drugom stoljeću naše ere, rimski pjesnik Porfirije isvještava o prepirci u kojoj su
se sukobili filozofi Plotin i Olimpije, oko toga koji od njih dvojice posjeduje veće znanje. Naposljetku
Plotin izazove Olimpija na natjecanje u “magičnoj umjetnosti”. Natjecanje se odvijalo u prisutnosti
učenika obaju suparnika. Plotin je prišao tik do Olimpija, nekoliko minuta mu prodorno gledao u oči, a
zatim glasno viknuo: “Gledajte kako se Olimpijev trup grči kao vrećica za novac”. Olimpije je u jakim
bolnim grčevima priznao da Plotin raspolaže većom snagom duha od njegove.
Primjena hipnoze u obliku hramskog sna održala se do sredine šestog stoljeća. Zatim su kršćanski
redovnici nastavili sa liječenjem molitvama, posvećenom vodicom i polaganjem ruku.
Prva sačuvana predaja o autohipnozi jednog redovničkog bratstva, potječe iz jedanaestog stoljeća. To su
bili redovnici Hesihasti sa brda Atos. Oni su izazivali autohipnozu netremice promatravši svoj pupak.
Zbog toga su ih nazivali omfalofizicima ili promatračima pupka.
Slavni Paracelsus (1493-1541) ili pravim imenom Theophrastus Bombastus von Hohenheim, podučavao
je da je glavi akter ozdravljenja zapravo tzv. “unutarnji liječnik”.
Izvijestio je da su redovnici u Koruškoj liječili bolesnike tako da su im naredili da gledaju u sjajnu
kristalnu kuglu. Uslijed toga bi bolesnici obično zapali u dubok san. U tom snu bi im redovnici davali
sugestije za ozdravljenje.
Taj oblik liječenja uspjela je baciti u zaborav Inkvizicija, jer je spaljivala svakog tko se time bavio.
© Sva prava pridržana; Zrinka Jančić

2. Hipnoza -Od magnetizma do naučne hipnoze
Anastasius Kircher (1606-1680) isusovački redovnik, u svojoj knjizi Experimentum Mirabile, opisuje
kako je začarao pijetla. Bila je to prva znanstveno obrađena pojava takozvane animalne hipnoze, te je
možemo smatrati pretečom Mesmerovog “magnetismus animalisa”.
Maximilian Hell (1720-1792) također isusovac i poznati profesor astronomije, bavio se “magnetskim
kurama”. Izrađivao je magnete u obliku oboljelih organa i pričvršćivao ih na oboljele dijelove tijela. Na taj
način je izliječio 60 do 70 posto bolesnika. Pomoću tih kura poboljšalo se i opće stanje bolesnika.
Franca Antona Mesmera (1734-1815) upravo je to otkriće dovelo do spoznaje “da za izazivanje tih pojava
nije potreban nikakav nebeski, mineralni ili željezni magnetizam. Dovoljno je djelovanje fluida za
magnetiziranje bolesnika što ga je on sam stvorio.” Nazvao ga je magnetismus animalis, dakle
životinjskim magnetizmom.
S Mesmerom počinje moderna povijest hipnoze. On je svoj “fluid” prenosio na bolesnike gladeći ih
odozgor prema dolje. Po njemu je ta tehnika nazvana Mesmerovim glađenjem. Godine 1775 razaslao je
Mesmer svim glasovitim akademijama okružnicu sa 27 poučaka u kojima je razjasnio svoju teroriju.
Među liječnicima i znanstvenicima tog vremena stekao je mnogo pristalica, ali i protivnika, tako da je
morao pobjeći iz Beča u Pariz. Tu su ga oduševljeno dočekali, a među njegove pacijente ubrajala se i
Marija Antoaneta. Francuska Akademija nauka, je 1784. na zahtijev kralja ispitivala Mesmerove teorije, te
je na kraju zaključila da se izlječenja pripisuju umišljaju pacijenata. Bavljenje “mesmerizmom” je tada
zabranjeno.
