1. Govor za posljednji ispraćaj Božidara Ivekovića
Dragi Prijatelji, poštovana obitelji i svi Vi nazočni od srca, kojima
je udijeljeno dijeliti uspomenu na dobrog i dragog čovjeka –
Božidara od roda starih Ivekovića.
Došli smo ništavni, od praha načinjeni, pred dveri u gori, pred
svjetla u svjetlima, u dvorane u stijeni, gdje su i prvi ljudi i prvi
anđeli padali ničice od iste boli.
Došli smo svjedočiti da ga je vrijedilo sresti, poznavati, razumjeti
i ne razumjeti, jer duboko u sebi pripadao je nekoj svojoj odanijoj,
vjernijoj, tišoj i toplijoj vrsti.
Došli smo ispratiti čovjeka što nas je čitavim svojim bićem i djelima odvraćao od
neiskrena traga i čini varljivosti. Nosio je u sebi dar jasnoće kakva je krasila velike mislioce
davnine i uzvisivao ga u tajni skromnosti.
Pratilo ga je sve što prati dječake rođene da budu veliki: zvijezda vodilja, patnički blagoslov
i znamenja malih, naizgled nepovezanih nesreća. Borio se u sebi kao tigar, za svoju obitelj, za
ljepši i pravedniji svijet i prolazio netaknut kroz neonske vjetrenjače svog doba. Nad svime ga
je varavim čista i netaknuta uzvisila ljubav.
Imao je dar gledanja u dušu i dar pronicanja u bit stvari. O njegovom životu i borbama
jednom će biti snimljen film, samo će prezimena po kojima se danas poznajemo nositi neki
drugi mladići i starci. Ono što znamo o njemu, mogli bi satima nabrajati. Ono što ne znamo ili
nismo dokučili, ostat će nam za čitav život ili ostatak puta. Mnogima od nas bijedno premalo.
Bio je originalan, jedinstven, duhovit, a opet prepoznatljiv, kao da je koračao s nama od
ranog djetinjstva. Volio je i poštivao djecu iz malih klubova i bio im ponekad spasonosna
podrška. Znao je slušati male šahovske ljude, trenere početnike i priučene sanjare za 3 broja
prevelike sne. Znao je odšutjeti gdje nije vrijedilo žednima govoriti o pustinji, ni gluhima o
grmljavini.
Bio je drugačiji i sam je sebi to naprtio kao službu. Nije se štedio jer je znao da je sve već
odmjereno. Tamo gdje je sve od treptaja i energija, ne nose se ni gorčina, ni kletva, ni
jadikovka.
Mnogi su mu prigovorili na broju pehara, a i ta „krivnja uspjeha“ manje govori o njemu
nego o „njima“. Trofejima i priznanjima se veselio kao što se vesele djeca i zajedno s djecom.
Njemu kao dokaz nečega nisu predstavljala ništa osobito. To nije bila njegova glad. Imao je
jednostavan recept za veliki uspjeh i nije ga skrivao. Nedodirljiv u ljubavi i nedostižan u
predanosti, lijep se broj godina i nije imao s kim pravo utrkivati. Svoju je djecu vodio u
podvige i naučio ih kako se boriti s neravnim protivnikom. Znao je da će njegov Podsused
uvijek stajati kao kušnja najboljih, ponekad i sam protiv svih.
Bio je čudna vrsta, prkosna vrsta, slobodni mislioc među lakomislenima i visak dobrote
među proračunatima. U svakom trenutku, znao je s kim ima posla. Mora da je bila vraški
zahtjevna vještina ne progovoriti o tome glasom običnog svjedoka.
Znao je stvari nazvati pravim imenom, ali se klonio Rakovica i Jurjevih stijena našeg doba.

2. Znao je o kobi pravednosti i sudbi pravednika, kao što je znao i o Egiptu i drevnim
civilizacijama više no poneka ovdašnja sveučilišta.
