Vladimir Nazor opisuje epsku autobiografsku pripovijetku smještenu u 19. stoljeće na Braču, usred suše koja se prelijeva u društvene tenzije među seljanima. Glavni lik, desetogodišnji dječak Vlado, suočava se s očevom brigom oko gubitka u ljetini, dok se pribojava nevremena koje uništava vinograde. Likovi su različito predstavljeni kroz jezik, a tematika uključuje ljudsku izdržljivost i prirodne nepogode koje utječu na zajednicu.

1. Vladimir Nazor

2.  književni rod: epika
 epska vrsta: autobiografska pripovijetka
(ono proživljeno, stvarno, stapa se s
piščevom fantazijom u jednu novu,
umjetničku istinu)
 pripovjedač u 1. osobi
(takav pripovjedni postupak omogućuje
subjektivni ton pripovijedanja, a pripovjedač
je istodobno i sudionik zbivanja)

3.  Tema i ideja - u djelu se isprepliću dvije
teme:
 jedna je tema zajednička – suša koja mori
zemlju i ljude
 druga je tema strepnja dječakova oca da bi ga
propala ljetina mogla omesti u namjeri da
sina pošalje na školovanje u grad
 rješenje u oba slučaja može donijeti samo
voda; ironično, kada voda (kiša) stigne, bit će
je u tolikim količinama da će tuča dodatno
poharati vinograde

4.  pripovijetka je pisana standardnim književnim jezikom
 dijalozi likova pisani su čakavskim govorom bračkih
težaka, što djelu daje lokalnu obojenost, a dijalozima
uvjerljivost
 likovi su svojim govorom pažljivo diferencirani:
Vlado i njegovi roditelji govore književnim jezikom
(time se ističe njihova različitost – veća obrazovanost i
uljuđenost), dok ostali seljani govore bračkom
čakavštinom

5.  Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su
ogorčeni.
 Čekali su brod s vodom koji je trebao doći.
 Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im
navdar prijeti da će pucati.
 Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i
tamo se svi razdjele.
 Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada
ljutiti odlaze, a narod šutke gleda.
 Kiša je obilno natopila žednu zemlju, napunila cisterne i
bunare, bio je to pravi mali povodanj, no uskoro se
pretvorila u tuču. Štete su bile goleme.

6.  Mjesto radnje -
radnja se odvija na rodnom otoku Vladimira
Nazora, na Braču, u mjestu zvanom Velo Selo.
Prostor je tipičan mediteranski: selo s
kamenim kućama, cisterne, bunari za kišnicu,
vinogradi, malo plodne zemlje, ograđene
suhozidima daje kiša ne spere, masline,
smokve, magarci, mazge…

7.  Vrijeme radnje –
vrijeme zbivanja mogli bismo, vodeći se
autobiografskim tragom, smjestiti u drugu
polovicu 19. stoljeća, točnije u 1886. godinu,
godinu Nazorova prelaska na daljnje
školovanje u Split.
Što se tiče samog vremena pripovijetke ono
se počinje odvijati silaskom seljana iz Velog
Sela u pristanište i traje koliko i čekanje vode
– samo jedan dan.

8.  pripovijetka je podijeljena na dvanaest kraćih
poglavlja, ali u samom ustroju pripovijetke
lako ćemo uočiti tri veće kompozicijske
cjeline:
 suša
 dolazak broda
 nevrijeme

9.  dramatični obrati:
 provalu u Konšiljerovu kuću prekinut će
iznenadni dolazak broda s vodom
 pretakanje vode prekinut će nerazumna
svjetina, koja će izbušiti cijev kojom se crpila
voda
 najava ljetne oluje
 oluja je donijela tuču koja je do kraja uništila
vinograde

10.  Vlado
je dječak od desetak godina, osjećajan,
radoznao, u sebe zatvoreni sanjar s izrazitim
darom zapažanja detalja i promjena u prirodi
i osobina drugih ljudi. Budući je dijete
uglednog i obrazovanog otočkog čovjeka,
njegovi kulturni vidici su nešto širi od onih u
druge djece, jer ga otac dodatno obrazuje
čitajući mu iz knjiga klasičnih pisaca.

11. “Ja bih rado htio da je moja žeđa ljuta kao i u
tih ljudi, i da je ne utišam, sve dok je se i oni
ne liše… kad majka donije ženama ono malo
vode što smo je imali u kući, te me pozva da
pijem pred djecom što su čekala, ja progutah
slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen
jezika, pa joj rekoh: – Hvala! Nisam baš tako
žedan.”

12.  Otac
je najplemenitiji lik ove pripovijetke.
On utjelovljuje očinsku brižnost, muževnu
razboritost i plemenitost duha, i za dječaka je
neprijeporni uzor i autoritet.
I težaci osjećaju prema njemu izvjestan
respekt, poštuju ga i slušaju.

13.  Posebno je zanimljiv odnos dječaka i oca:
to je odnos pun ljubavi, topline i prisnosti.
Dječak shvaća očevu muku i nastoji mu
ublažiti tugu izjavljujući da će ostati na otoku
i pomoći mu kako bi nadoknadio štetu
uzrokovanu tučom.
Otac je ponosan što ima ovako plemenito
dijete.

14.  Košće
je nešto stariji seoski deran.
Život ga je formirao u loš karakter: krađa,
nepoštenje, varanje, prijetnje, podcjenjivanje
druge djece, nagovaranje na loša djela,
svadljivost…
Primjer je odgojno zapuštena dječaka koji
loše djeluje na drugu djecu.

15.  Svjetina u pripovijetki na izvjestan način
funkcionira kao kolektivno biće, tj. kolektivni
lik.
U opisima tog kolektivnog lika pripovjedač se
služi motivima i usporedbama iz prirode,
tako da jedva razaznajemo što pripada
krajoliku, a što ljudskim likovima:
“I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove
loze.”

16.  I ponašanje svjetine isto je tako elementarno
kao i njezin izgled: njome vladaju nagonski
strahovi i pokreću je nagle provale snažnih
strasti, dovoljna je samo mala iskra da sve
plane pod užarenim suncem i upravo takvu
situaciju koristi drsko mali manipulator
Košće.

17. SVJETINA OTAC
 svjetina se ponaša
neracionalno, ona je
utjelovljenje onog
nagonskog u čovjeku
 govor na dijalektu
 Košće
 utjelovljenje je razuma
 obrazovanost i
uljuđenost
 književni govor
 Vlado

19. Osnovna misao