Mesmer je tako, iako je polazio od pogrešnih pretpostavki dao inicijativu da se na međunarodnom polju
znanstveno ispita hipnoza. Time je postao avangardni predstavnik moderne psihoterapije.
Opat Faria (1755-1819) portugalac, dao je bitan poticaj za današnju nauku. Potjecao je iz portugalske
kolonije Goa, a 1813. godine preselio se u Pariz. U Indiji je proučavao hipnotičke pojave i došao do
uvjerenja da za izazivanje hipnotičkog sna nije hipnotizeru potreban nikakav fluid, kako je u to vjerovao
Mesmer, već da hipnotički san izaziva sama sugestija.
Njegovi nastupi izazvali su veliki interes, a posebno njegovo djelo: De la cause du sommeil lucide en
etude sur la nature de l’homme ( O uzroku budnih snova u okviru proučavanja čovjekove prirode),
objavljeno 1819. Njegova metoda hipnotiziranja sastojala se u tome da bi jednostavno prišao bolesniku,
oštro ga pogledao i odjednom viknuo “Dormez!” - Spavajte! Gotovo 50% pacijenata već je pritom zapalo
u hipnozu. Tu se radi o preteči “hipnoze zastrašivanjem” kojom se kasnije služio J.M. Charcot.
James Braid (1795-1860) engleski očni liječnik, napravio je veliki korak u razvoju suvremene hipnoze. On
je bio prisutan kad je švicarski magnetizer Lafontain izvodio svoje pokuse. Bio je šokiran onime što je
vidio i te su mu se pojave činile nevjerojatnima. Počeo se baviti time u namjeri da raskrinka Lafontainea.
Za pokuse je koristio svoju suprugu, prijatelja Walkera i svog slugu. Iznenadio se kad mu je uspjelo da svi
troje padnu u hipnotički san.
Taj umjetni san nazvao je “hipnoza” prema grčkoj riječi hypnos što znači san. Godine 1842 izdao je svoje
glavno djelo Neurohynology or the rationale of nervous sleep cosidered in relation with animal magnetism
(Neurohipnologija ili princip živčanog sna u donosu na životinjski magnetizam). No Braid je, poput svojih
prethodnika od kruga znanstvenika doživio samo porugu.
A.A. Liebeault, pariški liječnik, preispitao je Braidove pokuse i ustvrdio da su pravilni. Već je godine
1866. objavio o tome knjigu Umjetni san i slična stanja. Ni ta knjiga nije naišla na pažnju koju je
zaslužila.
Hypolyte Bernheim (1843-1917) profesor sa sveučilišta u Nancyju, nekoliko je godina kasnije uočio
vrijednost Liebeaultovog učenja. Nekoliko godina intenzivo se bavio time, pa je čak i uveo tu metodu

3. liječenja u medicinskoj klinici u Nancyju. Zajedno sa Liebeaultom osnovao je “Nansijslku školu”, čime je
počela znanstvena primjena hipnoze.
Jedan od učenika te škole bio je i slavni Sigmund Freud, osnivač psihoanalize. U isto vrijeme u školi se
nalaze glasoviti liječnici i sljedbenici August Forel, Emile Coue i Charles Baudouin.
Emile Coue (1857-1926) razvio je nauku o autosugestiji. Spoznao je da je hipnoza u biti uvijek
autohipnoza. Hipnotizer izaziva u subjektu samo manje ili više snažnu predodžbu namjeravanog
djelovanja koju onada ostvaruje uz pomoć autohipnoze. Skovao je naučnu izreku: “Naše djelovanje ne
potiče volja, nego mogućnost predočavanja.”. On je učio svoje pacijente da mogu sami sebe izliječiti: “
Mogućnost liječenja leži u vama. Pozovite u pomoć vlastiti duh neka posluži vašem tjelesnom i duhovnom
zdravlju. On će vas izliječiti, pa ćete biti snažni i sretni.”