Imao je viziju, smisao, vjeru, poštenje i ljubav. Išao je hrapavijom stranom velegradskih
pločnika, strmijom stranom planine i bolnijom stranom duše. S posebnom su, rijetkom,
oplemenjenom tugom, u zimske sutone lijegali s njime voljena žena i voljeni mu grad.
Kad je u pitanju rad s mladima, budućnost ove prenesretne domovine, zator većine
vrijednosti, klonuća ideala – nije imao iluzija. Kad je sudio, sudio je sebi u najvećoj strogoći i
tu svoju osobinu prenosio je svojima. Biti Iveković, vremenom je postajalo poput čudnog
križa. Biti Iveković, značilo je biti svoj i biti sam među svojima.
U krugu od pet tisuća rimskih milja nema obitelji s tri kćeri i četiri sina koja je podigla toliko
državnih prvaka i reprezentativaca. Nema na čitavom svijetu takova primjera.
U maloj zemlji čudnovatih kontrasta, Božo je stajao kao pognuta stijena i prvak hemisfere u
teškim odlukama. Gdje ga nije dočekao iskreni zagrljaj prijatelja, primila ga na grudi ruka
Božja.
Da se htio poniziti, ponizio bi se pred gorima, da se htio prodavati, prodao bi se onima čije
slobodno novinstvo ne smije ni prošapnuti ime. Da je htio pad vjerovao bi u velik novac, a
velik je novac i golem ljudski mar ugradio u to da mu svijetom putuju i u svakom pogledu
rastu djeca. Plaćao je pošteno, kako je jedino znao i svaku dobrotu preplaćivao. Od njegovih
bi se računa, putarina i troškovnika mogao podići omanji dvorac. I baš će ga zato primiti
radosno u sjajni Nebeski Grad. Dao je od sebe sve i sve povrh svega.
Evo i sad, skromnim je primjerom svjetla i pepela, pokazao da ne mora čovjek počivati pod
tonama mauzolejskog mramora. On je u sebi podigao i stoput za života opšetao vlastiti Taj
Mahal . S ponosom pričajte o tome njegovim unucima i malenom dječaku što će djedovom
stazom tvrdoglavo poći u pohod do prvaka svijeta. Da, Božo će imati još jednog prvaka, a Vi
vjerujte ili ne vjerujte. Najveća su nam djela od davnina zapisana.
Ne treba veliki duhovni napor da ga skoro svatko od nas još jednom vidi pred očima. Ovdje
je, slobodan od boli, primisli i gravitacija. Tek sad može bdjeti i sjati nad svojima. Tek sad,
lišen svih ograničenja, može nam biti savjet, inspiracija, podrška i utjeha.
I onaj osmijeh, i topao i kritičan, a opet zagonetan lebdi s njime između nas. Malo je Božo
Iveković našao među nama suradnika za istinska, velika djela. Malo, premalo... Dovršit ću
misao o tome, primjerom vlastitog stida. I ja sam jedan od onih što ga je iznevjerio i nije
dospio reći HVALA.
Znao je tko je „Put, Istina i Život“ i o tome nije dvojio. Bio je u više crkava i kapelica u malim
mjestima od većine naših pobožnih starica. Nakoračao se za suncem, načitao knjiga i
naslušao priča za tri ljudska života. Oprostio se sa svima i svima je oprostio, kome se imalo
opraštati, samo mi to nismo umjeli čuti. O, kako bijedno malo u svojim nemirnim i rastrzanim
životima, mi uopće dospijemo čuti, a imadosmo pred sobom vrijedan i istinit glas!
Neka mu je ondje gdje prebiva duša uz glas koji govori: Onaj Sam Koji Jesam, neka su mu
mirni i staza i klupa i slap. Hvala ti Božidare što si neštedimice dijelio i darivao silan svoj dar.
Duboka, iskrena sućut Tvojoj obitelji i mir, ispunjen mir Tvojim prijateljima. Nad Tvojim
djelom smrti već nema. Počivao u miru.
Vlado Karagić