Naveo je svoje pacijente da ujutro i navečer po dvadeset puta u sebi ponove: “Iz dana u dan mi je u
svakom pogledu sve bolje i bolje”.
I.P.Pavlov (1849-1936), ruski istraživač, zaslužan je za istraživanje jednog drugog vida hipnoze. On je
svojim glasovitim pokusom izvedenim na psu osvijetlio psihosomatske procese i dokazao da su hipnoza i
sugestija posve normalna životna zbivanja. Time je hipnozu oslobodio vela tajnovitosti. Pavlov je pokus
izvodio tako da je dok je hranio psa uvijek udario u zvonce. Tako je na kraju dobio efekt da su psu curile
sline kad on udari u zvonce, iako nije bilo hrane. Nakon pokusa Pavlov je rekao: “Svaki trajni podražaj ili
podražaj koji se sistematski ponavlja, te putem živčanih kanala dosegne određenu točku na kori mozga,
dovodi prije ili kasnije do prinudne pospanosti, a zatim do sna, odnosno hipnoze. Pritom je Pavlov oštro
razlikovao naslijeđene - neuvjetovane reflekse, od uvjetovanih refleksa stečenih u toku života. Pomoću
Pavlovljeve nauke o uvjetovanim refleksima uspjelo se eksperimentalno istražiti neka područja ljudske
podsvijesti, u prvom redu automatizirane mehanizme i djelatnosti živaca.
I.H. Shultz tvorac popularnog “autogenog treninga” jedan je od zanimljivih suvremenijih istraživača
hipnoze. On je razvio ovaj specijalni postupak autohipnoze koji se danas primjenjuje širom svijeta. Riječ
“autogen” dolazi iz grčkog jezika, a znači “onaj koji sam sebe proizvodi”. Prvi cilj tog treninga je
opuštanje uz pomoć koncentracije i utjecanja na samog sebe.
21 stoljeće - doba Polja nulte točke
Po najnovijim istraživanjima naš odnos prema stvaranju materjalne stvarnosti kakvu želimo, tj. utjecanja
uma na materiju, dobiva i nove fizičke dokaze. Ovaj put u okviru kvantne fizike. U knjizi Lynn
McTaggart: “Polje” opisani su brojni pokusi kako ljudi utječu na materiju, te kako svi mi zapravo stalno
komuniciramo s tim poljem nulte točke ili, kako se još naziva, s poljem kvantnog vakuuma. To je prostor
koji nas okružuje a koji sadrži vrlo spore valove - tzv. skalarne valove. A valovi su dobri prenositelji
informacija (TV, radio, mobiteli). Da bi se mogli “prikopčati” i crpiti energiju i informacije iz tog polja,
osoba se mora opustiti, te zapasti u stanje koja se u psihologiji zove “sekundarnom pažnjom” ili lagane
omamljenosti. To je kao da gledate predmet u blizini očiju, ali namjestite oči kao da gledate u daljinu. U
tom stanju možemo primati inoformacije iz polja, ali se može i utjecati na nas iz polja. Na toj razini svi
smo povezani. Hipnoza najvjerojatnije djeluje na toj razini. Možda ćemo u budućnosti moći dublje i
detaljnije razumjeti mehanizme hipnotičkog djelovanja. U međuvremenu važno je da imamo jednu
neškodljivu tehniku kojom si možemo pomoći u mnogim zdravstvenim i psihološkim tegobama.
© Sva prava pridržana; Zrinka Jančić

4. Hipnoza -Hipnoza i zdravlje
Koga se može hipnotizirati?
Hipnotizirati se može sve ljude, ukoliko su dovoljno opušteni, te imaju povjerenja u hipnoterapeuta. Dosta
ovisi i o sposobnosti hipnoterapeuta. Njegova ličnost i snaga volje mogu imati presudan utjecaj. Ponekad
je potrebno više tretmana da hipnotička sugestija “sjedne” dovoljno duboko u pacijentovu podsvijest.
Ukoliko se sadržaj sugestije sukobljava sa klijentovom ličnošću, realizacija se odbija. Zato je važno
uskladiti oblik sugestije i njezin sadržaj. Dakle ne može se nikoga natjerati da učini nešto što ne želi.
Hipnoza protiv pušenja
Ovo je jedna od vrlo popularnih metoda, koja se može izvoditi pojedinačno ili grupno. Ima naznaka da
hipnoze izvođene grupno, ali na istu temu, mogu imati jači učinak. Broj seansi također ovisi o
prjemljivosti osobe. Vrlo često je dovoljna i jedna.
Hipnoza protiv alergija
Hipnozom se može djelovati na imunološki sustav, pa tako i na reakciju tijela na alergene. Ovo je u
svakom slučaju bolja metoda od uzimanja lijekova, što ponekad traje i cijeli život.
Hipnoza protiv mucanja i tikova mokrenja u krevet
Unatoč raznim uzrocima, najčešće psihološke prirode, hipnoza uspješno tretira probleme mucanja i tikova.
Sa malom i nemirnom djecom mogu se raditi sugestije dok spavaju, čemu se mogu podučiti roditelji.
Hipnoza kod teških bolesti
Utjecaj psihe na tijelo je neizmjeran. U svijetu postoje brojne klinike gdje se kod teških bolesti obavezno
surađuje sa hipnoterapeutom. I autosugestija je vrlo povoljna u ovom slučaju. Osoba može ujutro i
navečer (najbolje u pospanom stanju) ponavljati poztivne afirmacije npr: Svakim danom sam sve zdraviji i
zdraviji. Osjećam se zdrav i snažan. Spavam dobro i ujutro se budim pun energije, itd.
© Sva prava pridržana; Zrinka Jančić
Hipnoza
Drevna metoda za dovodenje covjeka (pali i kod životinja) u starnje u kojem su svi somatski osjeti
iskljuceni.
Kod covjeka najcešce ostaje budan samo dio koji je zadužen zarazumjevanje hiprnotizerovog govora, ovo
razumjevanje možda nije baš precizno kazano, naime rijec je zapravo o primanju govornih naredbi koje
djeluju izravno na podsvijest, te zbog toga zaobilaze razumsku kontrolu (to je i uzrok zbog cega npr.
covjek laje kad mu hipnotizertako naloži).
Hipnoza ima više stadija...dubina hipnoze odredivat ce kakve ce se sve naredbe hipjnotiziranoj osobi moci
zadavati i koliki ce one zapravo imati utjejaj na tu osobu. U pocetnim stadijima hipnoze "pacijent" nece
baš tako lako zalajati, vjerojatnije je da ce se probuditi... Pri nekom dubljem lajati ce ko navijen, ali ipak
ako mu naredite da npr. ubije nekog, ukoliko nije rijec o okorjelom kriminalcu bez ikakvih moralnih
postavki, to "pacijent" ipak nece uciniti.
Dovesti nekog u stadij hipnoze mnogo je lakše nego se najcešce misli, cesto se i sami nesvjesno
hipnotiziramo (kada npr. jednostavno gledamo kroz prozor, a da uopce nismo togasvijesni i zapravo
nemamo pojma o cemu razmišljamo). Kada želimo nekog hipnotizirati, najcešce to radimo tako da mu
izmorimo osjetila, bilo konkretno fizicki (kažemo mu da bulji u sat koji pomicemo, u upaljenu lampu...) ili

5. sugestijama (oci su ti umorne, ti spavaš...).
Na takav nacin "pacijent" polako pocinje slušati samo hipnotizerov glas ne obracajuci pažnju ni na što
drugo. O tome koliko dugo ce te sugestije trajati, koliko ce hipnotizer biti uvjerljiv, te o samoj prirodi
"pacijenta" ovisi u koliko cedubok stadij hipnoze "pacijent" doci.
Opisat cu malo podrobnije jednu od brojnih metoda hipnotiziranja:
— za pocetak je jako važan uvodni razgovor, u kojem hipnotizer "pacijentu" opisuje proces hipnoze koji
namjerava provesti.
Vrlo je bitno sve faze detaljno objasniti kako bi se otklonio strah "pacijenta"-najveca bareijera uspješnom
procesu hipnoze.
Ovdje napominjem vrlo bitnu cinjenicu kako nikog nije moguce hipnotizirati bez njegova pristanka
(iznimni slucaj je hipnoza iz sna-tako da "pacijent" uopce ne zna što se dogada), nije cak dovoljan ni
pristanaksam po sebi, nego je potrebno da "pacijent" zbilja želi biti hipnotiziran i da ima potpuno
povjerenje u hipnotizera. Ukoliko svi ovi uvjeti nisu zadovoljeni hipnoza nije moguca.
Postoje ljudi koji se pokoravaju sugestijama, ili jednostavno ne mogu imati toliko povjerenja u nekog da
bi mu dozvolili slobodan pristup svom umu-takve je ljude ili vrlo teško ili nemoguce hipnotizirati.
Kod vecine je hipnoza ipak moguca i to na najjednostavnije nacine.
— Cilj sljedece faze je izmoriti um "pacijenta" i poceti ga lagano uspavljivati fizickim metodama.
Postoji zaista gomila tih metoda i prakticno svaki hipnotizer razvije neku svoju.
Najpoznatije (ne i najucinkovitije) je vjerojatno pomicanje sata, prsta ili nekogdrugog predmeta pred
"pacijentovim" ocima.
Meni se najucinkovitijom pokazala tehnika u kojoj hipnotizer primi "pacijenta" za ramena i vodi ga
natraške oko npr. nekog stola. "Pacijent" pri tom drži zatvorene oci.
Ta metoda iznenadujuce brzo u svakom probudi osjecaj pospanosti i sve je spremno za slijedecu fazu.
— Slijedecu fazu u kojoj je "pacijenta" smiještamo u udobni položaj te mu sugeriramo kako je umoran,
kako su mu svi djelovi tijela teški kako osijeca potrebu za snom...
Taj dio traje nekih 10-ak minuta odnosno dok ne uocimo da su mišici "pacijenta" opušteni i da polako
pocinje spavati prepuštajuci se umirujucem glasu hipnotizera koji ga vodi.
Tada hipnotizer naglašava kako san polako prelazi u hipnozu i kako "pacijent" cuje samo hipnotizerov
glas i sluša sve što mu se naredi.
"Pacijent" je vec tada u stanju hipnoze.
Koliko ce biti duboko to stanje ovisi o snazi sugestija, odnosno o izražajnosti svih provedenih faza.
Dubina hipnoe može se povecavati tako da jednostavno sugeriramo "pacijentu" kako sve dublje i dublje
tone u hipnozu.
— U stanju hipnoze hipnotizer daje pacijentu željene sugestije (npr. pokušava ga odviknuti od pušenja) o

6. kojima ce kasnije biti više rijeci.
— Posljednja faza je probuditi "pacijenta" iz stanja hipnoze.
Prije toga je bitno sugerirati mu kako mu se cijelo tijelo napunilo energijom te kako se super osijeca.
Nakon toga mu npr. sugeriramo da ce se nakon što nabrojimo do 10 probuditi svijež i odmoran i (ako
želimo) nece sijecati procesa hipnoze.
Ukoliko to slucajno ne uspije iz prve korisno je primjeniti i neku drugu metodu umjesto brojanja npr.
pljesak i pucanj prstima-tada ce sigurno upaliti.
Uskoro ce se na ovim stranicama naci detaljno opisan jedan stvarni postupak hipnoze, što ce još zornije
prikazati sve faze i omoguciti da se nakon što samo procitate ovaj tekst i vi usudite hipnotizirati nekog i
što je najljepše da u tome imate uspjeha.Ukoliko vam se uprkos mojim uvjeravanjima u bezopasnost
hipnoze i dalje baš ne svida da netko "razgovara s vašom podsviješcu", a ipak biste htjeli koristiti brojne
mogucnosti hipnoze uvijek vam preostaje mogucnost autohipnoze.
Kod autohipnoze sami sebe "umarate" (možete i tu primjeniti spomenuto kruženje oko stola ili bilo koju
drugu metodu). Da biste ostvarili pravu dubinu hipnoze i željeni terapeutski ili neki drugi ucinak morate
se poslužiti i npr. kazetom na kojoj su snimljene sve naredbe od opuštanja do sugestija koje želite primiti.
Kazetu predhodno možete i sami snimiti. Udobno se smijestite i pustite kazetu, na kojoj narevno mora biti
snimljen i proces izlaska iz hipnoze. Elektropsihologija od hipnoze ima mnoge koristi.
Prije svega tu se misli na mogucnost provodenja mnogih experimenata s direktnim pristupom u podsvijest.
Za ocekivati je da se u stadiju hipnoze mnogi parapsihološki fenomeni daleko lakše postižu nego u
normalnom, budnom stannju te da ce npr. pokusi s telepatijom mnogo lakše uspjeti dok su mediji pod
hipnozom. Isto vrijedi i za sve pokušaje proricanja, astralnih putovanja isl.
Svi navedeni fenomeni sada su u fazi istraživanja. Rezultati tih istraživanja biti ce uskoro objavljeni i
detaljno analizirani samo na ovim stranicama.
Copyright © 2005-2006 Zoran Tiganj. All rights reserved.

7. kojima ce kasnije biti više rijeci.
— Posljednja faza je probuditi "pacijenta" iz stanja hipnoze.
Prije toga je bitno sugerirati mu kako mu se cijelo tijelo napunilo energijom te kako se super osijeca.
Nakon toga mu npr. sugeriramo da ce se nakon što nabrojimo do 10 probuditi svijež i odmoran i (ako
želimo) nece sijecati procesa hipnoze.
Ukoliko to slucajno ne uspije iz prve korisno je primjeniti i neku drugu metodu umjesto brojanja npr.
pljesak i pucanj prstima-tada ce sigurno upaliti.
Uskoro ce se na ovim stranicama naci detaljno opisan jedan stvarni postupak hipnoze, što ce još zornije
prikazati sve faze i omoguciti da se nakon što samo procitate ovaj tekst i vi usudite hipnotizirati nekog i
što je najljepše da u tome imate uspjeha.Ukoliko vam se uprkos mojim uvjeravanjima u bezopasnost
hipnoze i dalje baš ne svida da netko "razgovara s vašom podsviješcu", a ipak biste htjeli koristiti brojne
mogucnosti hipnoze uvijek vam preostaje mogucnost autohipnoze.
Kod autohipnoze sami sebe "umarate" (možete i tu primjeniti spomenuto kruženje oko stola ili bilo koju
drugu metodu). Da biste ostvarili pravu dubinu hipnoze i željeni terapeutski ili neki drugi ucinak morate
se poslužiti i npr. kazetom na kojoj su snimljene sve naredbe od opuštanja do sugestija koje želite primiti.
Kazetu predhodno možete i sami snimiti. Udobno se smijestite i pustite kazetu, na kojoj narevno mora biti
snimljen i proces izlaska iz hipnoze. Elektropsihologija od hipnoze ima mnoge koristi.
Prije svega tu se misli na mogucnost provodenja mnogih experimenata s direktnim pristupom u podsvijest.
Za ocekivati je da se u stadiju hipnoze mnogi parapsihološki fenomeni daleko lakše postižu nego u
normalnom, budnom stannju te da ce npr. pokusi s telepatijom mnogo lakše uspjeti dok su mediji pod
hipnozom. Isto vrijedi i za sve pokušaje proricanja, astralnih putovanja isl.
Svi navedeni fenomeni sada su u fazi istraživanja. Rezultati tih istraživanja biti ce uskoro objavljeni i
detaljno analizirani samo na ovim stranicama.
Copyright © 2005-2006 Zoran Tiganj. All rights reserved.